U samoći se najprije izgubim.
Tada srce više nije ni za šta, a misli postanu tuđe.
Adresu sam nekad zapisao na poleđini kutije šibica.
Mora da sam je nehotice ispušio.
Putokazi su izblijedjeli.
Nema te dioptrije koja ih može vidjeti.
Strah me – nisam tamo gdje sam bio.
Ovdje sam, gdje sam se silom prilika osamio.
Kažu da samoću prežive pisci, kompozitori i slikari.
Tačnije – njihova djela.
A ja…
ja sam običan gluhonijemi zidar sjenki, obolio od samoće.
A u osami čuješ ono što nikada prije nisi ni čuo —
a ništa ne razumiješ.
Srećom, praznina ne postoji.
Tako barem kaže Aristotel.
Jer kad bi se samoća izlila iz mene u prostor oko mene,
ne bih mogao dodirnuti ni sebe ni svijet.
Zato zidam.
Po sopstvenom mraku.
Neimar sam sjenki.
I ništa mi osim nura ne treba
da zidam…
i dalje zidam.
Običan zidar sjenki
U samoći se najprije izgubim.
Tada srce više nije ni za šta, a misli postanu tuđe.
Adresu sam nekad zapisao na poleđini kutije šibica.
Mora da sam je nehotice ispušio.
Putokazi su izblijedjeli.
Nema te dioptrije koja ih može vidjeti.
Strah me – nisam tamo gdje sam bio.
Ovdje sam, gdje sam se silom prilika osamio.
Kažu da samoću prežive pisci, kompozitori i slikari.
Tačnije – njihova djela.
A ja…
ja sam običan gluhonijemi zidar sjenki, obolio od samoće.
A u osami čuješ ono što nikada prije nisi ni čuo —
a ništa ne razumiješ.
Srećom, praznina ne postoji.
Tako barem kaže Aristotel.
Jer kad bi se samoća izlila iz mene u prostor oko mene,
ne bih mogao dodirnuti ni sebe ni svijet.
Zato zidam.
Po sopstvenom mraku.
Neimar sam sjenki.
I ništa mi osim nura ne treba
da zidam…
i dalje zidam.