ne sjećam te se dolly bell. nikada te nisam ni upoznao zvono moga mužjačkoga buđenja zaglušila je vriska tek dozrelih djevojčica. pogrbio sam se pod tim urlicima žudnje. kvazimodo, stiže ti kvazilero!
ne sjećam te se, lutko, ali ti me znaš. vjerovatno si me vidjela u nekoj gužvi, graji, dok tenor mojih hvalospjeva, mojih nikad prestajućih monologa samo ponekad sijeku neartikulisani soprani koje nikad nisam volio
zašto nisi ušla i povela me?! prepoznao bih te. mogli smo da slušamo džolin, džolin, džolin od imenjakinje ti satima, danima, godinama, znaš
ovako nismo dospjeli nigdje
ni ti ni ja. hemingvejsko pitanje za kim zvona zvone je napokon dobilo odgovor
za nama.
sad ga jebi, lutko.
mogao sam
prestao sam pisati pjesme o tebi.
sada, pokatkada, mada rijetko, zabilježim u jedini folder do kojeg mi je stalo na mom odveć pretrpanom desktopu par redova 0 onome sto drugi zovu bosna, a što mi ustvari živimo. 0 odlasku, nepostojećoj ljevici i bijedi koja će nas opet snaći. 0 nacionalizmu, mržnji i propaloj tranziciji. o tome kako me leđa bole u 28. kako sam razočaran i sobom i svijetom.
a nije moralo tako.
mogao sam do sada, bar u par tomova, pisati o tome kako rukama slatko jedeš vruću sirnicu iz klasa, kako cugaš pivo direktno iz flaše i kako, u blagoj predigri, pustiš onaj tvoj japanski hip hop što mi se pravo sviđa kako ti ne smeta što ja, nakon sati znojenja, opet uzmem da spavam u mojoj staroj pidžami jer sam tako navikao. kako još uvijek nisi odustala od mene.
mogao sam do sada, bar u par tomova.
ali nisam.
bosnia, gudbaj
na oronulom peronu banjalučke željezničke stanice čekao sam voz iluzornih zapadnjačkih snova sa očevim nadanjima u jednom i majčinom brigom u drugom koferu sa mesendžerskim porukama ne vraćaj se jedne meščini za sada izgubljena generacije zatrovane etno-mitomanskim psalmima samoproklamovanih političkih polu-bogova
zato molim vas recite familiji i jaranima da me ne zovu da mi je m:tel ugasio broj jer nisam platio posljednji račun kojeg neću nikad ni platiti i znajte da me populističke vijesti nikakve ne zanimaju ne interesuju me ta kakofonska prepucavanja ko je čiji i ko je šta rekao, dovoljno sam snage izgubio
a ti stari ne brini, odradiću ja i što treba i što ne treba i kevo, boga ti, ne sekiraj se, snaći ću se ja k’o što su se i oni prije mene snašli gradeći puteve tamo gdje ih nema i još dugo ih neće biti ali kad dođem znajte da sam samo ‘nako došao’ i da nisam ja napustio bosnu nego je ona mene
i evo na oronulom peronu banjalučke željezničke stanice uzimam kofer u ruke i samom sebi tiho u prsa govorim ne mogu više ovako, dosta, kraj doviđenja bosno, aufwiedersehen, fajront, gudbaj.
idi dok si mlad
idi dok si mlad dok imaš vremena za more promjena za plime i oseke ljubavi, strahova i bolova dok ti se još uvijek da upoznavati nove ljude i dok te nije uhvatila kriza srednjih godina poslova, kamata, školarina, rata, plata dok ima strasti u tebi, dok ti mišići za smijanje još funkcionišu i dok ti se da raditi a da ti nije muka kad ideš na posao idi
idi dok si zdrav dok ne fasuješ gastritis ili visok pritisak ili ne daj bože šta gore pa budeš morao ganjat doktora koji liječi za flašu viskija i 100 eura a čija su djeca isto doktori i isto tako će liječiti tvoju djecu samo što će tada biti mnogo više u njihov džep a tvoj sin neće imat posao jer se on ko i njegov stari nije htio prodat za prljave pare pa će i njega zvat budalom ko što su i tebe a tvoj želudac to više ne može da prevari idi
idi dok si mlad i ne slušaj nikog pogotovo ove kvazimoraliste koji kažu da na mladima svijet ostaje i da si im ti dužan ispravljati sva sranja nacionalizma, fašizma, primitivizma i još mnogih –izama koje su sami oni napravili uzmi to lažno generacijsko breme i frljakni ga u prvi jarak na koji naiđeš otiđi kući i spakuj tačno četiri majice, troje gaće i par pantola u jedan ruksak i znaj da ti ne treba više ništa sem karte do prve granice na kojoj ćeš cariniku reći da ideš turistički u posjetu familiji a obojica ćete znat da to nije istina al’ će te ipak pustiti zato idi
idi i ne okreći se i obavezno stavi slušalice na uši da ne čuješ kevu, starog, ili curu kako kažu pa nije ovdje tako loše evo zna od daidže žena dekana i da bi te on mogao ubaciti na privremeno do sljedećih izbora znaj da je to laž koju moraš odmah odjebat jer ćeš od nje dobit gastritis ili visok pritisak ili ne daj bože šta gore zato obavezno stavi slušalice na uši i pusti neku staru, dobru mjuzu ac/dc ili guns-e, nemoj ovo smeće što se sluša sada odvrni do daske pa nek se babe po autobusu okreću i pitaju ko si, odakle si, čiji si i gdje ćeš jer je to sve što naš narod zna i što je uvijek znao pitati idi
idi dok si mlad nek tračaju mali ljudi šta hoće, ti ćeš znat da si probao i da ćeš probati opet da tamo nije mnogo bolje ali vala sigurno nije ni gore ko ga jebe, nećeš ništa važno propustiti ovdje je sve ionako isto evo ima 25 godina 25 godina, a to je čitav tvoj život alo, pa ima lijepih stvari ima strasti, ljubavi, čistih rijeka, solidarnosti, dobrote, ima para, radosti, zdravlja, poezije, budućnosti pa dokle ćeš više čekati na to idi
pa makar se sutra vratio
odricanje
više ne pripadam nigdje i odrekao sam se svega. sarajeva kojeg nikad nisam ni imao, bijeljine koja nikad nije ni bila moja, i banjaluke koja nikad neće biti. ja nemam svoga grada, nisam ni odakle, i u redu sam sa tim.
