Kada me je 8. ožujka¹ ove godine fra Marijan Karaula nazvao telefonom i upitao imam li kakav tekst koji bi bio prikladan obilježavanju 40. obljetnice osnutka župe Donja Tramošnica nisam ni slutio da ću 3. lipnja, za nepuna tri mjeseca, dobiti njegov tekst koji u svakom pogledu nadilazi takvu prigodu. U tako kratkom vremenskom razdoblju vrijedni i temeljiti fra Marijan Karaula napisao je knjigu za koju se može reći i da je pravi istraživački rad, vrijedna znanstvena studija koja vjerno prikazuje profil jednog mjesta gotovo u svim njegovim područjima života. U spomenutom telefonskom razgovoru rekao sam mu da će prigodnih dijelova u mojim knjigama teško pronaći, posebno u onim nastalim od 1969. do 1992. (šest proznih djela), jer su sve pisane u vremenu kada se punim glasom nije mogla izgovarati istina gotovo ni o čemu, kad je pisati o stvarnosti bilo vrlo opasno, i uputio ga na jedan svoj ratni tekst objavljen u jednoj od mojih poratnih knjiga (u poraću sam objavio sedam novih djela). Dijelove toga teksta, pisanog vrelom emocijom dok su sarajevski konclogor zasipali meci snajperista i krhotine granata različitih kalibara teške jugoartiljerije, koju nije mogla ohladiti ni najtrezvenija misao, a ni bistra svijest, jer je i ona bila poplavljena pitanjem zašto agresor i u mome zavičaju na isti način ruši, spaljuje i ubija, fra Marijan je smjestio na početak ove svoje vrijedne knjige, na čijim se temeljima u budućnosti može upotpunjavati profil ne samo Tramošnice Donje već i Tramošnice Gornje, jer je ova njegova knjiga otvorena i za takav pothvat.
Pojedina poglavlja ovoga fra Marijanova istraživačkog rada oživjela su moja sjećanja na vrijeme osnovnoškolskog i gimnazijskog školovanja u Tramošnici i Gradačcu i vratila me mojim knjigama u kojima su toponimi Tramošnica i Gradačac anagrami Šomart i Darg, nastali od dijelova njihovih naziva s namjerom da se od njih udalje čuvari režima koji su bdjeli nad svakim slovom kojim se taj režim dovodio u bilo kakvu sumnju. (Puni naziv Gradačac ionako su i njegovi stanovnici kao i žitelji okolnih sela uvijek izgovarali u skraćenoj verziji Grad/Darg, a toponimu Tramošnica, da bih te čuvare zavarao i zbunio, “pojeo” sam “rep” od četiri slova – nica – Tramoš i ostatak ispisao naopačke: Šomart. Kada danas, nakon pada komunističke vlasti i minulog rata koji su pokrenuli njezini najodaniji sinovi, godinama pritajeni, za rat vrlo brzo transformirani u zadrte i krvoločne nacionaliste svih boja, kao da sam ovom mimikrijom prorekao i budućnost: Tramošnicu su agresori u Daytonu podijelili gotovo upravo onako kako sam i ja njezin toponim, samo što je mojim prognanim Tramošnjanima u toj podjeli pripao manji dio, samo onaj njezin “rep” od četiri slova. Nije za smijeh, ali jest za tugu.) I nakon te nakaradne i neljudske podjele, anagrame Šomart i Darg zadržao sam i u svojim poratnim proznim djelima uvjeren da su moji čitatelji, kojih je, nažalost, mnogo više izvan moga zavičaja, u kojemu moj književni opus od objavljenih do sada trinaest djela malo tko poznaje u cjelini, već navikli na njih pa da ih i ne zbunjujem.
A nije ni čudo što su moji čitatelji u zavičaju malobrojni. Davno sam iz njega preselio u Sarajevo, svoje stalno mjesto života i rada. Odlaskom na studij prava 1961. u glavni grad SR BiH, kao gradačački stipendist, udaljio sam se i od svojih najbližnjih i od svojih vrijednih i poštenih Tramošnjana, malo kasnije rasutih po europskim zemljama kao “privremeno zaposleni radnici” u njima. Prije diplome na odsjeku za likovnu umjetnost sarajevske VPŠ, u bosanskohercegovačkoj prijestolnici studirao sam i radio kao slobodni umjetnik (1965.-1968.), a prvi stalni posao pronašao sam kao urednik u Informativnom programu TV Sarajevo (1968.-1977.), zatim u Kulturno-prosvjetnoj zajednici SR BiH, kao njezin tajnik (1977.-1980.). Iz ove institucije prešao sam na dužnost glavnog urednika književnog časopisa “Život” (1980.-1984.), čiji je izdavač bila “Svjetlost”, jedna od najvećih izdavačkih kuća u bivšoj državi, u kojoj sam, potom, i kao urednik domaće književnosti, proveo deset godina (1984.-1994.) i doživio invalidsku mirovinu (1994.), u pedeset i četvrtoj godini starosti, nažalost. Prerano, ali tako je moralo biti. Iz Sarajeva sam, u minulom ratu, nakon masakra na tržnici Markale u kolovozu 1995. godine, prvi put sa suprugom Ljiljanom izašao u Zagreb, u kojemu nas je dva mjeseca ugostio rođak Bono Kozić, i Županju, gdje su prije rata živjele moje sestre Manda i Jela sa svojim obiteljima, kao i bratić Zvonko, kojima se pridružio i moj prognani brat Marko sa suprugom Marom.
