Prvu pjesničku zbirku naslovio je vrlo sentimentalno: “I poslije nas ostaje ljubav”. Bile su mu dvadeset i četiri, a igrom slučaja knjiga je otisnuta četiri godine i jedan dan nakon što je pobjegao iz Jugoslavije: u Buenos Airesu, 22. studenog 1964. Samo tada, na knjigu se potpisao imenom koje mu stoji u dokumentima: Borislav Maruna. Otisnuta u petstotinjak kopija, kao izvanredno izdanje Hrvatske revije, opremljena grafikama pjesnikova brata Pere Marune, s motivima iz izbjegličkih logora, ova knjiga odavno već požutjelih stranica nikada u Hrvatskoj nije pretiskana, nisu je u Hrvatskoj čitali ni pjesnici, ako bi se takvih kojim slučajem zateklo.
U “bilješci o piscu” ironično piše: “Nije ‘ratni zločinac’, nema unosnog zanimanja i do 21. studenog 1960. živio je, uglavnom, na račun dječjeg doplatka… Našavši se idućeg dana u Trstu – crta između Sežane i Divače, poslije prvog promašaja – i proboravivši u Italiji sedam mjeseci i pet dana, odputovao je u Argentinu, gdje najprije živi u Cordobi, a od 8. svibnja 1962. u Buenos Airesu.”
Desetljećima nakon ove knjige, i nakon što se vrati u Hrvatsku, Maruna će ponavljati da je hrvatstvo za njega isključivo “moralna kategorija”. Dugo to nisam razumio, bilo mi je sumnjivo. Te riječi zvučale su kao pakleni stroj. Kada sam razumio, njega više nije bilo u blizini.
Svoje putovanje kroz hrvatstvo Maruna je završio blizu Ivice Račana, dosljedno insistirajući na svojoj moralnoj kategoriji. Večeras, 30. lipnja 2013, obojica su mrtvi. Gdje bi se sljedećih sati zatekla ta dvojica ljudi da su doživjeli ovaj dan?
Ivica Račan bi, vjerujem, bio među svojima.
A Boris Maruna bio bi na nekome od sedam kontinenata, možda čak i u Hrvatskoj, ali od jednoga mjesta daleko.
Ne bi na trgu dočekivao goste, ne bi slavio sa razbojnicima.
***
Drugu Hrvatsku mislim
_________________________gospođi Štefici
Drugu Hrvatsku mislim, na granici svijeta,
Na velikom moru; njen stvarni gnjev i njenu nemoć
Samo zbog nje, zbog nje,
Samo zbog nje ja bih palio vatru
Drugu domovinu mislim i pjevam uspravnu pod nebom,
Moćnu nad grobovima
Drugu Hrvatsku mislim, nagnut na njene vodopade
Na njene rijeke studene;
Druge stube do njenog srca da me vode
Oh, Romanijo, tvoje zvijeri i tvoje lišće
Da me tvoje lišće pokriva
Mati mila, drugu domovinu, veliku i mladu nosim u žilju,
Koje čekića iz njenog pepela
Dobrotu mislim, dobrotu i ljubav mislim
Hrvatsku mislim
Da moja žalba, bude moja žalba
Da moja krv, bude moja krv
Da moji mrtvi, budu moji mrtvi
Drugu Hrvatsku mislim na granici svijeta,
Na moru, na velikom moru
Sanjam, sanjam, sanjam
Hrvatsku sanjam
I pjevam onaj dan, kad će njena riječ odjeknuti poput metaka
Poput razbijeljenih metaka u starim hrastovima Slavonije
Drugu Hrvatsku na granici svijeta mislim
Na moru što buči, na velikom moru koje ne uzmiče
Boris Maruna: Drugu Hrvatsku mislim
Prvu pjesničku zbirku naslovio je vrlo sentimentalno: “I poslije nas ostaje ljubav”. Bile su mu dvadeset i četiri, a igrom slučaja knjiga je otisnuta četiri godine i jedan dan nakon što je pobjegao iz Jugoslavije: u Buenos Airesu, 22. studenog 1964. Samo tada, na knjigu se potpisao imenom koje mu stoji u dokumentima: Borislav Maruna. Otisnuta u petstotinjak kopija, kao izvanredno izdanje Hrvatske revije, opremljena grafikama pjesnikova brata Pere Marune, s motivima iz izbjegličkih logora, ova knjiga odavno već požutjelih stranica nikada u Hrvatskoj nije pretiskana, nisu je u Hrvatskoj čitali ni pjesnici, ako bi se takvih kojim slučajem zateklo.
U “bilješci o piscu” ironično piše: “Nije ‘ratni zločinac’, nema unosnog zanimanja i do 21. studenog 1960. živio je, uglavnom, na račun dječjeg doplatka… Našavši se idućeg dana u Trstu – crta između Sežane i Divače, poslije prvog promašaja – i proboravivši u Italiji sedam mjeseci i pet dana, odputovao je u Argentinu, gdje najprije živi u Cordobi, a od 8. svibnja 1962. u Buenos Airesu.”
Desetljećima nakon ove knjige, i nakon što se vrati u Hrvatsku, Maruna će ponavljati da je hrvatstvo za njega isključivo “moralna kategorija”. Dugo to nisam razumio, bilo mi je sumnjivo. Te riječi zvučale su kao pakleni stroj. Kada sam razumio, njega više nije bilo u blizini.
Svoje putovanje kroz hrvatstvo Maruna je završio blizu Ivice Račana, dosljedno insistirajući na svojoj moralnoj kategoriji. Večeras, 30. lipnja 2013, obojica su mrtvi. Gdje bi se sljedećih sati zatekla ta dvojica ljudi da su doživjeli ovaj dan?
Ivica Račan bi, vjerujem, bio među svojima.
A Boris Maruna bio bi na nekome od sedam kontinenata, možda čak i u Hrvatskoj, ali od jednoga mjesta daleko.
Ne bi na trgu dočekivao goste, ne bi slavio sa razbojnicima.
***
Drugu Hrvatsku mislim
_________________________gospođi Štefici
Drugu Hrvatsku mislim, na granici svijeta,
Na velikom moru; njen stvarni gnjev i njenu nemoć
Samo zbog nje, zbog nje,
Samo zbog nje ja bih palio vatru
Drugu domovinu mislim i pjevam uspravnu pod nebom,
Moćnu nad grobovima
Drugu Hrvatsku mislim, nagnut na njene vodopade
Na njene rijeke studene;
Druge stube do njenog srca da me vode
Oh, Romanijo, tvoje zvijeri i tvoje lišće
Da me tvoje lišće pokriva
Mati mila, drugu domovinu, veliku i mladu nosim u žilju,
Koje čekića iz njenog pepela
Dobrotu mislim, dobrotu i ljubav mislim
Hrvatsku mislim
Da moja žalba, bude moja žalba
Da moja krv, bude moja krv
Da moji mrtvi, budu moji mrtvi
Drugu Hrvatsku mislim na granici svijeta,
Na moru, na velikom moru
Sanjam, sanjam, sanjam
Hrvatsku sanjam
I pjevam onaj dan, kad će njena riječ odjeknuti poput metaka
Poput razbijeljenih metaka u starim hrastovima Slavonije
Drugu Hrvatsku na granici svijeta mislim
Na moru što buči, na velikom moru koje ne uzmiče
_________________________________Borislav Maruna
***