Kako istinska ljubav često ne bira vrijeme ni mjesto, našoj svojeglavoj i dobroćudnoj komšinici Dilek je jedno prohladno jutro, dok je na balkonu prostirala veš, aprilski vjetar povjerio jecavo mijaukanje izgladnjelog mačića. Nakon nekoliko krugova oko zgrade i zabrinutog dozivanja, životinjica na samrti se ponovo oglasila pa je Dilek uspjela locirati i izvući iz pljesnivog podruma istanbulskog kvarta Altunizade. Onda se sedmicama predano borila da preživi, često odsustvujući sa posla i posjećujući mrzovoljnog veterinara i po nekoliko puta dnevno u trenutcima kada je mladunčetu život visio o koncu. Kada se mačka konačno oporavila, zbog nježnog i mekanog krzna nalik najfinijem francuskom plišu – nazvala ju je Peluš.
Pošto Dilek živi sama, a mački nakon čišćenja od crijevnih parazita nije dozvoljavala da izlazi napolje, Peluš je postala sasvim nezainteresirana za druge ljude, pa čak i svoju mačju vrstu. Vlasnica postaje središte cijelog njenog života i mimo nje još primjećuje, bespomoćni rob lovačkih instinkta, samo nedostižne ptičice koje vani izazivački paradiraju po kvrgavim granama drveća i zapuštenim uskudarskim krovovima. Mačka teško podnosi odvajanje i svaki pokušaj Dilek da ima bilo kakav život mimo zahtjevne ljubimice završava neslavno. Peluš ima napade panike čak i kada vlasnica odlazi na posao, stoga Dilek nakon radnog vremena, jer prava ljubav traži žrtvu, ko bez duše juri kući da što prije odobrovolji uznemirenu životinju.
Dilek je samo dva puta pokušala provesti vikend bez Peluš, prvi put je ostavila kod bliske prijateljice koja i sama ima mačku. Peluš se, čim je Dilek izašla, zavukla ispod prašnjavog ormara i puna dva dana tvrdoglavo odbijala izaći napolje – uzalud je bilo mamiti hranom, vodom i igračkama. Drugi put je Dilek, zamolivši komšinicu da je obilazi i hrani, ostavila Peluš u svom stanu na koji je hirovita ljubimica barem navikla. Taj pokušaj je, također, rezultirao dehidriranom i izbezumljenom mačkom koja treba sedmice da se potpuno oporavi; izgledalo je da se za Peluš svijet pretvara, onog momenta kada vlasnica pređe preko vrata, u prijeteće oblike i mračne sjenke njemačke ekspresionističke kinematografije. Jednostavno, mačka odvojena od Dilek svaki put poput kamena potone u more beznađa i više joj nije ni do života.
Poslije tih iskustava Dilek prestaje izbivati van stana, mimo radnog vremena, i ako baš mora negdje ići, koliko god putovanje sa kućnim ljubimcem bilo nepraktično i teško izvodljivo – uvijek vodi osjetljivu mačku sa sobom. I tako se život Peluš sveo na jalovo vrebanje nedostižnih ptičica, beskrajne sesije češkanja sa voljenom vlasnicom, mada bi se dalo polemizirati ko tu koga posjeduje, i probrane delicije koje Dilek često naručuje i iz inozemstva. Ovo posljednje ostavlja traga na njenu kilažu i mačka se počinje gojiti, a Dilek nema srca smanjivati joj porcije i uskraćivati slastice na koje je navikla.
U vremenu kada se Peluš već pretvorila u preglomaznu mačku, koja bi vjerojatno da se neko toga dosjetio, zbog svoje impresivne konstitucije i čudesnih pihtijastih pokreta, imala milione pratitelja na internetu – Dilek dobiva poziv za specijalizaciju u Americi. Pošto taj poslovni put treba trajati barem pola godine nije, naravno, dolazilo u obzir da Peluš ne povede sa sobom. Brzo je izvadila sva potrebna veterinarska uvjerenja i putne dokumente, a potom iščitavajući pravila avio kompanija užasnuto saznala da mačku može sa sobom unijeti u kabinu jedino ako kućni ljubimac ima, zajedno sa obaveznom nosiljkom, maksimalno do osam kilograma.
Brzo vaganje je pokazalo da impresivna Peluš i bez kaveza teži više od toga.
