Perverzija je završni dio trilogije koju čine Rekreacija i Moskovijada. U središtu se prva dva romana nalazio karneval, točnije karnevaleskna recepcija zbilje, tako da je, po logici pripovijedanja, nužno da se u trećem dijelu dođe do neke vrste klimaksa karnevalesknih zbivanja koja moraju biti smještena u – Veneciji, gradu kojega se s razlogom smatra svjetskim središtem karnevala. Andruhovič iznova stavlja u pogon sva sredstva postmoderne poetike koja mu stoje na raspolaganju. Pronalaze se kako na formalnom i na tematskom planu. Organizacija pripovjednog teksta je iznimno kompleksna, a njegova jezična realizacija i više nego zahtjevna. Pođimo redom.
U središtu se zbivanja nalazi ukrajinski pjesnik i avangardni umjetnik Stanislaus Perfecki. Sam je tekst uokviren Predgovorom i Pogovorom pripovjedača, Perfeckijeva prijatelja Jurija Andruhoviča. Pozvan je na seminar pod naslovom „Postkarnevalističko ludilo svijeta: što prijeti na horizontu?“ koji se od 6-10.3. 1993. (dakle u doba karnevala) održava u Veneciji. Prisutni su i bezbrojni gosti koji će održati predavanja na teme koje zvuče, u najmanju ruku, skurilno. Po završetku seminara Perfecki nestaje netragom, a glavni je korpus romana pokušaj Andruhoviča da, na osnovu u raznim medijima sačuvanih dokumenata, rekonstruira sudbinu svog nestalog prijatelja za kojega, s pravom, smatra da nije mrtav (ili je, misli se, ubijen ili je, eventualno, izvršio samoubojstvo). Budući da leš nikada nije pronađen, ne može se s izvjesnošću utvrditi što se zbilo. To ostaje tajnom upisanom u srce romana. Tako će se i priređivač pri samome kraju romana upitati: „Najvažnije pitanje na koje do sada nemamo odgovor – je li se zbio skok kroz prozor, je li se desilo samoubojstvo?“ Da bi, završavajući ga, samopouzdano ustvrdio: „Jer Stah Perfecki, kojega gotovo cijeli svijet drži za utopljenoga samoubojicu i koji je pravi autor (ne samo nekolikih!) fragmenata ovoga romana, Stah Perfecki boravi i dalje među nama. On živi i, štoviše, on će se vratiti. Isprva u obliku svoje knjige koju mi je tako lukavo podmetnuo.“ Iz ovih redaka kao da se u potaji čuje potraga koju Andreas Sam u romanu Bašta, pepeo Danila Kiša poduzima kako bi pronašao svog nestalog oca, veličanstvenog karnevalistu Eduarda Sama.
Stiješnjena između dvaju okvira nalazi se povijest boravka Stanislausa Perfeckog u Veneciji. (U zagradi: Stanislau je austro-ugarsko ime sadašnjeg Ivano-Frankivska, rodnog grada Jurija Andruhoviča, nazvanog po znamenitom ukrajinskom spisatelju Ivanu Franku, a u prezimenu Perfecki odzvanja težnja za savršenstvom.) Taj je tekst ispisan u potpunoj opreci prema trezvenom tonu (fiktivnog) priređivača. Riječ je o nizu labavo povezanih događaja koji čvršću vezu stječu tek zahvaljujući asocijativnim nizovima koji se formiraju oko njih. Asocijacije se povezuju s aluzijama, ove, pak, svoj posao obavljaju prizivajući raznolike kulturalne momente, najčešće se njima poigravajući, razbacujući ih u vremenu i prostoru pripovjednog teksta, ali podrazumijevajući informiranost čitateljstva koja pomaže da se razviju u svojoj, nakraju, cjelokupnosti. Razbacane fragmente valja pratiti s puno strpljivosti. Ne treba očajavati nad izgubljenim nitima. Naravno, za taj je posao nužna koncentracija (i dobro pamćenje), ali će napori biti nagrađeni onoga trenutka u kojemu će tekst steći željenu zaokruženost. I, da naglasim, to ne mora biti stapanje kojega priređivač J.A. sprovodi u svojemu Pogovoru. Čak i kada ga se pročita, nužna je čitateljska akcija vraćanje Predgovoru (lako je moguće da ga se u međuvremenu zaboravilo), a kada se i to čini se svrsishodnim još jednom pogledati što nudi „rasut teret“ u kojemu se opisuje dolazak Perfeckog u Veneciju i njegov boravak u „carstvu karnevala“.
