ja se zovem lidija deduš. ponekad maštam da sam muškarac, da imam kurac, i da bodem.
21.
ja se zovem lidija deduš. od vunenih čarapa dobijem svrab. zato ne nosim čarape. baba me učila da ne sjedim na hladnom betonu i da budem toplo obučena. ali, babe više nema, a svijet može bez nas.
22.
ja se zovem lidija deduš. htjela sam se zvati snježana. upoznala sam mirele, sanje, sonje, aleksandre, elme, alme, nijednu lidiju. i puno snježana. kakvo je to ime lidija, ako se nitko ne zove kao ja? odgovor je otpuhao vjetar.
23.
ja se zovem lidija deduš. to je moj identitet. to nije moj identitet. ja se ne zovem lidija deduš. stop.
24.
ja se zovem lidija deduš. ja nisam lidija deduš. lidija deduš je napisala tri zbirke poezije, jednu dramu i trećinu romana. ja sam skuhala paradajz juhu, otvorila pivo i zapalila cigaretu.
25.
ja se zovem lidija deduš. nastavno na prethodni zapis o lidiji deduš i meni: lidija deduš piše zato što priča sama sa sobom. ja pišam, serem, jedem, pijem, spavam i jebem se.
26.
ja se zovem lidija deduš. dosta mi je glumljenja empatije i suosjećanja. nisam ja ničije emocionalno smetlište. zaobiđite me.
27.
ja se zovem lidija deduš. ubraja li se u seks i kad je muškarac prisutan, ali mu se nije digao?
28.
ja se zovem lidija deduš i mogu vizualizirati sranje kroz gusto granje.
29.
ja se zovem lidija deduš. razmišljate li ikad o tome kako i glumice u lijepim haljinama rade veliku nuždu?
30.
ja se zovem lidija deduš. dolazim iz varaždina. imam četrdeset i četiri godine i pozdravljam sve koji me znaju i poznaju.
31.
ja se zovem lidija deduš. priča s godinama ide ovako: tijelo se nakon četrdesete naglo počinje mijenjati. zato jednom godišnje dajem pregledati picu i cice. dobar dan, kako ste, pušite li, jeste li rađali, imate li u obitelji slučajeva karcinoma, kako vaša štitna žlijezda, tumorski markeri? pijte puno vode, dođite nagodinu, hvala na pažnji. sljedeći!
32.
ja se zovem lidija deduš, a pička je jedan od naziva za ženski spolni organ. zato govorim: pička. pička nije sredstvo kojim ljute feministice mašu na demonstracijama. pička je organ kroz koji na svijet dolaze djeca. da bi nešto iz nje izašlo, mora u nju nešto ući. pička je organ kao oko, pluća, srce ili jetra. čudno mi je kad žene za pičku kažu „vagina“, ali to je sasvim u redu. nije u redu kad kažu „tamo dolje“, „ona“ ili „mala“. kažete li ikad za svoj bubreg: „tamo iza?“
33.
ja se zovem lidija deduš. jednom sam na licu imala puno bubuljica. mama mi je rekla: „čudno da ti još nijedna nije izrasla na njoj.“ o tome govorim kad govorim o pički.
34.
ja se zovem lidija deduš. da bi se napravilo deset pozdrava suncu, potrebno je pola sata. nakon toga više nije važno je li zima ili proljeće. najteže je noge bacati naprijed-natrag. kad to svladate, ne treba vam sveučilišna diploma ni potvrde o nekažnjavanju. u maticu rođenih tad bi trebalo upisati: lidija deduš, rođena u banjaluci tisuću devetsto sedamdeset i sedme, svladala prijelaz iz tronožnog psa prema dolje u položaj niskog iskoraka. ova vježba jača leđnu muskulaturu, muskulaturu abdomena, biceps, triceps, gluteus maximus, kvadriceps, izdužuje kralježnicu, a dobra je i kao priprema za poboljšanje seksualnog života. možemo nastaviti dalje.
35.
ja se zovem lidija deduš. radila sam kao šankerica, tvornička radnica, bankarica. kad me muškarac pljesnuo po guzici, dala sam otkaz. kad me muškarac pritisnuo uza zid, dala sam otkaz. još uvijek radim kao bankarica. pa da vidim čija majka crnu vunu prede.