Nakon stotinu poziva različitim avio kompanijama ispostavilo se da je jedina preostala alternativa, na ovom beskrajno dugom prekookeanskom letu, debelu mačku zajedno sa nosiljkom predati gdje ide prtljaga – u kargo sekciju aviona. Službenici avio kompanija ne savjetuju Dilek tu opciju jer se lako može desiti da mačka završi pored kaveza u kojem su, pošto i za njih važe ista pravila, smješteni psi teži od osam kilograma. Tako traumatično iskustvo izuzetno teško pada i puno manje rastrojenim životinjama od Peluš, Dilek je uvjerena da let u kargu njena osjetljiva mačka zasigurno ne bi preživjela.
Na kraju je Dilek preostalo samo da, pošto do polaska u Ameriku nema puno vremena, urgentno uvede Peluš najstrožu moguću dijetu.
Prvih par dana mačka, jer nema ljubavi bez patnje, velikodušno oprašta voljenoj Dilek neuobičajene propuste u vidu niskokaloričnih i sasvim nedovoljnih porcija. Potom, osjetivši ozbiljnu glad po prvi od kada je usvojena, počinje obigravati oko Dilek i umiljavati joj se ne bi li je konačno kako treba nahranila. Kada to ne daje rezultata, Peluš joj razočarano okreće leđa i gleda u prazno.
Dilek je uzaludno doziva najmekšim glasom: „Džanim benim, džanim benim… “, naširoko joj objašnjava da tako mora biti, njih dvije nemaju izbora jer budalastim svijetom vladaju surova pravila koja i zbog grama viška živo biće tretiraju kao kofer, da još samo malo otrpi pa će joj u Americi i zvijezde sa neba skinuti, evo ni ona iz solidarnosti neće ništa jesti.
Ništa ne daje rezultata i onda Dilek neutješno plače što čini da Peluš zaboravi da je na nju ljuta, počinje oko nje kružiti i zabrinuto mijaukati. Taj znak pažnje još više rastuži Dilek i onda se grle i plaču sve dok ih umor ne savlada i zaspu sklupčane na kauču.
Peluš na dijeti
Kako istinska ljubav često ne bira vrijeme ni mjesto, našoj svojeglavoj i dobroćudnoj komšinici Dilek je jedno prohladno jutro, dok je na balkonu prostirala veš, aprilski vjetar povjerio jecavo mijaukanje izgladnjelog mačića. Nakon nekoliko krugova oko zgrade i zabrinutog dozivanja, životinjica na samrti se ponovo oglasila pa je Dilek uspjela locirati i izvući iz pljesnivog podruma istanbulskog kvarta Altunizade. Onda se sedmicama predano borila da preživi, često odsustvujući sa posla i posjećujući mrzovoljnog veterinara i po nekoliko puta dnevno u trenutcima kada je mladunčetu život visio o koncu. Kada se mačka konačno oporavila, zbog nježnog i mekanog krzna nalik najfinijem francuskom plišu – nazvala ju je Peluš.
Pošto Dilek živi sama, a mački nakon čišćenja od crijevnih parazita nije dozvoljavala da izlazi napolje, Peluš je postala sasvim nezainteresirana za druge ljude, pa čak i svoju mačju vrstu. Vlasnica postaje središte cijelog njenog života i mimo nje još primjećuje, bespomoćni rob lovačkih instinkta, samo nedostižne ptičice koje vani izazivački paradiraju po kvrgavim granama drveća i zapuštenim uskudarskim krovovima. Mačka teško podnosi odvajanje i svaki pokušaj Dilek da ima bilo kakav život mimo zahtjevne ljubimice završava neslavno. Peluš ima napade panike čak i kada vlasnica odlazi na posao, stoga Dilek nakon radnog vremena, jer prava ljubav traži žrtvu, ko bez duše juri kući da što prije odobrovolji uznemirenu životinju.
