O tome kako je naša čaršija ostala bez muških neka govore drugi, jer pričanje te priče niti je u ona doba bilo mojim poslom, niti je to danas. Moje je da ispripovijedam ono što znam bolje od drugih koji su još iz tog doba živi: priču o Pavelićki. Mimo nje reći ću samo da se uvijek govorilo, pa se i sad govori, kako su naša braća, očevi i stričevi, oni u uniformama i s ustaškim aferimima, kao i oni bez ikakvih aferima, mladi i stari, katolici i muslimani, sve što je bilo muško a starije od šesnaest godina, pošli prema Zagrebu, i dalje, preko Slovenije, u Austriju, za bojnikom Danijelom Valjanom. Vjerovali su mu, pa su i pošli. Toliko ja o tome znam i toliko smijem reći.
Tri dana kasnije u žensku i u staračku čaršiju ušli su partizani. Upitaše gdje su vam braća i muževi, a kad od naših matera i baba ne dobiše odgovora, jer odgovora nije ni moglo biti, samo su slegnuli ramenima: progovorit će kamen, zemlja i drvo, mrtva će usta progovoriti, samo kad u glave dođe da je ovo sad zauvijek, a ono se vrijeme vratiti neće. No, one su i dalje šutjele, a starci ko starci, oni su uskoro jedan za drugim pošli umirati. Mi djeca rasli smo ne sjećajući se očeva, ali s jasnim znanjem što su nam i tko su nam očevi bili, za kim su pošli i gdje su sad. Kad bi rasprostrli geografsku kartu, na svakoj zelenoj, žutoj, smeđoj i bijeloj mrlji i površini, gdje god je suho, od Teksasa do Tibeta, i od Pariza do Jave, tamo su, može biti, oni, i samo što se nisu javili. Jedino ih nema u Sovjetskom Savezu. Nitko nam to nije rekao, ali nekako smo znali da ih tamo nema.
Navečer se u boljestojećim kućama slušao radio. Tako je i kod nas dolazio komšiluk, oni koji radija nisu imali, uglavnom žene jedne i druge vjere, pa bi slušale, onako ispotiha, hoće li se nečiji muž ili brat javiti s drugog kraja svijeta. A svake večeri su se javljali, barem dvadesetorica njih, a nekad i više, sve imena kao u naših očeva, Hamdo, Anto, Cvjetan, Josip, Mirko, Mustafa, Petar, Ilija, Idriz, ali prezimena vazda neka tuđa, iz nekih drugih, poznatih i blizih gradova. Nikada se nije javio nijedan iz naše čaršije, ali žene i pokoji starac i dalje su slušali, vjerujući kako se i njihov Anto i njihov Idriz moraju javiti, ako su se već javili nečiji tuđi. Da im je bilo čuti neka drukčija imena, pa da prestanu slušati taj vražji radio.
Onda se jednog proljeća omacila mačka Vukava, Ivke, Barišića Ile udovice, čija su četvorica sinova, svaki u uniformi i sa slovom U na kapi, pošla za bojnikom Valjanom. Možda su klali, ali krali sigurno nisu, jer je vazda čestita i poštena bila kuća Barišića Ile. A mater ko mater, nadala im se svoj četvorici, dolazila svake večeri u nas na radio, i sve je za spikerom sricala imena onih koji su se javljali, i svaki put bi je sunce obasjalo kad bi se neki zvao kao jedan od četvorice njezinih sinova.
Ivka je pustila Vukavu da se raduje svojoj mačadi, da ih doji i liže svo šestoro, a onda je, malo prije nego što bi progledali, iznijela na avliju limeni lavor, napunila ga vodom, pa je na Vukavine oči, jedno za drugim, podavila njih pet. Ali kad je došao red na šesto, nešto Ivki nije dalo da i njega zadavi. Triput ga je zagnjurila u vodu, i svaki put joj je neki glas govorio: nemoj Ivka, ostavi joj to jedno, imaj duše kad je već drugi nisu imali. Nije je ni trebalo pitati koji to drugi, jer su se odgovori na takva pitanja u našoj čaršiji nekako znali.
Preživjelo mače bio je skroz crno, bez ijedne bijele tačke na sebi. Nije mu nadjenula ime, nego je ostalo da ga se zove – malo od Vukave. Mače se, tko zna zašto, vezalo za Ivku, pa bi je ukorak pratilo po avliji, dok bi prala i prostirala rublje, ili dok bi razbijala i čistila orahe, koje će sutra poslati da ih se proda na sarajevskoj pijaci. Rano se odbilo od matere, koja je bila mačka kao i svaka druga, i imalo je nešto od pasje naravi. Kad bi Ivka viknula mac, mac, dođi vamo, mače bi dotrčalo, taman da je upravo bilo pri hrani.
