Za samo nekoliko koraka pobjegao nam je brod za kopno. Da sam mahnuo mornarima, možda bi nas sačekali. Ali ja ne volim mahati. Zapravo, ne volim biti onaj koji je mahao da ga sačekaju, a oni ga potom nisu sačekali.
Sjedimo na taraci ispred hotela Neptun, gledamo prema lučici i molu na koji su prije pola stoljeća silazili Richard Burton i Elizabeth Taylor. Za stolom iza nas sjedi mlada žena s dvoje djece.
Dječak se na podu igra plastičnim kockama. Baca ih što dalje od sebe, a djevojčica okolo trči i skuplja ih. Kada mu to dosadi, grabi sa stola tanjurić od kave i njime struže po kamenim pločama. Zvuk je strašan, ali kada se osvrnem, vidim ženu koja se smije, kao da je sve normalno.
Zar vam smeta? – pita me, i ne vidim smisla u takvom pitanju.
Ne, zašto bi mi smetalo – smijem se.
I u taj čas prvi put ugledam dječakovo lice. Gleda u mome pravcu, ali kroz kroz mene, kao da iza mojih leđa vidi nešto strašno. Kao u Goetheovoj pjesmi o Kralju Vilenjaku, onako kako ju je preveo Danilo Kiš.
Malo kasnije stiže druga žena. Iz razgovora shvaćamo da je ona dječakova majka. Kada dječak ponovo počne bacati plasične kocke, a djevojčica potrči da ih donosi, ona joj kaže – nemoj K, nikad ne služi muškarca! – pa se nasmije.
Ona govori ekavski, a oko vrata nosi mali zlatni križić, nalik na one s ruskih pravoslavnih crkava.
Druga žena, djevojčicina majka, iz Zagreba je.
Čini se da su se sprijateljile na ljetovanju, da se ranije nisu znale.
Dječak baca tanjurić, tanjurić se razbije, a keramički komadići razlete se po terasi.
Na tresak dotrčava konobar, i bez riječi ih kupi. Kao da se to već događalo.
Dječak plače, a majka ga, zajedno s drugom mladom ženom, pokušava utješiti. Govori mu da je sve prošlo. Ne obraća mu se na način na koji majke razgovaraju s djecom kada nešto razbiju.
Pokušavam se sjetiti. Da, ona mu se obraća poput spasitelja koji, nakon što je protutnjao strašan potres, spašavaju preživjele ispod ruševina.
Ali on i dalje jednako plače.
Ponovo se osvrćem i ponovo osjetim da je iza mene nešto strašno. Nasmiješim se ženama i dječaku. I djevojčici se nasmiješim. Na kraju, šta bi čovjek, nego da viče ili da se smiješi.
Onda se dječak smiruje. Preživjeli su spašeni ispod ruševina, mrtvi se po redu sahranjuju, ali iza naših leđa i dalje je nešto strašno. Nestaje kada se za njim osvrnemo.
Konobar mete one najsitnije i najoštrije komadiće, na koje bi netko mogao bos stati i ubosti se. Ne pogledava u dječakovom pravcu, ne zanima ga njegovo lice. Za njega on je defektan, i nema se tu što misliti i gledati.
Dječak vidi ono što mi ne vidimo.
Uskoro pristaje brod i mi odlazimo na kopno. I to bi uglavnom bilo sve.
Ispred hotela Neptun
Za samo nekoliko koraka pobjegao nam je brod za kopno. Da sam mahnuo mornarima, možda bi nas sačekali. Ali ja ne volim mahati. Zapravo, ne volim biti onaj koji je mahao da ga sačekaju, a oni ga potom nisu sačekali.
Sjedimo na taraci ispred hotela Neptun, gledamo prema lučici i molu na koji su prije pola stoljeća silazili Richard Burton i Elizabeth Taylor. Za stolom iza nas sjedi mlada žena s dvoje djece.
Dječak se na podu igra plastičnim kockama. Baca ih što dalje od sebe, a djevojčica okolo trči i skuplja ih. Kada mu to dosadi, grabi sa stola tanjurić od kave i njime struže po kamenim pločama. Zvuk je strašan, ali kada se osvrnem, vidim ženu koja se smije, kao da je sve normalno.
Zar vam smeta? – pita me, i ne vidim smisla u takvom pitanju.
Ne, zašto bi mi smetalo – smijem se.
I u taj čas prvi put ugledam dječakovo lice. Gleda u mome pravcu, ali kroz kroz mene, kao da iza mojih leđa vidi nešto strašno. Kao u Goetheovoj pjesmi o Kralju Vilenjaku, onako kako ju je preveo Danilo Kiš.
Malo kasnije stiže druga žena. Iz razgovora shvaćamo da je ona dječakova majka. Kada dječak ponovo počne bacati plasične kocke, a djevojčica potrči da ih donosi, ona joj kaže – nemoj K, nikad ne služi muškarca! – pa se nasmije.
Ona govori ekavski, a oko vrata nosi mali zlatni križić, nalik na one s ruskih pravoslavnih crkava.
Druga žena, djevojčicina majka, iz Zagreba je.
Čini se da su se sprijateljile na ljetovanju, da se ranije nisu znale.
Dječak baca tanjurić, tanjurić se razbije, a keramički komadići razlete se po terasi.
Na tresak dotrčava konobar, i bez riječi ih kupi. Kao da se to već događalo.
Dječak plače, a majka ga, zajedno s drugom mladom ženom, pokušava utješiti. Govori mu da je sve prošlo. Ne obraća mu se na način na koji majke razgovaraju s djecom kada nešto razbiju.
Pokušavam se sjetiti. Da, ona mu se obraća poput spasitelja koji, nakon što je protutnjao strašan potres, spašavaju preživjele ispod ruševina.
Ali on i dalje jednako plače.
Ponovo se osvrćem i ponovo osjetim da je iza mene nešto strašno. Nasmiješim se ženama i dječaku. I djevojčici se nasmiješim. Na kraju, šta bi čovjek, nego da viče ili da se smiješi.
Onda se dječak smiruje. Preživjeli su spašeni ispod ruševina, mrtvi se po redu sahranjuju, ali iza naših leđa i dalje je nešto strašno. Nestaje kada se za njim osvrnemo.
Konobar mete one najsitnije i najoštrije komadiće, na koje bi netko mogao bos stati i ubosti se. Ne pogledava u dječakovom pravcu, ne zanima ga njegovo lice. Za njega on je defektan, i nema se tu što misliti i gledati.
Dječak vidi ono što mi ne vidimo.
Uskoro pristaje brod i mi odlazimo na kopno. I to bi uglavnom bilo sve.