1. Kad sam na internetu pročitao da je Vladimir Jagličić “danas najsjajniji srpski prevodilac sa ruskog”, zagolicala me znatiželja, pa sam odlučio da pogledam njegove prepjeve, jer sam na internetu našao i podatak da je dobio nagradu “Miloš Đurić” koja je u Bivšoj bila najveće priznanje za prevodilaštvo. I odem u knjižaru Bajbuk koja nabavlja knjige iz Beograda, ali nemaju poezije: to se ne kupuje, vele. Jagličića sam, potom, zaboravio.
Ne znam koliko iza toga, u katalogu biblioteke na Filozofskom fakultetu, tražeći drugu knjigu naletim na Sibinovićevu Antologiju ruske lirike iz 2007. i u nađem četrdesetak Jagličićevih prepjeva, pored ostalih i pjesmu Lobanja Evgenija Baratinskog na osnovu koje sam utvrdio da je nepotpisane prepjeve Baratinskog na internetu pravio Jagličić i sve to skupa sam uporedio sa originalima. Bolje da nisam.
Jer sam utvrdio da ni jedan od tih prepjeva ne zaslužuje epitet sjajan, da je vrlo mali dio njih solidan, ne više do toga, da je veći dio meni neprobavljiv, a da greške u njima često znaju biti strahobalne. Nije isključeno da Jagličić jeste danas “najsjajniji” među Srbima koji prevode sa ruskog jezika, ali njegovi prepjevi, stavljeni ne bilo gdje već u antologiju ruske poezije, razočarali su me, mada se po sebi razumije da ih nije pravio da mene očara.
Ovo bi bio i kraj priče o Jagličiću da u kompjuteru nisam imao osam tekstova o prevođenju, pa sjedoh da napišem desetak stranica i o njegovim prepjevima, ali, dok potanje izanaliziraš ovo i ovo, dok navodima dokažeš ono i ono, ispadne ih trideset.
Vladimir Jagličić (1961.) kragujevački je pravnik, četnik, pesnik, prozni pisac i prevodilac, a dobio je 18 nagrada: sa Rajkom Otrovom Nogom koji mu bježi za 10 nagrada ćeraće se još. Od 1990. do 2008. objavio je 19 zbirki pjesama: svake godine kupus u kacu i knjigu u štampu, valjda stoga “sebe smatra velikim, apsolutnim pesnikom”. Objavio je 300 kratkih priča i 3 romana, a sve to skupa ne može da ne izazove primisao da imamo posla sa spisateljskim strojem.
Sa ruskog jezika Jagličić je preveo 28 knjiga sam, u duetu, ili sa grupom autora, od čega 17 knjiga poezije, 2 antologije i 15 knjiga izabranih pjesama: 13 je preveo sam, jednu sa grupom autora i jednu u duetu, a sa francuskog je, u duetu, preveo 2 knjige izabranih pjesama. Pošto nisam čitao njegove pjesme – osim ponešto na internetu, i uvjerio se da mu ni tu, kao ni u prevodima, samodopadnosti zbilja ne manjka – ne mogu reći je li “veliki, apsolutni pesnik” ili stihotvorački stroj na dvije noge, ali primisao da imam posla sa mašinom često mi je iskrsavala u glavi dok sam sa originalima poredio njegove prepjeve.
2. Koji su mi išli na ganglije, iz brojnih razloga, ponajprije zato što su nagizdani ko barbarski kraljevi. Nagizdani, ponajviše, lažima. Evo odlomak iz nenaslovljene pjesme Aleksandra Odojevskog, dekabriste koji je robijao 12 godina:
Ты знаешь их! Как я, ты жал им руку (11)
И передал мне дружний разговор, (10)
Душе моей знакомый с давних пор; (10)
И я опять вимал родному звуку, (11)
Казалось, был на родине моей, (10)
Опять в кругу соузников-друзей. (10)
Ti njih znaš! Kao ja, stiskao si im ruku
I prenio mi drugarski razgovor,
Duši mojoj poznat odavno,
I opet sam slušao rodni zvuk,
Činilo se da sam bio u domovini svojoj,
Opet u krugu sa-uznika prijatelja.
Moj prepjev:
Znaš ih! Stiskao ko ja si im ruku, (11)
Prenio mi razgovor drugova, (10)
Mojoj duši znan odavno: snöva (10)
Ko da u svojoj bjeh domaji, zvuku (11)
Rodnom predan, i opet sred kruga (10)
Mnogog svoga sa-uznika druga. (10)
U svom prevodu Jagličić je jedanesterce produžio za jedan, a deseterce za dva sloga, valjda zato da može serbez lagati:
Znaš ih? Kô ja, nekad ti im steže ruku, (12)
Prenese mi topli pozdrav prijatelja, (12) Odavno u duši slućen, kao želja! (12) Kô da radovah se dragom rodnom zvuku, (12) Do zatočenika misli me odneše, (12) Do drugova gde dom doskora mi beše. (12)
Za svaki stih ove strofe, osim prvog, Jagličić zaslužuje šamar, kako bi rekli u Sarajevu. Ježim se kad se ovakve laži, kao djeca iz osnovne škole, prospu iz njegovih prevoda. I vrlo često mi se dešavala jedna nemila stvar: ako bi mi se u njegovu prevodu nešto svidjelo, pomislio bih da je to izmislio, zatim pogledam original i utvrdim da sam bio u pravu. Takvi prevodioci meni su najgori: blesavo se osjećam kad, poredeći prepjev sa originalom, otkrijem da sam uživao u izmišljotinama našega krnjaša.
Ovaj krnjaš iz Kragujevca, dok proizvodi laži, često piše i besmislice. U ovoj strofi stih o radovanju “rodnom dragom zvuku” lišen je smisla bez stiha “i prenio mi drugarski razgovor” kojeg u Jagličićevu prepjevu, dakako, nema. Pjesnik se mogao “dragom rodnom zvuku” radovati jedino ako mu je bio prenesen razgovor, ne pozdrav. Od kojeg se, doduše, mogla sašiti sibirska bunda, toliko je bio topao, ali “topli pozdravi” se prenose samo u lošim pjesama i rđavim prevodima. I zašto veli: “Kô da radovah se”? Veznik “kô” tu je da popuni metar i da ovu laž, jer u originalu nema ni pozdrava ni radovanja, oboji prenemaganjem: Odojevski nije bio siguran je li se radovao ili nije, a gospon Pašić bi rekel: more da bidne ali ne mora da znači.
Prepjevalac Jagličić često zaslužuje šamare ponajprije zato što voli da šamara original, za njegovo dobro, da ga poboljša! Učestalost tih ćuški dokaz je da se ne radi o prevodima pravljenim kad nije bio “pri šutu”, već o pomno njegovanoj prevodilačkoj “vještini” u kojoj samodopadnosti često ima više no što bi bar moje živčevlje moglo da podnese. Vasilij Žukovski u pjesmi Lala Ruk veli:
И блистая и пленяя –
Словно ангел неземной, –
Непорочность молодая
Появилась предо мной;
Светлый завес покрывалa
Отенял ее черты,
И застенчиво склоняла
Взор умильный с высоты.
I blistajući i plijeneći – Kao anđeo nezemaljski – Neporočnost mlada Javila se preda mnom;
Svijetli zavjes koprene
Osjenio je njene crte,
I zbunjeno je spuštala
Umilni pogled sa visine.
Ove stihove nije suviše teško prevesti:
Plijeneći, sva blistava, Ko nezemni anđel da je, Mlada neporočnost prava Ispred moga oka staje;
Svijetli joj zavjes njena
Vela lice osjenio,
I spuštaše, sva zbunjena,
Sa visina pogled mio.
“Zavjes” je riječ iz jezika kojim je Vuk Karadžić prevodio Bibliju: “I gle, zavjes crkveni se razdrije”, i pasuje “nezemnom anđelu”. Ove stihove Jagličić je preveo ovako:
Godeći mom čulu očnom Ko anđeo u odori, Njena mladost neporočno Preda mnom se, nebna, stvori.
I veo njen tad zašušta
Pa ocrta stas joj nagi, Dok ona već plašno spušta Sa visine pogled blagi.
Dobar je, nema zbora, ovaj od Laze Kostića posuđeni pridjev “nebna” koji često možete sresti u Jagličićevim prevodima, ali, ni sa ovim epitetom ni bez njega, njegov prepjev ove strofe ne valja prebite pare. Jagličić ovdje, i ne samo ovdje, liči na čovjeka koji se desnom rukom iza vrata češe po lijevome uvu, to jest drži se načela: zašto prevoditi jednostavno kad može komplikovano, čak je tako mnogo lakše?
Ovakva mjesta kazuju, pored ostalog, i da Jagličić visoko cijeni sebe kao “velikog, apsolutnog pesnika”, teako i Vasilija Žukovskog ne natjera da liči na Vladimira Jagličića, misli da za mušteriju nije učinio koliko je mogao, čak i morao, stoga su svi pjesnici koje je preveo manje-više Jagličićeva kopija, što me podsjeća na Sobakevičevu gostinsku sobu iz Mrtvih duša u kojoj “sve je imalo neku čudnu sličnost sa domaćinom”: “svaka stvar, svaka stolica, rekao bi čovek, govorila je: ‘I ja sam Sobakevič!’ ili: ‘I ja veoma ličim na Sobakeviča'”.U ovim prevodima pjesnici viču: “Svi smo pljunuti Jagličić”, jer ovaj prevodilački stroj vazda na isti način sažvaće, nekad naprosto samelje, original.
U Jagličićevu prevodu djevojka ne “plijeni i blista”, kao u originalu, već “godi mome čulu očnom” – iskaz dostojan kakvog engleskog lorda čijim blaziranim očima može samo da godi ono što je u očima rulje čarolija i sjaj, ali se ovom neukusu ne treba ibretiti, jer mu je trebala rima sa “neporočno”, a golem dio njegovih laži, budaleština i prenemaganja (“neporočno se stvori”, veli Jagličić, jer se radi o bezgrešnom samozačeću!) – nije suviše teško objasniti: taj se živ odrije tražeći efektnu rimu i nema šta njoj neće žrtvovati, jer taj aparat za prevođenje original prilagođava svojim rimama, a ne svoje rime originalu.
Da Vasilija Žukovskoga osavremeni, susret s “nezemnim anđelom” smjestio je u bar, ako je suditi po striptizu, ili se radi o trbušnom plesu, jer djevojka ima “nagi stas” koji znači i struk, a nezemni anđeo s nagim strukom jedan je od zaštitnih znakova Jagličićevih prevoda. To nije sve. U Jagličićevu prepjevu djevojka je gola i “u odori”, to jest u uniformi. Šalim se, naravno. Braća Hrvati uniformu zovu odora, a u braće Srba odora je odijelo, najčešće svečano ili starinsko, ovaj put skrojeno za prigodu kad “nezemnom anđelu” treba da istakne nagi struk.
Jagličić prvo kaže, jer mu treba rima sa “stvori”, da je ta cura “ko anđeo u odori”, dakle, svečano ili starinski obučeni seraf ili kerub, zatim ta odora, ničim izazvana, postaje veo koji “zašušta” da bi se rimovao sa “spušta” i da usput “ocrta stas joj nagi” koji će se, bezbeli, rimovati sa “blagi”, i za ovaj striptiz, za ovaj krš i lom koji Jagličić pravi od originala, krive su, kako vidite, rime, a sve skupa je oštro zrcalo onog što taj prevodilački stroj često radi, pa bi mogao biti optužen da prije podne ispiše rime, a popodne popuni ostatak.
Evo katrenā iz nenaslovljenog soneta Apolona Grigorijeva:
И все же ты, далекий призрак мой,
В твоей бывалой, девственной святыне
Перед очами духа встал немой,
Карающий и гневно-скорбный ныне,
Когда я труд заветный кончил свой.
Ты молнией сверкнул в глухой пустыне
Больной души… Ты чистою струей
Протек внезапно по сердечной тине.
I ipak ti, daleko priviđenje moje, U svojoj bivšoj, djevičanskoj svetinji Pred očima duha javilo si se nijemo, Kažnjavajući i gnjevno-žalosno sada
Kad sam svoj rad zavjetni okončao. Kao munja bljesnu u gluhoj pustinji Bolne duše… Ti kao čisti brzac Proteče iznenadno po srčanoj žabokrečini.
Evo moga prepjeva:
Moja utvaro, daleka posvema,
U svojoj bivšoj nevinoj svetosti, Ipak pred oči duha stade nema Da sad kažnjavaš, gnevna, u žalosti,
Kad svoj zavetni rad sam okončao. U gluhoj pűsti bolne duše sinu Ko munja… Naglo ti proteče, ka Čist brzac, srcu kroz žabokrečinu.
Kad prevodim sonete koji u katrenima imaju iste rime, ne držim se tog pravila, jer za mene srokovi nisu svetinja o koju se ne smiješ ogriješti, a prevodioci koji odluče sačuvati takve slikove suviše često i veoma lako unište oba katrena. Ni ovaj put nisam se obazirao na rime u izvorniku, ali sam zatim napravio prepjev u kojem se srokovi ponavljaju kao u originalu:
Ipak, utvaro moja od nekada,
Stade, u bivšoj nevinoj svetinji, Pred oči duha da me néma sada Kaznom, i gnevno-rastužena,kinjiš
Nakon svršetka mog zavetnog rada.
Ko munja blesnu u gluhoj pustinji Bolne mi duše. Prođe iznenada Ko čisti brzac po srčanoj tinji.
Kad sam prevodio Vladimira Majakovskog, mnogo me zezala “тинa” koja znači vodeno bilje u mulju, glibu, kalu, ili žabokrečina, a figurativno – ustajalost, mrtvilo, pa sam pogledao u Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika i našao rečenicu Đure Jakšića: “Tupo odjekuje zvek mojih mamuza po mekoj i ljigavoj zemlji koja zaudara na neku ustajalu tinju”, i od tada u prepjevima, umjesto “тинa”, nekad stavim “tinja”.
Neko će reći: lako je prevoditi i usput objašnjavati svoj prevod, jer “tinja” je riječ nepoznata čitaocima, našto ću uzvratiti da je moj jezik sve što nude rječnici srpskohrvatskog jezika, a dajem drugi prepjev kako bih pokazao da mogu poštovati rime originala a da ga ne uništim, ali i kako bi se razgovjetnije čulo otkucavanje mehanizama u Jagličićevu prevodilačkom aparatu:
Evo te, moje priviđenje, opet U devičanskoj svetosti, ne zalud, Pred okom duha ti se nemo prope
Ko gnev i kazna za ovu obalu,
Sad kad sudbinski napori se tope. Ko munja svićnu na pustinjskom žalu Bolne mi duše… Čisto put svoj škropeć’, Odjednom briznu po ljubaznom kalu.
Gagol “svićnu”, mada je snabdjeven neporečnom ljupkošću, nije mogao, razumije se, prikriti jagličićevske laži, a podvucimo četiri najkrupnije:
a) U Jagličića “gnev i kazna” nisu za pjesnika već “za ovu obalu”, iz čega se vidi nasljednik Stefana Malarmea: i on je bio apsolutni pjesnik, ali je veliko pitanje bi li se njegova, inače krajnje smjela mašta usudila ići baš toliko daleko da kažnjava posve nedužnu obalu.
b) Pjesnikov završeni zavjetni rad Jagličić je pretvorio u “subinske napore” koji se “tope”, a ja ću riskirati da ponudim sto eura insanu koji je kadar da ovo razumije.
c)”Čistog brzaca” iz originala nestalo je: Jagličićevo priviđenje je svoj put “čisto škropi” i zatim “brizne”, a ovakve budaleštine, u njega nipošto rijetke, zaslužuju jedino micićevski komentar: hihihihehehehahahahohohohuhuhu!
d)Ne uliva povjerenje insan koji ne razumije ono što prevodi. Pridjev “сердечной” pročitao je kao srdačan, ljubazan, mada je slika jasna: radi se o srčanom glibu, tačnije o srcu po kojem se uhvatila žabokrečina, i ta slika čistog brzaca koji je projurio kroz žabokrečinu srca teško se zaboravlja. Jagličić je ubio najbolje mjesto u pjesmi: “ljubazni kal” ide u njegovske specijalitete od kojih se ježim. U takvim sintagmama, a nekad i u cijelim stihovima, pomiješani su nerazumijevanje originala i gola prevodilačka samovolja.
Jagličića se nerijetko može uhvatiti da ne razumije original. Evo opet odlomak izApolona Grigorijeva, iz pjesme Grad:
Пускай мечтает он над светлою рекой
Об участи, как та река, широкой,
И в ночь прозрачную, любуяся тобой,
Дремотою смежить боится око.
Nek mašta/sanja on nad svijetlom rijekom
O sudbini, kao ta rijeka, širokoj, I u noći prozirnoj, uživajući u tebi, Oko (mu) se boji da ga drijemež ne sklopi.
Pošto jednu od rima (“širokoj”-“oko”) ne treba tražiti, ni ovu strofu nije suviše teško prevesti:
Nek sni nad rijekom, njezinom svjetlobom,
O sudbini ko ta rijeka širokoj, I u noć prozirnu, sladeći se tobom, Boji se da drijem ne sklopi mu oko.