To nas sve mora dovesti do zaključka da je Perverzija roman koji se mora doživjeti kao vatromet čije se rakete ispaljuju s poligona tuđe književnosti, i ne samo književnosti. Važna je folija u njemu glazba, tako da nije zgorega baciti jedan pogled na nju. Pri tome ću morati zanemariti veliki dio njezinih gotovo bezbrojnih pojavljivanja i koncentrirati se na samo jedan segment – operu. Jedno je od kulturnih događanja koja prate program „seminara“ i praizvedba opere Orfej u Veneciji koju je uprizorio redatelj Matthew Kulikoff. Ta je „opera“, promotrimo paralelu s poetičkim prosedeom koji se koristi u Perverziji, patchwork sastavljen od dijelova drugih opera, najviše onih koje se bave mitološkom tematikom vezanom uz Orfeja i Euridiku, ali i drugih, manje ili više poznatih. Uz to su u nju umetnuti i glazbeni komadi tako da ono što nastaje kod publike izaziva u najmanju ruku dvojbene osjećaje. Je li mogućno konzumirati takvo „umjetničko djelo“? Ono što se zbiva za njegove izvedbe najbolje je svjedočanstvo kontingencije koja dominira, kao poetički postupak, cjelinom. Dok sve nervoznija publika ne zna što će sa sobom i koncentracija joj, logično, vidno opada, tenor iza scene kolabira. Groteska doslovce eksplodira: Perfecki koji se u loži skriva od nepoznatih koji ga progone, s očitom nakanom da ga ubiju, vidi da je otkriven i spušta se, poput Tarzana, na konopcu koji je privezan za ložu do pozornice. Pucnji ubojica ga promašuju, on oblači kostim glavnoga junaka i pjeva ariju koju publika prihvaća s oduševljenjem. Opera koja se nalazi na prijelomnoj točki je spašena, trijumf kompozitora i dirigenta, skupa sa spontanim pjevačem, potpun. Andruhovič izvodi akciju spektakularnog poigravanja sa svim elementima pripovjednog teksta. Sinopsisu „opere“ slijedi spektakularna kaskaderska scena, a performativni se umjetnik u hipu pretvara u opernoga pjevača. Gdje su granice samoga pripovijedanja?
U svakom se slučaju može reći: daleko pomaknute. Andruhovič kreira hibridni tekst u kojemu se pretapaju najraznolikije diskurzivne formacije. Gore sam kratko predočio kako se sinopsis opernog libreta prebacuje na razinu avanturističkog ili špijunskog filma. Perfecki se stilizira kao ukrajinski James Bond kojemu uspijeva bijeg od anonimnih progonitelja. Na drugoj se razini doslovce reproduciraju izlaganja pojedinih učesnika i učesnica seminara. Andruhovič ih kreira kao persiflažu ili parodiju specifičnog jezika poststrukturalističke filozofije. Takav je pripovjedni postupak izazov za čitateljstvo. Suočeni s teško razumljivim govorom, nalazimo se u situaciji koja od nas zahtijeva da preskočimo te dijelove. Naravno, i ironični se pripovjedač učitava u našu poziciju i poziva nas da to učinimo. No što nam valja učiniti jest pružiti otpor tome pozivu, ma koliko ljubazan bio, i upustiti se u borbu s tekstom. Rezultati će takve odluke biti i više nego zadovoljavajući. Primit ćemo ismijavanje jedne pomodne pojave koje, ipak, neće biti zlonamjerno već, mogao bih čak reći, dobrohotno. Evo i jednog primjera: „Njegovo je puno ime Phallus i gotovo sve civilizacije prošlosti smatraju ga najobožavanijim idolom u Panteonu. Naglašavam: prošlosti. Želim vam dokazati da on nema budućnost. Čak i ovdje, u ovom magičnom, umirućem gradu, gdje su mu postavljeni spomenici u obliku zvonika San Marca i bezbrojnih stupova, želim govoriti o tome, u jednome gradu u kojemu je njegov kult nevidljivo prisutan, u genima i potajnim pogledima, u jednome gradu koji je proizveo najmarljivijeg svećenika i mučenika njegovoga, Monsieur Ph-a, kulta – govorim, naravno, o poznatom seks teroristi Casallegri, ha ha, oprostite, Casanovi s čijim se divljim životom povezuju bezbrojne anegdote, legende i, po mom mišljenju neprihvatljive predrasude.