Kako se prorjeđujemo, tako smo sve manje Hrvati i Srbi. Prvi put ove godine jutros ne ložim vatru u kaljevoj, zapravo, pokušala sam oko 7.30, nije povukla, odustala, ja. Onda u sat i pol događaja za mjesec i pol u normalnim uvjetima. Danas nisu normalni jer je uskrsni ponedjeljak, i jednima i drugima. Jučer nisam ni u čiju kuću zalazila, nije red, nisam rod, a kol’ko sam Pomoz Bog, to povremeno osjetim.
Događaji autentični, imena promijenjena, ali, da ne poremetim odnose među ljudima, razlikuju se takozvana hrvatska i srpska, kao i ona neutralna, kakvo je i moje.
Kod Vesne ću ranije po nekoliko šnita kuhane šunke i dvije-tri vrste kolača, nisam jučer, čeka me, pa ću ranije, oko 9.00, dok je susjedstvo u kućama, poslije će svi u dvorišta, da ne vide kako nešto nosim. Majka joj rodom iz Marije Bistrice, 84 godine, treću godinu leži, ne može na noge, najviše voli čokolino, to poznanstvo zaslužuje posebnu priču u kojoj sam nju i svoju majku vozila do Bistirce pa se jedna, moja, naizgled izgubila, a ona odšetala do štandova da nakupuje medenjaka za darove.
Ali, vraga i uskrsni ponedjeljak, svi se već muvaju. Vera telefonira u verandi, čak i slučajni prolaznici kojih jutros nema sve mogu čuti, a ona ima pogled baš na sve što se oko mene događa. Milica metlom mlati po dvorištu i ispred kuće, ona sa suprugom Milošem i sinom Ljubišom došla preksinoć iz srbijanske prestonice, u kuću koja je tokom godine prazna, zanima je kakva je prognoza vremena.
Marko žuri prema džipu, bavi se pčelama, prekjučer sam mu predložila da u moje veliko dvorište koje se žuti od maslačaka smjesti nekoliko košnica, kad mogu u Puli ostaviti parkove nepokošene trave kako bi pčele imale hranu, što ne bismo mogli i mi u varošici punoj traktora i drva u metrima i kladama poslaganima na cestama, ispred kuća – nisam mogla vjerovati – Marko mi nije mogao objasniti zašto je ideja loša, samo odmahuje rukom dajući znak „nije moguće“, jedva čujno će: ne mogu govoriti, ubola me pčela, nateklo mi grlo – njega poljubila pčela, a svakodnevno se s njima druži na nekoliko livada u obližnjim selima gdje su autobusi sa košnicama.
Miloš taman stiže iz grada, praznih ruku, ni jedan dućan ne radi. Nudim kruh, veća količina u zamrzivaču, ako trebaju i trajno mlijeko i sve od važnih živežnih namirnica. Odrastala sam u vrijeme kad su dućani špeceraja zatvarani subotom u 13.00 sati, do ponedjeljka ujutro. Da ih je bilo tada sve u varošici spojiti u jedan, ne bismo imali čak ni pola modernog marketa, a imali smo sve.
Marijanini dečki ne vole jučerašnji kruh pa im pravi poderane gaće, 4-5 komada ostavlja za mene, viče da dođem dok su vruće. Marica iz treće ulice maše taman dok nosim poderane gaće – zaboravih reći da je moja stara kućica na raskršću i ima četiri prilaza – rekla sam ti još prije tri dana da dođeš po salate i mladog luka, nisačim nije špricano; kako ću ići baš uoči Uskrsa, ona taman mislila da napuni vrećicu i ostavi mi na štaketi.
I Marija ima 84 godine, lani više mjeseci nije izlazila ni na balkon, sad je vidim drugi-treći put ovo proljeće, prilazim da se odozdola javim, čestitam Uskrs. Crkveno zvono intenzivno, danas smiju zvona, ali glas od Ivke iz ne znam koje po broju već navedenih kuća, pa da sad ne zbrajam, nije potrebno, sve ih imam u glavi – Umro Papa.
I dok se po treći ili četvrti put vraćam u svoje dvorište sa različitim prehrambenim darom u rukama, svi su ispred kuća: Umro Papa, pa kako to, a još jučer, lijepa smrt, neka se nije mučio …
Odjednom nestali Hrvati i Srbi, u varošici u kojoj se baš tako raspoznaju, snažnije nego: katolici i pravoslavci; ostali samo smrtni ljudi koji ne znaju kad će im zadnji trenutak, ali im je nekako na licima ispisano to pitanje pa lica, oči i usne postaju razmekšani, kao čokolino, kao sirovo tijesto za poderane gaće, kao med, kao kuhana uskršnja šunka i svježa salata puterica.
Na rundeli pod prozorima smješkaju se nezaboravak i jaglac, neveliki, nježni i oni, krhki, bez trnja, usklađenih boja …
Iz provincije, jednog ne običnog dopodneva
Kako se prorjeđujemo, tako smo sve manje Hrvati i Srbi.
