Ivan Kožarić 92

Tog hladnog studenog 2001. Ivan Kožarić imao je samo osamdeset godina, a ja već tridest i dvije, dok nas je Branko Franceschi vozio iz Rijeke u Zagreb, razgovarali smo o mnogočemu, ne sjećam se više tema, sjećamo se samo tona, veselog, zafrkantskog i opuštajućeg. Kožarić se vraćao kući s otvorenja svoje izložbe u Galeriji O.K. , ja sam, a da to nisam niti znao, na neki način činio isto, odlazio sam kući, u grad koji nisam poznavao. Rastali smo se na pločniku, nedaleko bolnice Vrapče, u tom sam kvartu imao prvi zagrebački stan. Nakon dva tjedna sreo sam Kožarića na otvorenju jedne izložbe, pljesnuo je rukama i oduševljeno rekao: Aha, znači vas mlađe puštaju četvrtkom! Da, odgovorio sam, nas mlađe puštaju četvrtkom. Što su nama Kožarićeve devedeset i dvije godine? Pouka iz vitalnosti, lekcija iz ljubavi za život ili poziv na igru koju smo zaboravili? Vjerojatno sve to zajedno, ali i još nešto – politička korektnost činovnička je izmišljotina, nema humora bez uvrede, stvar je samo u podnošenju i razumijevanju.

Ivica Prtenjača 02. 07. 2013.