Od prvog umirovljeničkog dana nastavio sam obavljati vrlo značajne i teške zadatke koje sam postavljao sam sebi. Godinu prije toga statusa, kao i sve vrijeme rata, u HKD Napretku uređivao sam mjesečnik “Stećak”, vrlo otvoreno glasilo Hrvata u Sarajevu prema svim problemima stanovnika toga grada i građana BiH u nenormalnim uvjetima života. (List je dobitnik međunarodne nagrade Pierre Chevallier u Ženevi.) Dvije godine poslije, prvi sam predsjednik obnovljene Matice hrvatske u Sarajevu, najstarije hrvatske kulturne institucije u BiH (osnovana je 1879. godine, pa u vrijeme komunističke vladavine zabranjena), u kojoj obnavljam i “Hrvatsku misao”, mjesečnik za umjetnost i znanost, čiji sam glavni urednik bio punih deset godina, i utemeljujem veliki izdavački projekt “Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga”, koji i danas vodim kao glavni urednik. (Od 2004. do danas u ovoj ediciji sam objavio 31 knjigu!) Uza sve nabrojano, u tome sam razdoblju napisao i objavio sedam novih knjiga.
Fra Marijanovo istraživanje povijesti Tramošnice Donje vratilo me je vremenu u kojemu su moje najlirskije slike iz djetinjstva, prva saznanja o vjeri i Bogu i prvi susreti s knjigom od koje se do danas nisam nikad rastajao. Prve vjerske pouke dobio sam od majke, trećerednice, a prve osnovnoškolske od učitelja Đorđa Lazarevića. Zahvaljujući spremnosti majke Marice (djevojačko Dubravac; petnaest je Dubravaca iz Okruglića i jedan s Graba u ovoj fra Marijanovoj knjizi poginulo kao stradalnik u povlačenju!) da se za mene s bratom i sestrama, koji su se odlučili baviti poljoprivredom (otac u to vrijeme nije bio s nama; bio je u zatvoru), i u velikom poratnom siromaštvu žrtvuje, odvajajući i od svojih i od njihovih usta, upisao sam se u gradačačku realnu gimnaziju i tako se kao đak pješak pridružio nekolicini tramošničkih školaraca, budućih studenata raznih viših škola i fakulteta. Sve vrijeme gimnazijskog školovanja u Gradačcu nisam bio pješak, bio sam nekoliko godina podstanar Šefike i Esada Dizdara, potom Redže Mehulića, kratko vrijeme i u kući jednog od poznatih Gradaščevića. U Sarajevu sam u vrijeme studija na Pravnom fakultetu stanovao u nacionaliziranoj zgradi Bogoslovije, u kojoj sam u posljednjem ratu uređivao “Stećak“, baš u sobi u kojoj sam spavao na vojničkom željeznom krevetu (kakve li slučajnosti!), pa kojekuda, dok nisam, kao urednik u Informativnom programu TV Sarajevo, nakon žendibe, uselio u svoj prvi jednosobni stan, na osmom katu nebodera u blizini kina “Kumrovec“.
Ti lijepi gimnazijski dani s vršnjacima različitih nacionalnosti, kultura i običaja. Među njima je bilo tako mnogo ratne siročadi, kojima je Gradačac, ne samo školovanje, osiguravao i smještaj, novi dom, i dječacima i djevojčicama, u njemu i odgojitelje i odgojiteljice. Toliko različitih sudbina polaznika realke “Hasan Kikić” s malom i velikom maturom, svakodnevnih upoznavanja s njima, otkrivanja potresnih detalja tragedija drugog svjetskog rata. Taj život s vršnjacima koji su jedan od drugog malo što skrivali i koji su jedan s drugim gotovo sve dijelili. Sve njihovo bogatstvo u toj djelidbi bilo je u njihovim čistim srcima, u ljubavi i prijateljstvu kakvi se samo u toj dobi sazrijevanja posjeduju i nesebično rasipaju. I taj život s knjigom u kojoj smo pronalazili sve ono što nam je stvarnost uskraćivala, rijetko je tko među nama, u to vrijeme, knjigu drukčije doživljavao. Bila je za sve izvor svega, najsigurniji pratilac u budućnost.
Jedne zime, pješačeći u gradačačku gimnaziju s tramošničkim vršnjacima, s Nikolom Bošnjakom, Bonom Kozićem i Antom Marjanovićem, baš sam se umorio i preplašio. Snijeg je padao danima, te noći zatrpao je sve predjele Tramošnice. Nitko toga jutra, prije nas, nije u njegovim smetovima, na mjestima višim i od naših dječačkih tijela, u njemu ostavio stopu, sve smo to morali učiniti prvi. Krenuli smo u ranu zoru, kroz cjelac smo prolazili sporo, ali niti jednom nismo ni pomislili na odustajanje, tih gotovo šest-sedam kilometara bez prtine do gradačačke gimnazije morali smo preći po svaku cijenu. Slabo odjeveni, zastajkivali smo i upuhivali vreli zrak iz pluća u promrzle ruke, onda nastavljali. Po svaku cijenu željeli smo naprijed, školovanje nam je tada bilo važnije i od samoga života. Kad smo napokon stigli u topli hodnik “crvene škole” preko puta Dobrovoljnog vatrogasnog doma (tako smo zvali tu prvu zgradu naše realke), nismo dugo mogli izgovoriti ni riječ njezinom zabrinutom i uspaničenom podvorniku Redži Mehuliću.
