U toku studiranja, na predmetu Gluma sam vodio dnevnik. To je, osim kao formalnost i jedna od kolona za bodove, koji se kasnije pretvaraju u ocjenu, bila introspekcija osobe u datim okolnostima. Kakav sam ja kao neko drugi? Ili se mašta upregne, pa prihvatamo novi svijet koji je kreiran. Ko god da smo i kakvi god da smo, bivamo iskušani životom, koji je zapisan i unaprijed određen. A glumac? Šta s njim? To je živa roba, tijelom i glasom posuđen za tuđe živote.
Da li mi ovdje slučajno ili namjerno u uhu zvoni stih “odnijeli me bolje napisani”?
Takav sam dnevnik i ja pokušavao voditi. I sve što ste prethodno pročitali ostalo bi zapisano u jednom takvom, u četvrtoj godini mog studiranja. Sve te debele sveske A4 formata čuvam, ali ih ne čitam, niti smijem. Ono, što je bilo i što sam bio ja davno je nestalo. Sada ovo mršavo tijelo – koje ja nazivam manekenskim da uz humor opravdam manjak kilograma, ovaj glas – koji je prilagođen situaciji u kojoj se treba govoriti, ove ruke koje gestikuliraju maštom, noge koje hodaju u tuđim cipelama, ove šake koje su postale veće i jače – ali je u njima ostalo onog dječijeg dodira koji bi da voli, i duša zatrpana knjigama – koje sam uspio pročitati, su samo za upotrebu, scensku i nadam se da mogu izdržati jedan radni vijek. Ipak, ovaj dio mog dnevnika postao je knjiga. Kako? Zašto?
U danima izolacije tri noći zaredom sanjao sam isti san. Ispred Narodnog pozorišta Tuzla krećem prema glavnom ulazu. Tamo, kod vrata, crna sjenka. Vidim obrise ljudskog bića, pa pogledom šaram po svojim patikama. A one, ženske, iz trećeg razreda osnovne škole, kada sam ih morao nositi, jer očeva plata nije mogla podnijeti kupovinu nove obuće. Koračam i plačem. Suze padaju po boji ciklame.
Noge se odjednom ukoče, podignem glavu i ispred sebe, udaljenog nekoliko metara, vidim Bekima Sejranovića. Pisac mi polako prilazi. U betonu sam i ne mogu se pomjeriti. Gledam njegove oči, a tamo kao da neki dječaci igraju fudbal na male, i beskrajno se zabavljaju. Kada je dovoljno blizu, da njegov dah mogu osjetiti na obrazima, lijeva strana njegovog lica se zgužva. U smiješak? U opomenu? Tada se probudim. Preznojen. I tako tri jutra počnu odlaskom ispod tuša, pranjem znoja, možda i nekog, zaboravljenog života, kada sam sa ekipom iz ulice (Cigom, Drogom, Lepijem, Klempom, Picajzlom) igrao na male iza naših kućica u izbjegličkom kampu. Trećeg jutra, nakon tuširanja, uz prvu kafu palim wifi i prva vijest koju vidim: Umro književnik Bekim Sejranović.
Do tog trenutka šturo sam ga čitao. Nekoliko priča, koje sam našao na internetu. Tek toliko da znam šta je i o čemu, otprilike, pisao, ali bez ijedne detaljno pročitane knjige. Tako je ovaj dnevnik dobio autora, koji se, možda i previše bahato, odlučio na pisanje knjige. Možda sam i pogriješio. Neka… moj život je prepun grešaka. Ova je za Bekima. * * *
Skoro sam, sasvim slučajno, pročitao da je Bekim Sejranović sahranjen u Tuzli. Pokušavao sam u međuvremenu kupiti njegove knjige, ali svaki put me nešto od tog posla odvratilo. Ili se plašim pronaći sebe u onome što je on pisao? Ne znam… Ono što znam, stat će u odlazak na njegov grob i, uz cvijeće, ostavljanje jednog primjerka ovog, što sam pisao. Nakon toga ću biti spreman čitati Bekima, onako, kako to rade oni, koji traže i nađu, sebe… između redova.