36.
ja se zovem lidija deduš. sanjam uvijek isti san. nalazim se na visokom zidu s kojeg moram skočiti, ali tlo je predaleko. u snu tražim rješenja kako da doskočim na niži nivo i da postepeno siđem sa zida, iako ne znam ni kako sam se na njega popela. na kraju se sve riješi. u trenucima osvještavanja prepreke ispred mene i sigurnog doticaja s tlom prolazim pakao. ne postoje zaobilazni putevi, to je jedini način da nekuda stignem, iako ne znam ni kuda idem.
37.
ja se zovem lidija deduš. drugi san koji stalno sanjam je onaj u kojem sam u liftu. biram sedmi kat, a lift me vozi na osmi, deveti, deseti… iako znam da zgrada ima samo osam katova. nikad ne saznam šta bude na kraju. iz takvog sna se budim.
38.
ja se zovem lidija deduš. jednom sam sanjala da na dvoru luja četrnaestog plešem sarabande. bio je to poslijepodnevni san. za ručak sam jela prokulice. otad svakome savjetujem: ako želite vesele snove, jedite prokulice. način pripreme je jednostavan: prokulice operite u vodi i svaku prerežite napola. bacite ih na malo vrućeg ulja i popržite da ne omekšaju, ali ni da ostanu pretvrde.
39.
ja se zovem lidija deduš. ponekad sanjam da se budim u grobu. otkad imam takve snove, ne spavam u potpunom mraku. ali, već dugo nisam sanjala ništa slično. možda sam izliječena?
40.
ja se zovem lidija deduš. prava istina je da sam s petnaest godina proživjela traumu. odnedavno odlazim psihijatru. dijagnoza: anksiozno-depresivni poremećaj. u moderno vrijeme to se još zove i posttraumatski stresni sindrom. manifestira se kao gubitak volje za fizičkom aktivnošću, suicidalne misli, nagle promjene u tjelesnoj težini, učestali napadi panike, turobne misli, osjećaj bezizlaznosti. ne može se izliječiti sportom i veselim izletima u prirodu, planinarenjem, pozitivnim pogledima na svijet. zato, ako poznajete nekoga tko boluje od anksiozno-depresivnog poremećaja, nemojte mu savjetovati takva sranja.
41.
ja se zovem lidija deduš. anksiozno-depresivni poremećaj spada u F dijagnoze. ako primijetim da se netko na nečiji račun ruga tako da ga pred drugima predstavlja kao „onoga/onu s F dijagnozom“, duboko u sebi se ponadam u istinitost izreke „tko se ruga, poseru ga“.
42.
ja se zovem lidija deduš i prvi put u životu sam otišla psihijatru. doktorica mi je rekla: neliječena trauma se eksponencijalno množi. ne zbraja, ne množi, nego eksponencijalno množi. ako ste jednom proživjeli traumu, ako niste liječili tu traumu, svaka sljedeća je na kvadrat. koliko trauma, toliko eksponencija. iks na entu.
43.
ja se zovem lidija deduš. sada sam na terapiji antidepresivima. mama me pitala: „a šta su rekli, od čega ti je to?“
44.
ja se zovem lidija deduš, mnogi misle da moje raspoloženje dolazi prirodno. ovime razbijam taj mit. istina je da lijek koji uzimam u mozgu otvara receptore za primanje serotonina koji tijelo regularno proizvodi, ali ne zna kud bi s njim. serotonin se veže, ja pjevam i smijem se.
45.
ja se zovem lidija deduš. riskiram da me zbog ovog priznanja svijet u kojem živim proglasi ludom. ali, znate šta? jebe mi se. ja pjevam i smijem se.
46.
ja se zovem lidija deduš. kad kažem da riskiram da me svijet zbog ovog priznanja proglasi ludom, mislim na strah mojih baba „šta će reći svijet“.
47.
ja se zovem lidija deduš. moj lijek se zove sertralin. dolazi kao zoloft, sonalia, asentra. ćao sertralinu, drago mi je što smo se upoznali.