I u prepjevu ovih stihova Jagličić se ponašao kao prokušani akrobata koji lijevom rukom iza vrata češe desno uvo:
Nek’ te voli onaj što nad tužnom rekom, Vidi drugu reku, koja svetlost toči, Taj ko noć prozračnu, u zanosu nekom, Spazi što mu mirom sklapa, boji oči.
Ovaj prepjev je od originala dalji no Sirijus od Arkturusa i pasuju mu Gogoljeve riječi: “Laž uzjahala laž i goni je lažju”. Radi se o najboljemu mjestu u pjesmi od sedamdeset stihova, a Jagličić se trudi, čak mu je to postao običaj, da uništi istinsku ili veliku poeziju originala: mogu tu pjesmu zaboraviti, čak i ko ju je napisao, ali će mi ostati slika svijetle rijeke nad kojom mladić sanja sudbinu široku kao ta rijeka, dok noću toliko uživa u gradu na njoj da se oko boji drijeme koji bi prekinuo užitak.
U prvom stihu originala nema “tužne reke”, ta izmišljotina je Jagličiću neophodna kao kontrast “reci koja svetlost toči”: ovaj prevoditelj je lažov ponajprije zato što je bezobzirni, nekad i bezobrazni, čak bezočni modernizator svega što mu padne u šape, stoga svoje prepjeve neumorno špikuje lažnom poezijom: ta reka nad rekom teška je laž po nadrealističkom receptu i, kao takva, nimalo ne “godi mom čulu očnom”, a kada čitam ovakva mjesta, sjetim se srpskog kralja Milutina koga je Dante Aligijeri ćušnuo u pakao zbog kovanja lažnog novca.
U prepjevu kragujevačkog kovača lažnih zlatnika nema ni mladićevog uživanja u gradu, mora da ga je neko drpisao pa se i nema u čemu uživati, i jedino mu ostaje da bude “u zanosu nekom” u kojem zaneseni ne gubi sposobnost da samog sebe gleda sa strane i da “SPAZI” kako mu noć “mirom sklapa oči”! Ali ovu strofu nisam naveo da se nad njom zgrozim, mada bi bio grijeh ne zgroziti se, već da ponudim dokaz da Jagličić nekad ne razumije ono što prevodi: u njegovu prepjevu mladićeve oči se ne plaše, ne boje se, kao u originalu, nego su bojene!
Još jedan primjer. U pjesmi Šesto čulo Nikolaj Gumiljov kaže:
Как некогда в разросшихся хвощах
Ревела от сознания бессилья
Тварь скользкая, почуя на плечах
Еще не появившиеся крылья.
Što znači:
Kao što je nekad u rastavićima što su se razrasli Ridao od spoznaje nemoći Stvor nepostojani, osjećajući na ramenima Krila koja još nisu izbila.
Moj prepjev:
Ko što je nekad, gdje hvast buja, svoje Nemoći svjestan, ridao sve više Stvor nepostojan na plećima što je Ćutio krila koja ne izbiše.
U Jagličićevu prepjevu se veli:
Ko nekad što je sred razraslog cveća Spoznavši nemoć, ridala na visu Tvar osetivši tu negde kraj pleća Krila što još se pojavila nisu.
Jagličić je uklonio rastavić (konjski rep, preslicu, vrteniku, štukavac, gajdicu, kreš, vošće, hvast) i stavio “cveće”, što razumijem, treba mu rima sa “plećem”, ali zašto nije rekao: “Tvar osjetivši tu gdje su mu pleća”? Šta znači “tu negde kraj pleća” kad je očito da su pleća moguća krila, nagoviješteno je izrastanje lopatica u krila, ali od toga je gore nešto drugo: Jagličić ne zna da je “tvar” stvor, a da uistinu ne zna potvrđuje i njegov prepjev Deržavinove pjesme Bog gdje se veli:
Твое созданье я, создатель!
Твоей премудрости я тварь
Tvoja sam tvorevina, tvorče! Tvoje premudrosti stvor –
što Jagličić prevodi ovako:
Tvoje sam delo, stvaraoče! Tvoje premudrosti sam ja tvar! –
a zašto bi čovjek kao zgoljna tvar, kao materija, bio dokaz božje premudrosti, Jagličić se nije sjetio da sebe upita, ali se pita čitalac, i pita se zaludu. A u stihu iz pjesme Zvuci Nikolaja Ogarjeva: “В эти минуты растаять бы можно” (“U tom trenu se rastopiti možeš”), Jagličić je glagol “растаять” pročitao kao “rastajati se”: “Tad rastati se trenom je moguće”, jer se drži čuvenoga pravila: nasprdaj se srpski i eto ti ruski.
2. Na internetu sam čitao Jagličićeve prevode sa engleskog, poredio ih sa originalima i ježio se od njegova barbarstva, a evo jedan dokaz tragičnog nerazumijevanja poezije.
Američka pjesnikinja Elizabeta Bišop u pjesmi Florida kaže:
“After dark, the fireflies map the heavens in the marsh / until the moon rises”, što je velika poezija: “Poslije mraka, svici crtaju kartu nebesa u močvari / dok mjesec ne izađe”. Svjetlosti svitaca liče na sazvježđa, pa kao da su u močvaru pala nebesa!I mada sebe smatra “velikim, apsolutnim pesnikom”, Jagličić ovu sliku nije razumio, te mi jedino ostaje da se nad njegovim prevodom prekrstim petom: „После мрака, свици крстаре небом над мочваром све до изласка месечевог”. Neću ga pitati: okle svici na nebesima? Nego ću dodati: za poeziju gluh ko krme, Vladimir Jagličić, čiji svici nebom krstare kao orlovi, divljački je uništio divnu smjesu nebesa i močvare.
Povodom njegovog prevodilačkog divljaštva trebalo bi navesti rečenicu Mirka Kovača: “Ko ne umije čitati, nema ni talenta”, ali pošto dovoljno ne poznajem Jagličićevo stihotvorstvo, kazaću da su njegovi skandalozni prepjevi sa engleskog posljedak neznanja jezika, nerazumijevanja poezije i bahatog nipodaštavanja pjesničkog konteksta koji određuje značenje stihova.
Sad pogledajmo pjesmu First death in Nova Scotia (Prva smrt u NovojŠkotskoj ) u kojoj se Elizabeta Bišop sjeća smrti malog rođaka Artura koju je gledala, naravno, dječjim očima. U prvoj strofi kaže:
In the cold, cold parlor
my mother laid out Arthur
beneath the chromographs:
Edward, Prince of Wales,
with Princess Alexandra,
and King George with Queen Mary.
Below them on the table
stood a stuffed loon
shot and stuffed by Uncle
Arthur, Arthur’s father.
U hladnom, hladnom salonu
moja majka je Artura položila
na odar ispod hromolitografija:
Edward, Princ od Walesa,
sa Princezom Alexandrom,
i kralj George s Kraljicom Mary.
Ispod njih na stolu
stajao je punjeni gnjurac što ustrijeli ga i ispuni Čika Arthur, Аrthurov otac.
Jagličićev prevod:
У хладном, хладном салону
моја мајка обилази Артура
испод хромографа:
Едвард, Принц од Велса
с принцезом Александром,
и Краљ Xорx са Краљицом Мери.
Испод њих на столy
стоји пуњена риба-гњурац
коју устрели и напуни Ујка
Артур, Артуров отац.
Ne znamo za koji moj majka obilazi umrlog Artura, ne znamo šta je “hromograf”, ali znamo da Srbin ima što niko nemade, čak i punjene ribe koje su ustrijeljene,ili Jagličić nije čuo da postoji ptica zvana gnjurac?
U drugoj strofi Bišopova kaže:
Since Uncle Arthur fired
a bullet into him,
he hadn’t said a word.
He kept his own counsel
on his white, frozen lake,
the marble-topped table.
His breast was deep and white,
cold and caressable;
his eyes were red glass,
much to be desired.
Otkad je Čika-Arthur ispalio tane u njega, gnjurac nije rekao ni riječ. On šuti na svome
bijelom, zamrznutom jezeru,
stolu mramornome.
Njegova prsa su duboka i bijela,
hladna i umiljata; k tome njegove oči su crveno staklo, nisu bog zna šta.
Jagličić se ne slaže sa ovim prevodom koji su napravili Marko Vešović i Omer Hadžiselimović i nudi točniji:
Док Ујка Артур гори,
риба с хицем у себи,
не жели да каже ни реч.
Чува сопствене савете
за своје бело, смрзнуто језеро,
за мрамором узвишен сто.
Њена прса су дубока и бела,
хладно и углађено је то;
њене очи су црвено стакло,
не могу бити жељене.
Zašto Ujka Artur “gori”, umjesto da puca u pticu? Zašto gnjurac ne ćuti na svom “zamrznutom jezeru”, to jest “stolu mramornome” nego “čuva svoje savete” za to jezero-sto? Zašto je sto “mamorom uzvišen”, a ne, naprosto, mramoran? Zašto su prsa Jagličićeve ribe-gnjurca “uglađena”, a ne “umiljata”? Zašto oči te ribe “ne mogu biti željene”? Zato što sve bukvalno prevodi i treba ga zvati bukveš, zagorska riječ za ono što u BiH zovu tokmak.
U trećoj strofi se kaže:
“Come,” said my mother,
“Come and say good-bye
to your little cousin Arthur.”
I was lifted up and given
one lily of the valley
to put in Arthur’s hand.
Arthur’s coffin was
a little frosted cake,
and the red-eyed loon eyed it
from his white, frozen lake.
“Dođi”, reče moja mati, “Dođi, svom malom rođaku Arthuru zbogom kazati”.
Digli su me gore i dali jedan đurđevak da ga stavim u ruku Arthurovu. Kovčeg Arthurov bješe mali kolač s posipom šećera, a crvenooki gnjurac ga je gledao
iz svog bijelog, smrznutog jezera.
Jagličić pak veli:
“Дођи”, каже моја мати, “Дођи и реци збогом свом малом рођаку Артуру”.
И дигнута сам горе да додам
један љиљан из дола
који тутнух у Артурову руку.
Артуров ковчег беше
мало тортом уфлекан
и црвено око рибе гледа то
из белог, смрзнутог језера, чека.
Upozoriću samo na kovčeg koji “beše malo tortom uflekan”, što je dokaz da je Jagličić duduk za poeziju, pored ostalog, ili možda na prvome mjestu zato što ne benda pjesnički kontekst: samo su oči djevojčice mogle registrovati sličnost Arturovog mrtvačkog sanduka i malog kolača posutog šećerom, što je lirika užasa, ali je lirika, uz to vrhunska.
Na kraju navedimo šest stihova iz poslednje strofe:
The gracious royal couples
were warm in red and ermine;
their feet were well wrapped up
in the ladies’ ermine trains.
They invited Arthur to be
the smallest page at court.
Milostivim kraljevskim parovima
bilo je toplo u crvenom i u hermelinu;
njine su noge bile dobro omotane hermelinskim skutima gospođa. Oni su pozvali Arthura da bude
najmanji paž na dvoru.
Jagličićev prevod ovih stihova je, zaista, svojevrstan podvig:
Грациозни краљевски пар
ушушкан у црвени хермелин;
Њихова стопала добро су згрејана горе
у госпођином хермелинском паковању.
Они су звали Артура да буде
најмања страница краљевске књижице.
Srbin imade ne samo ribe-gnjurce u koje se prvo puca, a zatim bivaju ispunjene, nego i “crveni hermelin”, jer se Jagličić strasno bavi proizvodnjom besmislica ne samo u prevodima sa ruskog. Izbacio je množinu: “Грациозни краљевски пар”, umjesto “Milostivi kraljevski parovi”, možda zato što ne umije da broji do četiri, a sigurno zato što mu se živo jebe šta piše u originalu gdje govori djevojčica u čijem jeziku ne postoji “gracioznost”, ali umije ponoviti ono što je slušalo od odraslih, zato kaže “milostivi kraljevi.” Jaglićić ne zamjećuje da smrt, koja joj je neshvatljiva, djevojčica kuša sebi da objasni i zamišlja da su dva milostiva kraljevska para sa hromolitografija pozvali Artura na dvor: tako je studen i stravu smrti pretvorila u bajkučija toplina zrači iz kraljevskog grimiza i hermelina, a Jagličićev prevod: “Они су звали Артура да буде / најмања страница краљевске књижице”, najblaže rečeno, imbecilan je, jer ne zna engleski i ne razumije kontekst pjesme.
Omer Hadžiselimović, anglista sa čikaškoga koledža, sa kojim sam zahvaljujući internetu preveo 1 200stranica engleske i američke poezije, kaže mi u mejlu: “Ovo što radi Jagličić i drugi njemu slični, kao čuveni Kolja Mićević, to je spoj bezobrazluka i lijenosti, ali je zabavno za druge”. Bezobrazluk ne treba objašnjavati, a Jagličić je toliko lijen da mu se nije dalo otvoriti rječnik gdje lijepo piše da “lay out” znači “položiti mrtvaca na odar”, i ne bi u njegovom prevodu “majka obilazila Artura”.
Jagličićeve prevode s engleskog možete naći na sajtu Renesansa srpska, što meni zvuči kao crni humor, ne samo zato što su se Srbi, iza genocida nad inoplemenicima i inovjercima, odlučili za dijalektički skok u renesansu, već ponajprije zato što su mukanja ovog junca od prevodioca neporečan dokaz da se srpska književnost, nakon klanja, uviteške preporađa. Ali vratimo se Jagličićevim prevodima sa ruskog.
3. I kad su u originalu posve jasni, najbolji stihovi se u Jagličićevu prepjevu često provedu kao Draža Mihailović na Neretvi, nekad i kao Selim-paša na Vučjem dolu. Apolon Grigorijev u pjesmi Grad još veli: “Do suza, do suza smiješno stradanje” (“До слез, до слез страдание смешное”), a Jagličić kaže: “Suza mi je mnogo smešna starostavna”, na šta moram uzviknuti: “Ačkosum, vole kragujevački!” “Suza starostavna” jedna je od lažnih moneta koju je skovalo Srpče uzorno,ali ovdje
priglupo i ne vidi pjesnički i ljudski krupnu stvar: ljudska patnja pjesniku izmamljuje suze, a pošto ga je “veličanstveni grad” otrovao i uništio, stavlja masku onog koji se toj patnji smije.
2. Kad je riječ o prevodilačkim načelima, Jagličića najčešće ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep. U prepjevu Grigorijevljeva soneta zajunio je da sačuva rime izvornika, a Batjuškovljevu pjesmu Sjenica Muza (Besedka Muz), u čijim strofama se smjenjuju sedam vrsta stihova, od sedmerca do trinaesterca, ugurao je u dvanaesterački šinjel, pa šta joj bog da. Evo početka te pjesme:
Под тению черемухи млечной (10)
И золотом блистающих акаций (11)
Спешу восстановить алтарь и Муз, и Граций, (13)
Сопутниц жизни молодой (8).
U hladu divlje trešnje mlečne I pod zlatom blistavih akacija
Žurim obnoviti oltar i Muza, i Gracija,
Saputnica života mladog.
Evo mog prepjeva:
Pod mlečnom divljom trešnjom, sred hlada,(10) I pod zlatom blistavih akacija (11)
Žurim obnovit oltar Muza i Gracija, (13) Saputnica žića mlada. (8)
Evo i Jagličićev prevod:
Ispod akacija, divlje trešnje cveća, (12) Gracijâ i muzâ neka oltar bude: (12) To su sestre moga životnog proleća, (12) Koje poput zlata sjaj svoj meni nude. (12)
“Sestre moga životnog proleća”, veli potomak Milutina kralja, jer mu, očito, muze kao “saputnice mladog života” nisu bile dovoljno poetične. U ovom prepjevu, pa i u ovoj strofi, ubio je bitnu čar originala: uništio je prisustvo pjesničkog majstora, nema virtuoznosti sa kojom Batjuškovupotrebljava različite vrste stihova čime književnu konvenciju prisiljavla da mu služi umjesto da joj služi, nema razigranosti primjerene trenutku koja daje lakoću klasicističkom jeziku, često hijeratski krutom, pa se može reći da pjesnikovoj obnovi starog kulta odgovara igrivo smjenjivanje stihova nejednake duljine, što unosi život tamo gdje ga nije bilo,jer je davno ispario.
Posljedice Jagličićevog dvanaesterca često su žalosne i smiješne: kad kratak stih pretvoriš u dug, prisiljen si da lažeš. Ovdje je četvrti stih isisan iz prsta: sadržinu strofe prepričao je, vrlo rđavo, u prva tri stiha, a pošto je zlato i blistanje iz drugog stiha morao izostaviti, od njih je proizveo stih u kojem su zlatne i blistave muze, a ne akacije, što mu je bilo malo, pa je sjaj uporedio sa zlatom koje muze nude, jer mu treba rima sa “bude”. Pročitajte opet ovu strofu i sebi odgovorite na pitanje: ako poštujemo sintaksu srpskog jezika, treba li Jagličićeve “sestre” vezati za akacije i trešnje ili pak za muze i gracije?