Tada je postajala samo jedna Tramošnica s više svojih zaselaka, s više svojih ćelija života, istih a različitih, povezanih vjerom i običajima u jedno. Na dvije župe podijeljena je 1973, dvanaest godina nakon moga odlaska na studij u Sarajevo. Novom župom nagrađeni su oni vjernici koji su u ondašnju tramošničku crkvu na brežuljku iz udaljenih zaselaka pješačili na mise i po nekoliko kilometara. I poslije osnutka nove župe, međutim, kad god sam se vraćao rodbini i prijateljima, Tramošnica je za mene bila jedno živo biće, to njezino novo ustrojstvo to jedinstveno biće ni danas ne briše u mome sjećanju kao samoodrživi organizam, kao cjelinu. U cjelini tog jedinstvenog bića žive i danas moja mnoga sjećanja na ljude, događaje, pojave, prijatelje.
Najsnažnije je ono koje oživljava dan svetkovine Gospe od anđela 2. kolovoza, glavnog blagdana župe. Cijelo se selo tada pripremalo za to slavlje, pa tako i svi članovi moje obitelji i sva moja rodbina. Dan prije glavne svečanosti, ispovijedalo se i pričešćivalo, pripremala se svečana odjeća, iščekivali se prvi prodavači lubenica, licitarskih srca, sladoleda, vode, osluškivali se prvi glasovi molitve u procesijama vjernika koji su prema crkvi na brežuljku pješačili satima i satima iz mnogih posavskih mjesta. A sutradan ispred crkve vašar, vrteška, kolo u kojemu su bili najvatreniji momci u svečanim odorama, znojni, grlati, i najsrčanije djevojke u probranoj opremi, šargija, violina, lascivne seoske pjesme, molitve oko crkve na koljenima, mise. Srce mi je igralo od tog šarenila i izobilja svake vrste, bogatstva boja, pune slobode i razbibrige. Jedno poglavlje mog romana “Topot divljih konja”, u kojemu jedna šomartska obitelj (moja a može biti i svačija druga!) proživljava svoju poratnu dramu, opisuje i ovu svečanost. (U stvari, u svim mojim proznim djelima žive likovi iz moje najbliže okoline, među njima su i moji najbližnji, a s njima i mnoge osobe iz svakodnevice Tramošnice i Gradačca, s temeljnim crtama svojih karaktera, sudbinama i životnim načelima. Oni su u mom nanova stvorenom svijetu od djelića svojih stvarnih života prepoznatljivi za sve one koji u njima pronalaze i svoj identitet, a tako i vlastiti ključ za pronalazak temeljnih korijena moga proznog kazivanja.)
Vrijeme sušne, posne i siromašne Tramošnice nakon drugog svjetskog rata (o tome vremenu pisao sam u svom prvom romanu “U ime oca i sina”, 1969.) promijenili su Tramošnjani kao “privremeni radnici“ u gradovima Njemačke, Švicarske i Austrije, ponajprije. I o tome sam na svoj način, jezikom moderne proze, progovorio u svojim romanima, i u spomenutom “Topotu divljih konja” (1989, 2002.) i u romanu “Osmjehni se i u plaču” (2000.), dijelom i u “Povijesti izgubljene duše” (1980.), pa i u zbirkama priča “Središte” (1973.) i “Čuvar obiteljske katedrale” (2011.). Roman “Braća” (1983.) odigrava se u Sarajevu i Slanom. U leksikografiju sam ušao u vrijeme utemeljenja edicije “Hrvatska književnost BiH u 100 knjiga”, koju je otvorio moj “Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas” (2001.), kao njezina prva knjiga.
Prosperitet koji su Tramošnici donijeli Tramošnjani “privremeno zaposleni u inozemstvu“ omogućio je predstavnicima njezinih različitih naraštaja i dobro obrazovanje. Sam popis intelektualnog kadra svih profila Tramošnjana u nekoj drugoj prigodi to bi vrlo uvjerljivo potvrdio. Onaj s teološkom izobrazbom u ovoj je fra Marijanovoj knjizi već popisan, sav drugi nije. Ako sam dobro obaviješten, ima Tramošnica i svoje fakultetski obrazovane likovne umjetnike, pravnike, odvjetnike, liječnike, veterinare, profesore stranih jezika, zemljopisa, filozofe i doktore znanosti, kadrove mnogih drugih zanimanja. Vrijedilo bi ih objediniti na jednome mjestu, kao i ispitati porijeklo Tramošnjana.
Ispitivao sam otkud su u Tramošnicu došli moji Marjanovići. Prema knjizi Luke Đakovića “Prilozi za demografsku i onomastičku građu Bosne i Hercegovine: na osnovu popisa katoličkog stanovništva 1743. godine“ (Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo, 1979.) matica obitelji Marianović (Marjanović) je Livno (Lipa). Obitelj Marianović (Marjanović) se tada nalazi na 14 mjesta s 190 članova. Obitelji Marianović (Marjanović) živjele su tada u: Župi (selo), Livnu (Lipa), Banjaluci (Petrićevac), Dobretićima, Fojnici, Komušini, Pećniku, Soli, Štrpcu, Varešu, Sutjeski, Kreševu, Sarajevu (Latinluk).
Otkud da je došao, moj je otac Franjo (Tramošnica Gornja, 12. VIII. 1904. – Tramošnica Gornja, 4. VIII. 1986.), i prema tramošničkoj matici krštenih i prema arhivi Nadbiskupije Vrhbosanske, čiji je prijepis iz MK – župe – Tremošnica, sin Pere Marjanovića, i majke Ane, rođene Ninić. Moj djed Pero je imao još dva sina – Pavu i Marka Marjanovića – i dvije kćeri – Delfu (udana Stipić) i Ljubu (udana Sinković). Moja majka Marica (Tramošnica Gornja, 8. X. 1909. – Tramošnica Gornja, 31. I. 1992.), rođena Dubravac, rodila je sedmoro djece: njih troje umrlo je već u bešici, četvoro je nastavilo svoj život: Marko (Tramošnica Gornja, 10. II. 1931. – Zagreb, 31. X. 2001.), Manda, udana Jurić (Tramošnica Gornja, 2. II. 1937. – Županja, 23. IX. 2011.), Jela, udana Vujičević (Tramošnica Gornja, 3. IV. 1944.). Ja sam rođen u Tramošnici Gornjoj 13. VII. 1940.
