Naš stan je postao pretijesan, zbog knjiga. Kad su se napunile police, počeo sam ih odlagati posvuda, a sad se čini da je i to posvuda zakrčeno. S. je zahtijevala da napravim izbor, a ona će sve knjige koje kao višak izdvojim, pokloniti nekoj biblioteci. Ona ima i prijedlog kako da napravim izbor; rekla je: “Odvoji one knjige kojima se do kraja života više nećeš vraćati.”
Poslušno sam pristupio poslu, trudeći se da zanemarim činjenicu da je njen prijedlog u bezazlenu kućnu radnju uključio i moju smrt, i ponašajući se u skladu s uputama, odvajao sam knjige za koje sam procjenjivao da im se “do kraja života više neću vraćati”. Tako sam otkrio da bih se većine mogao odreći, jer im se godinama ne vraćam, a ima onih koje sam posljednji put otvarao dalekih osamdesetih. Upravo to je ličnu biblioteku, koja bi trebala biti ogledalo privatnosti, pretvorilo u neistraženi teritorij.
Recimo, sklanjajući suvišne knjige sinoć sam našao četiri s posvetom, ali ne s posvetom meni, nego Vasiliju Aksjonovu. Nekada, na nekom od čitanja, ruski pjesnici/emigranti su mi prilazili zanimajući se manje za ono što pišem, a više privučeni podatkom da živim u Washingtonu (gdje i ruski pisac), pa su molili da ponesem njihove knjige za Aksjonova. Kad sam se vratio, nisam potražio pisca, ili je on već bio odselio iz grada. Ne sjećam se više. Nikada ga nisam sreo, ali sam čuo puno emigrantskih priča o Aksjonovu. Na Glas Amerike je dolazio da čita odlomke iz svog novog rukopisa, a tvrde da ga je u Rusiji tada slušalo nekoliko miliona njegovih čitalaca. Onda se vratio u Moskvu, pa su ga s Glasa Amerike molili za intervju. U prvom pitanju, novinar je od njega tražio da usporedi Washington i Moskvu, a pisac je odgovorio da je razlika velika: u Washingtonu ne čitaju. U program su se potom uključivali slušaoci i jedna Ruskinja koja živi ovdje, rekla je da se ne slaže s tvrdnjom da u Washingtonu ljudi ne čitaju, da je upravo bila kod zubara, a na stolu u njegovoj ordinaciji vidjela je knjigu Vasilija Aksjonova! Pisac je u svom kratkom odgovoru izdiktirao ime i adresu svog zubara u Washingtonu, i rekao: “On ima moju knjigu, zato što sam mu je poklonio.” Aksjonov je u međuvremenu umro; i kad bih htio, sad mu ove knjige ne mogu uručiti. Ali sam gledajući u nečitko ispisane posvete osjetio veliku naklonost prema tom čovjeku kojeg, kažem, nisam poznavao, niti sam pročitao i jednu njegovu knjigu.
Ali, sve ovo pišem zbog sljedećeg: istražujući svoje police, u Ključu za gljive Ivana Fochta našao sam između stranica zadjenuto pismo požutjelo od vremena, a moje iznenađenje je bilo veliko, zato što pismo nije otvoreno. Dvadeset pet godina, možda više, ono je tu, nepročitano. Razgledao sam pismo sa zanimanjem. Sat vremena sam odgađao da ga otvorim. A onda sam odustao. – Ne znam šta je sadržaj pisma, zato što sam ga ostavio neotvorenog u knjizi koju sam vratio na policu. Ako je više od dvadesetipet godina bilo neotvoreno, sadržaj ne može biti toliko zanimljiv koliko je zanimljivo znati da na polici, između stranica jedne knjige, postoji pismo koje “do kraja svog života” neću otvoriti i pročitati.
Pismo iz prošlosti
Naš stan je postao pretijesan, zbog knjiga. Kad su se napunile police, počeo sam ih odlagati posvuda, a sad se čini da je i to posvuda zakrčeno. S. je zahtijevala da napravim izbor, a ona će sve knjige koje kao višak izdvojim, pokloniti nekoj biblioteci. Ona ima i prijedlog kako da napravim izbor; rekla je: “Odvoji one knjige kojima se do kraja života više nećeš vraćati.”
Poslušno sam pristupio poslu, trudeći se da zanemarim činjenicu da je njen prijedlog u bezazlenu kućnu radnju uključio i moju smrt, i ponašajući se u skladu s uputama, odvajao sam knjige za koje sam procjenjivao da im se “do kraja života više neću vraćati”. Tako sam otkrio da bih se većine mogao odreći, jer im se godinama ne vraćam, a ima onih koje sam posljednji put otvarao dalekih osamdesetih. Upravo to je ličnu biblioteku, koja bi trebala biti ogledalo privatnosti, pretvorilo u neistraženi teritorij.
Recimo, sklanjajući suvišne knjige sinoć sam našao četiri s posvetom, ali ne s posvetom meni, nego Vasiliju Aksjonovu. Nekada, na nekom od čitanja, ruski pjesnici/emigranti su mi prilazili zanimajući se manje za ono što pišem, a više privučeni podatkom da živim u Washingtonu (gdje i ruski pisac), pa su molili da ponesem njihove knjige za Aksjonova. Kad sam se vratio, nisam potražio pisca, ili je on već bio odselio iz grada. Ne sjećam se više. Nikada ga nisam sreo, ali sam čuo puno emigrantskih priča o Aksjonovu. Na Glas Amerike je dolazio da čita odlomke iz svog novog rukopisa, a tvrde da ga je u Rusiji tada slušalo nekoliko miliona njegovih čitalaca. Onda se vratio u Moskvu, pa su ga s Glasa Amerike molili za intervju. U prvom pitanju, novinar je od njega tražio da usporedi Washington i Moskvu, a pisac je odgovorio da je razlika velika: u Washingtonu ne čitaju. U program su se potom uključivali slušaoci i jedna Ruskinja koja živi ovdje, rekla je da se ne slaže s tvrdnjom da u Washingtonu ljudi ne čitaju, da je upravo bila kod zubara, a na stolu u njegovoj ordinaciji vidjela je knjigu Vasilija Aksjonova! Pisac je u svom kratkom odgovoru izdiktirao ime i adresu svog zubara u Washingtonu, i rekao: “On ima moju knjigu, zato što sam mu je poklonio.” Aksjonov je u međuvremenu umro; i kad bih htio, sad mu ove knjige ne mogu uručiti. Ali sam gledajući u nečitko ispisane posvete osjetio veliku naklonost prema tom čovjeku kojeg, kažem, nisam poznavao, niti sam pročitao i jednu njegovu knjigu.
Ali, sve ovo pišem zbog sljedećeg: istražujući svoje police, u Ključu za gljive Ivana Fochta našao sam između stranica zadjenuto pismo požutjelo od vremena, a moje iznenađenje je bilo veliko, zato što pismo nije otvoreno. Dvadeset pet godina, možda više, ono je tu, nepročitano. Razgledao sam pismo sa zanimanjem. Sat vremena sam odgađao da ga otvorim. A onda sam odustao. – Ne znam šta je sadržaj pisma, zato što sam ga ostavio neotvorenog u knjizi koju sam vratio na policu. Ako je više od dvadesetipet godina bilo neotvoreno, sadržaj ne može biti toliko zanimljiv koliko je zanimljivo znati da na polici, između stranica jedne knjige, postoji pismo koje “do kraja svog života” neću otvoriti i pročitati.