48.
ja se zovem lidija deduš. terapija sertralinom traje godinu dana. onda se prestaje s uzimanjem. ako se napadi panike ne vrate, a raspoloženje ostane u plus-minus ograničenom oscilatornom rasponu, nastavlja se sa suportivnom psihoterapijom bez farmakologije. ako se vrate napadi panike, a raspoloženje se počne klatiti kao trapezisti u cirkusu, farmakologija se vraća na tri godine.
49.
ja se zovem lidija deduš. napadi panike su ventil za nakupljenu anksioznost. najteže je s prvih nekoliko koji čovjeka prikuju za krevet, kuću i maksimalno okućnicu. kasnije je lakše. ne treba se bojati napada panike. ali reci ti to, lidija, nekome tko nikad nije iskusio ništa slično.
50.
ja se zovem lidija deduš. ponekad, kad se uspijem sasvim umiriti, osjećam kako se moja okolina miče. kao atavizam zaostao nakon zemljotresa, ono nešto što ostane u čovjeku koji je pretrpio veliki strah što ga ljulja u korijenu. kada prođe, shvatim da je to što trese moje srce.
51.
ja se zovem lidija deduš. ne sjećam se vremena prije sisa. čije je to bilo tijelo? kad su mi pazusi počeli smrdjeti na znoj? jednom sam poželjela vidjeti sebe i s donje strane, ali su mi ruke bile prekratke.
52.
ja se zovem lidija deduš. osjećam da se utapam u banalnosti. želim biti netko. nečija pišljiva boba. nečija kurva, majka, žena, kuharica, ljubavnica, tucačica oraha, nečiji centaršut i ofsajd. želim preorati nečije vidno polje i posijati u njega pogled na sebe.
53.
ja se zovem lidija deduš. ponekad legnem u travu pokraj rijeke. mislim da ću, ako čvrsto zatvorim oči, moći čuti o čemu razgovaraju ribe.
54.
ja se zovem lidija deduš. pokušavam si objasniti sebe: „mogućnost imanja prvog lica jednine, ja, u mom slučaju jednaka je mogućnosti da se objasni kronologija zvjezdanih staza. kad i odakle je došao enterprise i gdje će završiti, ako postoji samo kao nečija izmišljotina.“
55.
ja se zovem lidija deduš. volim pronalaziti stvari u knjigama iz knjižnice. one čine da se osjećam bolje ako sam nešto ružno sanjala, ako me ostavio dečko, ako mi je uginuo ljubimac i općenito, ako mi je dan bio osobito usran. zato radim na projektu koji još nema ime. ja ga zovem „ostavljanje ceduljica“: na cesti, u autobusima, vlakovima ili na bilo kojem mjestu gdje ih čovjek ne bi očekivao. voljela bih da i drugi osjete isto što i ja: da nisu sami. nešto kao poruka u boci. mjesečina bato.
56.
ja se zovem lidija deduš. sintetiziram d vitamin, čokoladom hranim svoje viruse, bakterije i gljivice, u tijelo unosim dovoljnu količinu kofeina da ne zaspim na poslu barem do pauze.
57.
ja se zovem lidija deduš. ponekad se osjećam kao da nemam život. ili osjećam kao da mi se cijeli život vrti oko samoposluga. one su epicentar svih događanja u mom životu. jednom sam u samoposluzi čula kako je muškarac pitao djevojku: „a u koje ti restorane izlaziš?“ voljela bih da i mene netko tako pita. da mu kažem: „u konzum, na topli obrok.“
58.
ja se zovem lidija deduš. jako mi je zgodna fotografija na kojoj željko bebek svojoj supruzi u đakuziju masira stopala. o tome sam razmišljala danas na blagajni u samoposluzi, jer su mi pažnju privukli nokti na nogama žene ispred mene nalakirani žarko crvenim lakom. prst do palca bio joj je duži od palca i virio van iz sandale. to je znak da će žena postati udovica.
59.
ja se zovem lidija deduš. danas sam u samoposluzi vidjela ptičicu koja je uletjela kroz vrata i nije znala izaći. cvrkutala je glasnije od joleta na radio-razglasu. neka stara žena se izderala na kolica koja su bila gurnuta u druga kolica. „pička vam materina i kolicima“, vikala je na sav glas.