“ Ovo je dio izlaganja američke znanstvenice Lise Sheile Shalizer pod naslovom „Seks bez klipa ili Crvenkapica na dobrom putu“. Riječ je o parodiranju feminističkoga diskursa, ali s dozom poštovanja prema govornicu koju se ne ismijava. No to nije sve. Grafički je to poglavlje oblikovano tako da se stranica cijepa na dva stupca. Dok je predavanje na lijevoj strani, na desnoj se govori o tomu što Perfecki i njegova idealna ljubav Ada rade dok Sheila govori. Perfecki se sjeća prethodne burne noći, a njegovo i Adino tijelo kao da mehanički ponavljaju radnje koje su tada prakticirali. To je ponavljanje, ipak, donekle iskrivljeno, preobraženo, manje strastveno, a više sentimentalno, na mjesto bure je došlo smirenje. Tako dva dijela teksta korespondiraju u harmoniji koja nadilazi granice tematskoga i uzdiže se u neku višu sferu. Time se dvije strane tuđega mire, a pripovjedačeva ironija prelazi u nježni, melankolični ton.
Predavanje samoga Perfeckog kreće se drukčijim registrom. Ono ima samo blago izvitoperenu konkretnu formu u čijem se središtu nalaze povijest i kultura Ukrajine. Za razliku od svojih hermetičnih prethodnika i prethodnica on će govoriti jasno i bez ikakvog zamagljivanja sadržaja. To ne znači da je njegovo izlaganje slobodno od mistifikacija. Naprotiv! One vrve u njemu, redaju se u sve smjelijim varijantama i varijacijama, ostavljajući vrlo malo mjesta za ozbiljnije promišljanje, za refleksiju o onome o čemu se govori. Perfecki publici objašnjava bit Ukrajine na sljedeći način: „Određena tima četirima rijekama (Don, Dnjepar, Dnjestar, Dunav – D.B.) moja zemlja ima već stoljećima daleko fatalnije probleme sa svojom geografskim položajem. Njena se bit nalazi u tome da bi ta zemlja – brdovita i planinska na zapadu i sjeverozapadu, šumovita i močvarna na sjeveru, koja međi s dva dostatno topla mora na jugu – odgovarala potpuno normalnom europskom uzorku kada ne bi bilo istoka, sjeveroistoka, jugoistoka i naprosto istoka: stepa, ravnica, polje, Azija. Borba te dvije, ili dvjesto dvadeset dvije, geografske tendencije od samoga je početka određivala dramatiku naše situacije. Gdje je Europa upravo počinjala postojati, rasti, razvijati se, Azija je odmah revoltirala i zahtijevala uvođenje jednog despotskog i istovremeno anarhičnog statusa. Ne velim da je to loše. Ali velim da je to bit i da ta bit potpuno proturječi jednoj drugoj, europskoj biti.“ To je vizija Ukrajine kako ju formulira Perfecki. Može li ju se pripisati Juriju Andruhoviču? Vjerojatno, ali ne i nužno. Radi li se projekciji koja će potvrditi stereotip o nacionalizmu Ukrajinaca, osobito onih sa zapada, iz Galicije? Iznova: vjerojatno, ali ne nužno. Prodorna se snaga tih riječi u cijelome tekstu predavanja korigira stalnim ukazivanjem na karneval kao središnje obilježje ukrajinskoga mentaliteta – ali i kulture. A karneval je, ne možemo to poreći, anarhičan.