Uz romane i priče, od 1968. do danas, pisao sam i književnu i likovnu kritiku i objavljivao je u mnogim listovima i časopisima. Vrlo strogi izbor književnih i likovnih tekstova objavio sam 2012. godine u knjizi “Zapisi o knjigama i slikama”, u kojoj se nalazi, kao njezino posebno poglavlje, i leksikon hrvatskih likovnih umjetnika BiH od najstarijih vremena do danas. Dvije likovne monografije o slikaru fra Petru Perici Vidiću, na hrvatskom, engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku objavio sam 1997. i 2004. u izdanju Matice hrvatske u Sarajevu i Akademije nauka i umjetnosti BiH, a knjigu ratnih tekstova, kritika, pjesama i razgovora “Treći svjetski rat” 1999. Sarajevski ratni dnevnik “Živjeti smrt” tiskan je u Zagrebu 1996. godine. Izbor iz proze pod naslovom “Voda teče kako teče“ objavljen je u “Svjetlosti“ 1984. u okviru edicije “Književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga“, čiji sam bio jedan od urednika zajedno s Ristom Trifkovićem i Alijom Isakovićem.
Moje pojedine pripovijetke uvrštene su u mnoge antologije, izbore i preglede i prevođene su na talijanski, njemački, španjolski, engleski, poljski i turski jezik. Dobitnik sam nagrade “Svjetlosti” za roman o Sarajevu “Povijest izgubljene duše” (1980.) i Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva za isti roman (1981.). Za roman “Braća” dobio sam Dvadeset sedmojulsku nagradu BiH (1984.).
S crtežom sam još u osnovnoj školi, a kasnije i u gimnaziji u Gradačcu i na studiju u Sarajevu, započeo otkrivati umjetnost. Za pisanje je bila dovoljna samo olovka i papir, pa da se, ma gdje bili, nešto napiše, za crtanje i slikanje, pak, trebalo je imati ne samo olovku, već i atelje, boje, platno, štafelaj, mnogo više alata. Opredijelio sam se, zato, za olovku i papir, s njima nisam morao biti vezan samo za jedan prostor, a i kretanje je u tome vremenskom razdoblju za mene, kao vrlo radoznala mladića, bilo važna životna aktivnost. Svoj odnos prema likovnoj umjetnosti, međutim, nikada nisam sasvim ugasio: pred posljednji rat i u ratu imao sam tri samostalne izložbe crteža olovkom u boji u Sarajevu i Vancouveru, sve vrijeme taj sam odnos održavao i likovnom kritikom koju sam, kao i književnu, počeo pisati još daleke 1968. godine. Osnažen je i dvjema likovnim monografijama o slikarstvu fra Petra Perice Vidića (1997. i 2004.), ali i već spomenutim leksikonom likovnih umjetnika BiH od najstarijih vremena do danas (u njemu su obrađeni slikari, grafičari, kipari, primijenjeni umjetnici i naivni umjetnici) u već spomenutoj knjizi “Zapisi o knjigama i slikama“.
Ova je fra Marijanova knjiga u svakome vremenskom razdoblju otkad se na svome geografskom prostoru spominje Tramošnica, na temelju mnogih vrlo pouzdanih izvora, iscrpno opisala sve ono što je u njima bilo i jest i danas najbitnije za župe i Gornje i Donje Tramošnice. Svako od tih razdoblja ima i danas svojih nenapisanih priča. Jedne ću se ovdje samo dotaknuti. Iznad nekadašnjeg sjedišta gradačačkog bega Jahića na Mijačevićevom brdu u Tramošnici Gornjoj i danas snažno buči vrelo izvorske vode, ledeno i za najvrelijih ljetnih dana. U podrumima nekadašnjih begovskih odaja iznad tog izvora, koji su seljani zvali “Buban“, vjerojatno zato što je iz njegovoga prostora voda otjecala vrlo bučno, mučeni su kulaci koji su se opirali predati državi kukuruz i pšenicu, svinje i goveda, kao i perad. Svjedoci su njihove muke opisivali šapatom, jadnici su ih u sebi nosili kao najveće tajne koje su u njima bile zaključane prijetnjama moćnika i onih koji su ih mučili po njihovom naređenju. S izvora “Buban“ je pred minuli rat u domaćinstva dovedena voda, nekako u isto vrijeme kad je asfaltom Tramošnica bila povezana s Gradačcem, Obudovcem, Tolisom i Orašjem.
U nekoliko svojih knjiga opisao sam scene života ispred Zadružnog doma i trgovine na Grabu, u blizini crkve u Tramošnici Donjoj. Svaka je moja knjiga neka vrsta moje nove škole i usavršavanja prethodne. Uvijek sam, zapravo, smatrao da čovjek treba učiti sve dok je živ, zato učim još uvijek. Ma na kojem fakultetu stekli diplomu, nismo taj fakultet konačno završili. Usavršavanje u svakoj profesiji traje dok dišemo, naš najbolji profesor je život, a u njemu je samoobrazovanje najpotpunije, uz to je i jedino besplatno.
*
¹) Marijan Karaula: Župa Donja Tramošnica – u povodu 40. obljetnice osnutka, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2013.