60.
ja se zovem lidija deduš. jutros sam na keksima u konzumu čula ovaj razgovor: „ja ti čarape ne perem svaki dan, nego ih skinem navečer, objesim na balkon da se proluftiraju, onda ih malo metnem na radijator da se ugriju, obučem i fino mogu van, osim kad idem doktoru, onda obučem čiste.“
61.
ja se zovem lidija deduš i vidjela sam ovo: na izlazu iz samoposluge stajale su dvije žene, otključavale bicikle i raspravljale o tome koja se unutra više oznojila.
62.
ja se zovem lidija deduš. ne mislim da je crno znak žalosti za umrlim ljudima. mislim da je crno znak žalosti što umiru bijeli medvjedi, što televizija prikazuje musavu djecu krvavih glava i do smrti izgladnjelu djecu u jemenu, što u australskim požarima teško stradavaju koale, što neka djeca nemaju roditelje, što neka djeca imaju odvratne roditelje, što postoje ljudi koji ne čitaju, što loptu boli kad je udaraju.
63.
ja se zovem lidija deduš. volim onu pjesmu: tanana nana na, ne znam riječi.
64.
ja se zovem lidija deduš i preživjela sam svašta. rezanje desni, nevjeru muškarca, ravnanje kičme, školu za izviđače. u čekaonici klinike za liječenje zuba, jedina sam koja čita poeziju.
65.
ja se zovem lidija deduš. bolujem od kronične bolesti kičme. u mojim leđima svrake savijaju gnijezda. donose u njih sjajne kopče, sitan novac, zgažene autobusne karte, prljave loptice-skočice, komadiće mačjih očiju, kotače otpale s koturaljki, šnale za kosu, i kljucaju.
66.
ja se zovem lidija deduš. bolujem od kronične bolesti kičme. u leđima osjećam kucanje srca. svrake savijaju gnijezda i broje: sava raka tika taka bija baja buf, trif traf truf.
67.
ja se zovem lidija deduš. želim kupovati knjige. želim vlastitu biblioteku. stop. ne želim kupovati knjige. ne želim vlastitu biblioteku. kad počne rat, knjige prve gore.
68.
ja se zovem lidija deduš. jednom sam iz nesretne ljubavi jedva izvukla živu glavu. nosila sam je mjesecima ispod miške i šutirala kad bi pala, stavljala pored uzglavlja prije spavanja. nisam je zalijevala. jutrima sam čupavu loptu pokušavala nasaditi na ramena, neće ovo ići, govorila je glava, gledala me i žmirkala, perspektiva trulog panja, i micala ušima, htjela je poletjeti ispred same sebe, kao što je u djetinjstvu luda anca grabila kroz selo, uši su joj lepetale jedno ispred drugog, rukama je je veslala, anca veslačica, anca olimpijska pobjednica u teškoj kategoriji, četiri zuba u glavi i tri pramena izrasla iz pješčane stelje na tjemenu, luda anca, vikali smo za njom, luda anca, sve krčme preštanca.
69.
ja se zovem lidija deduš. ja sam sve žene iz sela u kojem sam odrasla. dolaze mi u snovima i pričaju o sjetvi luka i peronospori. nema više pravog paradajza, samo teniske loptice, govore mi jaga, bara, ema, draga, nada, i keze mi se u lice, a nemaju nijednog zuba.
70.
ja se zovem lidija deduš. ja sam sve žene iz moje porodice. dolaze mi u snovima i govore o mrtvoj djeci. ja se budim i vidim da nemam zube.
71.
ja se zovem lidija deduš. ja sam rogata bogorodica sa slike u kući moje babe. ja sam dedin lovački trofej sa zida iznad vrata koja vode u podrum. noću idem na pišanje sa strahom. kroz našu su kuću prolazili mrtvi i sada je vrijeme za naplatu.
72.
ja se zovem lidija deduš. ja sam crna majka božja s crnim isusom u naručju. imam devet godina i bojim se drvenih očiju koje me gledaju s vrata babinog ispoliranog ormara. kad puše vjetar, ormar škripi. ja pomičem stvari.
ja se zovem lidija deduš/2
ja se zovem lidija deduš. ponekad maštam da sam muškarac, da imam kurac, i da bodem.