Očekivali smo da Jagličić, koji je sebe častio dvanaestercem, to jest viškom slogova, u prepjevu ne izbaci ništa od onog što postoji u originalu, ali ovdje nema žurbe da se obnovi oltar muza i gracija, nema glavnog, jer to je i pjesnikov pokušaj da obnovi sebe:u petoj strofi – koje u Jagličićevom prepjevu nema: iz pjesme je izostavio najvažniju strofu! – Batjuškov kaže:
Он молит Муз — душе, усталой от сует, (12)
Отдать любовь утраченну к искусствам, (11)
Веселость ясную, первоначальны лет (11)
И свежесть — вянущим бесперестанно чувствам. (12)
On moli Muze – duši, umornoj od žurbi,
Da vrate ljubav izgubljenu za umjetnosti,
Veselost vedru, prvobitni let I svježinu – čuvstvima što neprestano venu.
Što je Vešović ovako preveo:
Moli Muze – duši, što od žurbi susta, (12)
Da vrate za umetnost izgubljenu (11) Ljubav, radost vedru, prvotni let, čuvstva (12) Da osveži, jer joj neprestano venu. (12)
Taj često stihove ne prevodi već ih objašnjava.Odojevski u maločas citiranim stihovima veli: “И я опять внимал родному звуку“, a pošto “родный” može značiti i “rodni” i “dragi”, tu riječ je istumačio: “Kô da radovah se dragom rodnom zvuku”. U istoj pjesmi Odojevski govori o onim “cкем черную годину я делил” (“s kojim sam crno doba dijelio”), a Jagličić pojašnjava: “sa kojima muke izgnanstva podelih” i, mada original bode oči sa-uznicima, su-robijašima, bile su mu mnogo poetičnije “muke izgnanstva” koje su laž ne samo zato što je riječ robiji, a ne o izganstvu, već i zato što sintagma “crno doba” kazuje štošta i o vladavini Aleksandra Prvog, i o porazu dekabrijskog ustanka, i o njihovu tamnovanju.
U prevodu ove strofe Jagličića na “objašnjavanje” stihova sili rima: u originalu su trešnje “mlječne”, a Jagličić kaže “cveće”, zbog rime sa proljećem, uklonio je perifrazu, važan biljeg klasicističkog stila, na šta je ciljao Visarion Bjelinski kad je Batjuškova nazvao “grčkim romantičarem”: pjesnik veli mlječna, boje mlijeka, i taj pridjev, supa sa “zlatom akacija”, nagovještava da, u svečanom trenutku obnove drevnog kulta, pjesnik uzvisivanjem bijelog u mlječno i žutog u zlatno ritualizuje jezik dižući prirodu na višu razinu postojanja.
Još jedan primjer: ono što su u drugoj strofi originala bili “nežni prvenci polja” (“нежны первенцы полей”) u Jagličića je “cveće s naših polja, ta nežna prvenčad”: sad je metrom prisiljen da objašnjava original i opet je stradala klasicistička perifraza, jer je osmerac morao nečim popuniti da dobije dvanaesterac. Ukratko: motkom je išćerao iz pjesme klasicistu koji je bio romantičar, što je temeljni paradoks Batjuškovljeve poezije.
Ali popunjavanje metra Jagličića odvodi i u budaleštinu. U petoj strofi originala kaže se: “Neka brigā olovni teret / U rijeci zaborava potone” (“Пускай забот свинцовый груз / В реке забвения потонет”), a Jagličić veli: “Stog, olovne brige neka tučno breme / Rekom zaborava potone u ničem!” Divno mu je ovo “u ničem”: mogao bih napisati malu studiju o ovim krivotvorenim dukatima zbog kojih se tom prevodiocu ne može vjerovati: bespoštedni modernizator klasične poezije pušta da olovo potone istodobno u rijeci zaborava i u ničem. I morao bih napisati zaseban esej da pokažem šta se sve u njegovim prevodima pojebalo. Praveći od osmerca dvanaesterac, Jagličić je otkrio nov kemijski elemenat: olovo koje se sastoji od bakra i kalaja, to jest pojebali su mu se olovo i bronza, i ta briga koja je olovna a njeno breme je brončano obrazac je besmislica koje taj stroj za prepjeve pravi koristeći se prevodilačkim “slobodama”.
3. Da ovaj tekst ne bude samo lov na neuspjela mjesta u njegovim prepjevima, evo pjesme Srodstvo sa stihijama (Rodstvo sa stihijami) koju je 1834. Vilhelm Kihelbeker napisao u zatvoru. Dajem original, doslovni prevod i Jagličićev prepjev koji ima naslov Srodstvo sa elementima:
Есть что-то знакомое, близкое мне
В пучине воздушной, в небесном огне;
Звезды полуночной таинственный свет
От духа родного несет мне привет.
Ima nešto poznato, meni blisko U pučini vazdušnoj, u nebeskom ognju; Zvijezde ponoćne tajanstvena svjetlost Od duha srodnoga nosi mi pozdrav.
Ima nešto znano, blisko kao dom,
U vazdušnom livu, ognju nebeskom. Zvezdice ponoćne sjaj, tajan i blag, Rodnoga mi duha šalje podrav drag.
“Blisko kao dom”, veli Jagličić, jer misli da je poetično što i poezija, a laganje što i sustvaranje, zato su prevodi ovoga kralj-Milutinovog potomka puni lažnih cekina. I u maločas citiranim stihovima Aleksandra Odojevskog zatvor je pretvorio u dom: car baćuška ga udomio i usput ga okovao da taj vragometni dečko ne bi bježao od kuće.
Jagličić često izvornik modernizuje, poetizuje, uljepšava, mada Isidora Sekulić veli da ima nešto apsurdno u tom uljepšavanju čak i kad to radi Anica Savić Rebac. Pa ću, glede “bliskog doma”, navesti rečenicu iz romana “Kihla” koji je, po dokumentima, napisao Jurij Tinjanov, o času kad pjesnik u jednoj od tvrđava gdje je robovao baca pogled na svoj život: “И никогда у него не было ни дома, ни денег, ни власти”, to jest: “I nikad nije imao ni kuće, ni novca, ni vlasti”,ali kragujevački četnik je, u prevodima, vazda spreman za dom.
“Vazdušni liv” izaziva pitanje: u kakav se to rastaljeni metal
pretvorio zrak? Posljedice tog “liva”, šta god značio, gore su nego što izgleda: uništio je viziju vazdušne pučine koja priprema “okeansvjetlila” iz završne strofe i vezuje početak i kraj pjesme.
Da popuni broj slogova u prvom polustihu, Jagličić stavlja deminutiv “zvezdica” i veli “tajan”, umjesto “tajanstven”, jer taj pridjev nije mogao stati u drugi polustih, a da je bio malo vještiji stihotvorac, napisao bi: “Sjaj zvezde ponoćne, tajanstven i blag”, što je mnogo bolje I ne bismo se pitali: zar zvijezda može da svijetli tajno? Da to nije zvjezdica sa epoleta oficira Stanišićeve tajne policije? U prva dva stiha rima ga je nagnala na tri laži: “dom”, blag” i “drag” koje bitno mijenjaju smisao originala. I, mada su romantičari stvorili čitav mit osrodnosti duhova i duša, “srodni duh” nazvao je “rodni”, a zašto, pitaj Alaha!
U prepjevu druge strofe Jagličić je načinio više zijana nego buljuk govedi u mladu kukuruzu:
Огромную слышу ли жалобу бурь,
Когда умирают и день и лазурь,
Когда завывает и ломится лес,
Я так бы и ринулся в волны небес.
Ako slušam golemu jadikovku bura,
Kad umiru i dan i azur,
Kad urla i lomi se šuma,
Tako bih se bacio u talase nebesa.
Kad bezumnu riku slušam bura zlih,
Kad umiru skupa dan i azur tih,
Kada lomi vetar šumu kao malj,
Rinuo bih sebe u nebesku dalj.
Bure su zbog rime postale “zle”, pa je i njihovu žalbu morao promaći u “riku”, k tome i “bezumnu”. Moje prevodilačko iskustvo kaže da je jedna od najvažnijih stvari naći rime koje omogućuju da s najmanje krivotvorenja i gubitaka preneseš original, što je vrlo teško, stoga treba nad prepjevom kapati da rime prilagodiš sadržini originala, a prevodilački stroj iz Kragujevca spreman je da zbog rima ubije boga u pjesmi. Laž “zlih” nagnala ga je da u istom stihu slaže još dvaput i da slaže u sljedećem: kako zna da je azur “tih”? Pošto riče bura – snažan vjetar rušilačke snage koji ovdje lomi šumu –čeljade bi moralo imati nadnaravni sluh da kroz tu riku čuje tišinu azura. Uz to, bezumno rikanje zlih bura je i bedan kliše koji sjeftinjuje i falsifikuje ovaj stih. Jagličić kao da nije uključivao mozak dok je prevodio ovu strofu: bure proglašava “zlim” u pjesmi o srodstvu sa stihijama, dakle i sa burama, zato u originalu jadikuju, a ne riču, jadikuju za i umjesto pjesnika.
Jagličić je izbacio urlanje šume kako bi načinio mjesta vjetru i njegovu malju kojih takođe nema u originalu: preživjelo je samo lomljenje šuma: rima “malj”-dalj” prisilila ga je da izbaci ono što u pjesmi ima, a ubaci ono čega nema, ali malj unosi neumjesnu patetiku, mada je i ona u skladu sa bezumnom rikom zlih bura koju je Jagličić izmislio.Tačna je tvrdnja Miodraga Pavlovića da romantizam u srpsku poeziju “uneo buku i bes”, ali u Jagličićevu prepjevu, koji nas kuša ubijediti da je Kihelbeker što i Đura Jakišić, radi se o buci i bijesu “koji ne znače ništa”, kako je rečeno na mjerodavnome mjestu.
Jagličić želi da se “rine u nebesku dalj”, pa bih pitao kako izgleda nebeska bliz? Nebo je daleko po službenoj dužnosti, stoga naš prepjevalac zaslužuje ukor što se za ljubav sroku služi parazitskom riječju zbog koje je morao izbacio “talase neba”, vrijednu sliku koja veli da u ovoj pjesmi nema nebeske “dalji”: nebo je blizu kao zemaljski talasi, a spreg “nebeska dalj” Jagličić je izvadio iz lijenog mozga. Uz to, “talasi neba” vežu se sa “pučinom zračnom” na početku i “okeanom svjetlila” na kraju ove vrlo promišljeno pisane pjesme, a Jagličić kao da se zainatio da uništi sve biljege majstorstva u njoj.
Prepjev treće strofe sadrži jedno mjesto koje budi želju da kažeš: oprosti mu, Bože, jer ne zna šta čini:
Донельзя постыли мне тина и прах; Мне там в золотых погулять бы полях:
Туда призывают и ветер и гром,
Перун прилетает оттуда послом.
Posve su mi dojadili žabokrečina i prah; Htio bih tamo zlatnim poljima prošetati:
Onamo prizivaju i vjetar i grom, Perun dolijeće otuda poslom.
Jagličić je ove stihove preveo ovako:
Dojadiše, brate, mrtvaja i čkalj, Ja bih da prošetam kroz blato i sjaj.
Tamo poziva me vetar, groma krik, Otud često Perun poslom doleti.
Umjesto “praha”, stavio je “čkalj” da dobije srok sa “sjaj”, što – valaj! – nije neki slik, i pritom je nedopustivo izmijenio smisao stiha, jer prah je smrt, a čkalj je život; usput je izbacio “zlatna polja” koja su morala ostati u pjesmi: šetnja nebom kao zemnim poljima ovjerava pjesnikovu tvrdnju da mu je blizak “oganj nebeski”. Precrtao je “zlatna polja” i usrećio nas još jednom lažnom monetom, smjesom “blata i sjaja”, ali taj modernizator svega što takne ne vidi da je naškrabao besmislicu, pa ću ga pitati: otkud blato na nebesima?
“Zlatna polja” metafora su zvjezdane stvarnosti: k njoj pjesnika zove grom, otud Perun dolijeće da obavlja zemaljske poslove. U originalu “zlatna polja” će se na kraju pretvoriti u “okean svjetlila”, još jedna potvrda cjelovitosti vizije, ali Jagličić kao da se kladio da će ubiti sve dokaze da se radi o čvrstoj književnoj cjelini. I to “blato” veli da kašto ne razumije ono što prevodi. Ako o ovakvom prevodiocu na internetu vele da je “najsjajniji”, onda su im drugi prevodioci jadni, ili Jagličićeve prepjeve hvalitelj nije poredio sa originalom, a to je kao kad bih ja tog “velikog, apsolutnog pesnika” hvalio po čuvenju, ili je slučaj htio da mu budu slabi jedino prepjevi koje sam ja proučio.
Jagličićev grom pušta “krik”, a i što ne bi ako već bure “riču”? Prepjevalac iz Kragujevca potrudio se da i njegov grom bude na visini zadatka, a ako kažete da je krik tu zbog rime, reći ću: samo se u Jagličića mogu rimovati “krik” i “doleti”: silovao je original zbog rime koja nije rima.
U prepjevu četvrte strofe Kihelbekeru je opet nanio teške tjelesne povrede:
Туман бы распутать мне в длинную нить,
Да плащ бы широкий из сизого свить,
Предаться бы вихрю несытой душой,
Средь туч бы лететь под безмолвной луной!
Maglu bih razmotao u dugačku nit, I plašt bih široki od sinjega spleo,
Predao bih se vihoru nesitom dušom,
Sred oblaka bih letio pod šutljivom lunom!
Jagličić kaže:
Upreo bih maglu u dugačku nit, Da spletem široki ogrtač i štit. Pustio bih da me goni duše glad,
Da me oblak nosi dok sja mjesec mlad.
Zbog rime je od magle spleo “ogrtač i štit”, a šta će mu štit u času kad se predaje stihijama kao svojti, od koga ili čega će taj štit da ga brani? Ovog prepjevaoca sam koliko voliš puta uhvatio da ne misli o smislu onog što kaže u prepjevu. Laži i besmislice na koje je često prisljen rimom, a vide se s Trebevića, meni su najnesnosnija osobina ovih prepjeva. Evo odlomak iz nenaslovljene pjesme Alekseja Tolstoja:
Mне кажется все так знакомо, Хоть не был я здесь никогда:
И крыша далекого дома,
И мальчик, и лес, и вода,
И мельницы говор унылый,
И ветхое в поле гумно…
Все это когда-то уж было,
Но мною забыто давно.
Čini mi se sve tako poznato,
Mada ovdje nisam bio nikad: I krov daleke kuće, I dječak, i šuma, i voda.
I mlina govor potišten,
I razrušeno guvno u polju… Sve je to nekada već bilo, Ali sam ga davno zaboravio.
Evo mog prepjeva:
I sve se tako znanim čini, Mada tu ne bjeh nikad, ko da Sve: i krov kuće u daljini, Dječak, i šuma, i ta voda,
I mlina zbor što puni sjetom,
I polje s guvnom oronulim –
Nekad je bilo, ali sve to
Zaborav davno mi utuli.
Kad sam pročitao Jagličićev prepjev ove strofe, prvo sam se od čuda prekrstio lijevom kod desne i potom dodao: anatemate Jagličića i njegovijeh prijepjevah!
Sve mi se čini tako znanim, Mada tu ne bjeh nikad dosad, I ti krovovi kuća samih, Dečak i voda i gaj rosan.
Umoran govor potočare, I trošno gumno gde boravih –
Sve su to slike jave stare – Samo ih ja već zaboravih.
U Tolstojevoj pjesmi jasno se kaže: “Из озера с пеной и шумом / Вода через греблю бежит”, to jest “iz jezera, s hukom, u pjeni, /preko nasipa juri voda” i pokreće mlin, stoga moram pitati: otkud ova potočara, to jest mlin na potoku? Stvar je prosta: potočara mu treba da se rimuje sa “stara”, ali to kažem uzgred, a ima nešto gore: prepjevalac ne vidi da mu se pojebao drugi stih iz prve sa drugim stihom iz treće strofe: priznao je da tu nije bio “nikad dosad”, a potom veli: “I trošno gumno gdje boravih”! Baš kao u onoj anegdoti, kažu istinitoj, o jednom govoru Jože Broza: izgradila se Modriča otkad nikada u njoj nisam bio! Kako je pjesnik, u aoristu, mogao “boraviti” na tome gumnu i u tome mjestu gdje nikad prije nije bio, otkud zna da je tu “boravio” kad je čisto i bistro priznao da je sve zaboravio? Zna, kako neće znati: Jagličiću treba rima sa “zaboravih” koja moćno zvoni, a ko te pita za smisao tih stihova!
Taj zbog rima, vidjeli smo, često uživa da siluje original, ali se vara ako misli da zvučnost sroka “boravih”-“zaboravih” iskupljuje besmislicu rođenu iz tog sroka. U prepjevu Kihelbekerove pjesme od magle je, isključivo za ljubav rimi, skovao štit, što bi u modernoj poeziji bilo dobro: ovo je kristalno čist obrazac moderniziranja i “uljepšavanja”, to jest apsurda kojem Jagličić često robuje, a meni još češće ide na jetru.