odričem se i ćaće, i matere, kao i bliže i šire familije, tako je bolje za njih. neću niko da me ima i da kaže da sam njegov. ništa neću da je moje. ja više nemam nacije, vjere, identiteta.
odričem se i imena koje je ništa drugo do skup nasumičnih znakova na čiji zvuk smo poput ljubimaca naših roditelja istrenirani da se okrećemo kada god nam treba hrana ili vršenje nužde. male, razmažene, nesposobne životinje.
zovite me kako hoćete. što se mene tiče, najbolje bi bilo da me ne zovete nikako.
ako ikad naslijedim šta, a trebalo bi neopremljen gornji sprat nove kuće u bijeljini prodajte to i dajte kockarima, alkoholičarima, kurvama i pjesnicima. oni će to bolje iskoristiti.
Izabrane pjesme
iz zbirke “47 pjesama o ljubavi, bolu i bosni”
ne sjećam te se dolly bell
ne sjećam te se dolly bell.
nikada te nisam ni upoznao
zvono moga mužjačkoga buđenja zaglušila je vriska tek dozrelih djevojčica.
pogrbio sam se pod tim urlicima žudnje.
kvazimodo, stiže ti kvazilero!
ne sjećam te se, lutko, ali ti me znaš.
vjerovatno si me vidjela u nekoj gužvi,
graji,
dok tenor mojih hvalospjeva,
mojih nikad prestajućih monologa
samo ponekad sijeku neartikulisani soprani
koje nikad nisam volio
zašto nisi ušla i povela me?!
prepoznao bih te.
mogli smo da slušamo
džolin, džolin, džolin od imenjakinje ti
satima,
danima,
godinama,
znaš
ovako nismo dospjeli nigdje
ni ti ni ja.
hemingvejsko pitanje za kim zvona zvone je napokon dobilo odgovor
za nama.
sad ga jebi, lutko.
mogao sam
prestao sam pisati pjesme o tebi.
sada,
pokatkada,
mada rijetko,
zabilježim u jedini folder do kojeg mi je stalo
na mom odveć pretrpanom desktopu
par redova 0 onome sto drugi zovu bosna,
a što mi ustvari živimo.
0 odlasku, nepostojećoj ljevici i bijedi koja će nas opet snaći.
0 nacionalizmu, mržnji i propaloj tranziciji.
o tome kako me leđa bole u 28.
kako sam razočaran i sobom i svijetom.
a nije moralo tako.
mogao sam do sada,
bar u par tomova,
pisati o tome kako rukama slatko jedeš vruću sirnicu iz klasa,
kako cugaš pivo direktno iz flaše
i kako, u blagoj predigri,
pustiš onaj tvoj japanski hip hop što mi se pravo sviđa
kako ti ne smeta što ja, nakon sati znojenja,
opet uzmem da spavam u mojoj staroj pidžami
jer sam tako navikao.
kako još uvijek nisi odustala od mene.
mogao sam do sada,
bar u par tomova.
ali nisam.
