Kad budeš sama, rode,
sred vaseljene ledne
gdje se iz misli jedne
stotine tuga rode,
nek sjaj te iz dva lika,
ko mene majčin, grije,
a tuđa sreća nikad
uvreda nek ti nije.
A kad muka te skoli
i nema utjehe, ili
kad te boli svit bili
(a on je tu da boli) –
pričekni da iz tmica
izgrije, iznad smetlja,
sunce koje sve svjetlja
ko kvake domaćica
i sred svjetskoga leda
činiće ti se tada:
ljutić te ko brat gleda
sestra je bela rada.
Život će, stvarno življen,
k otkriću te privesti
da jagode je divlje
ljepše brati no jesti:
beraču ćuh miriše
na jabuke iz slame
i grančicom mu piše
božje autograme.
Ovo ti neće majka
reći, moj lipi cvite –
ako je nešto bajka,
tu je da rasani te.
A zbir svjetova sviju
često, prije no usnem,
bješe ko kad se smiju
raskrvavljene usne.
No kad proživiš život
nad nagradom i kaznom:
sve je sveto ko ćivot,
jer divno je prolazno
čak dok u tom lijevku
adskom sve moje trne
kao u kolijevku
da se u ništa vrnem
bez mira i bez rata,
bez ljeta i bez leda:
ljutić je mjesto brata,
sestra je bela rada.
18.
Da uz svijeću, kao u ratu,
tugujem, s punim pravom
nad svime što se ambisalo.
I da naslutim šta bješe pravo
tek pošto je u bezdan palo.
U ovoj noći kada dom
kojega više nema gori
mogao bi se nizati biser
U srcu kamen o koji se
rasprskavaju meteori.
A u trenutku kad posegnem
za tobom, zaludna pjesmo,
znam da želim zaboraviti
da mi, još živi, dugmad jesmo
koja vise o jednoj niti.
Davni mir od jabučnoga
cvijeta s kraja svijeta će
možda pomoći da ugledam
grob svoj po kojem sunce sjaće
da razgoli ga ispod leda.
I nailaze najzad ona
trenuća što su posve naga,
kad se stigne do kraja bola:
ko da odvaja od svog blaga
Alibaba, za te, bar pola.
Dok potok iz M. Crnjanskoga,
od rumenila zore salit,
ko da ne šumi, nego jeca:
ovaj ste svijet razlupali,
kao igračku djeca.
19.
Jest, besmisao sit se iznjakao.
Više ne zviždi, kao lopov, tane.
I celi svet mi tužno vonja kao
u biblioteci knjige nečitane.
Ne krepi više ni jedna pobeda,
što već ne mogu za poraze reći.
Moj život, bez njih, bez njinoga jeda –
ko da ga žive neko sasvim treći.
Na zemlji još me tek sitnice drže.
Sa vrućim čelom na staklu od leda
u vlastitu sam pustaru zagledan,
pustaru koja kao pastuh rže,
il Strahinićev hat iz noći njišti
o smenjivanju ljudskih naraštaja:
zaprežnih grla što ih zlo koristi
u bezumnoj trci bez smisla i kraja.
Otvori prozor i vikni u vetar: drugorazredno doba istinama
drugoga reda hranilo je nama
duše uzane poput epruveta,
mada je tebi (van i iznad vera)
ko Ejzenštajnova kolica što juriš
k jami, sad pojmljiv svetac što zažmuri
pred pogibeljnom lepotom jezera.
Sija, na kraju noći, poput tačke,
Danica zalud. Zalud nam sve jave.
Jer na Istinu, ko ni na staračke
Uzdahe, niko ne okreće glave.
20.
(U dane kada te noge nose
Svijetom kao između jekova
Samrtnika, čije rane bih umio
Rosom, da u paklu ima rose) –
Zna sa neba kašto misao da siđe
U dušu: kad bih svijet slušati umio
Kao u djetinjstvu vale Ljuboviđe –
Postojao bih na vijeke vjekova.
Nen žubor što bješe često razlog moga
Smijeha bezrazložnoga,
Znam, isti je milenijama,
No ako bih prestao u snu da ga slušam
Ko zna kakva, tamo gdje je duša,
Mogla bi zinuti jama.
21.
Živote, zgrbljen poput Čehovljeva
Obućara što čizme krpi,
Ne znam na javi, ni kad snijevam,
Zašto trpim. I zašto te trpim.