U Jagličićevu prepjevu pjesnika goni “duše glad”, a koja i kakva, ne znamo, jer je precrtao vihor, uništio jedan od najjačih, možda i najjači stih u pjesmi: “predao bih se vihoru nesitom dušom”, stoga se zalud pitamo: čega je pjesnikova duša gladna? U slici duše koja ne može da se nasiti vihora vrhuni pjesnikovo srodstvo sa stihijama, i zato ne mogu da skužim zašto Jagličić nije napisao: “I da me vihoru preda duše glad” – ne treba biti naročito inventivan da nađeš ovo rješenje. U originalu, duša koja se predaje vihoru gladna je ne samo stihija već i slobodnih prostora gdje bi taj vihor mogao odnijeti robijaša.
U Jagličića ne leti pjesnik kroz oblak, kao u originalu, već ga “oblak nosi”, misli da je to ljepše, modernije, poetičnije, a ne vidi da pasivno “nosi” umjesto aktivnog “letim” ubija poeziju, pjesnikovo biće lišava energije po kojoj robijaš i jest srodan stihijama, energije koja ga uznosi ponad tamnice.
I “mjesec mlad” tu je zbog rime, pa treba žaliti za “šutljivom lunom” koju je Kihelbeker očito preuzeo od ruskih klasicista u čijim pjesmama je luna često “šutljiva” po uzoru na Vergilijev stih: “Per amica silentia lunae” .
Posljednju strofu najteže prevesti, ali pošto je najvažnija u pjesmi, Jagličićevi promašaji imaju i najteže posljedice:
Все дале и дале, и путь бы простер
Я в бездну, туда – за сафирный шатер!
О, как бы нырял в океане светил!
О, как бы себя по Вселенной разлил!
Sve dalje i dalje, i put bih prostro
U bezdan, tamo – iza safirnog šatora!
O, kako bih ronio u okeanu svjetila,
O, kako bih sebe po vasioni razlio!
Sve dalje i dalje prostro bi se put
U bezdan – safirni šator razmaknut,
O! zaronio bih u okean plav!
O! razlio bih se po svemiru sav!
Jagličić i ovdje našu maštu podvrgava mučnoj fiskulturi: u originalu “bezdan” je iza “safirnog šatora”, a on ih je izjednačio, moramo bezdan zamisliti kao šator, a ako nam to uspije, nije kriv Jagličić nego naše nemaštovito čitanje njegove žvrljotine. Pretpostavljam da razmaknut znači raširen, razapet šator, ali me smisao tog pridjeva brine manje od njegove suvišnosti: ovo je još jedna parazitska riječ kojim obiluju Jagličićevi prepjevi, jer nebeski šator ne može biti nerazapet, ne ni za ljubav najsjajnijeg živućeg prevodioca. I opet je za grešku bila kriva, bezbeli, rima.
Jagličić svoje prepjeve puni nijansama kojih u originalu, nema, a često je slijep za nijanse kojih ima, jedna od njih je bezdan iza vidljivih nebesa, slika koja živi od dva pogleda: što se odavde vidi kao safirni šator biva bezdan u očima mašte koja prošla kroz taj šator. A “okean plav” je kukavna sintagmakoju je prevodilački stroj napravio pod prisilom rime: pridjev”plav” je i suvišan, jer bezdan je već “safiran” i, uz to, zbog banalnog plavila izbacio je “okean svjetlila” koji je vrhunac pjesme, žiža u kojoj se sabiraju značenja “pučine vazdušne” s početka pjesme, i “zlatnih polja” i “nebeskih talasa” iz druge strofe. U Jagličićevu prepjevu nema ni “vazdušne pučine”, ni “nebeskih talasa” ni “zalatnih polja”, ni “okeana svjetlila”: iščupao je srce pjesme, što me podsjetilo na pjesmu Tadeuša Ruževića Za srce: “video sam / specijalistu kuvara / zavukao bi ruku / u njušku / i kroz dušnik / ugurao je u unutrašnjost / ovce / i tamo živo / hvatao srce /stiskao prste / na srcu / čupao srce / jednim trzajem / da /
to je bio specijalista.”
Kad sam čitao ovaj prepjev gdje se original proveo ko Janko na Kosovu, čudilo me zašto je Sibinović tu pjesmu stavio u antologiju, ali moj prepjev kaže da to jesteantologijska pjesma:
Ima nešto znano, blisko biću mom, U pučini zračnoj, ognju nebeskom, A zvezde ponoćne sjaj, tajanstven sav, Od duha srodnoga nosi mi pozdrav.
U golemu žalbu bura zaslušan,
Kada plavetnilo umire i dan,
Kad šuma zavija i u njoj je lom,
K valovlju bih htio jurnut nebeskom.
Posve mi dodija mrtvilo i prah; Kroz polja bih zlatna da prođem umah, Tamo prizivaju i vetar i grom, A Perun doleće otuda poslom.
Maglu bih u dugu nit da razmotam, I od sinjeg širok ogrtač da stkam, Vihoru se predam dušom nesitom,
Letim kroz oblake pod nemom lunom!
Sve dalje, i put bih prostro u bëzdān – Za šatorom što je od safira zdan!
Da kroz pun svetlila okeanski šir
Ronim, da razlijem sebe kroz Svemir.
Ovaj prevod bez laži sačuvao je srce pjesme: zračnu pučinu, nebeske talase, zlatna polja i okeanska svjetlila, i za ruskog pjesnika učinio sve što je u našem jeziku bilo moguće, a ko može više, kapu mu skidam. I mada volim Njegošev stih: “Neka bude što biti ne može”, kao prevodilac ga često moram zaboraviti. Ako moj prevod uporedite sa Jagličićevim, biće vam očito da je njegov pravio diletant koji se često frljaca riječima, a moj je tvorba za svaku svoju riječ odgovornog profesionalca.
4. Ovaj tekst je pisao pripadnik četvrte po brojnosti nacije u SFRJ koje više nema. Ni države ni nacije. Jugosloven sam duhovno bio i ostao, pa sam htio da one koje bi to još moglo zanimati podsjetim na mjerila kakva su važila u tom duhovnom prostoru i pokažem kako oni koji su prekonoć izrasli u veličine unutar nacionalnih, u sebe zatvorenih i vrlo samo(za)dovoljnih kulturica, izgledaju drukčije kad ih mjeriš jugo-aršinom. Tog prostora, na žalost, više nema, ali je potrebno podsjećati na njega: ko zna zašto bi to moglo biti dobro.
Riječ je o kulturnom prostoru kojeg sam oštro postao svjestan kad sam čitao Šoljanovu knjigu kritika iz šezdeset i neke: sve sam iz nje zaboravio, osim tvrdnje o više ne znam kojoj knjizi pjesama Jevrema Brkovića: možda je ta poezija, rekao je Šoljan, novost u crnogorskoj književnosti, ali u jugoslovenskim okviru ne znači ništa. Što je bilo točno: čak i danas, kad ga porediš sa najboljim pjesnicima koji su u 20. vijeku na srpskohrvatskom pisali, Brković je drugorazredan pojav. Danas, u nezavisnoj Crnoj Gori, fildžanu od države, Brković je velikan, čak je proglašen najvećim crnogorskim pjesnikom 20. vijeka, kao da Radovana Zogovića nikad bog nije ni davao.
U tom kulturnom prostoru svi koji su srpskohrvatski jezik upotrebljavali u književne svrhe bili su mi rivali: znao sam da sam od jednih bolji, drugim ravan, a da su treći bolji od mene. Kad je riječ o poeziji, prozi i esejistici, tu su stvari prilično teško mjerljive, što nije slučaj sa prepjevima: tu se može pouzdano znati i još pouzdanije dokazati šta je od čega bolje.
U dvojezičnoj antologiji Aleksandra Petrova pročitam Gumiljovljev Zalutali tramavaj u prepjevu Nikole Bertolina i kažem: mogu bolje, potom sjednem i napravim bolje. Prije tri godine taj prepjev mi je pobjegao iz kompjutera, pa sam napravio novi, ali sam žalostan, jer znam da je prvi bio bolji.
Ili čitam Slamnig-Šoljanove prevode: njih dvojicu smatram najboljim prevodiocima poezije na naš jezik u drugoj polovini 20. vijeka. Pročitam njihov prepjev Ouenove pjesme Himna osuđenoj mladeži, uporedim ga sa originalom i kažem: mogu kao oni. I napravim prepjev ravan njihovom, a pošto njih dvojice ima više nego mene, moja mi se zasluga čini veća.
Ili pročitam Mićevićev prepjev Bodlerove pjesme Neprijatelj i kažem: mogu mnogo bolje i napravim mnogo bolje. Danas mi je kompjuter prepun prepjeva u kojim sam svoje rivale dostizao ili prestizao, a pošto ovi tvrdnju ovdje ne mogu potkrepljivati citatima, jer bih morao navoditi originale, doslovne prevode, tuđ i moj prepjev, evo nenaslovljene pjesme Pavla Vasiljeva:
И имя твое, словно старая песня.
Приходит ко мне. Кто его запретит?
Кто его перескажет? Мне скучно и тесно
В этом мире уютном, где тщетно горит
В керосиновых лампах огонь Прометея –
Опаленными перьями фитилей…
Подойди же ко мне. Наклонись. Пожалей!
У меня ли на сердце пустая затея,
У меня ли на сердце полынь да песок,
Да охрипшие ветры! ______________Послушай, подруга, Полюби хоть на вьюгу, на этот часок,
Я к тебе приближаюсь. Ты, может быть, с юга.
Выпускай же на волю своих лебедей, –
Красно солнышко падает в синее море
И – __за пазухой прячется ножик-злодей И – __голодной собакой шатается горе… Если все, как раскрытые карты, я сам На сегодня поверю – сквозь вихри разбега, Рассыпаясь, летят по твоим волосам Вифлеемские звезды российского снега.
I ime je tvoje kao stara pjesma. Dolazi k meni. Ko će ga zabraniti? Ko će ga prepričati? Meni je dosadno i tijesno U tom udobnom svijetu, gdje zaludno gori
U petrolejskim lampama oganj Prometejev –
Oprljenim perjem fitilja… Priđi k meni. Nagni se. Sažali se! Zar mi je na srcu prazna izmišljotina,
Zar mi je na srcu pelin i pijesak,
I promukli vjetrovi! ______________Čuj, prijateljice, Zavoli bar u mećavi, za taj satić, ja ću ti se približiti. Ti si, možda, s juga. Pa pusti na slobodu svoje labudove –
crveno sunašce pada u sinje more
I – __u njedrima krije se nožić-zlikovac I – __kao gladni pas tumara žalost… Ako je sve kao otvorene karte, ja ću sam Od danas povjerovati da kroz vihore zaleta, Rasipljući se, lete po tvojoj kosi Vitlejemske zvijezde ruskoga snijega.
Moj prepjev:
I ime je tvoje kao stara pjesan.
Dolazi k meni. Ko da ga zabrani? Ko da ga prepriča? Dosadan mi je, tijesan, Taj udobni svijet gde se zaludu stani
Oganj Prometejev u petrolejskim lampama –
U perima fitilja oprljenih… Priđi mi. Nagni se. Sažali se! Ama Izmišljotina prazna zar je na srcu meni,
Na srcu mi je pelin i pijesak zar
I promukli vjetrovi! ______________Čuj, moja si drúga, Zavoli, za taj satić, u mećavi bar, Približiću ti se. Ti si, možda, s juga. Pa pusti na slobodu svoje labude –
Crveno sunce je u more sinje palo
I – __nožić-zlikovac u njedra skrit bude, I – __poput gladnoga pseta tumara žalost…
Ako je sve ko karte otvorene, sam imam
Odsad vjerovati da kroz vihre zaleta toga
Rasiplju se, lete po tvojim vlasima
Vitlejemske zvijede snijega ruskoga.
Na treba biti osobit stručnjak za poeziju i njeno prevođenje da vidiš: ovdje je original na naš jezik prenesen bez grešaka, a gubici, koji su neizbježni u ovom poslu, svedeni su na minimum.
Evo i Jagličićeva raspištoljenog prepjeva:
I ime tvoje kao starinska priča zvučno Prispeva k meni. Ko da spreči joj let nanovo? Ko da je prepriča? Meni je tužno, mučno U tom udobnom svetu gde plamsa, još, jalovo,
U kerozinu oganj Prometejev, i pali me
Zapaljenim perjima fitilja što ne susta…
Približi se meni. Privij me. Požali me!
Zar je meni na srcu samo zabava pusta,
Zar su u srcu mom samo pesak i pelin
Il’ vrtovi promukli! ______________Mila, počuj druga, Bar usred te mećave jedan tren me poželi, (ovdje nedostaje stih)
Pa pusti na volju svim svojim labudima –
Pada crveno sunce u plavog mora otvor,
I – __u nedrima tvojim skriva se nožić-zlotvor I – __kao gladno pašče tuga se probudila… Ako ne lažu karte, i moja će osama Poverovati od danas opojnom vetru sa brega
Da to, raspršivši se, lete u tvojim kosama
Vitlejemske zvezde ruskog snega.
Kad uporedite ove prepjeve, doznaćete nešto i o načinu na koji sam, dok je Bivša postojala, pobjeđivao rivale u pravljenju prepjeva. Jagličić opet “objašnjava” original: ime pretvara u “starinsku priču” da u trećem stihu može reći: “Ko da je prepriča?”, a šta ga briga za uzbudljivu poeziju u pitanju: ko da prepriča ime? U želji da stihove učini razumljivijim, napisao glupost, jer priču može prepričati svaki osnovac, a pjesmu ne može niko: kad se “podaje prepričavanju”, to je “najsigurniji znak odsustva poezije: jer tamo gde se otkriva kompatibilnost stvari sa prepričavanjem, tamo čaršafi još nisu izgužvani, tamo poezija nije, da tako kažemo, prespavala”, kaže Mandeljštam u Razgovorima o Danteu.
“Ko da spreči let joj nanovo”, laže Jagličić, opet zbog rime, mada pitanje: “Ko da ga zabrani” ima veliku snagu u pjesmi pisca koga je Staljin dao strijeljati: njegovo ime leti iznad svih zabrana! U Jagličićevu prepjevu “oganj Prometejev” ne gori u “petrolejskim lampama” več “u kerozinu”, to jest u gorivu za mlazne motore, jerbo su njegovi prevodi do peta umočeni u “samovolju amatera” o kojoj je pisao Milan Kašanin.
U Jagličićevu prepjevu taj oganj “pali me zapaljenim perjima fitilja što ne susta”, mada u originalu postoje samo “pera fitilja oprljenih”, dok je iz prsta isisao “pali me” i dopisao “što ne susta” zbog rime sa “pusta”, ali njemu je triput slagati u osam riječi – dvaput zbog rime – lakše no meni zamijeniti crklu žarulju ili oguliti bananu, a usput siluje jezik: od zbirne imenice “perje” pravi nakaradnu množinu “perjima” da dobije slog više u stihu. A rima “otvor-zlotvor” oštro je ogledalo prepjevalačke vještine kakvu pomno njeguje Jagličić: glavno je da srok bude efektan, a vrlo važno što je prepjev defektan, pa se zalud pitaš u kakav to morski otvor pada sunce?
“Moja će osama poverovati od danas opojnom vetru sa brega”, veli raspištoljeni prevodilac, mada u originalu nema ni “osame”, ni “opojnosti”, ni “brega”: rime su ga, ko zna koji put, navele na ove laži, poetične doduše, taj često laže veoma poetično, ali su te poetizacije daleko od poezije kao Kanopus od Sirijusa. Riječi “ja sâm”, ja lično, pročitao je pogrešno i napavio osamu koja ima sposobost da vjeruje umjesto pjesnika, jer toliko je opojan vetar koji duva sa nepostojećeg brega.
A iskaz “ako karte ne lažu” zrcalo je najgore vrste nasilja nad izvornikom u Jagličićevim prvodima: već smo vidjeli da najbolje stihove s merakom ubija, a ovdje je uništio stih u kojem se sve, svijet i život, poredi sa otvorenim karatama, i od pjesnika napravio Maru gataru: karte možda ne lažu, ali što Jagličić umije lagati, to je, priča koja se, možda, i ne može valjano prepričati, ali se može se, pomnim analizma, temeljito ismijati.
Njegovi prepjevi su, kao čela krajiških nevjesta šorvanima, urešeni izmišljotinama koje su dijelom dokaz da je riječ o “velikom, apsolutnom pesniku” kome je original povod da nas zadivi egzibicijama, lažima i budalaštinama, a dijelom su i potvrda da taj prevodilački stroj rado i često ide lakšim putem: teže je potruditi se da, koliko je moguće, sačuvaš original no servirati nam laži koje, pored ostalog, govore da ne razumije i ne osjeća značenje pojedinih mjesta u pjesmi, zato što ne razumije ili ne benda smisao pjesme kao cjeline.