Iz životopisa i života Tramošnice Gornje i Donje
Kada me je 8. ožujka¹ ove godine fra Marijan Karaula nazvao telefonom i upitao imam li kakav tekst koji bi bio prikladan obilježavanju 40. obljetnice osnutka župe Donja Tramošnica nisam ni slutio da ću 3. lipnja, za nepuna tri mjeseca, dobiti njegov tekst koji u svakom pogledu nadilazi takvu prigodu. U tako kratkom vremenskom razdoblju vrijedni i temeljiti fra Marijan Karaula napisao je knjigu za koju se može reći i da je pravi istraživački rad, vrijedna znanstvena studija koja vjerno prikazuje profil jednog mjesta gotovo u svim njegovim područjima života. U spomenutom telefonskom razgovoru rekao sam mu da će prigodnih dijelova u mojim knjigama teško pronaći, posebno u onim nastalim od 1969. do 1992. (šest proznih djela), jer su sve pisane u vremenu kada se punim glasom nije mogla izgovarati istina gotovo ni o čemu, kad je pisati o stvarnosti bilo vrlo opasno, i uputio ga na jedan svoj ratni tekst objavljen u jednoj od mojih poratnih knjiga (u poraću sam objavio sedam novih djela). Dijelove toga teksta, pisanog vrelom emocijom dok su sarajevski konclogor zasipali meci snajperista i krhotine granata različitih kalibara teške jugoartiljerije, koju nije mogla ohladiti ni najtrezvenija misao, a ni bistra svijest, jer je i ona bila poplavljena pitanjem zašto agresor i u mome zavičaju na isti način ruši, spaljuje i ubija, fra Marijan je smjestio na početak ove svoje vrijedne knjige, na čijim se temeljima u budućnosti može upotpunjavati profil ne samo Tramošnice Donje već i Tramošnice Gornje, jer je ova njegova knjiga otvorena i za takav pothvat.
Pojedina poglavlja ovoga fra Marijanova istraživačkog rada oživjela su moja sjećanja na vrijeme osnovnoškolskog i gimnazijskog školovanja u Tramošnici i Gradačcu i vratila me mojim knjigama u kojima su toponimi Tramošnica i Gradačac anagrami Šomart i Darg, nastali od dijelova njihovih naziva s namjerom da se od njih udalje čuvari režima koji su bdjeli nad svakim slovom kojim se taj režim dovodio u bilo kakvu sumnju. (Puni naziv Gradačac ionako su i njegovi stanovnici kao i žitelji okolnih sela uvijek izgovarali u skraćenoj verziji Grad/Darg, a toponimu Tramošnica, da bih te čuvare zavarao i zbunio, “pojeo” sam “rep” od četiri slova – nica – Tramoš i ostatak ispisao naopačke: Šomart. Kada danas, nakon pada komunističke vlasti i minulog rata koji su pokrenuli njezini najodaniji sinovi, godinama pritajeni, za rat vrlo brzo transformirani u zadrte i krvoločne nacionaliste svih boja, kao da sam ovom mimikrijom prorekao i budućnost: Tramošnicu su agresori u Daytonu podijelili gotovo upravo onako kako sam i ja njezin toponim, samo što je mojim prognanim Tramošnjanima u toj podjeli pripao manji dio, samo onaj njezin “rep” od četiri slova. Nije za smijeh, ali jest za tugu.) I nakon te nakaradne i neljudske podjele, anagrame Šomart i Darg zadržao sam i u svojim poratnim proznim djelima uvjeren da su moji čitatelji, kojih je, nažalost, mnogo više izvan moga zavičaja, u kojemu moj književni opus od objavljenih do sada trinaest djela malo tko poznaje u cjelini, već navikli na njih pa da ih i ne zbunjujem.
A nije ni čudo što su moji čitatelji u zavičaju malobrojni. Davno sam iz njega preselio u Sarajevo, svoje stalno mjesto života i rada. Odlaskom na studij prava 1961. u glavni grad SR BiH, kao gradačački stipendist, udaljio sam se i od svojih najbližnjih i od svojih vrijednih i poštenih Tramošnjana, malo kasnije rasutih po europskim zemljama kao “privremeno zaposleni radnici” u njima. Prije diplome na odsjeku za likovnu umjetnost sarajevske VPŠ, u bosanskohercegovačkoj prijestolnici studirao sam i radio kao slobodni umjetnik (1965.-1968.), a prvi stalni posao pronašao sam kao urednik u Informativnom programu TV Sarajevo (1968.-1977.), zatim u Kulturno-prosvjetnoj zajednici SR BiH, kao njezin tajnik (1977.-1980.). Iz ove institucije prešao sam na dužnost glavnog urednika književnog časopisa “Život” (1980.-1984.), čiji je izdavač bila “Svjetlost”, jedna od najvećih izdavačkih kuća u bivšoj državi, u kojoj sam, potom, i kao urednik domaće književnosti, proveo deset godina (1984.-1994.) i doživio invalidsku mirovinu (1994.), u pedeset i četvrtoj godini starosti, nažalost. Prerano, ali tako je moralo biti. Iz Sarajeva sam, u minulom ratu, nakon masakra na tržnici Markale u kolovozu 1995. godine, prvi put sa suprugom Ljiljanom izašao u Zagreb, u kojemu nas je dva mjeseca ugostio rođak Bono Kozić, i Županju, gdje su prije rata živjele moje sestre Manda i Jela sa svojim obiteljima, kao i bratić Zvonko, kojima se pridružio i moj prognani brat Marko sa suprugom Marom.