A onda ga je jednom, kad je već izraslo u veliku, lijepu mačku, sjajne dlake i panterskoga stasa, vidio milicioner Đuro Bračulj, pa je, dobro znajući za četiri Ivkina sina, doviknuo za njom: „Vidi crne mačketine, prava Pavelićka“. Ivki se to, ko će znati zašto, toliko svidjelo da je ženama danima pričala šta je Đuro rekao. Sjedila bi kod nas, malo prije emisije, mačka joj u krilu, a ona ju miluje i govori: „Pavelićka moja, Pavelićka moja…“ I tako, malo pomalo, mačku prozvašePavelićka, ali tajno i ispotiha, da slučajno tko ne čuje. Ako bi koji od nas djece tako zazvao Ivkinu mačku, dobio bi po ušima i preko zuba. Ni naglas, ni ispotiha, mi nismo smjeli izgovoriti njezino ime, koliko ga god puta čuli od svojih matera.
A onda sam jedne večeri, nakon što je prošla emisija na radiju, da se napravim važan rasprostro po podu veliku kartu Europe, veću od našega ćilima, na kojoj je djed za prošloga rata crvenom i plavom olovkom ucrtavao kretanje njemačkih i ruskih trupa. Tu mi je kartu poklonio za Božić, da iz nje naučim imena svih glavnih gradova Europe. Ja sam naučio, i sad sam pred svima, izgovarao: Portugal Lisabon, Španjolska Madrid, Francuska Pariz… Pa bi prstom pokazao svaki grad. Kada sam došao do Austrije, nisam mogao pokazati Beč, jer je preko Beča i pola susjedne Njemačke i Čehoslovačke sjedila Pavelićka. Ivka ju je pozvala da se pomakne, ali mačka je ostala na svome mjestu.
Sljedeće sedmice Ivki je stiglo pismo od najstarijeg sina Slavka. U pismu piše da odlazi u Južnu Ameriku i da joj se više neće javljati, jer je opasno, ali jednom kad ovo prođe, kao što s Božjom pomoći mora proći, doći će joj na grob. U pismu je bila fotografija, i na njoj Slavko ispred jedne velike crkve, za koju joj je velečasni Bariša rekao da je to bečka katedrala. Ništa čudno, jer je pismo bilo poslano iz Beča.
Ivka je bila izvan sebe od sreće, čas bi plakala, čas bi se smijala, danima se nije mogla smiriti, jer joj se javio sin. Istina, nije spomenuo trojicu svoje braće, ali to je da ih ne oda, jer se i oni moraju skrivati. Ivka je sad bila sigurna da su sva četvorica živa, iako glasno nikad nije ni posumnjala da su mrtvi, i sve je govorila da joj je svejedno, neka ih više nikada i ne vidi, ali samo neka zna da su živi, i da će joj jednoga dana sva četvorica doći na grob.
Od tada ja sam svake večeri nakon emisije rasprostirao kartu Europe na pod, a onda bismo svi zajedno čekali na koji će kraj, na koju zemlju i koji glavni grad, Pavelićka sjesti. Ona bi Ivki skočila s krila, pa bi polako, kao da hoda po vrelom limenom oluku, išla preko karte, obilazila mora, gradove i države, prelazila preko Alpi pa se vraćala, a kada bi na kraju konačno sjela, začuo bi se uzdah, i neko vrijeme nitko ništa ne bi rekao. Tada bi moja mater obično započinjala; „Danska! A vidiš, rep joj se ispružio preko Švedske pa se savio, dedera sine, de pogledaj šta ono Pavelićka tim repom pokazuje, koji ono grad? Malme! Čuj Malme, ne znam ja, Boga mi, šta bi moj Idriz činio u tom Malmeu. Ne voli ti on zimu, a tamo je sigurno zima, je li tako sine? Moj Idriz je pošao na drugu stranu, ovo je, bezbeli, Maro tvoj Šimo. On je meni, nekako takav ko da ga je moglo nanijeti u Švedsku. Onako krupan, jak i rumen, vazda je, koliko znam, njemu bilo vruće, sigurno se on nije ni na Staljingradu smrzo. Je li tako Maro, šta šutiš?“
A Mari Bevandi samo bi niz lice nijemo tekle suze, širila bi ruke, iz rukava vadila maramicu da obriše oko, a u Pavelićku bi gledala kao, oprosti mi Bože, u blaženu djevicu Mariju.