21.
ja se zovem lidija deduš. od vunenih čarapa dobijem svrab. zato ne nosim čarape. baba me učila da ne sjedim na hladnom betonu i da budem toplo obučena. ali, babe više nema, a svijet može bez nas.
22.
ja se zovem lidija deduš. htjela sam se zvati snježana. upoznala sam mirele, sanje, sonje, aleksandre, elme, alme, nijednu lidiju. i puno snježana. kakvo je to ime lidija, ako se nitko ne zove kao ja? odgovor je otpuhao vjetar.
23.
ja se zovem lidija deduš. to je moj identitet. to nije moj identitet. ja se ne zovem lidija deduš. stop.
24.
ja se zovem lidija deduš. ja nisam lidija deduš. lidija deduš je napisala tri zbirke poezije, jednu dramu i trećinu romana. ja sam skuhala paradajz juhu, otvorila pivo i zapalila cigaretu.
25.
ja se zovem lidija deduš. nastavno na prethodni zapis o lidiji deduš i meni: lidija deduš piše zato što priča sama sa sobom. ja pišam, serem, jedem, pijem, spavam i jebem se.
26.
ja se zovem lidija deduš. dosta mi je glumljenja empatije i suosjećanja. nisam ja ničije emocionalno smetlište. zaobiđite me.
27.
ja se zovem lidija deduš. ubraja li se u seks i kad je muškarac prisutan, ali mu se nije digao?
28.
ja se zovem lidija deduš i mogu vizualizirati sranje kroz gusto granje.
29.
ja se zovem lidija deduš. razmišljate li ikad o tome kako i glumice u lijepim haljinama rade veliku nuždu?
30.
ja se zovem lidija deduš. dolazim iz varaždina. imam četrdeset i četiri godine i pozdravljam sve koji me znaju i poznaju.
31.
ja se zovem lidija deduš. priča s godinama ide ovako: tijelo se nakon četrdesete naglo počinje mijenjati. zato jednom godišnje dajem pregledati picu i cice. dobar dan, kako ste, pušite li, jeste li rađali, imate li u obitelji slučajeva karcinoma, kako vaša štitna žlijezda, tumorski markeri? pijte puno vode, dođite nagodinu, hvala na pažnji. sljedeći!
32.
ja se zovem lidija deduš, a pička je jedan od naziva za ženski spolni organ. zato govorim: pička. pička nije sredstvo kojim ljute feministice mašu na demonstracijama. pička je organ kroz koji na svijet dolaze djeca. da bi nešto iz nje izašlo, mora u nju nešto ući. pička je organ kao oko, pluća, srce ili jetra. čudno mi je kad žene za pičku kažu „vagina“, ali to je sasvim u redu. nije u redu kad kažu „tamo dolje“, „ona“ ili „mala“. kažete li ikad za svoj bubreg: „tamo iza?“
33.
ja se zovem lidija deduš. jednom sam na licu imala puno bubuljica. mama mi je rekla: „čudno da ti još nijedna nije izrasla na njoj.“ o tome govorim kad govorim o pički.
34.
ja se zovem lidija deduš. da bi se napravilo deset pozdrava suncu, potrebno je pola sata. nakon toga više nije važno je li zima ili proljeće. najteže je noge bacati naprijed-natrag. kad to svladate, ne treba vam sveučilišna diploma ni potvrde o nekažnjavanju. u maticu rođenih tad bi trebalo upisati: lidija deduš, rođena u banjaluci tisuću devetsto sedamdeset i sedme, svladala prijelaz iz tronožnog psa prema dolje u položaj niskog iskoraka. ova vježba jača leđnu muskulaturu, muskulaturu abdomena, biceps, triceps, gluteus maximus, kvadriceps, izdužuje kralježnicu, a dobra je i kao priprema za poboljšanje seksualnog života. možemo nastaviti dalje.
35.
ja se zovem lidija deduš. radila sam kao šankerica, tvornička radnica, bankarica. kad me muškarac pljesnuo po guzici, dala sam otkaz. kad me muškarac pritisnuo uza zid, dala sam otkaz. još uvijek radim kao bankarica. pa da vidim čija majka crnu vunu prede.