Dilek je samo dva puta pokušala provesti vikend bez Peluš, prvi put je ostavila kod bliske prijateljice koja i sama ima mačku. Peluš se, čim je Dilek izašla, zavukla ispod prašnjavog ormara i puna dva dana tvrdoglavo odbijala izaći napolje – uzalud je bilo mamiti hranom, vodom i igračkama. Drugi put je Dilek, zamolivši komšinicu da je obilazi i hrani, ostavila Peluš u svom stanu na koji je hirovita ljubimica barem navikla. Taj pokušaj je, također, rezultirao dehidriranom i izbezumljenom mačkom koja treba sedmice da se potpuno oporavi; izgledalo je da se za Peluš svijet pretvara, onog momenta kada vlasnica pređe preko vrata, u prijeteće oblike i mračne sjenke njemačke ekspresionističke kinematografije. Jednostavno, mačka odvojena od Dilek svaki put poput kamena potone u more beznađa i više joj nije ni do života.
Poslije tih iskustava Dilek prestaje izbivati van stana, mimo radnog vremena, i ako baš mora negdje ići, koliko god putovanje sa kućnim ljubimcem bilo nepraktično i teško izvodljivo – uvijek vodi osjetljivu mačku sa sobom. I tako se život Peluš sveo na jalovo vrebanje nedostižnih ptičica, beskrajne sesije češkanja sa voljenom vlasnicom, mada bi se dalo polemizirati ko tu koga posjeduje, i probrane delicije koje Dilek često naručuje i iz inozemstva. Ovo posljednje ostavlja traga na njenu kilažu i mačka se počinje gojiti, a Dilek nema srca smanjivati joj porcije i uskraćivati slastice na koje je navikla.
U vremenu kada se Peluš već pretvorila u preglomaznu mačku, koja bi vjerojatno da se neko toga dosjetio, zbog svoje impresivne konstitucije i čudesnih pihtijastih pokreta, imala milione pratitelja na internetu – Dilek dobiva poziv za specijalizaciju u Americi. Pošto taj poslovni put treba trajati barem pola godine nije, naravno, dolazilo u obzir da Peluš ne povede sa sobom. Brzo je izvadila sva potrebna veterinarska uvjerenja i putne dokumente, a potom iščitavajući pravila avio kompanija užasnuto saznala da mačku može sa sobom unijeti u kabinu jedino ako kućni ljubimac ima, zajedno sa obaveznom nosiljkom, maksimalno do osam kilograma.
Brzo vaganje je pokazalo da impresivna Peluš i bez kaveza teži više od toga.
Nakon stotinu poziva različitim avio kompanijama ispostavilo se da je jedina preostala alternativa, na ovom beskrajno dugom prekookeanskom letu, debelu mačku zajedno sa nosiljkom predati gdje ide prtljaga – u kargo sekciju aviona. Službenici avio kompanija ne savjetuju Dilek tu opciju jer se lako može desiti da mačka završi pored kaveza u kojem su, pošto i za njih važe ista pravila, smješteni psi teži od osam kilograma. Tako traumatično iskustvo izuzetno teško pada i puno manje rastrojenim životinjama od Peluš, Dilek je uvjerena da let u kargu njena osjetljiva mačka zasigurno ne bi preživjela.
Na kraju je Dilek preostalo samo da, pošto do polaska u Ameriku nema puno vremena, urgentno uvede Peluš najstrožu moguću dijetu.
Prvih par dana mačka, jer nema ljubavi bez patnje, velikodušno oprašta voljenoj Dilek neuobičajene propuste u vidu niskokaloričnih i sasvim nedovoljnih porcija. Potom, osjetivši ozbiljnu glad po prvi od kada je usvojena, počinje obigravati oko Dilek i umiljavati joj se ne bi li je konačno kako treba nahranila. Kada to ne daje rezultata, Peluš joj razočarano okreće leđa i gleda u prazno.
Dilek je uzaludno doziva najmekšim glasom: „Džanim benim, džanim benim… “, naširoko joj objašnjava da tako mora biti, njih dvije nemaju izbora jer budalastim svijetom vladaju surova pravila koja i zbog grama viška živo biće tretiraju kao kofer, da još samo malo otrpi pa će joj u Americi i zvijezde sa neba skinuti, evo ni ona iz solidarnosti neće ništa jesti.
Ništa ne daje rezultata i onda Dilek neutješno plače što čini da Peluš zaboravi da je na nju ljuta, počinje oko nje kružiti i zabrinuto mijaukati. Taj znak pažnje još više rastuži Dilek i onda se grle i plaču sve dok ih umor ne savlada i zaspu sklupčane na kauču.