Serhij Plohi, Kapije Europe. Povijest Ukrajine. Dopunjeno izdanje, 2021
Za širenje spoznaja o jednoj zemlji koja je, ne svojom krivnjom, u očima Zapada tretirana kao terra incognita nije dovoljno baviti se samo njezinom književnošću. Široki spektar zanimanja mora obuhvatiti i povijest, potom filozofiju, kulturu u širokome smislu riječi, ponajprije bogatstvo jezika, ali i bavljenje fenomenima fizičke geografije, klimatologije itd. To je put kojega se na Zapadu od agresije kojom dirigira kremaljski povjesničar-amater sve ubrzanije slijedi. Pri tome se stječe dojam da ta akceleracija zbog višestoljetnog zapostavljanja ne može uhvatiti dovoljno zamaha. O Ukrajini se uči, i od samih Ukrajinki i Ukrajinaca, ali i od onih malobrojnih znanstvenika i znanstvenica koji su, bez obzira na opće rašireno zanemarivanje, ustrajno pokušavali ukazati na ogroman potencijal koji ta zemlja krije i na potrebu njezinoga uklapanje u europske integracijske tokove. Takav je znanstvenik harvardski povjesničar, porijeklom Ukrajinac, Serhij Plohi čija je povijest Ukrajine, objavljena pod indikativnim imenom Kapije Europe 2015., dakle neposredno nakon Euro-Majdana i Revolucije dostojanstva, doživjela više prerađenih izdanja i može se smatrati standardnim djelom koje proturječi asimilacijskome diskursu ruske historiografije.
Plohi piše klasičnu knjigu koja slijedi kronologiju zbivanja na području koje obuhvaća današnja Ukrajina, polazeći od naseljavanja područja u antici, slijedeći seobu naroda, dolaske Slavena, formiranje prvih državnih tvorevina, njihovo raspadanje, pa sve do dvadesetog stoljeća i tragova koje je ostavilo i o kojima su toliko uvjerljivo pisali Thimothy Snyder (Krvave zemlje. Europa između Hitlera i Staljina i Crna zemlja. Holokaust kao povijest i upozorenje) i Anne Applebaum (Crvena glad. Staljinov rat protiv Ukrajine). No njihov je zahvat vremenski ograničen. Makar i kontekstualizirali zbivanja i uglavljivali ih u duži period povijesnoga razvitka, njihova je usmjerenost na specifično, relativno jasno omeđeno razdoblje, nedovoljna da bi se spoznala univerzalnost ukrajinske povijesti. U tome je smislu Plohijeva knjiga, zbog širine zahvata i istovremene dubine uvida, nenadomjestiva.
On u središte pažnje stavlja ključne događaje koji su determinirali određene faze povijesnog razvitka. Tako je antika, politikom kolonizacije, dovela do transfera grčke i rimske kulture na obale Ponta, ali i do njezina miješanja s nomadskim plemenima koja su na to područje došla s istoka i pokazala manje ili više volje da se na njemu trajno nastane. Ta će mobilnost ostati konstanta sve do duboko u osamnaesto stoljeće. Drugi je važan period vezan uz dolazak sljedeće veće osvajačke skupine koja je svoju vladavinu zasnovala na sjeveru današnje Ukrajine. Riječ je o Vikinzima. Njihova je uloga u osnivanju državne konstrukcije koja je u povijest ušla pod imenom Kijevski Rus. Upravo je ta tvorevina argument kojim se ruski povjesničari služe kako bi, anakronistično, polagali pravo na vladanje Ukrajinom. Plohi uvjerljivo pobija njihova presezanja ukazujući na isprepletenost i višeslojnost povijesnih zbivanja te na nesumjerljivost tadašnjih plemena s modernom koncepcijom nacije.
Taj se period povijesti završava invazijom mongolske Zlatne Horde i uspostavom kaganata koji će potrajati dvije stotine godina i dovesti do podjele vidljive i danas. Na zapadu se poljsko-litvanska unije uspješno bori protiv Zlatne Horde i integrira područja zapadne Ukrajine u svoj politički sustav. Religiozna sučeljavanja vode ka cijepanju i seobi patrijarhata iz Kijeva u Moskvu čime se, uz propast Zlatne Horde, učvršćuje podjela na moskovitsku i poljsko-litvansku sferu utjecaja. U 16. se stoljeću prvi puta spominju kozaci, kao novi faktor u raspodjeli vlasti u južnim stepama. Njihova djelatnost na vojno-političkome polju doseže vrhunac u formiranju hetmanata, kao nezavisne državne tvorevine sa specifičnim društvenim uređenjem. Plohiju je stalo do ukazivanja na povijesne anakronizme sadržane u projiciranju konkretnih situacija iz prošlosti na suvremena društvena gibanja. Tako je za njega sporna tvrdnja kojom se legitimitet suvremene ukrajinske države izvodi iz hetmanata, kao i romantičarska predodžba o njemu kao o izvoru demokratije odozdo.