Živote, težak kao da se zida
Misirska piramida
A baš svaki je blok taj kameni
Golim rukama podići meni.
Živote, sad kao zamahnut korbač,
Sad spljošten kao raža,
Sad kao stara kožna torba:
Što izlizanija, to draža.
Sigavi živote, što si me otrovima budio,
Otrovima kovo me,
Ko Ljermontovu, sred bure
Maine nudio,
Daj bar da prsnem ko žica s tambure
Svirca u kolu Brankovome.
22. Potpetice
Okoponoćno doba.
Pokušavam rimu za oče Pipanjem po sebi naći
Kao pod niskim kaučem
Kraljicu koja pade s ploče
Šahovske. Jeste, za pisaćim
Astalom zna, za pedalj dobar,
Da oslekne pustoš u meni.
Možebiti od vanvremenih
Vjetrova što sa Prenja huče:
U njima kriče rajske tice.
Tad za polarnom, i to iz pjesni
Emilinije, posežem zorom,
Čak uobrazim da je čujem.
I odjedared potpetice
Ženske visoke, kao vjesnik
Ne zna se čega, no skoro tu je,
Ulicu su mi pod prozorom,
Svojski štepati stale.
I pune duše od tog šića
Na balkon iziđoh, ko iz štale
Đavolove, i vidjeh dvije
Djevojke, nalik na galije
Za plov oko svijeta spravne:
Takvu imaju u se vjeru.
I pukoše mi pred očima,
Ko od vaskrsnih zvona,
Poljane, poljane, poljane travne
Talasanja čija se steru
Ko zna koliko već eona
Od mojih Papa sve do Nikad.
Zaličih sebi na bonika
Što očekuje, s praocima,
Za rane trave sa Vlašića.
Sa sviju Sedam Vlašića.
Prema kojim, iz svojih tmica
Nasumične poglede bacam
Uzaludno, ko prema Bogu,
Il ko da tražim iglu u stogu,
Među tolikim zviježđem koje
U ritmu kucanja potpetica,
Visokih ženskih, došlih iz ada,
Ili iz raja, ko zna, treptalo je
Ponad 100 000
Bosanskih mrtvaca.
Inventura u šezdeset petoj/5
(bilješke za poemu)
17. Još jedna za Ivanu
Kad budeš sama, rode,
sred vaseljene ledne
gdje se iz misli jedne
stotine tuga rode,
nek sjaj te iz dva lika,
ko mene majčin, grije,
a tuđa sreća nikad
uvreda nek ti nije.
A kad muka te skoli
i nema utjehe, ili
kad te boli svit bili
(a on je tu da boli) –
pričekni da iz tmica
izgrije, iznad smetlja,
sunce koje sve svjetlja
ko kvake domaćica
i sred svjetskoga leda
činiće ti se tada:
ljutić te ko brat gleda
sestra je bela rada.
Život će, stvarno življen,
k otkriću te privesti
da jagode je divlje
ljepše brati no jesti:
beraču ćuh miriše
na jabuke iz slame
i grančicom mu piše
božje autograme.
Ovo ti neće majka
reći, moj lipi cvite –
ako je nešto bajka,
tu je da rasani te.
A zbir svjetova sviju
često, prije no usnem,
bješe ko kad se smiju
raskrvavljene usne.
No kad proživiš život
nad nagradom i kaznom:
sve je sveto ko ćivot,
jer divno je prolazno
čak dok u tom lijevku
adskom sve moje trne
kao u kolijevku
da se u ništa vrnem
bez mira i bez rata,
bez ljeta i bez leda:
ljutić je mjesto brata,
sestra je bela rada.
18.
Da uz svijeću, kao u ratu,
tugujem, s punim pravom
nad svime što se ambisalo.
I da naslutim šta bješe pravo
tek pošto je u bezdan palo.
U ovoj noći kada dom
kojega više nema gori
mogao bi se nizati biser
U srcu kamen o koji se
rasprskavaju meteori.
A u trenutku kad posegnem
za tobom, zaludna pjesmo,
znam da želim zaboraviti
da mi, još živi, dugmad jesmo
koja vise o jednoj niti.
Davni mir od jabučnoga
cvijeta s kraja svijeta će
možda pomoći da ugledam
grob svoj po kojem sunce sjaće
da razgoli ga ispod leda.
I nailaze najzad ona
trenuća što su posve naga,
kad se stigne do kraja bola:
ko da odvaja od svog blaga
Alibaba, za te, bar pola.