36.
ja se zovem lidija deduš. sanjam uvijek isti san. nalazim se na visokom zidu s kojeg moram skočiti, ali tlo je predaleko. u snu tražim rješenja kako da doskočim na niži nivo i da postepeno siđem sa zida, iako ne znam ni kako sam se na njega popela. na kraju se sve riješi. u trenucima osvještavanja prepreke ispred mene i sigurnog doticaja s tlom prolazim pakao. ne postoje zaobilazni putevi, to je jedini način da nekuda stignem, iako ne znam ni kuda idem.
37.
ja se zovem lidija deduš. drugi san koji stalno sanjam je onaj u kojem sam u liftu. biram sedmi kat, a lift me vozi na osmi, deveti, deseti… iako znam da zgrada ima samo osam katova. nikad ne saznam šta bude na kraju. iz takvog sna se budim.
38.
ja se zovem lidija deduš. jednom sam sanjala da na dvoru luja četrnaestog plešem sarabande. bio je to poslijepodnevni san. za ručak sam jela prokulice. otad svakome savjetujem: ako želite vesele snove, jedite prokulice. način pripreme je jednostavan: prokulice operite u vodi i svaku prerežite napola. bacite ih na malo vrućeg ulja i popržite da ne omekšaju, ali ni da ostanu pretvrde.
39.
ja se zovem lidija deduš. ponekad sanjam da se budim u grobu. otkad imam takve snove, ne spavam u potpunom mraku. ali, već dugo nisam sanjala ništa slično. možda sam izliječena?
40.
ja se zovem lidija deduš. prava istina je da sam s petnaest godina proživjela traumu. odnedavno odlazim psihijatru. dijagnoza: anksiozno-depresivni poremećaj. u moderno vrijeme to se još zove i posttraumatski stresni sindrom. manifestira se kao gubitak volje za fizičkom aktivnošću, suicidalne misli, nagle promjene u tjelesnoj težini, učestali napadi panike, turobne misli, osjećaj bezizlaznosti. ne može se izliječiti sportom i veselim izletima u prirodu, planinarenjem, pozitivnim pogledima na svijet. zato, ako poznajete nekoga tko boluje od anksiozno-depresivnog poremećaja, nemojte mu savjetovati takva sranja.
41.
ja se zovem lidija deduš. anksiozno-depresivni poremećaj spada u F dijagnoze. ako primijetim da se netko na nečiji račun ruga tako da ga pred drugima predstavlja kao „onoga/onu s F dijagnozom“, duboko u sebi se ponadam u istinitost izreke „tko se ruga, poseru ga“.
42.
ja se zovem lidija deduš i prvi put u životu sam otišla psihijatru. doktorica mi je rekla: neliječena trauma se eksponencijalno množi. ne zbraja, ne množi, nego eksponencijalno množi. ako ste jednom proživjeli traumu, ako niste liječili tu traumu, svaka sljedeća je na kvadrat. koliko trauma, toliko eksponencija. iks na entu.
43.
ja se zovem lidija deduš. sada sam na terapiji antidepresivima. mama me pitala: „a šta su rekli, od čega ti je to?“
44.
ja se zovem lidija deduš, mnogi misle da moje raspoloženje dolazi prirodno. ovime razbijam taj mit. istina je da lijek koji uzimam u mozgu otvara receptore za primanje serotonina koji tijelo regularno proizvodi, ali ne zna kud bi s njim. serotonin se veže, ja pjevam i smijem se.
45.
ja se zovem lidija deduš. riskiram da me zbog ovog priznanja svijet u kojem živim proglasi ludom. ali, znate šta? jebe mi se. ja pjevam i smijem se.
46.
ja se zovem lidija deduš. kad kažem da riskiram da me svijet zbog ovog priznanja proglasi ludom, mislim na strah mojih baba „šta će reći svijet“.
47.
ja se zovem lidija deduš. moj lijek se zove sertralin. dolazi kao zoloft, sonalia, asentra. ćao sertralinu, drago mi je što smo se upoznali.