Jačanjem moskovitske države, njezinim preimenovanjem u Rusiju i teritorijalnim širenjem, isprva na zapad, a potom i na jug i na istok dolazi do stvaranja imperije koja će u sljedećim stoljećima na odlučujući način promijeniti geopolitičku kartu Euroazije. Uloga se Ukrajine, kao rubnoga područja, pokazuje kao iznimno prekarna. Osobito vidljivo to postaje kada poljsko-litvanska unija propada pod vojnim nasrtajima, što dovodi do podjele Poljske i njezinoga privremenog brisanja s karte Europe. Područje današnje Ukrajine od te podjele nije moglo profitirati, već je i samo podijeljeno između habsburške i ruske imperije stvarajući stereotip koji i danas dominira općim mišljenjem: istočna Ukrajina kao dio ruskoga svijeta, zapadna kao integrativni dio Srednje Europe. Taj je stereotip, kao i svi ostali, u osnovi netočan i pojednostavljuje mnogostruko kompliciraniju stvarnost. Granice između „dvaju Ukrajina“, kao i Bjelorusije, bile su daleko propusnije nego što bi se moglo pretpostaviti na prvi pogled. Prije svega je kulturna razmjena, bez obzira na pritisak iz moskovskoga centra, ostala prisutna. Zabrana upotrebe vlastitoga jezika, njegovo degradiranje na status dijalekta, ukidanje sveučilišta i škola i temeljita indoktrinacija doveli su do potiskivanja autohtone kulture, ali i do revolta koji su se manifestirali na različitim razinama društvenoga života i vodili još ustrajnijem njegovanju vlastitih zasada.
Raspad je ruskoga imperijalizma, prouzročen prijetećim porazom u Prvom svjetskom ratu i Oktobarskom revolucijom, doveo do kratkotrajnog procvata ukrajinske kulture i stvaranja njezine državnosti. No taj je proces, prema Plohiju, prekinut, nakon relativno tolerantne izvorne boljševičke vlasti, staljinističkom strahovladom i „holodomorom“ kao njezinom najžešćom manifestacijom. Makar je uloga političara porijeklom iz Ukrajine u sovjetskome vrhu bila sve prije nego zanemariva, mnogi su se od njih, s izuzetkom Hruščova, trudili da ga prikriju ili, još gore, potpuno potisnu pod krinkom stvaranja „sovjetskoga čovjeka“, a, zapravo, sa svrhom rusifikacije koja je polagano ali sigurno prožimala sve prostore svijeta života. Naravno, opozicija se tome nasilnome procesu razvijala jednakim intenzitetom kao i ona u carističkoj Rusiji. Njezin je rezultat, nakraju, i referendum o nezavisnosti Ukrajine kojim je definitivno zapečaćena sudbina Sovjetskog Saveza.
Plohi ne idealizira političko stanje nakon stjecanja nezavisnosti, već ga promatra u kritičkome svjetlu koji ne samo da naglašava neslavnu ulogu koju Rusija igra u pokušajima njegovoga potkopavanja nego i niz grešaka ukrajinskog političkog i gospodarskog rukovodstva. Korupcija i nesposobnost stvaranja stabilnih političkih struktura koji uvijek iznova vode ka revolucionarnim prevratima jesu konstanta koja potkopava stabilnost same države. Uspostavljanje stabilnosti, to je deziderat kojega je teško ostvariti, a koji je, u promijenjenim uvjetima agresorskoga rata, odgurnut u daljinu. Stoga riječi kojima Plohi završava svoju knjigu zvuče poput proročanstva: „Kakav god bio izlaz iz sadašnje ukrajinske krize, o njezinome razrješenju ne ovisi samo budućnost Ukrajine već i odnosa između europskog istoka i zapada – Rusije i Europske Unije – te time i budućnost Europe u cjelini.“ Na svima je nama, Europljanima, da onim što nam stoji na raspolaganju stavimo točku na ruska imperijalna htijenja te tako pomognemo očuvanje Ukrajine, kao nezavisne zemlje, u njezinome potpunom teritorijalnom i kulturalnome integritetu. Jedan je od načina da se taj cilj dostigne upoznavanje te fascinantne zemlje i pojačavanje njezinoga prisustva u svijesti, prisustva koje se sažima u lijepoj sintagmi, metaforičkoga naboja, „kapije Europe.“
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/11
Serhij Plohi, Kapije Europe. Povijest Ukrajine. Dopunjeno izdanje, 2021
