Tko još tako dobro i besplatno živi na trošak poezije, pomislio je Ivan kad je nagazio naljepnicu. Imala je tri reda. U prvom je redu velikim slovima pisalo KLAVIRE, tako da ti pukne u oči, a u drugom prevozi Ostoja. U trećem je, sitno, bio broj mobitela. Nazvao je.
– Dobar dan, vi ste Ostoja?
– Jesam, šta treba.
– Pišete pjesme?
– Ne pišem. Prevozim klavire.
– Bolje pišite pjesme.
– Ma nemoj, a ko da onda prevozi klavire? Ko? Alo?
– Tu sam, ne znam. Koliko ih je?
– Koga?
– Pa tih klavira.
– A, puno. Milion. Pecto. Imaš Jamaha, imaš Bezendorfer, imaš Tomahavk, sve ja prevezo.
– Milion klavira?
– Nego šta. Da ga i tebi?
– Ne treba, hvala. Taman mi je ovo.
***
Čovjek koji mrzi muziku
Sve je moguće. Moguće je doći pod vulkan i izgovoriti Eyjafjallajökull, moguće je zube slomiti na mandarinu i na mantalu, moguće je kihati od šest malih knedli, moguće je vino u tetrapaku, moguće je da se nitko ne žali da je centralni pjesnik – samo marginalni (svima je dobro u centrali), moguće je zauvijek baciti frizbi, moguće je načelo rasta primijeniti na kamen, moguće je da je Ivica Dačić nastavak Ivice Dačića istim sredstvima, moguće je saviti željezo snagom drolje i vrlinom dokumenta, moguće je snervati se zbog jednog jedinog lješnjaka, moguće je i crveno i crveno, a da nitko ne primijeti razliku, moguće su unutarnje kiše, moguće je stvar pojesti s poda, moguće je jebati se s djecom, moguće je pripaliti vodu, moguće je odraslog gorilu pogledati u oči, moguće je imati sedam godina i zaboraviti klikere, moguće se okliznuti na šmirgl papir koji je naopačke ostavio domar Mitar, moguća je gospa na baterije i u rikverc, moguće je odlajati u svemir, moguće je da nikad ne saznamo šta je moguće ako prvo ne izborimo nemoguće, ali je li moguće, čak i ako je prije pričanja bilo bubnjanje, da postoji čovjek koji mrzi muziku, pita se neprilagođena Tamara, i cvika karte na Kolarcu.
Beogradske priče/4
Klavire (prevozi Ostoja)
Tko još tako dobro i besplatno živi na trošak poezije, pomislio je Ivan kad je nagazio naljepnicu. Imala je tri reda. U prvom je redu velikim slovima pisalo KLAVIRE, tako da ti pukne u oči, a u drugom prevozi Ostoja. U trećem je, sitno, bio broj mobitela. Nazvao je.
– Dobar dan, vi ste Ostoja?
– Jesam, šta treba.
– Pišete pjesme?
– Ne pišem. Prevozim klavire.
– Bolje pišite pjesme.
– Ma nemoj, a ko da onda prevozi klavire? Ko? Alo?
– Tu sam, ne znam. Koliko ih je?
– Koga?
– Pa tih klavira.
– A, puno. Milion. Pecto. Imaš Jamaha, imaš Bezendorfer, imaš Tomahavk, sve ja prevezo.
– Milion klavira?
– Nego šta. Da ga i tebi?
– Ne treba, hvala. Taman mi je ovo.
***
Čovjek koji mrzi muziku
Sve je moguće. Moguće je doći pod vulkan i izgovoriti Eyjafjallajökull, moguće je zube slomiti na mandarinu i na mantalu, moguće je kihati od šest malih knedli, moguće je vino u tetrapaku, moguće je da se nitko ne žali da je centralni pjesnik – samo marginalni (svima je dobro u centrali), moguće je zauvijek baciti frizbi, moguće je načelo rasta primijeniti na kamen, moguće je da je Ivica Dačić nastavak Ivice Dačića istim sredstvima, moguće je saviti željezo snagom drolje i vrlinom dokumenta, moguće je snervati se zbog jednog jedinog lješnjaka, moguće je i crveno i crveno, a da nitko ne primijeti razliku, moguće su unutarnje kiše, moguće je stvar pojesti s poda, moguće je jebati se s djecom, moguće je pripaliti vodu, moguće je odraslog gorilu pogledati u oči, moguće je imati sedam godina i zaboraviti klikere, moguće se okliznuti na šmirgl papir koji je naopačke ostavio domar Mitar, moguća je gospa na baterije i u rikverc, moguće je odlajati u svemir, moguće je da nikad ne saznamo šta je moguće ako prvo ne izborimo nemoguće, ali je li moguće, čak i ako je prije pričanja bilo bubnjanje, da postoji čovjek koji mrzi muziku, pita se neprilagođena Tamara, i cvika karte na Kolarcu.