Dok potok iz M. Crnjanskoga,
od rumenila zore salit,
ko da ne šumi, nego jeca:
ovaj ste svijet razlupali,
kao igračku djeca.
19.
Jest, besmisao sit se iznjakao.
Više ne zviždi, kao lopov, tane.
I celi svet mi tužno vonja kao
u biblioteci knjige nečitane.
Ne krepi više ni jedna pobeda,
što već ne mogu za poraze reći.
Moj život, bez njih, bez njinoga jeda –
ko da ga žive neko sasvim treći.
Na zemlji još me tek sitnice drže.
Sa vrućim čelom na staklu od leda
u vlastitu sam pustaru zagledan,
pustaru koja kao pastuh rže,
il Strahinićev hat iz noći njišti
o smenjivanju ljudskih naraštaja:
zaprežnih grla što ih zlo koristi
u bezumnoj trci bez smisla i kraja.
Otvori prozor i vikni u vetar:
drugorazredno doba istinama
drugoga reda hranilo je nama
duše uzane poput epruveta,
mada je tebi (van i iznad vera)
ko Ejzenštajnova kolica što juriš
k jami, sad pojmljiv svetac što zažmuri
pred pogibeljnom lepotom jezera.
Sija, na kraju noći, poput tačke,
Danica zalud. Zalud nam sve jave.
Jer na Istinu, ko ni na staračke
Uzdahe, niko ne okreće glave.
20.
(U dane kada te noge nose
Svijetom kao između jekova
Samrtnika, čije rane bih umio
Rosom, da u paklu ima rose) –
Zna sa neba kašto misao da siđe
U dušu: kad bih svijet slušati umio
Kao u djetinjstvu vale Ljuboviđe –
Postojao bih na vijeke vjekova.
Nen žubor što bješe često razlog moga
Smijeha bezrazložnoga,
Znam, isti je milenijama,
No ako bih prestao u snu da ga slušam
Ko zna kakva, tamo gdje je duša,
Mogla bi zinuti jama.
21.
Živote, zgrbljen poput Čehovljeva
Obućara što čizme krpi,
Ne znam na javi, ni kad snijevam,
Zašto trpim. I zašto te trpim.
Živote, težak kao da se zida
Misirska piramida
A baš svaki je blok taj kameni
Golim rukama podići meni.
Živote, sad kao zamahnut korbač,
Sad spljošten kao raža,
Sad kao stara kožna torba:
Što izlizanija, to draža.
Sigavi živote, što si me otrovima budio,
Otrovima kovo me,
Ko Ljermontovu, sred bure
Maine nudio,
Daj bar da prsnem ko žica s tambure
Svirca u kolu Brankovome.
22. Potpetice
Okoponoćno doba.
Pokušavam rimu za oče
Pipanjem po sebi naći
Kao pod niskim kaučem
Kraljicu koja pade s ploče
Šahovske. Jeste, za pisaćim
Astalom zna, za pedalj dobar,
Da oslekne pustoš u meni.
Možebiti od vanvremenih
Vjetrova što sa Prenja huče:
U njima kriče rajske tice.
Tad za polarnom, i to iz pjesni
Emilinije, posežem zorom,
Čak uobrazim da je čujem.
I odjedared potpetice
Ženske visoke, kao vjesnik
Ne zna se čega, no skoro tu je,
Ulicu su mi pod prozorom,
Svojski štepati stale.
I pune duše od tog šića
Na balkon iziđoh, ko iz štale
Đavolove, i vidjeh dvije
Djevojke, nalik na galije
Za plov oko svijeta spravne:
Takvu imaju u se vjeru.
I pukoše mi pred očima,
Ko od vaskrsnih zvona,
Poljane, poljane, poljane travne
Talasanja čija se steru
Ko zna koliko već eona
Od mojih Papa sve do Nikad.
Zaličih sebi na bonika
Što očekuje, s praocima,
Za rane trave sa Vlašića.
Sa sviju Sedam Vlašića.
Prema kojim, iz svojih tmica
Nasumične poglede bacam
Uzaludno, ko prema Bogu,
Il ko da tražim iglu u stogu,
Među tolikim zviježđem koje
U ritmu kucanja potpetica,
Visokih ženskih, došlih iz ada,
Ili iz raja, ko zna, treptalo je
Ponad 100 000
Bosanskih mrtvaca.