48.
ja se zovem lidija deduš. terapija sertralinom traje godinu dana. onda se prestaje s uzimanjem. ako se napadi panike ne vrate, a raspoloženje ostane u plus-minus ograničenom oscilatornom rasponu, nastavlja se sa suportivnom psihoterapijom bez farmakologije. ako se vrate napadi panike, a raspoloženje se počne klatiti kao trapezisti u cirkusu, farmakologija se vraća na tri godine.
49.
ja se zovem lidija deduš. napadi panike su ventil za nakupljenu anksioznost. najteže je s prvih nekoliko koji čovjeka prikuju za krevet, kuću i maksimalno okućnicu. kasnije je lakše. ne treba se bojati napada panike. ali reci ti to, lidija, nekome tko nikad nije iskusio ništa slično.
50.
ja se zovem lidija deduš. ponekad, kad se uspijem sasvim umiriti, osjećam kako se moja okolina miče. kao atavizam zaostao nakon zemljotresa, ono nešto što ostane u čovjeku koji je pretrpio veliki strah što ga ljulja u korijenu. kada prođe, shvatim da je to što trese moje srce.
51.
ja se zovem lidija deduš. ne sjećam se vremena prije sisa. čije je to bilo tijelo? kad su mi pazusi počeli smrdjeti na znoj? jednom sam poželjela vidjeti sebe i s donje strane, ali su mi ruke bile prekratke.
52.
ja se zovem lidija deduš. osjećam da se utapam u banalnosti. želim biti netko. nečija pišljiva boba. nečija kurva, majka, žena, kuharica, ljubavnica, tucačica oraha, nečiji centaršut i ofsajd. želim preorati nečije vidno polje i posijati u njega pogled na sebe.
53.
ja se zovem lidija deduš. ponekad legnem u travu pokraj rijeke. mislim da ću, ako čvrsto zatvorim oči, moći čuti o čemu razgovaraju ribe.
54.
ja se zovem lidija deduš. pokušavam si objasniti sebe: „mogućnost imanja prvog lica jednine, ja, u mom slučaju jednaka je mogućnosti da se objasni kronologija zvjezdanih staza. kad i odakle je došao enterprise i gdje će završiti, ako postoji samo kao nečija izmišljotina.“
55.
ja se zovem lidija deduš. volim pronalaziti stvari u knjigama iz knjižnice. one čine da se osjećam bolje ako sam nešto ružno sanjala, ako me ostavio dečko, ako mi je uginuo ljubimac i općenito, ako mi je dan bio osobito usran. zato radim na projektu koji još nema ime. ja ga zovem „ostavljanje ceduljica“: na cesti, u autobusima, vlakovima ili na bilo kojem mjestu gdje ih čovjek ne bi očekivao. voljela bih da i drugi osjete isto što i ja: da nisu sami. nešto kao poruka u boci. mjesečina bato.
56.
ja se zovem lidija deduš. sintetiziram d vitamin, čokoladom hranim svoje viruse, bakterije i gljivice, u tijelo unosim dovoljnu količinu kofeina da ne zaspim na poslu barem do pauze.
57.
ja se zovem lidija deduš. ponekad se osjećam kao da nemam život. ili osjećam kao da mi se cijeli život vrti oko samoposluga. one su epicentar svih događanja u mom životu. jednom sam u samoposluzi čula kako je muškarac pitao djevojku: „a u koje ti restorane izlaziš?“ voljela bih da i mene netko tako pita. da mu kažem: „u konzum, na topli obrok.“
58.
ja se zovem lidija deduš. jako mi je zgodna fotografija na kojoj željko bebek svojoj supruzi u đakuziju masira stopala. o tome sam razmišljala danas na blagajni u samoposluzi, jer su mi pažnju privukli nokti na nogama žene ispred mene nalakirani žarko crvenim lakom. prst do palca bio joj je duži od palca i virio van iz sandale. to je znak da će žena postati udovica.
59.
ja se zovem lidija deduš. danas sam u samoposluzi vidjela ptičicu koja je uletjela kroz vrata i nije znala izaći. cvrkutala je glasnije od joleta na radio-razglasu. neka stara žena se izderala na kolica koja su bila gurnuta u druga kolica. „pička vam materina i kolicima“, vikala je na sav glas.