Potomak kralja Milutina
1. Kad sam na internetu pročitao da je Vladimir Jagličić “danas najsjajniji srpski prevodilac sa ruskog”, zagolicala me znatiželja, pa sam odlučio da pogledam njegove prepjeve, jer sam na internetu našao i podatak da je dobio nagradu “Miloš Đurić” koja je u Bivšoj bila najveće priznanje za prevodilaštvo. I odem u knjižaru Bajbuk koja nabavlja knjige iz Beograda, ali nemaju poezije: to se ne kupuje, vele. Jagličića sam, potom, zaboravio.
Ne znam koliko iza toga, u katalogu biblioteke na Filozofskom fakultetu, tražeći drugu knjigu naletim na Sibinovićevu Antologiju ruske lirike iz 2007. i u nađem četrdesetak Jagličićevih prepjeva, pored ostalih i pjesmu Lobanja Evgenija Baratinskog na osnovu koje sam utvrdio da je nepotpisane prepjeve Baratinskog na internetu pravio Jagličić i sve to skupa sam uporedio sa originalima. Bolje da nisam.
Jer sam utvrdio da ni jedan od tih prepjeva ne zaslužuje epitet sjajan, da je vrlo mali dio njih solidan, ne više do toga, da je veći dio meni neprobavljiv, a da greške u njima često znaju biti strahobalne. Nije isključeno da Jagličić jeste danas “najsjajniji” među Srbima koji prevode sa ruskog jezika, ali njegovi prepjevi, stavljeni ne bilo gdje već u antologiju ruske poezije, razočarali su me, mada se po sebi razumije da ih nije pravio da mene očara.
Ovo bi bio i kraj priče o Jagličiću da u kompjuteru nisam imao osam tekstova o prevođenju, pa sjedoh da napišem desetak stranica i o njegovim prepjevima, ali, dok potanje izanaliziraš ovo i ovo, dok navodima dokažeš ono i ono, ispadne ih trideset.
Vladimir Jagličić (1961.) kragujevački je pravnik, četnik, pesnik, prozni pisac i prevodilac, a dobio je 18 nagrada: sa Rajkom Otrovom Nogom koji mu bježi za 10 nagrada ćeraće se još. Od 1990. do 2008. objavio je 19 zbirki pjesama: svake godine kupus u kacu i knjigu u štampu, valjda stoga “sebe smatra velikim, apsolutnim pesnikom”. Objavio je 300 kratkih priča i 3 romana, a sve to skupa ne može da ne izazove primisao da imamo posla sa spisateljskim strojem.
Sa ruskog jezika Jagličić je preveo 28 knjiga sam, u duetu, ili sa grupom autora, od čega 17 knjiga poezije, 2 antologije i 15 knjiga izabranih pjesama: 13 je preveo sam, jednu sa grupom autora i jednu u duetu, a sa francuskog je, u duetu, preveo 2 knjige izabranih pjesama. Pošto nisam čitao njegove pjesme – osim ponešto na internetu, i uvjerio se da mu ni tu, kao ni u prevodima, samodopadnosti zbilja ne manjka – ne mogu reći je li “veliki, apsolutni pesnik” ili stihotvorački stroj na dvije noge, ali primisao da imam posla sa mašinom često mi je iskrsavala u glavi dok sam sa originalima poredio njegove prepjeve.
2. Koji su mi išli na ganglije, iz brojnih razloga, ponajprije zato što su nagizdani ko barbarski kraljevi. Nagizdani, ponajviše, lažima. Evo odlomak iz nenaslovljene pjesme Aleksandra Odojevskog, dekabriste koji je robijao 12 godina:
Ты знаешь их! Как я, ты жал им руку (11)
И передал мне дружний разговор, (10)
Душе моей знакомый с давних пор; (10)
И я опять вимал родному звуку, (11)
Казалось, был на родине моей, (10)
Опять в кругу соузников-друзей. (10)
Ti njih znaš! Kao ja, stiskao si im ruku
I prenio mi drugarski razgovor,
Duši mojoj poznat odavno,
I opet sam slušao rodni zvuk,
Činilo se da sam bio u domovini svojoj,
Opet u krugu sa-uznika prijatelja.
Moj prepjev:
Znaš ih! Stiskao ko ja si im ruku, (11)
Prenio mi razgovor drugova, (10)
Mojoj duši znan odavno: snöva (10)
Ko da u svojoj bjeh domaji, zvuku (11)
Rodnom predan, i opet sred kruga (10)
Mnogog svoga sa-uznika druga. (10)
U svom prevodu Jagličić je jedanesterce produžio za jedan, a deseterce za dva sloga, valjda zato da može serbez lagati:
Znaš ih? Kô ja, nekad ti im steže ruku, (12)
Prenese mi topli pozdrav prijatelja, (12)
Odavno u duši slućen, kao želja! (12)
Kô da radovah se dragom rodnom zvuku, (12)
Do zatočenika misli me odneše, (12)
Do drugova gde dom doskora mi beše. (12)
Za svaki stih ove strofe, osim prvog, Jagličić zaslužuje šamar, kako bi rekli u Sarajevu. Ježim se kad se ovakve laži, kao djeca iz osnovne škole, prospu iz njegovih prevoda. I vrlo često mi se dešavala jedna nemila stvar: ako bi mi se u njegovu prevodu nešto svidjelo, pomislio bih da je to izmislio, zatim pogledam original i utvrdim da sam bio u pravu. Takvi prevodioci meni su najgori: blesavo se osjećam kad, poredeći prepjev sa originalom, otkrijem da sam uživao u izmišljotinama našega krnjaša.
Ovaj krnjaš iz Kragujevca, dok proizvodi laži, često piše i besmislice. U ovoj strofi stih o radovanju “rodnom dragom zvuku” lišen je smisla bez stiha “i prenio mi drugarski razgovor” kojeg u Jagličićevu prepjevu, dakako, nema. Pjesnik se mogao “dragom rodnom zvuku” radovati jedino ako mu je bio prenesen razgovor, ne pozdrav. Od kojeg se, doduše, mogla sašiti sibirska bunda, toliko je bio topao, ali “topli pozdravi” se prenose samo u lošim pjesama i rđavim prevodima. I zašto veli: “Kô da radovah se”? Veznik “kô” tu je da popuni metar i da ovu laž, jer u originalu nema ni pozdrava ni radovanja, oboji prenemaganjem: Odojevski nije bio siguran je li se radovao ili nije, a gospon Pašić bi rekel: more da bidne ali ne mora da znači.
Prepjevalac Jagličić često zaslužuje šamare ponajprije zato što voli da šamara original, za njegovo dobro, da ga poboljša! Učestalost tih ćuški dokaz je da se ne radi o prevodima pravljenim kad nije bio “pri šutu”, već o pomno njegovanoj prevodilačkoj “vještini” u kojoj samodopadnosti često ima više no što bi bar moje živčevlje moglo da podnese. Vasilij Žukovski u pjesmi Lala Ruk veli:
И блистая и пленяя –
Словно ангел неземной, –
Непорочность молодая
Появилась предо мной;
Светлый завес покрывалa
Отенял ее черты,
И застенчиво склоняла
Взор умильный с высоты.
I blistajući i plijeneći –
Kao anđeo nezemaljski –
Neporočnost mlada
Javila se preda mnom;
Svijetli zavjes koprene
Osjenio je njene crte,
I zbunjeno je spuštala
Umilni pogled sa visine.
Ove stihove nije suviše teško prevesti:
Plijeneći, sva blistava,
Ko nezemni anđel da je,
Mlada neporočnost prava
Ispred moga oka staje;
Svijetli joj zavjes njena
Vela lice osjenio,
I spuštaše, sva zbunjena,
Sa visina pogled mio.
“Zavjes” je riječ iz jezika kojim je Vuk Karadžić prevodio Bibliju: “I gle, zavjes crkveni se razdrije”, i pasuje “nezemnom anđelu”. Ove stihove Jagličić je preveo ovako:
Godeći mom čulu očnom
Ko anđeo u odori,
Njena mladost neporočno
Preda mnom se, nebna, stvori.
I veo njen tad zašušta
Pa ocrta stas joj nagi,
Dok ona već plašno spušta
Sa visine pogled blagi.
Dobar je, nema zbora, ovaj od Laze Kostića posuđeni pridjev “nebna” koji često možete sresti u Jagličićevim prevodima, ali, ni sa ovim epitetom ni bez njega, njegov prepjev ove strofe ne valja prebite pare. Jagličić ovdje, i ne samo ovdje, liči na čovjeka koji se desnom rukom iza vrata češe po lijevome uvu, to jest drži se načela: zašto prevoditi jednostavno kad može komplikovano, čak je tako mnogo lakše?
Ovakva mjesta kazuju, pored ostalog, i da Jagličić visoko cijeni sebe kao “velikog, apsolutnog pesnika”, te ako i Vasilija Žukovskog ne natjera da liči na Vladimira Jagličića, misli da za mušteriju nije učinio koliko je mogao, čak i morao, stoga su svi pjesnici koje je preveo manje-više Jagličićeva kopija, što me podsjeća na Sobakevičevu gostinsku sobu iz Mrtvih duša u kojoj “sve je imalo neku čudnu sličnost sa domaćinom”: “svaka stvar, svaka stolica, rekao bi čovek, govorila je: ‘I ja sam Sobakevič!’ ili: ‘I ja veoma ličim na Sobakeviča'”.U ovim prevodima pjesnici viču: “Svi smo pljunuti Jagličić”, jer ovaj prevodilački stroj vazda na isti način sažvaće, nekad naprosto samelje, original.
U Jagličićevu prevodu djevojka ne “plijeni i blista”, kao u originalu, već “godi mome čulu očnom” – iskaz dostojan kakvog engleskog lorda čijim blaziranim očima može samo da godi ono što je u očima rulje čarolija i sjaj, ali se ovom neukusu ne treba ibretiti, jer mu je trebala rima sa “neporočno”, a golem dio njegovih laži, budaleština i prenemaganja (“neporočno se stvori”, veli Jagličić, jer se radi o bezgrešnom samozačeću!) – nije suviše teško objasniti: taj se živ odrije tražeći efektnu rimu i nema šta njoj neće žrtvovati, jer taj aparat za prevođenje original prilagođava svojim rimama, a ne svoje rime originalu.
Da Vasilija Žukovskoga osavremeni, susret s “nezemnim anđelom” smjestio je u bar, ako je suditi po striptizu, ili se radi o trbušnom plesu, jer djevojka ima “nagi stas” koji znači i struk, a nezemni anđeo s nagim strukom jedan je od zaštitnih znakova Jagličićevih prevoda. To nije sve. U Jagličićevu prepjevu djevojka je gola i “u odori”, to jest u uniformi. Šalim se, naravno. Braća Hrvati uniformu zovu odora, a u braće Srba odora je odijelo, najčešće svečano ili starinsko, ovaj put skrojeno za prigodu kad “nezemnom anđelu” treba da istakne nagi struk.
Jagličić prvo kaže, jer mu treba rima sa “stvori”, da je ta cura “ko anđeo u odori”, dakle, svečano ili starinski obučeni seraf ili kerub, zatim ta odora, ničim izazvana, postaje veo koji “zašušta” da bi se rimovao sa “spušta” i da usput “ocrta stas joj nagi” koji će se, bezbeli, rimovati sa “blagi”, i za ovaj striptiz, za ovaj krš i lom koji Jagličić pravi od originala, krive su, kako vidite, rime, a sve skupa je oštro zrcalo onog što taj prevodilački stroj često radi, pa bi mogao biti optužen da prije podne ispiše rime, a popodne popuni ostatak.
Evo katrenā iz nenaslovljenog soneta Apolona Grigorijeva:
И все же ты, далекий призрак мой,
В твоей бывалой, девственной святыне
Перед очами духа встал немой,
Карающий и гневно-скорбный ныне,
Когда я труд заветный кончил свой.
Ты молнией сверкнул в глухой пустыне
Больной души… Ты чистою струей
Протек внезапно по сердечной тине.
I ipak ti, daleko priviđenje moje,
U svojoj bivšoj, djevičanskoj svetinji
Pred očima duha javilo si se nijemo,
Kažnjavajući i gnjevno-žalosno sada
Kad sam svoj rad zavjetni okončao.
Kao munja bljesnu u gluhoj pustinji
Bolne duše… Ti kao čisti brzac
Proteče iznenadno po srčanoj žabokrečini.
Evo moga prepjeva:
Moja utvaro, daleka posvema,
U svojoj bivšoj nevinoj svetosti,
Ipak pred oči duha stade nema
Da sad kažnjavaš, gnevna, u žalosti,
Kad svoj zavetni rad sam okončao.
U gluhoj pűsti bolne duše sinu
Ko munja… Naglo ti proteče, ka
Čist brzac, srcu kroz žabokrečinu.
Kad prevodim sonete koji u katrenima imaju iste rime, ne držim se tog pravila, jer za mene srokovi nisu svetinja o koju se ne smiješ ogriješti, a prevodioci koji odluče sačuvati takve slikove suviše često i veoma lako unište oba katrena. Ni ovaj put nisam se obazirao na rime u izvorniku, ali sam zatim napravio prepjev u kojem se srokovi ponavljaju kao u originalu:
Ipak, utvaro moja od nekada,
Stade, u bivšoj nevinoj svetinji,
Pred oči duha da me néma sada
Kaznom, i gnevno-rastužena,kinjiš
Nakon svršetka mog zavetnog rada.
Ko munja blesnu u gluhoj pustinji
Bolne mi duše. Prođe iznenada
Ko čisti brzac po srčanoj tinji.
Kad sam prevodio Vladimira Majakovskog, mnogo me zezala “тинa” koja znači vodeno bilje u mulju, glibu, kalu, ili žabokrečina, a figurativno – ustajalost, mrtvilo, pa sam pogledao u Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika i našao rečenicu Đure Jakšića: “Tupo odjekuje zvek mojih mamuza po mekoj i ljigavoj zemlji koja zaudara na neku ustajalu tinju”, i od tada u prepjevima, umjesto “тинa”, nekad stavim “tinja”.
Neko će reći: lako je prevoditi i usput objašnjavati svoj prevod, jer “tinja” je riječ nepoznata čitaocima, našto ću uzvratiti da je moj jezik sve što nude rječnici srpskohrvatskog jezika, a dajem drugi prepjev kako bih pokazao da mogu poštovati rime originala a da ga ne uništim, ali i kako bi se razgovjetnije čulo otkucavanje mehanizama u Jagličićevu prevodilačkom aparatu:
Evo te, moje priviđenje, opet
U devičanskoj svetosti, ne zalud,
Pred okom duha ti se nemo prope
Ko gnev i kazna za ovu obalu,
Sad kad sudbinski napori se tope.
Ko munja svićnu na pustinjskom žalu
Bolne mi duše… Čisto put svoj škropeć’,
Odjednom briznu po ljubaznom kalu.
Gagol “svićnu”, mada je snabdjeven neporečnom ljupkošću, nije mogao, razumije se, prikriti jagličićevske laži, a podvucimo četiri najkrupnije:
a) U Jagličića “gnev i kazna” nisu za pjesnika već “za ovu obalu”, iz čega se vidi nasljednik Stefana Malarmea: i on je bio apsolutni pjesnik, ali je veliko pitanje bi li se njegova, inače krajnje smjela mašta usudila ići baš toliko daleko da kažnjava posve nedužnu obalu.
b) Pjesnikov završeni zavjetni rad Jagličić je pretvorio u “subinske napore” koji se “tope”, a ja ću riskirati da ponudim sto eura insanu koji je kadar da ovo razumije.
c)”Čistog brzaca” iz originala nestalo je: Jagličićevo priviđenje je svoj put “čisto škropi” i zatim “brizne”, a ovakve budaleštine, u njega nipošto rijetke, zaslužuju jedino micićevski komentar: hihihihehehehahahahohohohuhuhu!
d)Ne uliva povjerenje insan koji ne razumije ono što prevodi. Pridjev “сердечной” pročitao je kao srdačan, ljubazan, mada je slika jasna: radi se o srčanom glibu, tačnije o srcu po kojem se uhvatila žabokrečina, i ta slika čistog brzaca koji je projurio kroz žabokrečinu srca teško se zaboravlja. Jagličić je ubio najbolje mjesto u pjesmi: “ljubazni kal” ide u njegovske specijalitete od kojih se ježim. U takvim sintagmama, a nekad i u cijelim stihovima, pomiješani su nerazumijevanje originala i gola prevodilačka samovolja.
Jagličića se nerijetko može uhvatiti da ne razumije original. Evo opet odlomak iz Apolona Grigorijeva, iz pjesme Grad:
Пускай мечтает он над светлою рекой
Об участи, как та река, широкой,
И в ночь прозрачную, любуяся тобой,
Дремотою смежить боится око.
Nek mašta/sanja on nad svijetlom rijekom
O sudbini, kao ta rijeka, širokoj,
I u noći prozirnoj, uživajući u tebi,
Oko (mu) se boji da ga drijemež ne sklopi.
Pošto jednu od rima (“širokoj”-“oko”) ne treba tražiti, ni ovu strofu nije suviše teško prevesti:
Nek sni nad rijekom, njezinom svjetlobom,
O sudbini ko ta rijeka širokoj,
I u noć prozirnu, sladeći se tobom,
Boji se da drijem ne sklopi mu oko.