bosnia, gudbaj
na oronulom peronu banjalučke željezničke stanice
čekao sam voz iluzornih zapadnjačkih snova
sa očevim nadanjima u jednom
i majčinom brigom u drugom koferu
sa mesendžerskim porukama ne vraćaj se
jedne meščini za sada izgubljena generacije
zatrovane etno-mitomanskim psalmima
samoproklamovanih političkih polu-bogova
zato molim vas recite familiji i jaranima da me ne zovu
da mi je m:tel ugasio broj jer nisam platio posljednji račun
kojeg neću nikad ni platiti
i znajte da me populističke vijesti nikakve ne zanimaju
ne interesuju me ta kakofonska prepucavanja
ko je čiji i ko je šta rekao,
dovoljno sam snage izgubio
a ti stari ne brini,
odradiću ja i što treba i što ne treba
i kevo, boga ti, ne sekiraj se,
snaći ću se ja k’o što su se i oni prije mene snašli
gradeći puteve tamo gdje ih nema i još dugo ih neće biti
ali kad dođem znajte da sam samo ‘nako došao’
i da nisam ja napustio bosnu nego je ona mene
i evo
na oronulom peronu banjalučke željezničke stanice
uzimam kofer u ruke i samom sebi tiho u prsa govorim
ne mogu više ovako, dosta, kraj
doviđenja bosno,
aufwiedersehen,
fajront,
gudbaj.
idi dok si mlad
idi dok si mlad
dok imaš vremena za more promjena
za plime i oseke ljubavi, strahova i bolova
dok ti se još uvijek da upoznavati nove ljude i
dok te nije uhvatila kriza srednjih godina
poslova, kamata, školarina, rata, plata
dok ima strasti u tebi, dok ti mišići za smijanje još funkcionišu
i dok ti se da raditi a da ti nije muka kad ideš na posao
idi
idi dok si zdrav
dok ne fasuješ gastritis ili visok pritisak
ili ne daj bože šta gore pa budeš morao ganjat doktora
koji liječi za flašu viskija i 100 eura
a čija su djeca isto doktori i isto tako će liječiti tvoju djecu
samo što će tada biti mnogo više u njihov džep
a tvoj sin neće imat posao jer se on ko i njegov stari nije htio prodat za prljave pare
pa će i njega zvat budalom ko što su i tebe a tvoj želudac to više ne može da prevari
idi
idi dok si mlad
i ne slušaj nikog
pogotovo ove kvazimoraliste koji kažu da na mladima svijet ostaje
i da si im ti dužan ispravljati sva sranja nacionalizma, fašizma, primitivizma
i još mnogih –izama koje su sami oni napravili
uzmi to lažno generacijsko breme i frljakni ga u prvi jarak na koji naiđeš
otiđi kući i spakuj tačno četiri majice, troje gaće i par pantola u jedan ruksak
i znaj da ti ne treba više ništa sem karte do prve granice
na kojoj ćeš cariniku reći da ideš turistički u posjetu familiji
a obojica ćete znat da to nije istina al’ će te ipak pustiti
zato idi
idi i ne okreći se
i obavezno stavi slušalice na uši
da ne čuješ kevu, starog, ili curu kako kažu pa nije ovdje tako loše
evo zna od daidže žena dekana
i da bi te on mogao ubaciti na privremeno do sljedećih izbora
znaj da je to laž koju moraš odmah odjebat
jer ćeš od nje dobit gastritis ili visok pritisak
ili ne daj bože šta gore
zato obavezno stavi slušalice na uši
i pusti neku staru, dobru mjuzu
ac/dc ili guns-e, nemoj ovo smeće što se sluša sada
odvrni do daske pa nek se babe po autobusu okreću
i pitaju ko si, odakle si, čiji si i gdje ćeš
jer je to sve što naš narod zna i što je uvijek znao pitati
idi
idi dok si mlad
nek tračaju mali ljudi šta hoće, ti ćeš znat da si probao i da ćeš probati opet
da tamo nije mnogo bolje ali vala sigurno nije ni gore
ko ga jebe, nećeš ništa važno propustiti
ovdje je sve ionako isto evo ima 25 godina
25 godina, a to je čitav tvoj život
alo, pa ima lijepih stvari
ima strasti, ljubavi, čistih rijeka, solidarnosti, dobrote,
ima para, radosti, zdravlja, poezije, budućnosti
pa dokle ćeš više čekati na to
idi
pa makar se sutra vratio
odricanje
više ne pripadam nigdje i odrekao sam se svega.
sarajeva kojeg nikad nisam ni imao, bijeljine koja nikad nije ni bila moja, i banjaluke koja nikad neće biti.
ja nemam svoga grada, nisam ni odakle, i u redu sam sa tim.
odričem se i ćaće, i matere, kao i bliže i šire familije,
tako je bolje za njih.
neću niko da me ima i da kaže da sam njegov.
ništa neću da je moje.
ja više nemam nacije,
vjere,
identiteta.
odričem se i imena koje je ništa drugo do skup nasumičnih znakova na čiji zvuk smo poput ljubimaca naših roditelja istrenirani da se okrećemo kada god nam treba hrana ili vršenje nužde.
male, razmažene, nesposobne životinje.
zovite me kako hoćete.
što se mene tiče, najbolje bi bilo da me ne zovete nikako.
ako ikad naslijedim šta, a trebalo bi neopremljen gornji sprat nove kuće u bijeljini
prodajte to i dajte kockarima,
alkoholičarima,
kurvama i
pjesnicima.
oni će to bolje iskoristiti.
tekstove mi ne potpisujte.
neću niko da me ima.
pa ni ja.