Kada Pavelićkin rep pokaže Malme
Iz zbirke “mačka čovjek pas”
O tome kako je naša čaršija ostala bez muških neka govore drugi, jer pričanje te priče niti je u ona doba bilo mojim poslom, niti je to danas. Moje je da ispripovijedam ono što znam bolje od drugih koji su još iz tog doba živi: priču o Pavelićki. Mimo nje reći ću samo da se uvijek govorilo, pa se i sad govori, kako su naša braća, očevi i stričevi, oni u uniformama i s ustaškim aferimima, kao i oni bez ikakvih aferima, mladi i stari, katolici i muslimani, sve što je bilo muško a starije od šesnaest godina, pošli prema Zagrebu, i dalje, preko Slovenije, u Austriju, za bojnikom Danijelom Valjanom. Vjerovali su mu, pa su i pošli. Toliko ja o tome znam i toliko smijem reći.
Tri dana kasnije u žensku i u staračku čaršiju ušli su partizani. Upitaše gdje su vam braća i muževi, a kad od naših matera i baba ne dobiše odgovora, jer odgovora nije ni moglo biti, samo su slegnuli ramenima: progovorit će kamen, zemlja i drvo, mrtva će usta progovoriti, samo kad u glave dođe da je ovo sad zauvijek, a ono se vrijeme vratiti neće. No, one su i dalje šutjele, a starci ko starci, oni su uskoro jedan za drugim pošli umirati. Mi djeca rasli smo ne sjećajući se očeva, ali s jasnim znanjem što su nam i tko su nam očevi bili, za kim su pošli i gdje su sad. Kad bi rasprostrli geografsku kartu, na svakoj zelenoj, žutoj, smeđoj i bijeloj mrlji i površini, gdje god je suho, od Teksasa do Tibeta, i od Pariza do Jave, tamo su, može biti, oni, i samo što se nisu javili. Jedino ih nema u Sovjetskom Savezu. Nitko nam to nije rekao, ali nekako smo znali da ih tamo nema.
Navečer se u boljestojećim kućama slušao radio. Tako je i kod nas dolazio komšiluk, oni koji radija nisu imali, uglavnom žene jedne i druge vjere, pa bi slušale, onako ispotiha, hoće li se nečiji muž ili brat javiti s drugog kraja svijeta. A svake večeri su se javljali, barem dvadesetorica njih, a nekad i više, sve imena kao u naših očeva, Hamdo, Anto, Cvjetan, Josip, Mirko, Mustafa, Petar, Ilija, Idriz, ali prezimena vazda neka tuđa, iz nekih drugih, poznatih i blizih gradova. Nikada se nije javio nijedan iz naše čaršije, ali žene i pokoji starac i dalje su slušali, vjerujući kako se i njihov Anto i njihov Idriz moraju javiti, ako su se već javili nečiji tuđi. Da im je bilo čuti neka drukčija imena, pa da prestanu slušati taj vražji radio.
Onda se jednog proljeća omacila mačka Vukava, Ivke, Barišića Ile udovice, čija su četvorica sinova, svaki u uniformi i sa slovom U na kapi, pošla za bojnikom Valjanom. Možda su klali, ali krali sigurno nisu, jer je vazda čestita i poštena bila kuća Barišića Ile. A mater ko mater, nadala im se svoj četvorici, dolazila svake večeri u nas na radio, i sve je za spikerom sricala imena onih koji su se javljali, i svaki put bi je sunce obasjalo kad bi se neki zvao kao jedan od četvorice njezinih sinova.
Ivka je pustila Vukavu da se raduje svojoj mačadi, da ih doji i liže svo šestoro, a onda je, malo prije nego što bi progledali, iznijela na avliju limeni lavor, napunila ga vodom, pa je na Vukavine oči, jedno za drugim, podavila njih pet. Ali kad je došao red na šesto, nešto Ivki nije dalo da i njega zadavi. Triput ga je zagnjurila u vodu, i svaki put joj je neki glas govorio: nemoj Ivka, ostavi joj to jedno, imaj duše kad je već drugi nisu imali. Nije je ni trebalo pitati koji to drugi, jer su se odgovori na takva pitanja u našoj čaršiji nekako znali.
Preživjelo mače bio je skroz crno, bez ijedne bijele tačke na sebi. Nije mu nadjenula ime, nego je ostalo da ga se zove – malo od Vukave. Mače se, tko zna zašto, vezalo za Ivku, pa bi je ukorak pratilo po avliji, dok bi prala i prostirala rublje, ili dok bi razbijala i čistila orahe, koje će sutra poslati da ih se proda na sarajevskoj pijaci. Rano se odbilo od matere, koja je bila mačka kao i svaka druga, i imalo je nešto od pasje naravi. Kad bi Ivka viknula mac, mac, dođi vamo, mače bi dotrčalo, taman da je upravo bilo pri hrani.