60.
ja se zovem lidija deduš. jutros sam na keksima u konzumu čula ovaj razgovor: „ja ti čarape ne perem svaki dan, nego ih skinem navečer, objesim na balkon da se proluftiraju, onda ih malo metnem na radijator da se ugriju, obučem i fino mogu van, osim kad idem doktoru, onda obučem čiste.“
61.
ja se zovem lidija deduš i vidjela sam ovo: na izlazu iz samoposluge stajale su dvije žene, otključavale bicikle i raspravljale o tome koja se unutra više oznojila.
62.
ja se zovem lidija deduš. ne mislim da je crno znak žalosti za umrlim ljudima. mislim da je crno znak žalosti što umiru bijeli medvjedi, što televizija prikazuje musavu djecu krvavih glava i do smrti izgladnjelu djecu u jemenu, što u australskim požarima teško stradavaju koale, što neka djeca nemaju roditelje, što neka djeca imaju odvratne roditelje, što postoje ljudi koji ne čitaju, što loptu boli kad je udaraju.
63.
ja se zovem lidija deduš. volim onu pjesmu: tanana nana na, ne znam riječi.
64.
ja se zovem lidija deduš i preživjela sam svašta. rezanje desni, nevjeru muškarca, ravnanje kičme, školu za izviđače. u čekaonici klinike za liječenje zuba, jedina sam koja čita poeziju.
65.
ja se zovem lidija deduš. bolujem od kronične bolesti kičme. u mojim leđima svrake savijaju gnijezda. donose u njih sjajne kopče, sitan novac, zgažene autobusne karte, prljave loptice-skočice, komadiće mačjih očiju, kotače otpale s koturaljki, šnale za kosu, i kljucaju.
66.
ja se zovem lidija deduš. bolujem od kronične bolesti kičme. u leđima osjećam kucanje srca. svrake savijaju gnijezda i broje: sava raka tika taka bija baja buf, trif traf truf.
67.
ja se zovem lidija deduš. želim kupovati knjige. želim vlastitu biblioteku. stop. ne želim kupovati knjige. ne želim vlastitu biblioteku. kad počne rat, knjige prve gore.
68.
ja se zovem lidija deduš. jednom sam iz nesretne ljubavi jedva izvukla živu glavu. nosila sam je mjesecima ispod miške i šutirala kad bi pala, stavljala pored uzglavlja prije spavanja. nisam je zalijevala. jutrima sam čupavu loptu pokušavala nasaditi na ramena, neće ovo ići, govorila je glava, gledala me i žmirkala, perspektiva trulog panja, i micala ušima, htjela je poletjeti ispred same sebe, kao što je u djetinjstvu luda anca grabila kroz selo, uši su joj lepetale jedno ispred drugog, rukama je je veslala, anca veslačica, anca olimpijska pobjednica u teškoj kategoriji, četiri zuba u glavi i tri pramena izrasla iz pješčane stelje na tjemenu, luda anca, vikali smo za njom, luda anca, sve krčme preštanca.
69.
ja se zovem lidija deduš. ja sam sve žene iz sela u kojem sam odrasla. dolaze mi u snovima i pričaju o sjetvi luka i peronospori. nema više pravog paradajza, samo teniske loptice, govore mi jaga, bara, ema, draga, nada, i keze mi se u lice, a nemaju nijednog zuba.
70.
ja se zovem lidija deduš. ja sam sve žene iz moje porodice. dolaze mi u snovima i govore o mrtvoj djeci. ja se budim i vidim da nemam zube.
71.
ja se zovem lidija deduš. ja sam rogata bogorodica sa slike u kući moje babe. ja sam dedin lovački trofej sa zida iznad vrata koja vode u podrum. noću idem na pišanje sa strahom. kroz našu su kuću prolazili mrtvi i sada je vrijeme za naplatu.
72.
ja se zovem lidija deduš. ja sam crna majka božja s crnim isusom u naručju. imam devet godina i bojim se drvenih očiju koje me gledaju s vrata babinog ispoliranog ormara. kad puše vjetar, ormar škripi. ja pomičem stvari.