Od prvog umirovljeničkog dana nastavio sam obavljati vrlo značajne i teške zadatke koje sam postavljao sam sebi. Godinu prije toga statusa, kao i sve vrijeme rata, u HKD Napretku uređivao sam mjesečnik “Stećak”, vrlo otvoreno glasilo Hrvata u Sarajevu prema svim problemima stanovnika toga grada i građana BiH u nenormalnim uvjetima života. (List je dobitnik međunarodne nagrade Pierre Chevallier u Ženevi.) Dvije godine poslije, prvi sam predsjednik obnovljene Matice hrvatske u Sarajevu, najstarije hrvatske kulturne institucije u BiH (osnovana je 1879. godine, pa u vrijeme komunističke vladavine zabranjena), u kojoj obnavljam i “Hrvatsku misao”, mjesečnik za umjetnost i znanost, čiji sam glavni urednik bio punih deset godina, i utemeljujem veliki izdavački projekt “Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga”, koji i danas vodim kao glavni urednik. (Od 2004. do danas u ovoj ediciji sam objavio 31 knjigu!) Uza sve nabrojano, u tome sam razdoblju napisao i objavio sedam novih knjiga.
Fra Marijanovo istraživanje povijesti Tramošnice Donje vratilo me je vremenu u kojemu su moje najlirskije slike iz djetinjstva, prva saznanja o vjeri i Bogu i prvi susreti s knjigom od koje se do danas nisam nikad rastajao. Prve vjerske pouke dobio sam od majke, trećerednice, a prve osnovnoškolske od učitelja Đorđa Lazarevića. Zahvaljujući spremnosti majke Marice (djevojačko Dubravac; petnaest je Dubravaca iz Okruglića i jedan s Graba u ovoj fra Marijanovoj knjizi poginulo kao stradalnik u povlačenju!) da se za mene s bratom i sestrama, koji su se odlučili baviti poljoprivredom (otac u to vrijeme nije bio s nama; bio je u zatvoru), i u velikom poratnom siromaštvu žrtvuje, odvajajući i od svojih i od njihovih usta, upisao sam se u gradačačku realnu gimnaziju i tako se kao đak pješak pridružio nekolicini tramošničkih školaraca, budućih studenata raznih viših škola i fakulteta. Sve vrijeme gimnazijskog školovanja u Gradačcu nisam bio pješak, bio sam nekoliko godina podstanar Šefike i Esada Dizdara, potom Redže Mehulića, kratko vrijeme i u kući jednog od poznatih Gradaščevića. U Sarajevu sam u vrijeme studija na Pravnom fakultetu stanovao u nacionaliziranoj zgradi Bogoslovije, u kojoj sam u posljednjem ratu uređivao “Stećak“, baš u sobi u kojoj sam spavao na vojničkom željeznom krevetu (kakve li slučajnosti!), pa kojekuda, dok nisam, kao urednik u Informativnom programu TV Sarajevo, nakon žendibe, uselio u svoj prvi jednosobni stan, na osmom katu nebodera u blizini kina “Kumrovec“.
Ti lijepi gimnazijski dani s vršnjacima različitih nacionalnosti, kultura i običaja. Među njima je bilo tako mnogo ratne siročadi, kojima je Gradačac, ne samo školovanje, osiguravao i smještaj, novi dom, i dječacima i djevojčicama, u njemu i odgojitelje i odgojiteljice. Toliko različitih sudbina polaznika realke “Hasan Kikić” s malom i velikom maturom, svakodnevnih upoznavanja s njima, otkrivanja potresnih detalja tragedija drugog svjetskog rata. Taj život s vršnjacima koji su jedan od drugog malo što skrivali i koji su jedan s drugim gotovo sve dijelili. Sve njihovo bogatstvo u toj djelidbi bilo je u njihovim čistim srcima, u ljubavi i prijateljstvu kakvi se samo u toj dobi sazrijevanja posjeduju i nesebično rasipaju. I taj život s knjigom u kojoj smo pronalazili sve ono što nam je stvarnost uskraćivala, rijetko je tko među nama, u to vrijeme, knjigu drukčije doživljavao. Bila je za sve izvor svega, najsigurniji pratilac u budućnost.
Jedne zime, pješačeći u gradačačku gimnaziju s tramošničkim vršnjacima, s Nikolom Bošnjakom, Bonom Kozićem i Antom Marjanovićem, baš sam se umorio i preplašio. Snijeg je padao danima, te noći zatrpao je sve predjele Tramošnice. Nitko toga jutra, prije nas, nije u njegovim smetovima, na mjestima višim i od naših dječačkih tijela, u njemu ostavio stopu, sve smo to morali učiniti prvi. Krenuli smo u ranu zoru, kroz cjelac smo prolazili sporo, ali niti jednom nismo ni pomislili na odustajanje, tih gotovo šest-sedam kilometara bez prtine do gradačačke gimnazije morali smo preći po svaku cijenu. Slabo odjeveni, zastajkivali smo i upuhivali vreli zrak iz pluća u promrzle ruke, onda nastavljali. Po svaku cijenu željeli smo naprijed, školovanje nam je tada bilo važnije i od samoga života. Kad smo napokon stigli u topli hodnik “crvene škole” preko puta Dobrovoljnog vatrogasnog doma (tako smo zvali tu prvu zgradu naše realke), nismo dugo mogli izgovoriti ni riječ njezinom zabrinutom i uspaničenom podvorniku Redži Mehuliću.