Prvi put ove godine jutros ne ložim vatru u kaljevoj, zapravo, pokušala sam oko 7.30, nije povukla, odustala, ja.
Onda u sat i pol događaja za mjesec i pol u normalnim uvjetima.
Danas nisu normalni jer je uskrsni ponedjeljak, i jednima i drugima.
Jučer nisam ni u čiju kuću zalazila, nije red, nisam rod, a kol’ko sam Pomoz Bog, to povremeno osjetim.
Događaji autentični, imena promijenjena, ali, da ne poremetim odnose među ljudima, razlikuju se takozvana hrvatska i srpska, kao i ona neutralna, kakvo je i moje.
Kod Vesne ću ranije po nekoliko šnita kuhane šunke i dvije-tri vrste kolača, nisam jučer, čeka me, pa ću ranije, oko 9.00, dok je susjedstvo u kućama, poslije će svi u dvorišta, da ne vide kako nešto nosim. Majka joj rodom iz Marije Bistrice, 84 godine, treću godinu leži, ne može na noge, najviše voli čokolino, to poznanstvo zaslužuje posebnu priču u kojoj sam nju i svoju majku vozila do Bistirce pa se jedna, moja, naizgled izgubila, a ona odšetala do štandova da nakupuje medenjaka za darove.
Ali, vraga i uskrsni ponedjeljak, svi se već muvaju.
Vera telefonira u verandi, čak i slučajni prolaznici kojih jutros nema sve mogu čuti, a ona ima pogled baš na sve što se oko mene događa.
Milica metlom mlati po dvorištu i ispred kuće, ona sa suprugom Milošem i sinom Ljubišom došla preksinoć iz srbijanske prestonice, u kuću koja je tokom godine prazna, zanima je kakva je prognoza vremena.
Marko žuri prema džipu, bavi se pčelama, prekjučer sam mu predložila da u moje veliko dvorište koje se žuti od maslačaka smjesti nekoliko košnica, kad mogu u Puli ostaviti parkove nepokošene trave kako bi pčele imale hranu, što ne bismo mogli i mi u varošici punoj traktora i drva u metrima i kladama poslaganima na cestama, ispred kuća – nisam mogla vjerovati – Marko mi nije mogao objasniti zašto je ideja loša, samo odmahuje rukom dajući znak „nije moguće“, jedva čujno će: ne mogu govoriti, ubola me pčela, nateklo mi grlo – njega poljubila pčela, a svakodnevno se s njima druži na nekoliko livada u obližnjim selima gdje su autobusi sa košnicama.
Miloš taman stiže iz grada, praznih ruku, ni jedan dućan ne radi. Nudim kruh, veća količina u zamrzivaču, ako trebaju i trajno mlijeko i sve od važnih živežnih namirnica. Odrastala sam u vrijeme kad su dućani špeceraja zatvarani subotom u 13.00 sati, do ponedjeljka ujutro. Da ih je bilo tada sve u varošici spojiti u jedan, ne bismo imali čak ni pola modernog marketa, a imali smo sve.
Marijanini dečki ne vole jučerašnji kruh pa im pravi poderane gaće, 4-5 komada ostavlja za mene, viče da dođem dok su vruće.
Marica iz treće ulice maše taman dok nosim poderane gaće – zaboravih reći da je moja stara kućica na raskršću i ima četiri prilaza – rekla sam ti još prije tri dana da dođeš po salate i mladog luka, nisačim nije špricano; kako ću ići baš uoči Uskrsa, ona taman mislila da napuni vrećicu i ostavi mi na štaketi.
I Marija ima 84 godine, lani više mjeseci nije izlazila ni na balkon, sad je vidim drugi-treći put ovo proljeće, prilazim da se odozdola javim, čestitam Uskrs.
Crkveno zvono intenzivno, danas smiju zvona, ali glas od Ivke iz ne znam koje po broju već navedenih kuća, pa da sad ne zbrajam, nije potrebno, sve ih imam u glavi – Umro Papa.
I dok se po treći ili četvrti put vraćam u svoje dvorište sa različitim prehrambenim darom u rukama, svi su ispred kuća: Umro Papa, pa kako to, a još jučer, lijepa smrt, neka se nije mučio …
Odjednom nestali Hrvati i Srbi, u varošici u kojoj se baš tako raspoznaju, snažnije nego: katolici i pravoslavci; ostali samo smrtni ljudi koji ne znaju kad će im zadnji trenutak, ali im je nekako na licima ispisano to pitanje pa lica, oči i usne postaju razmekšani, kao čokolino, kao sirovo tijesto za poderane gaće, kao med, kao kuhana uskršnja šunka i svježa salata puterica.
Na rundeli pod prozorima smješkaju se nezaboravak i jaglac, neveliki, nježni i oni, krhki, bez trnja, usklađenih boja …