Sljedeći nivo komplikacije pripovjednog diskursa pronalazimo u izvještajima koje ženska osoba (iza koje nije teško prepoznati Adu, makar se potpis kojim se ti izvještaji ovjerovljuju stalno mijenja) šalje svome pretpostavljenom. Oni se odnose na njezino špijuniranje Perfeckog. I dalje nam se uskraćuje informacija zbog čega je on zanimljiv nekoj (i kojoj) tajnoj službi. Izvještaji su puni križanja, korekcije u imenovanju (špijunka Perfeckog isprva imenuje, onda to korigira i naziva ga respondentom), promjene tona, od neutralnoga ka povjerljivom, čak i odanom. Vidi se kako njezina simpatija prema osobi koju prati raste, kako se njezin odnos prema nalogodavcu shodno tome mijenja. Ali ono što ostaje uskraćeno jest informacija zašto (se špijunira Perfeckog) i tko (to čini). Bez te dvije karike Perverzija se pretvara u roman zavjere. Na kraju, s takvim modusom pripovijedanja harmonira i gore spomenuta strategija uokvirivanja teksta. Egzistencija ukrajinskoga umjetnika ostaje tajna kao što je tajna i njegov nestanak. Tekst oscilira između pozitivne (humor, smijeh, ironija) i negativne strane karnevala (razaranje, nasilje, groteska koja prelazi u perverziju).
Ovim romanom, zacijelo najambicioznijim, Andruhovič završava svoju trilogiju. Karnevalska razigranost koja izbija iz nje neće prekriti mračniju sliku tranzicijske Ukrajine koja se od samoga stjecanja nezavisnosti bori protiv raznih bolesti sistema (na prvom je mjestu korupcija) koje je izjedaju iznutra, ali, što se sve više pokazivalo s vremenom da bi kulminiralo 24.2.2022., i vanjskoga neprijatelja koji čine sve kako bi joj osporio pravo na postojanje. Da u tome dosada unatoč svih napora nije uspio zaslužni su i spisateljice i spisatelji koji pružaju objašnjenja svoje zemlje i nude rješenja za njezinu budućnost.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/70
Jurij Andruhovič, Perverzija, 1996
Perverzija je završni dio trilogije koju čine Rekreacija i Moskovijada. U središtu se prva dva romana nalazio karneval, točnije karnevaleskna recepcija zbilje, tako da je, po logici pripovijedanja, nužno da se u trećem dijelu dođe do neke vrste klimaksa karnevalesknih zbivanja koja moraju biti smještena u – Veneciji, gradu kojega se s razlogom smatra svjetskim središtem karnevala. Andruhovič iznova stavlja u pogon sva sredstva postmoderne poetike koja mu stoje na raspolaganju. Pronalaze se kako na formalnom i na tematskom planu. Organizacija pripovjednog teksta je iznimno kompleksna, a njegova jezična realizacija i više nego zahtjevna. Pođimo redom.
U središtu se zbivanja nalazi ukrajinski pjesnik i avangardni umjetnik Stanislaus Perfecki. Sam je tekst uokviren Predgovorom i Pogovorom pripovjedača, Perfeckijeva prijatelja Jurija Andruhoviča. Pozvan je na seminar pod naslovom „Postkarnevalističko ludilo svijeta: što prijeti na horizontu?“ koji se od 6-10.3. 1993. (dakle u doba karnevala) održava u Veneciji. Prisutni su i bezbrojni gosti koji će održati predavanja na teme koje zvuče, u najmanju ruku, skurilno. Po završetku seminara Perfecki nestaje netragom, a glavni je korpus romana pokušaj Andruhoviča da, na osnovu u raznim medijima sačuvanih dokumenata, rekonstruira sudbinu svog nestalog prijatelja za kojega, s pravom, smatra da nije mrtav (ili je, misli se, ubijen ili je, eventualno, izvršio samoubojstvo). Budući da leš nikada nije pronađen, ne može se s izvjesnošću utvrditi što se zbilo. To ostaje tajnom upisanom u srce romana. Tako će se i priređivač pri samome kraju romana upitati: „Najvažnije pitanje na koje do sada nemamo odgovor – je li se zbio skok kroz prozor, je li se desilo samoubojstvo?“ Da bi, završavajući ga, samopouzdano ustvrdio: „Jer Stah Perfecki, kojega gotovo cijeli svijet drži za utopljenoga samoubojicu i koji je pravi autor (ne samo nekolikih!) fragmenata ovoga romana, Stah Perfecki boravi i dalje među nama. On živi i, štoviše, on će se vratiti. Isprva u obliku svoje knjige koju mi je tako lukavo podmetnuo.“ Iz ovih redaka kao da se u potaji čuje potraga koju Andreas Sam u romanu Bašta, pepeo Danila Kiša poduzima kako bi pronašao svog nestalog oca, veličanstvenog karnevalistu Eduarda Sama.