Tada je postajala samo jedna Tramošnica s više svojih zaselaka, s više svojih ćelija života, istih a različitih, povezanih vjerom i običajima u jedno. Na dvije župe podijeljena je 1973, dvanaest godina nakon moga odlaska na studij u Sarajevo. Novom župom nagrađeni su oni vjernici koji su u ondašnju tramošničku crkvu na brežuljku iz udaljenih zaselaka pješačili na mise i po nekoliko kilometara. I poslije osnutka nove župe, međutim, kad god sam se vraćao rodbini i prijateljima, Tramošnica je za mene bila jedno živo biće, to njezino novo ustrojstvo to jedinstveno biće ni danas ne briše u mome sjećanju kao samoodrživi organizam, kao cjelinu. U cjelini tog jedinstvenog bića žive i danas moja mnoga sjećanja na ljude, događaje, pojave, prijatelje.
Najsnažnije je ono koje oživljava dan svetkovine Gospe od anđela 2. kolovoza, glavnog blagdana župe. Cijelo se selo tada pripremalo za to slavlje, pa tako i svi članovi moje obitelji i sva moja rodbina. Dan prije glavne svečanosti, ispovijedalo se i pričešćivalo, pripremala se svečana odjeća, iščekivali se prvi prodavači lubenica, licitarskih srca, sladoleda, vode, osluškivali se prvi glasovi molitve u procesijama vjernika koji su prema crkvi na brežuljku pješačili satima i satima iz mnogih posavskih mjesta. A sutradan ispred crkve vašar, vrteška, kolo u kojemu su bili najvatreniji momci u svečanim odorama, znojni, grlati, i najsrčanije djevojke u probranoj opremi, šargija, violina, lascivne seoske pjesme, molitve oko crkve na koljenima, mise. Srce mi je igralo od tog šarenila i izobilja svake vrste, bogatstva boja, pune slobode i razbibrige. Jedno poglavlje mog romana “Topot divljih konja”, u kojemu jedna šomartska obitelj (moja a može biti i svačija druga!) proživljava svoju poratnu dramu, opisuje i ovu svečanost. (U stvari, u svim mojim proznim djelima žive likovi iz moje najbliže okoline, među njima su i moji najbližnji, a s njima i mnoge osobe iz svakodnevice Tramošnice i Gradačca, s temeljnim crtama svojih karaktera, sudbinama i životnim načelima. Oni su u mom nanova stvorenom svijetu od djelića svojih stvarnih života prepoznatljivi za sve one koji u njima pronalaze i svoj identitet, a tako i vlastiti ključ za pronalazak temeljnih korijena moga proznog kazivanja.)
Vrijeme sušne, posne i siromašne Tramošnice nakon drugog svjetskog rata (o tome vremenu pisao sam u svom prvom romanu “U ime oca i sina”, 1969.) promijenili su Tramošnjani kao “privremeni radnici“ u gradovima Njemačke, Švicarske i Austrije, ponajprije. I o tome sam na svoj način, jezikom moderne proze, progovorio u svojim romanima, i u spomenutom “Topotu divljih konja” (1989, 2002.) i u romanu “Osmjehni se i u plaču” (2000.), dijelom i u “Povijesti izgubljene duše” (1980.), pa i u zbirkama priča “Središte” (1973.) i “Čuvar obiteljske katedrale” (2011.). Roman “Braća” (1983.) odigrava se u Sarajevu i Slanom. U leksikografiju sam ušao u vrijeme utemeljenja edicije “Hrvatska književnost BiH u 100 knjiga”, koju je otvorio moj “Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas” (2001.), kao njezina prva knjiga.
Prosperitet koji su Tramošnici donijeli Tramošnjani “privremeno zaposleni u inozemstvu“ omogućio je predstavnicima njezinih različitih naraštaja i dobro obrazovanje. Sam popis intelektualnog kadra svih profila Tramošnjana u nekoj drugoj prigodi to bi vrlo uvjerljivo potvrdio. Onaj s teološkom izobrazbom u ovoj je fra Marijanovoj knjizi već popisan, sav drugi nije. Ako sam dobro obaviješten, ima Tramošnica i svoje fakultetski obrazovane likovne umjetnike, pravnike, odvjetnike, liječnike, veterinare, profesore stranih jezika, zemljopisa, filozofe i doktore znanosti, kadrove mnogih drugih zanimanja. Vrijedilo bi ih objediniti na jednome mjestu, kao i ispitati porijeklo Tramošnjana.
Ispitivao sam otkud su u Tramošnicu došli moji Marjanovići. Prema knjizi Luke Đakovića “Prilozi za demografsku i onomastičku građu Bosne i Hercegovine: na osnovu popisa katoličkog stanovništva 1743. godine“ (Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo, 1979.) matica obitelji Marianović (Marjanović) je Livno (Lipa). Obitelj Marianović (Marjanović) se tada nalazi na 14 mjesta s 190 članova. Obitelji Marianović (Marjanović) živjele su tada u: Župi (selo), Livnu (Lipa), Banjaluci (Petrićevac), Dobretićima, Fojnici, Komušini, Pećniku, Soli, Štrpcu, Varešu, Sutjeski, Kreševu, Sarajevu (Latinluk).
Otkud da je došao, moj je otac Franjo (Tramošnica Gornja, 12. VIII. 1904. – Tramošnica Gornja, 4. VIII. 1986.), i prema tramošničkoj matici krštenih i prema arhivi Nadbiskupije Vrhbosanske, čiji je prijepis iz MK – župe – Tremošnica, sin Pere Marjanovića, i majke Ane, rođene Ninić. Moj djed Pero je imao još dva sina – Pavu i Marka Marjanovića – i dvije kćeri – Delfu (udana Stipić) i Ljubu (udana Sinković). Moja majka Marica (Tramošnica Gornja, 8. X. 1909. – Tramošnica Gornja, 31. I. 1992.), rođena Dubravac, rodila je sedmoro djece: njih troje umrlo je već u bešici, četvoro je nastavilo svoj život: Marko (Tramošnica Gornja, 10. II. 1931. – Zagreb, 31. X. 2001.), Manda, udana Jurić (Tramošnica Gornja, 2. II. 1937. – Županja, 23. IX. 2011.), Jela, udana Vujičević (Tramošnica Gornja, 3. IV. 1944.). Ja sam rođen u Tramošnici Gornjoj 13. VII. 1940.