Za širenje spoznaja o jednoj zemlji koja je, ne svojom krivnjom, u očima Zapada tretirana kao terra incognita nije dovoljno baviti se samo njezinom književnošću. Široki spektar zanimanja mora obuhvatiti i povijest, potom filozofiju, kulturu u širokome smislu riječi, ponajprije bogatstvo jezika, ali i bavljenje fenomenima fizičke geografije, klimatologije itd. To je put kojega se na Zapadu od agresije kojom dirigira kremaljski povjesničar-amater sve ubrzanije slijedi. Pri tome se stječe dojam da ta akceleracija zbog višestoljetnog zapostavljanja ne može uhvatiti dovoljno zamaha. O Ukrajini se uči, i od samih Ukrajinki i Ukrajinaca, ali i od onih malobrojnih znanstvenika i znanstvenica koji su, bez obzira na opće rašireno zanemarivanje, ustrajno pokušavali ukazati na ogroman potencijal koji ta zemlja krije i na potrebu njezinoga uklapanje u europske integracijske tokove. Takav je znanstvenik harvardski povjesničar, porijeklom Ukrajinac, Serhij Plohi čija je povijest Ukrajine, objavljena pod indikativnim imenom Kapije Europe 2015., dakle neposredno nakon Euro-Majdana i Revolucije dostojanstva, doživjela više prerađenih izdanja i može se smatrati standardnim djelom koje proturječi asimilacijskome diskursu ruske historiografije.
Plohi piše klasičnu knjigu koja slijedi kronologiju zbivanja na području koje obuhvaća današnja Ukrajina, polazeći od naseljavanja područja u antici, slijedeći seobu naroda, dolaske Slavena, formiranje prvih državnih tvorevina, njihovo raspadanje, pa sve do dvadesetog stoljeća i tragova koje je ostavilo i o kojima su toliko uvjerljivo pisali Thimothy Snyder (Krvave zemlje. Europa između Hitlera i Staljina i Crna zemlja. Holokaust kao povijest i upozorenje) i Anne Applebaum (Crvena glad. Staljinov rat protiv Ukrajine). No njihov je zahvat vremenski ograničen. Makar i kontekstualizirali zbivanja i uglavljivali ih u duži period povijesnoga razvitka, njihova je usmjerenost na specifično, relativno jasno omeđeno razdoblje, nedovoljna da bi se spoznala univerzalnost ukrajinske povijesti. U tome je smislu Plohijeva knjiga, zbog širine zahvata i istovremene dubine uvida, nenadomjestiva.
On u središte pažnje stavlja ključne događaje koji su determinirali određene faze povijesnog razvitka. Tako je antika, politikom kolonizacije, dovela do transfera grčke i rimske kulture na obale Ponta, ali i do njezina miješanja s nomadskim plemenima koja su na to područje došla s istoka i pokazala manje ili više volje da se na njemu trajno nastane. Ta će mobilnost ostati konstanta sve do duboko u osamnaesto stoljeće. Drugi je važan period vezan uz dolazak sljedeće veće osvajačke skupine koja je svoju vladavinu zasnovala na sjeveru današnje Ukrajine. Riječ je o Vikinzima. Njihova je uloga u osnivanju državne konstrukcije koja je u povijest ušla pod imenom Kijevski Rus. Upravo je ta tvorevina argument kojim se ruski povjesničari služe kako bi, anakronistično, polagali pravo na vladanje Ukrajinom. Plohi uvjerljivo pobija njihova presezanja ukazujući na isprepletenost i višeslojnost povijesnih zbivanja te na nesumjerljivost tadašnjih plemena s modernom koncepcijom nacije.
Taj se period povijesti završava invazijom mongolske Zlatne Horde i uspostavom kaganata koji će potrajati dvije stotine godina i dovesti do podjele vidljive i danas. Na zapadu se poljsko-litvanska unije uspješno bori protiv Zlatne Horde i integrira područja zapadne Ukrajine u svoj politički sustav. Religiozna sučeljavanja vode ka cijepanju i seobi patrijarhata iz Kijeva u Moskvu čime se, uz propast Zlatne Horde, učvršćuje podjela na moskovitsku i poljsko-litvansku sferu utjecaja. U 16. se stoljeću prvi puta spominju kozaci, kao novi faktor u raspodjeli vlasti u južnim stepama. Njihova djelatnost na vojno-političkome polju doseže vrhunac u formiranju hetmanata, kao nezavisne državne tvorevine sa specifičnim društvenim uređenjem. Plohiju je stalo do ukazivanja na povijesne anakronizme sadržane u projiciranju konkretnih situacija iz prošlosti na suvremena društvena gibanja. Tako je za njega sporna tvrdnja kojom se legitimitet suvremene ukrajinske države izvodi iz hetmanata, kao i romantičarska predodžba o njemu kao o izvoru demokratije odozdo.