I u prepjevu ovih stihova Jagličić se ponašao kao prokušani akrobata koji lijevom rukom iza vrata češe desno uvo:
Nek’ te voli onaj što nad tužnom rekom,
Vidi drugu reku, koja svetlost toči,
Taj ko noć prozračnu, u zanosu nekom,
Spazi što mu mirom sklapa, boji oči.
Ovaj prepjev je od originala dalji no Sirijus od Arkturusa i pasuju mu Gogoljeve riječi: “Laž uzjahala laž i goni je lažju”. Radi se o najboljemu mjestu u pjesmi od sedamdeset stihova, a Jagličić se trudi, čak mu je to postao običaj, da uništi istinsku ili veliku poeziju originala: mogu tu pjesmu zaboraviti, čak i ko ju je napisao, ali će mi ostati slika svijetle rijeke nad kojom mladić sanja sudbinu široku kao ta rijeka, dok noću toliko uživa u gradu na njoj da se oko boji drijeme koji bi prekinuo užitak.
U prvom stihu originala nema “tužne reke”, ta izmišljotina je Jagličiću neophodna kao kontrast “reci koja svetlost toči”: ovaj prevoditelj je lažov ponajprije zato što je bezobzirni, nekad i bezobrazni, čak bezočni modernizator svega što mu padne u šape, stoga svoje prepjeve neumorno špikuje lažnom poezijom: ta reka nad rekom teška je laž po nadrealističkom receptu i, kao takva, nimalo ne “godi mom čulu očnom”, a kada čitam ovakva mjesta, sjetim se srpskog kralja Milutina koga je Dante Aligijeri ćušnuo u pakao zbog kovanja lažnog novca.
U prepjevu kragujevačkog kovača lažnih zlatnika nema ni mladićevog uživanja u gradu, mora da ga je neko drpisao pa se i nema u čemu uživati, i jedino mu ostaje da bude “u zanosu nekom” u kojem zaneseni ne gubi sposobnost da samog sebe gleda sa strane i da “SPAZI” kako mu noć “mirom sklapa oči”! Ali ovu strofu nisam naveo da se nad njom zgrozim, mada bi bio grijeh ne zgroziti se, već da ponudim dokaz da Jagličić nekad ne razumije ono što prevodi: u njegovu prepjevu mladićeve oči se ne plaše, ne boje se, kao u originalu, nego su bojene!
Još jedan primjer. U pjesmi Šesto čulo Nikolaj Gumiljov kaže:
Как некогда в разросшихся хвощах
Ревела от сознания бессилья
Тварь скользкая, почуя на плечах
Еще не появившиеся крылья.
Što znači:
Kao što je nekad u rastavićima što su se razrasli
Ridao od spoznaje nemoći
Stvor nepostojani, osjećajući na ramenima
Krila koja još nisu izbila.
Moj prepjev:
Ko što je nekad, gdje hvast buja, svoje
Nemoći svjestan, ridao sve više
Stvor nepostojan na plećima što je
Ćutio krila koja ne izbiše.
U Jagličićevu prepjevu se veli:
Ko nekad što je sred razraslog cveća
Spoznavši nemoć, ridala na visu
Tvar osetivši tu negde kraj pleća
Krila što još se pojavila nisu.
Jagličić je uklonio rastavić (konjski rep, preslicu, vrteniku, štukavac, gajdicu, kreš, vošće, hvast) i stavio “cveće”, što razumijem, treba mu rima sa “plećem”, ali zašto nije rekao: “Tvar osjetivši tu gdje su mu pleća”? Šta znači “tu negde kraj pleća” kad je očito da su pleća moguća krila, nagoviješteno je izrastanje lopatica u krila, ali od toga je gore nešto drugo: Jagličić ne zna da je “tvar” stvor, a da uistinu ne zna potvrđuje i njegov prepjev Deržavinove pjesme Bog gdje se veli:
Твое созданье я, создатель!
Твоей премудрости я тварь
Tvoja sam tvorevina, tvorče!
Tvoje premudrosti stvor –
što Jagličić prevodi ovako:
Tvoje sam delo, stvaraoče!
Tvoje premudrosti sam ja tvar! –
a zašto bi čovjek kao zgoljna tvar, kao materija, bio dokaz božje premudrosti, Jagličić se nije sjetio da sebe upita, ali se pita čitalac, i pita se zaludu. A u stihu iz pjesme Zvuci Nikolaja Ogarjeva: “В эти минуты растаять бы можно” (“U tom trenu se rastopiti možeš”), Jagličić je glagol “растаять” pročitao kao “rastajati se”: “Tad rastati se trenom je moguće”, jer se drži čuvenoga pravila: nasprdaj se srpski i eto ti ruski.
2. Na internetu sam čitao Jagličićeve prevode sa engleskog, poredio ih sa originalima i ježio se od njegova barbarstva, a evo jedan dokaz tragičnog nerazumijevanja poezije.
Američka pjesnikinja Elizabeta Bišop u pjesmi Florida kaže:
“After dark, the fireflies map the heavens in the marsh / until the moon rises”, što je velika poezija: “Poslije mraka, svici crtaju kartu nebesa u močvari / dok mjesec ne izađe”. Svjetlosti svitaca liče na sazvježđa, pa kao da su u močvaru pala nebesa!I mada sebe smatra “velikim, apsolutnim pesnikom”, Jagličić ovu sliku nije razumio, te mi jedino ostaje da se nad njegovim prevodom prekrstim petom: „После мрака, свици крстаре небом над мочваром све до изласка месечевог”. Neću ga pitati: okle svici na nebesima? Nego ću dodati: za poeziju gluh ko krme, Vladimir Jagličić, čiji svici nebom krstare kao orlovi, divljački je uništio divnu smjesu nebesa i močvare.
Povodom njegovog prevodilačkog divljaštva trebalo bi navesti rečenicu Mirka Kovača: “Ko ne umije čitati, nema ni talenta”, ali pošto dovoljno ne poznajem Jagličićevo stihotvorstvo, kazaću da su njegovi skandalozni prepjevi sa engleskog posljedak neznanja jezika, nerazumijevanja poezije i bahatog nipodaštavanja pjesničkog konteksta koji određuje značenje stihova.
Sad pogledajmo pjesmu First death in Nova Scotia (Prva smrt u Novoj Škotskoj ) u kojoj se Elizabeta Bišop sjeća smrti malog rođaka Artura koju je gledala, naravno, dječjim očima. U prvoj strofi kaže:
In the cold, cold parlor
my mother laid out Arthur
beneath the chromographs:
Edward, Prince of Wales,
with Princess Alexandra,
and King George with Queen Mary.
Below them on the table
stood a stuffed loon
shot and stuffed by Uncle
Arthur, Arthur’s father.
U hladnom, hladnom salonu
moja majka je Artura položila
na odar ispod hromolitografija:
Edward, Princ od Walesa,
sa Princezom Alexandrom,
i kralj George s Kraljicom Mary.
Ispod njih na stolu
stajao je punjeni gnjurac
što ustrijeli ga i ispuni Čika
Arthur, Аrthurov otac.
Jagličićev prevod:
У хладном, хладном салону
моја мајка обилази Артура
испод хромографа:
Едвард, Принц од Велса
с принцезом Александром,
и Краљ Xорx са Краљицом Мери.
Испод њих на столy
стоји пуњена риба-гњурац
коју устрели и напуни Ујка
Артур, Артуров отац.
Ne znamo za koji moj majka obilazi umrlog Artura, ne znamo šta je “hromograf”, ali znamo da Srbin ima što niko nemade, čak i punjene ribe koje su ustrijeljene,ili Jagličić nije čuo da postoji ptica zvana gnjurac?
U drugoj strofi Bišopova kaže:
Since Uncle Arthur fired
a bullet into him,
he hadn’t said a word.
He kept his own counsel
on his white, frozen lake,
the marble-topped table.
His breast was deep and white,
cold and caressable;
his eyes were red glass,
much to be desired.
Otkad je Čika-Arthur ispalio
tane u njega,
gnjurac nije rekao ni riječ.
On šuti na svome
bijelom, zamrznutom jezeru,
stolu mramornome.
Njegova prsa su duboka i bijela,
hladna i umiljata; k tome
njegove oči su crveno staklo,
nisu bog zna šta.
Jagličić se ne slaže sa ovim prevodom koji su napravili Marko Vešović i Omer Hadžiselimović i nudi točniji:
Док Ујка Артур гори,
риба с хицем у себи,
не жели да каже ни реч.
Чува сопствене савете
за своје бело, смрзнуто језеро,
за мрамором узвишен сто.
Њена прса су дубока и бела,
хладно и углађено је то;
њене очи су црвено стакло,
не могу бити жељене.
Zašto Ujka Artur “gori”, umjesto da puca u pticu? Zašto gnjurac ne ćuti na svom “zamrznutom jezeru”, to jest “stolu mramornome” nego “čuva svoje savete” za to jezero-sto? Zašto je sto “mamorom uzvišen”, a ne, naprosto, mramoran? Zašto su prsa Jagličićeve ribe-gnjurca “uglađena”, a ne “umiljata”? Zašto oči te ribe “ne mogu biti željene”? Zato što sve bukvalno prevodi i treba ga zvati bukveš, zagorska riječ za ono što u BiH zovu tokmak.
U trećoj strofi se kaže:
“Come,” said my mother,
“Come and say good-bye
to your little cousin Arthur.”
I was lifted up and given
one lily of the valley
to put in Arthur’s hand.
Arthur’s coffin was
a little frosted cake,
and the red-eyed loon eyed it
from his white, frozen lake.
“Dođi”, reče moja mati,
“Dođi, svom malom rođaku
Arthuru zbogom kazati”.
Digli su me gore i dali
jedan đurđevak da ga
stavim u ruku Arthurovu.
Kovčeg Arthurov bješe mali
kolač s posipom šećera,
a crvenooki gnjurac ga je gledao
iz svog bijelog, smrznutog jezera.
Jagličić pak veli:
“Дођи”, каже моја мати,
“Дођи и реци збогом
свом малом рођаку Артуру”.
И дигнута сам горе да додам
један љиљан из дола
који тутнух у Артурову руку.
Артуров ковчег беше
мало тортом уфлекан
и црвено око рибе гледа то
из белог, смрзнутог језера, чека.
Upozoriću samo na kovčeg koji “beše malo tortom uflekan”, što je dokaz da je Jagličić duduk za poeziju, pored ostalog, ili možda na prvome mjestu zato što ne benda pjesnički kontekst: samo su oči djevojčice mogle registrovati sličnost Arturovog mrtvačkog sanduka i malog kolača posutog šećerom, što je lirika užasa, ali je lirika, uz to vrhunska.
Na kraju navedimo šest stihova iz poslednje strofe:
The gracious royal couples
were warm in red and ermine;
their feet were well wrapped up
in the ladies’ ermine trains.
They invited Arthur to be
the smallest page at court.
Milostivim kraljevskim parovima
bilo je toplo u crvenom i u hermelinu;
njine su noge bile dobro omotane
hermelinskim skutima gospođa.
Oni su pozvali Arthura da bude
najmanji paž na dvoru.
Jagličićev prevod ovih stihova je, zaista, svojevrstan podvig:
Грациозни краљевски пар
ушушкан у црвени хермелин;
Њихова стопала добро су згрејана горе
у госпођином хермелинском паковању.
Они су звали Артура да буде
најмања страница краљевске књижице.
Srbin imade ne samo ribe-gnjurce u koje se prvo puca, a zatim bivaju ispunjene, nego i “crveni hermelin”, jer se Jagličić strasno bavi proizvodnjom besmislica ne samo u prevodima sa ruskog. Izbacio je množinu: “Грациозни краљевски пар”, umjesto “Milostivi kraljevski parovi”, možda zato što ne umije da broji do četiri, a sigurno zato što mu se živo jebe šta piše u originalu gdje govori djevojčica u čijem jeziku ne postoji “gracioznost”, ali umije ponoviti ono što je slušalo od odraslih, zato kaže “milostivi kraljevi.” Jaglićić ne zamjećuje da smrt, koja joj je neshvatljiva, djevojčica kuša sebi da objasni i zamišlja da su dva milostiva kraljevska para sa hromolitografija pozvali Artura na dvor: tako je studen i stravu smrti pretvorila u bajkučija toplina zrači iz kraljevskog grimiza i hermelina, a Jagličićev prevod: “Они су звали Артура да буде / најмања страница краљевске књижице”, najblaže rečeno, imbecilan je, jer ne zna engleski i ne razumije kontekst pjesme.
Omer Hadžiselimović, anglista sa čikaškoga koledža, sa kojim sam zahvaljujući internetu preveo 1 200 stranica engleske i američke poezije, kaže mi u mejlu: “Ovo što radi Jagličić i drugi njemu slični, kao čuveni Kolja Mićević, to je spoj bezobrazluka i lijenosti, ali je zabavno za druge”. Bezobrazluk ne treba objašnjavati, a Jagličić je toliko lijen da mu se nije dalo otvoriti rječnik gdje lijepo piše da “lay out” znači “položiti mrtvaca na odar”, i ne bi u njegovom prevodu “majka obilazila Artura”.
Jagličićeve prevode s engleskog možete naći na sajtu Renesansa srpska, što meni zvuči kao crni humor, ne samo zato što su se Srbi, iza genocida nad inoplemenicima i inovjercima, odlučili za dijalektički skok u renesansu, već ponajprije zato što su mukanja ovog junca od prevodioca neporečan dokaz da se srpska književnost, nakon klanja, uviteške preporađa. Ali vratimo se Jagličićevim prevodima sa ruskog.
3. I kad su u originalu posve jasni, najbolji stihovi se u Jagličićevu prepjevu često provedu kao Draža Mihailović na Neretvi, nekad i kao Selim-paša na Vučjem dolu. Apolon Grigorijev u pjesmi Grad još veli: “Do suza, do suza smiješno stradanje” (“До слез, до слез страдание смешное”), a Jagličić kaže: “Suza mi je mnogo smešna starostavna”, na šta moram uzviknuti: “Ačkosum, vole kragujevački!” “Suza starostavna” jedna je od lažnih moneta koju je skovalo Srpče uzorno,ali ovdje
priglupo i ne vidi pjesnički i ljudski krupnu stvar: ljudska patnja pjesniku izmamljuje suze, a pošto ga je “veličanstveni grad” otrovao i uništio, stavlja masku onog koji se toj patnji smije.
2. Kad je riječ o prevodilačkim načelima, Jagličića najčešće ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep. U prepjevu Grigorijevljeva soneta zajunio je da sačuva rime izvornika, a Batjuškovljevu pjesmu Sjenica Muza (Besedka Muz), u čijim strofama se smjenjuju sedam vrsta stihova, od sedmerca do trinaesterca, ugurao je u dvanaesterački šinjel, pa šta joj bog da. Evo početka te pjesme:
Под тению черемухи млечной (10)
И золотом блистающих акаций (11)
Спешу восстановить алтарь и Муз, и Граций, (13)
Сопутниц жизни молодой (8).
U hladu divlje trešnje mlečne
I pod zlatom blistavih akacija
Žurim obnoviti oltar i Muza, i Gracija,
Saputnica života mladog.
Evo mog prepjeva:
Pod mlečnom divljom trešnjom, sred hlada,(10)
I pod zlatom blistavih akacija (11)
Žurim obnovit oltar Muza i Gracija, (13)
Saputnica žića mlada. (8)
Evo i Jagličićev prevod:
Ispod akacija, divlje trešnje cveća, (12)
Gracijâ i muzâ neka oltar bude: (12)
To su sestre moga životnog proleća, (12)
Koje poput zlata sjaj svoj meni nude. (12)
“Sestre moga životnog proleća”, veli potomak Milutina kralja, jer mu, očito, muze kao “saputnice mladog života” nisu bile dovoljno poetične. U ovom prepjevu, pa i u ovoj strofi, ubio je bitnu čar originala: uništio je prisustvo pjesničkog majstora, nema virtuoznosti sa kojom Batjuškovupotrebljava različite vrste stihova čime književnu konvenciju prisiljavla da mu služi umjesto da joj služi, nema razigranosti primjerene trenutku koja daje lakoću klasicističkom jeziku, često hijeratski krutom, pa se može reći da pjesnikovoj obnovi starog kulta odgovara igrivo smjenjivanje stihova nejednake duljine, što unosi život tamo gdje ga nije bilo,jer je davno ispario.
Posljedice Jagličićevog dvanaesterca često su žalosne i smiješne: kad kratak stih pretvoriš u dug, prisiljen si da lažeš. Ovdje je četvrti stih isisan iz prsta: sadržinu strofe prepričao je, vrlo rđavo, u prva tri stiha, a pošto je zlato i blistanje iz drugog stiha morao izostaviti, od njih je proizveo stih u kojem su zlatne i blistave muze, a ne akacije, što mu je bilo malo, pa je sjaj uporedio sa zlatom koje muze nude, jer mu treba rima sa “bude”. Pročitajte opet ovu strofu i sebi odgovorite na pitanje: ako poštujemo sintaksu srpskog jezika, treba li Jagličićeve “sestre” vezati za akacije i trešnje ili pak za muze i gracije?
