Sedam i po desetljeća proživjeh u svome rodnome
gradiću, skroman posve, oskudijevajući vječito u
svemu, osim u radosti. Kao trafikant sam penziju
sticao, pa u tvorničkom skladištu – što sam jedva
deverao zbog slabašne snage moga tijela. Volio
sam život, i zahvalan bijah što mi je dodijeljen,
ali ni Azrailov mi poziv nije odveć bolno pao,
jer za nj sam se pomno i prilično dugo pripremao.
Htijenja svoja stišavah polako, koja nikada, doduše,
i ne bjehu naročito bujna. Kao samac živio sam,
a takvima nije osobito teško ni da odu s dunjaluka.
Bjeh potonjim posjednikom oronule kuće katolika
doseljenih iz Boke, koju djed je, rodonačelnik nam
ovdašnji, u vrijeme Austrije sagradio pod tvrđavom,
na osojnoj strani, gdje nastambi tada ne bijaše, jer su
muslimani – koji grad su osnovali i u njemu uvijek
bili u većini – nastavali osunčane mahale. Srodila
se prisno s njima naša porodica, pogotovo ja, koji
bijah redovan u hramu znanom po imenu svetih
mučenika i Petra i Pavla što nam ga je, stotinjak
koraka od djedove kuće, Monarhija sazdala.
Trajao sam ponajprije u čaršiji, prepoznatljiv uz
ostalo po šeširu ljeti i šubari zimi, a posebno po tom
što moj rječnik sadržava mnogo više turcizama nego
govor ijednoga drugog mještanina. Činilo se kako
bijah doživljavan kao omiljena pojava. Ali, društvo
onih koje posljednjih godina dostima sam zvao
sve manjim je postajalo, jer gradić se ubrzano
i drastično mijenjao. Sretao sam na sokaku ljude
što stoljetnom kaldrmom ni hoditi ne umiju, a nâm
gradski, nekad suptilan i otmjen, sve glasniji, čak
i agresivan bivao je. Predvođeni onima što im
iman služi kao zaklon gdje će prisvajati nezarađen
šićar, i mene su nakastili u bilmeza proizvesti
koji podržava ono što je grijeh nesumnjiv prema
uvriježenom tabijatu bosanskom.
Pod krstačom u predgrađu ležim odavno, ali nisam
miran kako mejit bi mogao da bude, jer grad mi je
u srcu i ja strepim za njega. No, ufam se i od Boga
skrušen ištem da raskrinka munafike koji najvišu
su društvenu zaposjeli deredžu, da se narod osvijesti
i grad da se spašava – ako nije prekasno.
Ivina posmrtna pjesma
Sedam i po desetljeća proživjeh u svome rodnome
gradiću, skroman posve, oskudijevajući vječito u
svemu, osim u radosti. Kao trafikant sam penziju
sticao, pa u tvorničkom skladištu – što sam jedva
deverao zbog slabašne snage moga tijela. Volio
sam život, i zahvalan bijah što mi je dodijeljen,
ali ni Azrailov mi poziv nije odveć bolno pao,
jer za nj sam se pomno i prilično dugo pripremao.
Htijenja svoja stišavah polako, koja nikada, doduše,
i ne bjehu naročito bujna. Kao samac živio sam,
a takvima nije osobito teško ni da odu s dunjaluka.
Bjeh potonjim posjednikom oronule kuće katolika
doseljenih iz Boke, koju djed je, rodonačelnik nam
ovdašnji, u vrijeme Austrije sagradio pod tvrđavom,
na osojnoj strani, gdje nastambi tada ne bijaše, jer su
muslimani – koji grad su osnovali i u njemu uvijek
bili u većini – nastavali osunčane mahale. Srodila
se prisno s njima naša porodica, pogotovo ja, koji
bijah redovan u hramu znanom po imenu svetih
mučenika i Petra i Pavla što nam ga je, stotinjak
koraka od djedove kuće, Monarhija sazdala.
Trajao sam ponajprije u čaršiji, prepoznatljiv uz
ostalo po šeširu ljeti i šubari zimi, a posebno po tom
što moj rječnik sadržava mnogo više turcizama nego
govor ijednoga drugog mještanina. Činilo se kako
bijah doživljavan kao omiljena pojava. Ali, društvo
onih koje posljednjih godina dostima sam zvao
sve manjim je postajalo, jer gradić se ubrzano
i drastično mijenjao. Sretao sam na sokaku ljude
što stoljetnom kaldrmom ni hoditi ne umiju, a nâm
gradski, nekad suptilan i otmjen, sve glasniji, čak
i agresivan bivao je. Predvođeni onima što im
iman služi kao zaklon gdje će prisvajati nezarađen
šićar, i mene su nakastili u bilmeza proizvesti
koji podržava ono što je grijeh nesumnjiv prema
uvriježenom tabijatu bosanskom.
Pod krstačom u predgrađu ležim odavno, ali nisam
miran kako mejit bi mogao da bude, jer grad mi je
u srcu i ja strepim za njega. No, ufam se i od Boga
skrušen ištem da raskrinka munafike koji najvišu
su društvenu zaposjeli deredžu, da se narod osvijesti
i grad da se spašava – ako nije prekasno.