Jačanjem moskovitske države, njezinim preimenovanjem u Rusiju i teritorijalnim širenjem, isprva na zapad, a potom i na jug i na istok dolazi do stvaranja imperije koja će u sljedećim stoljećima na odlučujući način promijeniti geopolitičku kartu Euroazije. Uloga se Ukrajine, kao rubnoga područja, pokazuje kao iznimno prekarna. Osobito vidljivo to postaje kada poljsko-litvanska unija propada pod vojnim nasrtajima, što dovodi do podjele Poljske i njezinoga privremenog brisanja s karte Europe. Područje današnje Ukrajine od te podjele nije moglo profitirati, već je i samo podijeljeno između habsburške i ruske imperije stvarajući stereotip koji i danas dominira općim mišljenjem: istočna Ukrajina kao dio ruskoga svijeta, zapadna kao integrativni dio Srednje Europe. Taj je stereotip, kao i svi ostali, u osnovi netočan i pojednostavljuje mnogostruko kompliciraniju stvarnost. Granice između „dvaju Ukrajina“, kao i Bjelorusije, bile su daleko propusnije nego što bi se moglo pretpostaviti na prvi pogled. Prije svega je kulturna razmjena, bez obzira na pritisak iz moskovskoga centra, ostala prisutna. Zabrana upotrebe vlastitoga jezika, njegovo degradiranje na status dijalekta, ukidanje sveučilišta i škola i temeljita indoktrinacija doveli su do potiskivanja autohtone kulture, ali i do revolta koji su se manifestirali na različitim razinama društvenoga života i vodili još ustrajnijem njegovanju vlastitih zasada.
Raspad je ruskoga imperijalizma, prouzročen prijetećim porazom u Prvom svjetskom ratu i Oktobarskom revolucijom, doveo do kratkotrajnog procvata ukrajinske kulture i stvaranja njezine državnosti. No taj je proces, prema Plohiju, prekinut, nakon relativno tolerantne izvorne boljševičke vlasti, staljinističkom strahovladom i „holodomorom“ kao njezinom najžešćom manifestacijom. Makar je uloga političara porijeklom iz Ukrajine u sovjetskome vrhu bila sve prije nego zanemariva, mnogi su se od njih, s izuzetkom Hruščova, trudili da ga prikriju ili, još gore, potpuno potisnu pod krinkom stvaranja „sovjetskoga čovjeka“, a, zapravo, sa svrhom rusifikacije koja je polagano ali sigurno prožimala sve prostore svijeta života. Naravno, opozicija se tome nasilnome procesu razvijala jednakim intenzitetom kao i ona u carističkoj Rusiji. Njezin je rezultat, nakraju, i referendum o nezavisnosti Ukrajine kojim je definitivno zapečaćena sudbina Sovjetskog Saveza.
Plohi ne idealizira političko stanje nakon stjecanja nezavisnosti, već ga promatra u kritičkome svjetlu koji ne samo da naglašava neslavnu ulogu koju Rusija igra u pokušajima njegovoga potkopavanja nego i niz grešaka ukrajinskog političkog i gospodarskog rukovodstva. Korupcija i nesposobnost stvaranja stabilnih političkih struktura koji uvijek iznova vode ka revolucionarnim prevratima jesu konstanta koja potkopava stabilnost same države. Uspostavljanje stabilnosti, to je deziderat kojega je teško ostvariti, a koji je, u promijenjenim uvjetima agresorskoga rata, odgurnut u daljinu. Stoga riječi kojima Plohi završava svoju knjigu zvuče poput proročanstva: „Kakav god bio izlaz iz sadašnje ukrajinske krize, o njezinome razrješenju ne ovisi samo budućnost Ukrajine već i odnosa između europskog istoka i zapada – Rusije i Europske Unije – te time i budućnost Europe u cjelini.“ Na svima je nama, Europljanima, da onim što nam stoji na raspolaganju stavimo točku na ruska imperijalna htijenja te tako pomognemo očuvanje Ukrajine, kao nezavisne zemlje, u njezinome potpunom teritorijalnom i kulturalnome integritetu. Jedan je od načina da se taj cilj dostigne upoznavanje te fascinantne zemlje i pojačavanje njezinoga prisustva u svijesti, prisustva koje se sažima u lijepoj sintagmi, metaforičkoga naboja, „kapije Europe.“