Stiješnjena između dvaju okvira nalazi se povijest boravka Stanislausa Perfeckog u Veneciji. (U zagradi: Stanislau je austro-ugarsko ime sadašnjeg Ivano-Frankivska, rodnog grada Jurija Andruhoviča, nazvanog po znamenitom ukrajinskom spisatelju Ivanu Franku, a u prezimenu Perfecki odzvanja težnja za savršenstvom.) Taj je tekst ispisan u potpunoj opreci prema trezvenom tonu (fiktivnog) priređivača. Riječ je o nizu labavo povezanih događaja koji čvršću vezu stječu tek zahvaljujući asocijativnim nizovima koji se formiraju oko njih. Asocijacije se povezuju s aluzijama, ove, pak, svoj posao obavljaju prizivajući raznolike kulturalne momente, najčešće se njima poigravajući, razbacujući ih u vremenu i prostoru pripovjednog teksta, ali podrazumijevajući informiranost čitateljstva koja pomaže da se razviju u svojoj, nakraju, cjelokupnosti. Razbacane fragmente valja pratiti s puno strpljivosti. Ne treba očajavati nad izgubljenim nitima. Naravno, za taj je posao nužna koncentracija (i dobro pamćenje), ali će napori biti nagrađeni onoga trenutka u kojemu će tekst steći željenu zaokruženost. I, da naglasim, to ne mora biti stapanje kojega priređivač J.A. sprovodi u svojemu Pogovoru. Čak i kada ga se pročita, nužna je čitateljska akcija vraćanje Predgovoru (lako je moguće da ga se u međuvremenu zaboravilo), a kada se i to čini se svrsishodnim još jednom pogledati što nudi „rasut teret“ u kojemu se opisuje dolazak Perfeckog u Veneciju i njegov boravak u „carstvu karnevala“.
To nas sve mora dovesti do zaključka da je Perverzija roman koji se mora doživjeti kao vatromet čije se rakete ispaljuju s poligona tuđe književnosti, i ne samo književnosti. Važna je folija u njemu glazba, tako da nije zgorega baciti jedan pogled na nju. Pri tome ću morati zanemariti veliki dio njezinih gotovo bezbrojnih pojavljivanja i koncentrirati se na samo jedan segment – operu. Jedno je od kulturnih događanja koja prate program „seminara“ i praizvedba opere Orfej u Veneciji koju je uprizorio redatelj Matthew Kulikoff. Ta je „opera“, promotrimo paralelu s poetičkim prosedeom koji se koristi u Perverziji, patchwork sastavljen od dijelova drugih opera, najviše onih koje se bave mitološkom tematikom vezanom uz Orfeja i Euridiku, ali i drugih, manje ili više poznatih. Uz to su u nju umetnuti i glazbeni komadi tako da ono što nastaje kod publike izaziva u najmanju ruku dvojbene osjećaje. Je li mogućno konzumirati takvo „umjetničko djelo“? Ono što se zbiva za njegove izvedbe najbolje je svjedočanstvo kontingencije koja dominira, kao poetički postupak, cjelinom. Dok sve nervoznija publika ne zna što će sa sobom i koncentracija joj, logično, vidno opada, tenor iza scene kolabira. Groteska doslovce eksplodira: Perfecki koji se u loži skriva od nepoznatih koji ga progone, s očitom nakanom da ga ubiju, vidi da je otkriven i spušta se, poput Tarzana, na konopcu koji je privezan za ložu do pozornice. Pucnji ubojica ga promašuju, on oblači kostim glavnoga junaka i pjeva ariju koju publika prihvaća s oduševljenjem. Opera koja se nalazi na prijelomnoj točki je spašena, trijumf kompozitora i dirigenta, skupa sa spontanim pjevačem, potpun. Andruhovič izvodi akciju spektakularnog poigravanja sa svim elementima pripovjednog teksta. Sinopsisu „opere“ slijedi spektakularna kaskaderska scena, a performativni se umjetnik u hipu pretvara u opernoga pjevača. Gdje su granice samoga pripovijedanja?