Epilog
U toku studiranja, na predmetu Gluma sam vodio dnevnik. To je, osim kao formalnost i jedna od kolona za bodove, koji se kasnije pretvaraju u ocjenu, bila introspekcija osobe u datim okolnostima. Kakav sam ja kao neko drugi? Ili se mašta upregne, pa prihvatamo novi svijet koji je kreiran. Ko god da smo i kakvi god da smo, bivamo iskušani životom, koji je zapisan i unaprijed određen. A glumac? Šta s njim? To je živa roba, tijelom i glasom posuđen za tuđe živote.
Da li mi ovdje slučajno ili namjerno u uhu zvoni stih “odnijeli me bolje napisani”?
Takav sam dnevnik i ja pokušavao voditi. I sve što ste prethodno pročitali ostalo bi zapisano u jednom takvom, u četvrtoj godini mog studiranja. Sve te debele sveske A4 formata čuvam, ali ih ne čitam, niti smijem. Ono, što je bilo i što sam bio ja davno je nestalo. Sada ovo mršavo tijelo – koje ja nazivam manekenskim da uz humor opravdam manjak kilograma, ovaj glas – koji je prilagođen situaciji u kojoj se treba govoriti, ove ruke koje gestikuliraju maštom, noge koje hodaju u tuđim cipelama, ove šake koje su postale veće i jače – ali je u njima ostalo onog dječijeg dodira koji bi da voli, i duša zatrpana knjigama – koje sam uspio pročitati, su samo za upotrebu, scensku i nadam se da mogu izdržati jedan radni vijek. Ipak, ovaj dio mog dnevnika postao je knjiga. Kako? Zašto?
U danima izolacije tri noći zaredom sanjao sam isti san. Ispred Narodnog pozorišta Tuzla krećem prema glavnom ulazu. Tamo, kod vrata, crna sjenka. Vidim obrise ljudskog bića, pa pogledom šaram po svojim patikama. A one, ženske, iz trećeg razreda osnovne škole, kada sam ih morao nositi, jer očeva plata nije mogla podnijeti kupovinu nove obuće. Koračam i plačem. Suze padaju po boji ciklame.
Noge se odjednom ukoče, podignem glavu i ispred sebe, udaljenog nekoliko metara, vidim Bekima Sejranovića. Pisac mi polako prilazi. U betonu sam i ne mogu se pomjeriti. Gledam njegove oči, a tamo kao da neki dječaci igraju fudbal na male, i beskrajno se zabavljaju. Kada je dovoljno blizu, da njegov dah mogu osjetiti na obrazima, lijeva strana njegovog lica se zgužva. U smiješak? U opomenu? Tada se probudim. Preznojen. I tako tri jutra počnu odlaskom ispod tuša, pranjem znoja, možda i nekog, zaboravljenog života, kada sam sa ekipom iz ulice (Cigom, Drogom, Lepijem, Klempom, Picajzlom) igrao na male iza naših kućica u izbjegličkom kampu. Trećeg jutra, nakon tuširanja, uz prvu kafu palim wifi i prva vijest koju vidim: Umro književnik Bekim Sejranović.
Do tog trenutka šturo sam ga čitao. Nekoliko priča, koje sam našao na internetu. Tek toliko da znam šta je i o čemu, otprilike, pisao, ali bez ijedne detaljno pročitane knjige. Tako je ovaj dnevnik dobio autora, koji se, možda i previše bahato, odlučio na pisanje knjige. Možda sam i pogriješio. Neka… moj život je prepun grešaka. Ova je za Bekima.
* * *
Skoro sam, sasvim slučajno, pročitao da je Bekim Sejranović sahranjen u Tuzli. Pokušavao sam u međuvremenu kupiti njegove knjige, ali svaki put me nešto od tog posla odvratilo. Ili se plašim pronaći sebe u onome što je on pisao? Ne znam… Ono što znam, stat će u odlazak na njegov grob i, uz cvijeće, ostavljanje jednog primjerka ovog, što sam pisao. Nakon toga ću biti spreman čitati Bekima, onako, kako to rade oni, koji traže i nađu, sebe… između redova.