A onda ga je jednom, kad je već izraslo u veliku, lijepu mačku, sjajne dlake i panterskoga stasa, vidio milicioner Đuro Bračulj, pa je, dobro znajući za četiri Ivkina sina, doviknuo za njom: „Vidi crne mačketine, prava Pavelićka“. Ivki se to, ko će znati zašto, toliko svidjelo da je ženama danima pričala šta je Đuro rekao. Sjedila bi kod nas, malo prije emisije, mačka joj u krilu, a ona ju miluje i govori: „Pavelićka moja, Pavelićka moja…“ I tako, malo pomalo, mačku prozvašePavelićka, ali tajno i ispotiha, da slučajno tko ne čuje. Ako bi koji od nas djece tako zazvao Ivkinu mačku, dobio bi po ušima i preko zuba. Ni naglas, ni ispotiha, mi nismo smjeli izgovoriti njezino ime, koliko ga god puta čuli od svojih matera.
A onda sam jedne večeri, nakon što je prošla emisija na radiju, da se napravim važan rasprostro po podu veliku kartu Europe, veću od našega ćilima, na kojoj je djed za prošloga rata crvenom i plavom olovkom ucrtavao kretanje njemačkih i ruskih trupa. Tu mi je kartu poklonio za Božić, da iz nje naučim imena svih glavnih gradova Europe. Ja sam naučio, i sad sam pred svima, izgovarao: Portugal Lisabon, Španjolska Madrid, Francuska Pariz… Pa bi prstom pokazao svaki grad. Kada sam došao do Austrije, nisam mogao pokazati Beč, jer je preko Beča i pola susjedne Njemačke i Čehoslovačke sjedila Pavelićka. Ivka ju je pozvala da se pomakne, ali mačka je ostala na svome mjestu.
Sljedeće sedmice Ivki je stiglo pismo od najstarijeg sina Slavka. U pismu piše da odlazi u Južnu Ameriku i da joj se više neće javljati, jer je opasno, ali jednom kad ovo prođe, kao što s Božjom pomoći mora proći, doći će joj na grob. U pismu je bila fotografija, i na njoj Slavko ispred jedne velike crkve, za koju joj je velečasni Bariša rekao da je to bečka katedrala. Ništa čudno, jer je pismo bilo poslano iz Beča.
Ivka je bila izvan sebe od sreće, čas bi plakala, čas bi se smijala, danima se nije mogla smiriti, jer joj se javio sin. Istina, nije spomenuo trojicu svoje braće, ali to je da ih ne oda, jer se i oni moraju skrivati. Ivka je sad bila sigurna da su sva četvorica živa, iako glasno nikad nije ni posumnjala da su mrtvi, i sve je govorila da joj je svejedno, neka ih više nikada i ne vidi, ali samo neka zna da su živi, i da će joj jednoga dana sva četvorica doći na grob.
Od tada ja sam svake večeri nakon emisije rasprostirao kartu Europe na pod, a onda bismo svi zajedno čekali na koji će kraj, na koju zemlju i koji glavni grad, Pavelićka sjesti. Ona bi Ivki skočila s krila, pa bi polako, kao da hoda po vrelom limenom oluku, išla preko karte, obilazila mora, gradove i države, prelazila preko Alpi pa se vraćala, a kada bi na kraju konačno sjela, začuo bi se uzdah, i neko vrijeme nitko ništa ne bi rekao. Tada bi moja mater obično započinjala; „Danska! A vidiš, rep joj se ispružio preko Švedske pa se savio, dedera sine, de pogledaj šta ono Pavelićka tim repom pokazuje, koji ono grad? Malme! Čuj Malme, ne znam ja, Boga mi, šta bi moj Idriz činio u tom Malmeu. Ne voli ti on zimu, a tamo je sigurno zima, je li tako sine? Moj Idriz je pošao na drugu stranu, ovo je, bezbeli, Maro tvoj Šimo. On je meni, nekako takav ko da ga je moglo nanijeti u Švedsku. Onako krupan, jak i rumen, vazda je, koliko znam, njemu bilo vruće, sigurno se on nije ni na Staljingradu smrzo. Je li tako Maro, šta šutiš?“
A Mari Bevandi samo bi niz lice nijemo tekle suze, širila bi ruke, iz rukava vadila maramicu da obriše oko, a u Pavelićku bi gledala kao, oprosti mi Bože, u blaženu djevicu Mariju.