U svakom se slučaju može reći: daleko pomaknute. Andruhovič kreira hibridni tekst u kojemu se pretapaju najraznolikije diskurzivne formacije. Gore sam kratko predočio kako se sinopsis opernog libreta prebacuje na razinu avanturističkog ili špijunskog filma. Perfecki se stilizira kao ukrajinski James Bond kojemu uspijeva bijeg od anonimnih progonitelja. Na drugoj se razini doslovce reproduciraju izlaganja pojedinih učesnika i učesnica seminara. Andruhovič ih kreira kao persiflažu ili parodiju specifičnog jezika poststrukturalističke filozofije. Takav je pripovjedni postupak izazov za čitateljstvo. Suočeni s teško razumljivim govorom, nalazimo se u situaciji koja od nas zahtijeva da preskočimo te dijelove. Naravno, i ironični se pripovjedač učitava u našu poziciju i poziva nas da to učinimo. No što nam valja učiniti jest pružiti otpor tome pozivu, ma koliko ljubazan bio, i upustiti se u borbu s tekstom. Rezultati će takve odluke biti i više nego zadovoljavajući. Primit ćemo ismijavanje jedne pomodne pojave koje, ipak, neće biti zlonamjerno već, mogao bih čak reći, dobrohotno. Evo i jednog primjera: „Njegovo je puno ime Phallus i gotovo sve civilizacije prošlosti smatraju ga najobožavanijim idolom u Panteonu. Naglašavam: prošlosti. Želim vam dokazati da on nema budućnost. Čak i ovdje, u ovom magičnom, umirućem gradu, gdje su mu postavljeni spomenici u obliku zvonika San Marca i bezbrojnih stupova, želim govoriti o tome, u jednome gradu u kojemu je njegov kult nevidljivo prisutan, u genima i potajnim pogledima, u jednome gradu koji je proizveo najmarljivijeg svećenika i mučenika njegovoga, Monsieur Ph-a, kulta – govorim, naravno, o poznatom seks teroristi Casallegri, ha ha, oprostite, Casanovi s čijim se divljim životom povezuju bezbrojne anegdote, legende i, po mom mišljenju neprihvatljive predrasude.“ Ovo je dio izlaganja američke znanstvenice Lise Sheile Shalizer pod naslovom „Seks bez klipa ili Crvenkapica na dobrom putu“. Riječ je o parodiranju feminističkoga diskursa, ali s dozom poštovanja prema govornicu koju se ne ismijava. No to nije sve. Grafički je to poglavlje oblikovano tako da se stranica cijepa na dva stupca. Dok je predavanje na lijevoj strani, na desnoj se govori o tomu što Perfecki i njegova idealna ljubav Ada rade dok Sheila govori. Perfecki se sjeća prethodne burne noći, a njegovo i Adino tijelo kao da mehanički ponavljaju radnje koje su tada prakticirali. To je ponavljanje, ipak, donekle iskrivljeno, preobraženo, manje strastveno, a više sentimentalno, na mjesto bure je došlo smirenje. Tako dva dijela teksta korespondiraju u harmoniji koja nadilazi granice tematskoga i uzdiže se u neku višu sferu. Time se dvije strane tuđega mire, a pripovjedačeva ironija prelazi u nježni, melankolični ton.