Očekivali smo da Jagličić, koji je sebe častio dvanaestercem, to jest viškom slogova, u prepjevu ne izbaci ništa od onog što postoji u originalu, ali ovdje nema žurbe da se obnovi oltar muza i gracija, nema glavnog, jer to je i pjesnikov pokušaj da obnovi sebe: u petoj strofi – koje u Jagličićevom prepjevu nema: iz pjesme je izostavio najvažniju strofu! – Batjuškov kaže:
Он молит Муз — душе, усталой от сует, (12)
Отдать любовь утраченну к искусствам, (11)
Веселость ясную, первоначальны лет (11)
И свежесть — вянущим бесперестанно чувствам. (12)
On moli Muze – duši, umornoj od žurbi,
Da vrate ljubav izgubljenu za umjetnosti,
Veselost vedru, prvobitni let
I svježinu – čuvstvima što neprestano venu.
Što je Vešović ovako preveo:
Moli Muze – duši, što od žurbi susta, (12)
Da vrate za umetnost izgubljenu (11)
Ljubav, radost vedru, prvotni let, čuvstva (12)
Da osveži, jer joj neprestano venu. (12)
Taj često stihove ne prevodi već ih objašnjava. Odojevski u maločas citiranim stihovima veli: “И я опять внимал родному звуку“, a pošto “родный” može značiti i “rodni” i “dragi”, tu riječ je istumačio: “Kô da radovah se dragom rodnom zvuku”. U istoj pjesmi Odojevski govori o onim “c кем черную годину я делил” (“s kojim sam crno doba dijelio”), a Jagličić pojašnjava: “sa kojima muke izgnanstva podelih” i, mada original bode oči sa-uznicima, su-robijašima, bile su mu mnogo poetičnije “muke izgnanstva” koje su laž ne samo zato što je riječ robiji, a ne o izganstvu, već i zato što sintagma “crno doba” kazuje štošta i o vladavini Aleksandra Prvog, i o porazu dekabrijskog ustanka, i o njihovu tamnovanju.
U prevodu ove strofe Jagličića na “objašnjavanje” stihova sili rima: u originalu su trešnje “mlječne”, a Jagličić kaže “cveće”, zbog rime sa proljećem, uklonio je perifrazu, važan biljeg klasicističkog stila, na šta je ciljao Visarion Bjelinski kad je Batjuškova nazvao “grčkim romantičarem”: pjesnik veli mlječna, boje mlijeka, i taj pridjev, supa sa “zlatom akacija”, nagovještava da, u svečanom trenutku obnove drevnog kulta, pjesnik uzvisivanjem bijelog u mlječno i žutog u zlatno ritualizuje jezik dižući prirodu na višu razinu postojanja.
Još jedan primjer: ono što su u drugoj strofi originala bili “nežni prvenci polja” (“нежны первенцы полей”) u Jagličića je “cveće s naših polja, ta nežna prvenčad”: sad je metrom prisiljen da objašnjava original i opet je stradala klasicistička perifraza, jer je osmerac morao nečim popuniti da dobije dvanaesterac. Ukratko: motkom je išćerao iz pjesme klasicistu koji je bio romantičar, što je temeljni paradoks Batjuškovljeve poezije.
Ali popunjavanje metra Jagličića odvodi i u budaleštinu. U petoj strofi originala kaže se: “Neka brigā olovni teret / U rijeci zaborava potone” (“Пускай забот свинцовый груз / В реке забвения потонет”), a Jagličić veli: “Stog, olovne brige neka tučno breme / Rekom zaborava potone u ničem!” Divno mu je ovo “u ničem”: mogao bih napisati malu studiju o ovim krivotvorenim dukatima zbog kojih se tom prevodiocu ne može vjerovati: bespoštedni modernizator klasične poezije pušta da olovo potone istodobno u rijeci zaborava i u ničem. I morao bih napisati zaseban esej da pokažem šta se sve u njegovim prevodima pojebalo. Praveći od osmerca dvanaesterac, Jagličić je otkrio nov kemijski elemenat: olovo koje se sastoji od bakra i kalaja, to jest pojebali su mu se olovo i bronza, i ta briga koja je olovna a njeno breme je brončano obrazac je besmislica koje taj stroj za prepjeve pravi koristeći se prevodilačkim “slobodama”.
3. Da ovaj tekst ne bude samo lov na neuspjela mjesta u njegovim prepjevima, evo pjesme Srodstvo sa stihijama (Rodstvo sa stihijami) koju je 1834. Vilhelm Kihelbeker napisao u zatvoru. Dajem original, doslovni prevod i Jagličićev prepjev koji ima naslov Srodstvo sa elementima:
Есть что-то знакомое, близкое мне
В пучине воздушной, в небесном огне;
Звезды полуночной таинственный свет
От духа родного несет мне привет.
Ima nešto poznato, meni blisko
U pučini vazdušnoj, u nebeskom ognju;
Zvijezde ponoćne tajanstvena svjetlost
Od duha srodnoga nosi mi pozdrav.
Ima nešto znano, blisko kao dom,
U vazdušnom livu, ognju nebeskom.
Zvezdice ponoćne sjaj, tajan i blag,
Rodnoga mi duha šalje podrav drag.
“Blisko kao dom”, veli Jagličić, jer misli da je poetično što i poezija, a laganje što i sustvaranje, zato su prevodi ovoga kralj-Milutinovog potomka puni lažnih cekina. I u maločas citiranim stihovima Aleksandra Odojevskog zatvor je pretvorio u dom: car baćuška ga udomio i usput ga okovao da taj vragometni dečko ne bi bježao od kuće.
Jagličić često izvornik modernizuje, poetizuje, uljepšava, mada Isidora Sekulić veli da ima nešto apsurdno u tom uljepšavanju čak i kad to radi Anica Savić Rebac. Pa ću, glede “bliskog doma”, navesti rečenicu iz romana “Kihla” koji je, po dokumentima, napisao Jurij Tinjanov, o času kad pjesnik u jednoj od tvrđava gdje je robovao baca pogled na svoj život: “И никогда у него не было ни дома, ни денег, ни власти”, to jest: “I nikad nije imao ni kuće, ni novca, ni vlasti”,ali kragujevački četnik je, u prevodima, vazda spreman za dom.
“Vazdušni liv” izaziva pitanje: u kakav se to rastaljeni metal
pretvorio zrak? Posljedice tog “liva”, šta god značio, gore su nego što izgleda: uništio je viziju vazdušne pučine koja priprema “okean svjetlila” iz završne strofe i vezuje početak i kraj pjesme.
Da popuni broj slogova u prvom polustihu, Jagličić stavlja deminutiv “zvezdica” i veli “tajan”, umjesto “tajanstven”, jer taj pridjev nije mogao stati u drugi polustih, a da je bio malo vještiji stihotvorac, napisao bi: “Sjaj zvezde ponoćne, tajanstven i blag”, što je mnogo bolje I ne bismo se pitali: zar zvijezda može da svijetli tajno? Da to nije zvjezdica sa epoleta oficira Stanišićeve tajne policije? U prva dva stiha rima ga je nagnala na tri laži: “dom”, blag” i “drag” koje bitno mijenjaju smisao originala. I, mada su romantičari stvorili čitav mit o srodnosti duhova i duša, “srodni duh” nazvao je “rodni”, a zašto, pitaj Alaha!
U prepjevu druge strofe Jagličić je načinio više zijana nego buljuk govedi u mladu kukuruzu:
Огромную слышу ли жалобу бурь,
Когда умирают и день и лазурь,
Когда завывает и ломится лес,
Я так бы и ринулся в волны небес.
Ako slušam golemu jadikovku bura,
Kad umiru i dan i azur,
Kad urla i lomi se šuma,
Tako bih se bacio u talase nebesa.
Kad bezumnu riku slušam bura zlih,
Kad umiru skupa dan i azur tih,
Kada lomi vetar šumu kao malj,
Rinuo bih sebe u nebesku dalj.
Bure su zbog rime postale “zle”, pa je i njihovu žalbu morao promaći u “riku”, k tome i “bezumnu”. Moje prevodilačko iskustvo kaže da je jedna od najvažnijih stvari naći rime koje omogućuju da s najmanje krivotvorenja i gubitaka preneseš original, što je vrlo teško, stoga treba nad prepjevom kapati da rime prilagodiš sadržini originala, a prevodilački stroj iz Kragujevca spreman je da zbog rima ubije boga u pjesmi. Laž “zlih” nagnala ga je da u istom stihu slaže još dvaput i da slaže u sljedećem: kako zna da je azur “tih”? Pošto riče bura – snažan vjetar rušilačke snage koji ovdje lomi šumu –čeljade bi moralo imati nadnaravni sluh da kroz tu riku čuje tišinu azura. Uz to, bezumno rikanje zlih bura je i bedan kliše koji sjeftinjuje i falsifikuje ovaj stih. Jagličić kao da nije uključivao mozak dok je prevodio ovu strofu: bure proglašava “zlim” u pjesmi o srodstvu sa stihijama, dakle i sa burama, zato u originalu jadikuju, a ne riču, jadikuju za i umjesto pjesnika.
Jagličić je izbacio urlanje šume kako bi načinio mjesta vjetru i njegovu malju kojih takođe nema u originalu: preživjelo je samo lomljenje šuma: rima “malj”-dalj” prisilila ga je da izbaci ono što u pjesmi ima, a ubaci ono čega nema, ali malj unosi neumjesnu patetiku, mada je i ona u skladu sa bezumnom rikom zlih bura koju je Jagličić izmislio.Tačna je tvrdnja Miodraga Pavlovića da romantizam u srpsku poeziju “uneo buku i bes”, ali u Jagličićevu prepjevu, koji nas kuša ubijediti da je Kihelbeker što i Đura Jakišić, radi se o buci i bijesu “koji ne znače ništa”, kako je rečeno na mjerodavnome mjestu.
Jagličić želi da se “rine u nebesku dalj”, pa bih pitao kako izgleda nebeska bliz? Nebo je daleko po službenoj dužnosti, stoga naš prepjevalac zaslužuje ukor što se za ljubav sroku služi parazitskom riječju zbog koje je morao izbacio “talase neba”, vrijednu sliku koja veli da u ovoj pjesmi nema nebeske “dalji”: nebo je blizu kao zemaljski talasi, a spreg “nebeska dalj” Jagličić je izvadio iz lijenog mozga. Uz to, “talasi neba” vežu se sa “pučinom zračnom” na početku i “okeanom svjetlila” na kraju ove vrlo promišljeno pisane pjesme, a Jagličić kao da se zainatio da uništi sve biljege majstorstva u njoj.
Prepjev treće strofe sadrži jedno mjesto koje budi želju da kažeš: oprosti mu, Bože, jer ne zna šta čini:
Донельзя постыли мне тина и прах;
Мне там в золотых погулять бы полях:
Туда призывают и ветер и гром,
Перун прилетает оттуда послом.
Posve su mi dojadili žabokrečina i prah;
Htio bih tamo zlatnim poljima prošetati:
Onamo prizivaju i vjetar i grom,
Perun dolijeće otuda poslom.
Jagličić je ove stihove preveo ovako:
Dojadiše, brate, mrtvaja i čkalj,
Ja bih da prošetam kroz blato i sjaj.
Tamo poziva me vetar, groma krik,
Otud često Perun poslom doleti.
Umjesto “praha”, stavio je “čkalj” da dobije srok sa “sjaj”, što – valaj! – nije neki slik, i pritom je nedopustivo izmijenio smisao stiha, jer prah je smrt, a čkalj je život; usput je izbacio “zlatna polja” koja su morala ostati u pjesmi: šetnja nebom kao zemnim poljima ovjerava pjesnikovu tvrdnju da mu je blizak “oganj nebeski”. Precrtao je “zlatna polja” i usrećio nas još jednom lažnom monetom, smjesom “blata i sjaja”, ali taj modernizator svega što takne ne vidi da je naškrabao besmislicu, pa ću ga pitati: otkud blato na nebesima?
“Zlatna polja” metafora su zvjezdane stvarnosti: k njoj pjesnika zove grom, otud Perun dolijeće da obavlja zemaljske poslove. U originalu “zlatna polja” će se na kraju pretvoriti u “okean svjetlila”, još jedna potvrda cjelovitosti vizije, ali Jagličić kao da se kladio da će ubiti sve dokaze da se radi o čvrstoj književnoj cjelini. I to “blato” veli da kašto ne razumije ono što prevodi. Ako o ovakvom prevodiocu na internetu vele da je “najsjajniji”, onda su im drugi prevodioci jadni, ili Jagličićeve prepjeve hvalitelj nije poredio sa originalom, a to je kao kad bih ja tog “velikog, apsolutnog pesnika” hvalio po čuvenju, ili je slučaj htio da mu budu slabi jedino prepjevi koje sam ja proučio.
Jagličićev grom pušta “krik”, a i što ne bi ako već bure “riču”? Prepjevalac iz Kragujevca potrudio se da i njegov grom bude na visini zadatka, a ako kažete da je krik tu zbog rime, reći ću: samo se u Jagličića mogu rimovati “krik” i “doleti”: silovao je original zbog rime koja nije rima.
U prepjevu četvrte strofe Kihelbekeru je opet nanio teške tjelesne povrede:
Туман бы распутать мне в длинную нить,
Да плащ бы широкий из сизого свить,
Предаться бы вихрю несытой душой,
Средь туч бы лететь под безмолвной луной!
Maglu bih razmotao u dugačku nit,
I plašt bih široki od sinjega spleo,
Predao bih se vihoru nesitom dušom,
Sred oblaka bih letio pod šutljivom lunom!
Jagličić kaže:
Upreo bih maglu u dugačku nit,
Da spletem široki ogrtač i štit.
Pustio bih da me goni duše glad,
Da me oblak nosi dok sja mjesec mlad.
Zbog rime je od magle spleo “ogrtač i štit”, a šta će mu štit u času kad se predaje stihijama kao svojti, od koga ili čega će taj štit da ga brani? Ovog prepjevaoca sam koliko voliš puta uhvatio da ne misli o smislu onog što kaže u prepjevu. Laži i besmislice na koje je često prisljen rimom, a vide se s Trebevića, meni su najnesnosnija osobina ovih prepjeva. Evo odlomak iz nenaslovljene pjesme Alekseja Tolstoja:
Mне кажется все так знакомо,
Хоть не был я здесь никогда:
И крыша далекого дома,
И мальчик, и лес, и вода,
И мельницы говор унылый,
И ветхое в поле гумно…
Все это когда-то уж было,
Но мною забыто давно.
Čini mi se sve tako poznato,
Mada ovdje nisam bio nikad:
I krov daleke kuće,
I dječak, i šuma, i voda.
I mlina govor potišten,
I razrušeno guvno u polju…
Sve je to nekada već bilo,
Ali sam ga davno zaboravio.
Evo mog prepjeva:
I sve se tako znanim čini,
Mada tu ne bjeh nikad, ko da
Sve: i krov kuće u daljini,
Dječak, i šuma, i ta voda,
I mlina zbor što puni sjetom,
I polje s guvnom oronulim –
Nekad je bilo, ali sve to
Zaborav davno mi utuli.
Kad sam pročitao Jagličićev prepjev ove strofe, prvo sam se od čuda prekrstio lijevom kod desne i potom dodao: anatemate Jagličića i njegovijeh prijepjevah!
Sve mi se čini tako znanim,
Mada tu ne bjeh nikad dosad,
I ti krovovi kuća samih,
Dečak i voda i gaj rosan.
Umoran govor potočare,
I trošno gumno gde boravih –
Sve su to slike jave stare –
Samo ih ja već zaboravih.
U Tolstojevoj pjesmi jasno se kaže: “Из озера с пеной и шумом / Вода через греблю бежит”, to jest “iz jezera, s hukom, u pjeni, / preko nasipa juri voda” i pokreće mlin, stoga moram pitati: otkud ova potočara, to jest mlin na potoku? Stvar je prosta: potočara mu treba da se rimuje sa “stara”, ali to kažem uzgred, a ima nešto gore: prepjevalac ne vidi da mu se pojebao drugi stih iz prve sa drugim stihom iz treće strofe: priznao je da tu nije bio “nikad dosad”, a potom veli: “I trošno gumno gdje boravih”! Baš kao u onoj anegdoti, kažu istinitoj, o jednom govoru Jože Broza: izgradila se Modriča otkad nikada u njoj nisam bio! Kako je pjesnik, u aoristu, mogao “boraviti” na tome gumnu i u tome mjestu gdje nikad prije nije bio, otkud zna da je tu “boravio” kad je čisto i bistro priznao da je sve zaboravio? Zna, kako neće znati: Jagličiću treba rima sa “zaboravih” koja moćno zvoni, a ko te pita za smisao tih stihova!
Taj zbog rima, vidjeli smo, često uživa da siluje original, ali se vara ako misli da zvučnost sroka “boravih”-“zaboravih” iskupljuje besmislicu rođenu iz tog sroka. U prepjevu Kihelbekerove pjesme od magle je, isključivo za ljubav rimi, skovao štit, što bi u modernoj poeziji bilo dobro: ovo je kristalno čist obrazac moderniziranja i “uljepšavanja”, to jest apsurda kojem Jagličić često robuje, a meni još češće ide na jetru.
