U san mi došao jedan šiprag,
Ne iz vatana mog, već sa Cipra.
Snivao djevojke što bjehu rusije
Od svih iz Rusije.
Snivao našu papljansku na samku
Kuću, a iza nje počinje Haiti.
Iza – raj, ustavom ujamčeni.
I iznio iz sna riječ uzamčeni.
Na javi to skoro nikad ne umijem,
Ali, negdje u meni, u snu je
Jedan što ih ko Zogović kuje.
Mada mi budnom jasno nije
Ni tko su oni, niti
Je su li u zamci, ili su u zamku?
2.
Časovi to su kad Boga
Vidim, gore dok huje:
Ko djeci nam se na mnoga
Pitanja osmjehuje.
Od sreće i od bola
Daleku (to opet velim) –
Tišinu tu popola
Umijem da s Njim dijelim.
Da s bjelasičkog vrhunca
Miris borova slušam
I dišem, budvanskog sunca
Slanog dok srče duša.
3.
Još nije baš sve dremno.
Niti baš sve memno.
I još ima uspomena koje ne bole.
Čak znaju biti i ka sreći lađe.
Možda onoj banskoj.
Sjetih se, davne, u čobanskoj
Vatri pečene krtole
Od koje ništa zemno
Nikad ne bješe slađe.
Još tri jutarnja zapisa
1.
U san mi došao jedan šiprag,
Ne iz vatana mog, već sa Cipra.
Snivao djevojke što bjehu rusije
Od svih iz Rusije.
Snivao našu papljansku na samku
Kuću, a iza nje počinje Haiti.
Iza – raj, ustavom ujamčeni.
I iznio iz sna riječ uzamčeni.
Na javi to skoro nikad ne umijem,
Ali, negdje u meni, u snu je
Jedan što ih ko Zogović kuje.
Mada mi budnom jasno nije
Ni tko su oni, niti
Je su li u zamci, ili su u zamku?
2.
Časovi to su kad Boga
Vidim, gore dok huje:
Ko djeci nam se na mnoga
Pitanja osmjehuje.
Od sreće i od bola
Daleku (to opet velim) –
Tišinu tu popola
Umijem da s Njim dijelim.
Da s bjelasičkog vrhunca
Miris borova slušam
I dišem, budvanskog sunca
Slanog dok srče duša.
3.
Još nije baš sve dremno.
Niti baš sve memno.
I još ima uspomena koje ne bole.
Čak znaju biti i ka sreći lađe.
Možda onoj banskoj.
Sjetih se, davne, u čobanskoj
Vatri pečene krtole
Od koje ništa zemno
Nikad ne bješe slađe.
< 22.10. 2015>