Predavanje samoga Perfeckog kreće se drukčijim registrom. Ono ima samo blago izvitoperenu konkretnu formu u čijem se središtu nalaze povijest i kultura Ukrajine. Za razliku od svojih hermetičnih prethodnika i prethodnica on će govoriti jasno i bez ikakvog zamagljivanja sadržaja. To ne znači da je njegovo izlaganje slobodno od mistifikacija. Naprotiv! One vrve u njemu, redaju se u sve smjelijim varijantama i varijacijama, ostavljajući vrlo malo mjesta za ozbiljnije promišljanje, za refleksiju o onome o čemu se govori. Perfecki publici objašnjava bit Ukrajine na sljedeći način: „Određena tima četirima rijekama (Don, Dnjepar, Dnjestar, Dunav – D.B.) moja zemlja ima već stoljećima daleko fatalnije probleme sa svojom geografskim položajem. Njena se bit nalazi u tome da bi ta zemlja – brdovita i planinska na zapadu i sjeverozapadu, šumovita i močvarna na sjeveru, koja međi s dva dostatno topla mora na jugu – odgovarala potpuno normalnom europskom uzorku kada ne bi bilo istoka, sjeveroistoka, jugoistoka i naprosto istoka: stepa, ravnica, polje, Azija. Borba te dvije, ili dvjesto dvadeset dvije, geografske tendencije od samoga je početka određivala dramatiku naše situacije. Gdje je Europa upravo počinjala postojati, rasti, razvijati se, Azija je odmah revoltirala i zahtijevala uvođenje jednog despotskog i istovremeno anarhičnog statusa. Ne velim da je to loše. Ali velim da je to bit i da ta bit potpuno proturječi jednoj drugoj, europskoj biti.“ To je vizija Ukrajine kako ju formulira Perfecki. Može li ju se pripisati Juriju Andruhoviču? Vjerojatno, ali ne i nužno. Radi li se projekciji koja će potvrditi stereotip o nacionalizmu Ukrajinaca, osobito onih sa zapada, iz Galicije? Iznova: vjerojatno, ali ne nužno. Prodorna se snaga tih riječi u cijelome tekstu predavanja korigira stalnim ukazivanjem na karneval kao središnje obilježje ukrajinskoga mentaliteta – ali i kulture. A karneval je, ne možemo to poreći, anarhičan.
Sljedeći nivo komplikacije pripovjednog diskursa pronalazimo u izvještajima koje ženska osoba (iza koje nije teško prepoznati Adu, makar se potpis kojim se ti izvještaji ovjerovljuju stalno mijenja) šalje svome pretpostavljenom. Oni se odnose na njezino špijuniranje Perfeckog. I dalje nam se uskraćuje informacija zbog čega je on zanimljiv nekoj (i kojoj) tajnoj službi. Izvještaji su puni križanja, korekcije u imenovanju (špijunka Perfeckog isprva imenuje, onda to korigira i naziva ga respondentom), promjene tona, od neutralnoga ka povjerljivom, čak i odanom. Vidi se kako njezina simpatija prema osobi koju prati raste, kako se njezin odnos prema nalogodavcu shodno tome mijenja. Ali ono što ostaje uskraćeno jest informacija zašto (se špijunira Perfeckog) i tko (to čini). Bez te dvije karike Perverzija se pretvara u roman zavjere. Na kraju, s takvim modusom pripovijedanja harmonira i gore spomenuta strategija uokvirivanja teksta. Egzistencija ukrajinskoga umjetnika ostaje tajna kao što je tajna i njegov nestanak. Tekst oscilira između pozitivne (humor, smijeh, ironija) i negativne strane karnevala (razaranje, nasilje, groteska koja prelazi u perverziju).
Ovim romanom, zacijelo najambicioznijim, Andruhovič završava svoju trilogiju. Karnevalska razigranost koja izbija iz nje neće prekriti mračniju sliku tranzicijske Ukrajine koja se od samoga stjecanja nezavisnosti bori protiv raznih bolesti sistema (na prvom je mjestu korupcija) koje je izjedaju iznutra, ali, što se sve više pokazivalo s vremenom da bi kulminiralo 24.2.2022., i vanjskoga neprijatelja koji čine sve kako bi joj osporio pravo na postojanje. Da u tome dosada unatoč svih napora nije uspio zaslužni su i spisateljice i spisatelji koji pružaju objašnjenja svoje zemlje i nude rješenja za njezinu budućnost.