Uz romane i priče, od 1968. do danas, pisao sam i književnu i likovnu kritiku i objavljivao je u mnogim listovima i časopisima. Vrlo strogi izbor književnih i likovnih tekstova objavio sam 2012. godine u knjizi “Zapisi o knjigama i slikama”, u kojoj se nalazi, kao njezino posebno poglavlje, i leksikon hrvatskih likovnih umjetnika BiH od najstarijih vremena do danas. Dvije likovne monografije o slikaru fra Petru Perici Vidiću, na hrvatskom, engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku objavio sam 1997. i 2004. u izdanju Matice hrvatske u Sarajevu i Akademije nauka i umjetnosti BiH, a knjigu ratnih tekstova, kritika, pjesama i razgovora “Treći svjetski rat” 1999. Sarajevski ratni dnevnik “Živjeti smrt” tiskan je u Zagrebu 1996. godine. Izbor iz proze pod naslovom “Voda teče kako teče“ objavljen je u “Svjetlosti“ 1984. u okviru edicije “Književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga“, čiji sam bio jedan od urednika zajedno s Ristom Trifkovićem i Alijom Isakovićem.
Moje pojedine pripovijetke uvrštene su u mnoge antologije, izbore i preglede i prevođene su na talijanski, njemački, španjolski, engleski, poljski i turski jezik. Dobitnik sam nagrade “Svjetlosti” za roman o Sarajevu “Povijest izgubljene duše” (1980.) i Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva za isti roman (1981.). Za roman “Braća” dobio sam Dvadeset sedmojulsku nagradu BiH (1984.).
S crtežom sam još u osnovnoj školi, a kasnije i u gimnaziji u Gradačcu i na studiju u Sarajevu, započeo otkrivati umjetnost. Za pisanje je bila dovoljna samo olovka i papir, pa da se, ma gdje bili, nešto napiše, za crtanje i slikanje, pak, trebalo je imati ne samo olovku, već i atelje, boje, platno, štafelaj, mnogo više alata. Opredijelio sam se, zato, za olovku i papir, s njima nisam morao biti vezan samo za jedan prostor, a i kretanje je u tome vremenskom razdoblju za mene, kao vrlo radoznala mladića, bilo važna životna aktivnost. Svoj odnos prema likovnoj umjetnosti, međutim, nikada nisam sasvim ugasio: pred posljednji rat i u ratu imao sam tri samostalne izložbe crteža olovkom u boji u Sarajevu i Vancouveru, sve vrijeme taj sam odnos održavao i likovnom kritikom koju sam, kao i književnu, počeo pisati još daleke 1968. godine. Osnažen je i dvjema likovnim monografijama o slikarstvu fra Petra Perice Vidića (1997. i 2004.), ali i već spomenutim leksikonom likovnih umjetnika BiH od najstarijih vremena do danas (u njemu su obrađeni slikari, grafičari, kipari, primijenjeni umjetnici i naivni umjetnici) u već spomenutoj knjizi “Zapisi o knjigama i slikama“.
Ova je fra Marijanova knjiga u svakome vremenskom razdoblju otkad se na svome geografskom prostoru spominje Tramošnica, na temelju mnogih vrlo pouzdanih izvora, iscrpno opisala sve ono što je u njima bilo i jest i danas najbitnije za župe i Gornje i Donje Tramošnice. Svako od tih razdoblja ima i danas svojih nenapisanih priča. Jedne ću se ovdje samo dotaknuti. Iznad nekadašnjeg sjedišta gradačačkog bega Jahića na Mijačevićevom brdu u Tramošnici Gornjoj i danas snažno buči vrelo izvorske vode, ledeno i za najvrelijih ljetnih dana. U podrumima nekadašnjih begovskih odaja iznad tog izvora, koji su seljani zvali “Buban“, vjerojatno zato što je iz njegovoga prostora voda otjecala vrlo bučno, mučeni su kulaci koji su se opirali predati državi kukuruz i pšenicu, svinje i goveda, kao i perad. Svjedoci su njihove muke opisivali šapatom, jadnici su ih u sebi nosili kao najveće tajne koje su u njima bile zaključane prijetnjama moćnika i onih koji su ih mučili po njihovom naređenju. S izvora “Buban“ je pred minuli rat u domaćinstva dovedena voda, nekako u isto vrijeme kad je asfaltom Tramošnica bila povezana s Gradačcem, Obudovcem, Tolisom i Orašjem.
U nekoliko svojih knjiga opisao sam scene života ispred Zadružnog doma i trgovine na Grabu, u blizini crkve u Tramošnici Donjoj. Svaka je moja knjiga neka vrsta moje nove škole i usavršavanja prethodne. Uvijek sam, zapravo, smatrao da čovjek treba učiti sve dok je živ, zato učim još uvijek. Ma na kojem fakultetu stekli diplomu, nismo taj fakultet konačno završili. Usavršavanje u svakoj profesiji traje dok dišemo, naš najbolji profesor je život, a u njemu je samoobrazovanje najpotpunije, uz to je i jedino besplatno.
*
¹) Marijan Karaula: Župa Donja Tramošnica – u povodu 40. obljetnice osnutka, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2013.