U Jagličićevu prepjevu pjesnika goni “duše glad”, a koja i kakva, ne znamo, jer je precrtao vihor, uništio jedan od najjačih, možda i najjači stih u pjesmi: “predao bih se vihoru nesitom dušom”, stoga se zalud pitamo: čega je pjesnikova duša gladna? U slici duše koja ne može da se nasiti vihora vrhuni pjesnikovo srodstvo sa stihijama, i zato ne mogu da skužim zašto Jagličić nije napisao: “I da me vihoru preda duše glad” – ne treba biti naročito inventivan da nađeš ovo rješenje. U originalu, duša koja se predaje vihoru gladna je ne samo stihija već i slobodnih prostora gdje bi taj vihor mogao odnijeti robijaša.
U Jagličića ne leti pjesnik kroz oblak, kao u originalu, već ga “oblak nosi”, misli da je to ljepše, modernije, poetičnije, a ne vidi da pasivno “nosi” umjesto aktivnog “letim” ubija poeziju, pjesnikovo biće lišava energije po kojoj robijaš i jest srodan stihijama, energije koja ga uznosi ponad tamnice.
I “mjesec mlad” tu je zbog rime, pa treba žaliti za “šutljivom lunom” koju je Kihelbeker očito preuzeo od ruskih klasicista u čijim pjesmama je luna često “šutljiva” po uzoru na Vergilijev stih: “Per amica silentia lunae” .
Posljednju strofu najteže prevesti, ali pošto je najvažnija u pjesmi, Jagličićevi promašaji imaju i najteže posljedice:
Все дале и дале, и путь бы простер
Я в бездну, туда – за сафирный шатер!
О, как бы нырял в океане светил!
О, как бы себя по Вселенной разлил!
Sve dalje i dalje, i put bih prostro
U bezdan, tamo – iza safirnog šatora!
O, kako bih ronio u okeanu svjetila,
O, kako bih sebe po vasioni razlio!
Sve dalje i dalje prostro bi se put
U bezdan – safirni šator razmaknut,
O! zaronio bih u okean plav!
O! razlio bih se po svemiru sav!
Jagličić i ovdje našu maštu podvrgava mučnoj fiskulturi: u originalu “bezdan” je iza “safirnog šatora”, a on ih je izjednačio, moramo bezdan zamisliti kao šator, a ako nam to uspije, nije kriv Jagličić nego naše nemaštovito čitanje njegove žvrljotine. Pretpostavljam da razmaknut znači raširen, razapet šator, ali me smisao tog pridjeva brine manje od njegove suvišnosti: ovo je još jedna parazitska riječ kojim obiluju Jagličićevi prepjevi, jer nebeski šator ne može biti nerazapet, ne ni za ljubav najsjajnijeg živućeg prevodioca. I opet je za grešku bila kriva, bezbeli, rima.
Jagličić svoje prepjeve puni nijansama kojih u originalu, nema, a često je slijep za nijanse kojih ima, jedna od njih je bezdan iza vidljivih nebesa, slika koja živi od dva pogleda: što se odavde vidi kao safirni šator biva bezdan u očima mašte koja prošla kroz taj šator. A “okean plav” je kukavna sintagma koju je prevodilački stroj napravio pod prisilom rime: pridjev”plav” je i suvišan, jer bezdan je već “safiran” i, uz to, zbog banalnog plavila izbacio je “okean svjetlila” koji je vrhunac pjesme, žiža u kojoj se sabiraju značenja “pučine vazdušne” s početka pjesme, i “zlatnih polja” i “nebeskih talasa” iz druge strofe. U Jagličićevu prepjevu nema ni “vazdušne pučine”, ni “nebeskih talasa” ni “zalatnih polja”, ni “okeana svjetlila”: iščupao je srce pjesme, što me podsjetilo na pjesmu Tadeuša Ruževića Za srce: “video sam / specijalistu kuvara / zavukao bi ruku / u njušku / i kroz dušnik / ugurao je u unutrašnjost / ovce / i tamo živo / hvatao srce /stiskao prste / na srcu / čupao srce / jednim trzajem / da /
to je bio specijalista.”
Kad sam čitao ovaj prepjev gdje se original proveo ko Janko na Kosovu, čudilo me zašto je Sibinović tu pjesmu stavio u antologiju, ali moj prepjev kaže da to jeste antologijska pjesma:
Ima nešto znano, blisko biću mom,
U pučini zračnoj, ognju nebeskom,
A zvezde ponoćne sjaj, tajanstven sav,
Od duha srodnoga nosi mi pozdrav.
U golemu žalbu bura zaslušan,
Kada plavetnilo umire i dan,
Kad šuma zavija i u njoj je lom,
K valovlju bih htio jurnut nebeskom.
Posve mi dodija mrtvilo i prah;
Kroz polja bih zlatna da prođem umah,
Tamo prizivaju i vetar i grom,
A Perun doleće otuda poslom.
Maglu bih u dugu nit da razmotam,
I od sinjeg širok ogrtač da stkam,
Vihoru se predam dušom nesitom,
Letim kroz oblake pod nemom lunom!
Sve dalje, i put bih prostro u bëzdān –
Za šatorom što je od safira zdan!
Da kroz pun svetlila okeanski šir
Ronim, da razlijem sebe kroz Svemir.
Ovaj prevod bez laži sačuvao je srce pjesme: zračnu pučinu, nebeske talase, zlatna polja i okeanska svjetlila, i za ruskog pjesnika učinio sve što je u našem jeziku bilo moguće, a ko može više, kapu mu skidam. I mada volim Njegošev stih: “Neka bude što biti ne može”, kao prevodilac ga često moram zaboraviti. Ako moj prevod uporedite sa Jagličićevim, biće vam očito da je njegov pravio diletant koji se često frljaca riječima, a moj je tvorba za svaku svoju riječ odgovornog profesionalca.
4. Ovaj tekst je pisao pripadnik četvrte po brojnosti nacije u SFRJ koje više nema. Ni države ni nacije. Jugosloven sam duhovno bio i ostao, pa sam htio da one koje bi to još moglo zanimati podsjetim na mjerila kakva su važila u tom duhovnom prostoru i pokažem kako oni koji su prekonoć izrasli u veličine unutar nacionalnih, u sebe zatvorenih i vrlo samo(za)dovoljnih kulturica, izgledaju drukčije kad ih mjeriš jugo-aršinom. Tog prostora, na žalost, više nema, ali je potrebno podsjećati na njega: ko zna zašto bi to moglo biti dobro.
Riječ je o kulturnom prostoru kojeg sam oštro postao svjestan kad sam čitao Šoljanovu knjigu kritika iz šezdeset i neke: sve sam iz nje zaboravio, osim tvrdnje o više ne znam kojoj knjizi pjesama Jevrema Brkovića: možda je ta poezija, rekao je Šoljan, novost u crnogorskoj književnosti, ali u jugoslovenskim okviru ne znači ništa. Što je bilo točno: čak i danas, kad ga porediš sa najboljim pjesnicima koji su u 20. vijeku na srpskohrvatskom pisali, Brković je drugorazredan pojav. Danas, u nezavisnoj Crnoj Gori, fildžanu od države, Brković je velikan, čak je proglašen najvećim crnogorskim pjesnikom 20. vijeka, kao da Radovana Zogovića nikad bog nije ni davao.
U tom kulturnom prostoru svi koji su srpskohrvatski jezik upotrebljavali u književne svrhe bili su mi rivali: znao sam da sam od jednih bolji, drugim ravan, a da su treći bolji od mene. Kad je riječ o poeziji, prozi i esejistici, tu su stvari prilično teško mjerljive, što nije slučaj sa prepjevima: tu se može pouzdano znati i još pouzdanije dokazati šta je od čega bolje.
U dvojezičnoj antologiji Aleksandra Petrova pročitam Gumiljovljev Zalutali tramavaj u prepjevu Nikole Bertolina i kažem: mogu bolje, potom sjednem i napravim bolje. Prije tri godine taj prepjev mi je pobjegao iz kompjutera, pa sam napravio novi, ali sam žalostan, jer znam da je prvi bio bolji.
Ili čitam Slamnig-Šoljanove prevode: njih dvojicu smatram najboljim prevodiocima poezije na naš jezik u drugoj polovini 20. vijeka. Pročitam njihov prepjev Ouenove pjesme Himna osuđenoj mladeži, uporedim ga sa originalom i kažem: mogu kao oni. I napravim prepjev ravan njihovom, a pošto njih dvojice ima više nego mene, moja mi se zasluga čini veća.
Ili pročitam Mićevićev prepjev Bodlerove pjesme Neprijatelj i kažem: mogu mnogo bolje i napravim mnogo bolje. Danas mi je kompjuter prepun prepjeva u kojim sam svoje rivale dostizao ili prestizao, a pošto ovi tvrdnju ovdje ne mogu potkrepljivati citatima, jer bih morao navoditi originale, doslovne prevode, tuđ i moj prepjev, evo nenaslovljene pjesme Pavla Vasiljeva:
И имя твое, словно старая песня.
Приходит ко мне. Кто его запретит?
Кто его перескажет? Мне скучно и тесно
В этом мире уютном, где тщетно горит
В керосиновых лампах огонь Прометея –
Опаленными перьями фитилей…
Подойди же ко мне. Наклонись. Пожалей!
У меня ли на сердце пустая затея,
У меня ли на сердце полынь да песок,
Да охрипшие ветры!
______________Послушай, подруга,
Полюби хоть на вьюгу, на этот часок,
Я к тебе приближаюсь. Ты, может быть, с юга.
Выпускай же на волю своих лебедей, –
Красно солнышко падает в синее море
И –
__за пазухой прячется ножик-злодей
И –
__голодной собакой шатается горе…
Если все, как раскрытые карты, я сам
На сегодня поверю – сквозь вихри разбега,
Рассыпаясь, летят по твоим волосам
Вифлеемские звезды российского снега.
I ime je tvoje kao stara pjesma.
Dolazi k meni. Ko će ga zabraniti?
Ko će ga prepričati? Meni je dosadno i tijesno
U tom udobnom svijetu, gdje zaludno gori
U petrolejskim lampama oganj Prometejev –
Oprljenim perjem fitilja…
Priđi k meni. Nagni se. Sažali se!
Zar mi je na srcu prazna izmišljotina,
Zar mi je na srcu pelin i pijesak,
I promukli vjetrovi!
______________Čuj, prijateljice,
Zavoli bar u mećavi, za taj satić,
ja ću ti se približiti. Ti si, možda, s juga.
Pa pusti na slobodu svoje labudove –
crveno sunašce pada u sinje more
I –
__u njedrima krije se nožić-zlikovac
I –
__kao gladni pas tumara žalost…
Ako je sve kao otvorene karte, ja ću sam
Od danas povjerovati da kroz vihore zaleta,
Rasipljući se, lete po tvojoj kosi
Vitlejemske zvijezde ruskoga snijega.
Moj prepjev:
I ime je tvoje kao stara pjesan.
Dolazi k meni. Ko da ga zabrani?
Ko da ga prepriča? Dosadan mi je, tijesan,
Taj udobni svijet gde se zaludu stani
Oganj Prometejev u petrolejskim lampama –
U perima fitilja oprljenih…
Priđi mi. Nagni se. Sažali se! Ama
Izmišljotina prazna zar je na srcu meni,
Na srcu mi je pelin i pijesak zar
I promukli vjetrovi!
______________Čuj, moja si drúga,
Zavoli, za taj satić, u mećavi bar,
Približiću ti se. Ti si, možda, s juga.
Pa pusti na slobodu svoje labude –
Crveno sunce je u more sinje palo
I –
__nožić-zlikovac u njedra skrit bude,
I –
__poput gladnoga pseta tumara žalost…
Ako je sve ko karte otvorene, sam imam
Odsad vjerovati da kroz vihre zaleta toga
Rasiplju se, lete po tvojim vlasima
Vitlejemske zvijede snijega ruskoga.
Na treba biti osobit stručnjak za poeziju i njeno prevođenje da vidiš: ovdje je original na naš jezik prenesen bez grešaka, a gubici, koji su neizbježni u ovom poslu, svedeni su na minimum.
Evo i Jagličićeva raspištoljenog prepjeva:
I ime tvoje kao starinska priča zvučno
Prispeva k meni. Ko da spreči joj let nanovo?
Ko da je prepriča? Meni je tužno, mučno
U tom udobnom svetu gde plamsa, još, jalovo,
U kerozinu oganj Prometejev, i pali me
Zapaljenim perjima fitilja što ne susta…
Približi se meni. Privij me. Požali me!
Zar je meni na srcu samo zabava pusta,
Zar su u srcu mom samo pesak i pelin
Il’ vrtovi promukli!
______________Mila, počuj druga,
Bar usred te mećave jedan tren me poželi,
(ovdje nedostaje stih)
Pa pusti na volju svim svojim labudima –
Pada crveno sunce u plavog mora otvor,
I –
__u nedrima tvojim skriva se nožić-zlotvor
I –
__kao gladno pašče tuga se probudila…
Ako ne lažu karte, i moja će osama
Poverovati od danas opojnom vetru sa brega
Da to, raspršivši se, lete u tvojim kosama
Vitlejemske zvezde ruskog snega.
Kad uporedite ove prepjeve, doznaćete nešto i o načinu na koji sam, dok je Bivša postojala, pobjeđivao rivale u pravljenju prepjeva. Jagličić opet “objašnjava” original: ime pretvara u “starinsku priču” da u trećem stihu može reći: “Ko da je prepriča?”, a šta ga briga za uzbudljivu poeziju u pitanju: ko da prepriča ime? U želji da stihove učini razumljivijim, napisao glupost, jer priču može prepričati svaki osnovac, a pjesmu ne može niko: kad se “podaje prepričavanju”, to je “najsigurniji znak odsustva poezije: jer tamo gde se otkriva kompatibilnost stvari sa prepričavanjem, tamo čaršafi još nisu izgužvani, tamo poezija nije, da tako kažemo, prespavala”, kaže Mandeljštam u Razgovorima o Danteu.
“Ko da spreči let joj nanovo”, laže Jagličić, opet zbog rime, mada pitanje: “Ko da ga zabrani” ima veliku snagu u pjesmi pisca koga je Staljin dao strijeljati: njegovo ime leti iznad svih zabrana! U Jagličićevu prepjevu “oganj Prometejev” ne gori u “petrolejskim lampama” več “u kerozinu”, to jest u gorivu za mlazne motore, jerbo su njegovi prevodi do peta umočeni u “samovolju amatera” o kojoj je pisao Milan Kašanin.
U Jagličićevu prepjevu taj oganj “pali me zapaljenim perjima fitilja što ne susta”, mada u originalu postoje samo “pera fitilja oprljenih”, dok je iz prsta isisao “pali me” i dopisao “što ne susta” zbog rime sa “pusta”, ali njemu je triput slagati u osam riječi – dvaput zbog rime – lakše no meni zamijeniti crklu žarulju ili oguliti bananu, a usput siluje jezik: od zbirne imenice “perje” pravi nakaradnu množinu “perjima” da dobije slog više u stihu. A rima “otvor-zlotvor” oštro je ogledalo prepjevalačke vještine kakvu pomno njeguje Jagličić: glavno je da srok bude efektan, a vrlo važno što je prepjev defektan, pa se zalud pitaš u kakav to morski otvor pada sunce?
“Moja će osama poverovati od danas opojnom vetru sa brega”, veli raspištoljeni prevodilac, mada u originalu nema ni “osame”, ni “opojnosti”, ni “brega”: rime su ga, ko zna koji put, navele na ove laži, poetične doduše, taj često laže veoma poetično, ali su te poetizacije daleko od poezije kao Kanopus od Sirijusa. Riječi “ja sâm”, ja lično, pročitao je pogrešno i napavio osamu koja ima sposobost da vjeruje umjesto pjesnika, jer toliko je opojan vetar koji duva sa nepostojećeg brega.
A iskaz “ako karte ne lažu” zrcalo je najgore vrste nasilja nad izvornikom u Jagličićevim prvodima: već smo vidjeli da najbolje stihove s merakom ubija, a ovdje je uništio stih u kojem se sve, svijet i život, poredi sa otvorenim karatama, i od pjesnika napravio Maru gataru: karte možda ne lažu, ali što Jagličić umije lagati, to je, priča koja se, možda, i ne može valjano prepričati, ali se može se, pomnim analizma, temeljito ismijati.
Njegovi prepjevi su, kao čela krajiških nevjesta šorvanima, urešeni izmišljotinama koje su dijelom dokaz da je riječ o “velikom, apsolutnom pesniku” kome je original povod da nas zadivi egzibicijama, lažima i budalaštinama, a dijelom su i potvrda da taj prevodilački stroj rado i često ide lakšim putem: teže je potruditi se da, koliko je moguće, sačuvaš original no servirati nam laži koje, pored ostalog, govore da ne razumije i ne osjeća značenje pojedinih mjesta u pjesmi, zato što ne razumije ili ne benda smisao pjesme kao cjeline.