Severin je glumac i spiker na radiju u Njemačkoj, znam ga dugo, ali je prvi put u našem hotelu. Došao je sa ženom Heike (bivša majstorica zvuka na radiju, i strastvena čitateljica) i psom Bobbyem. Ima 65 godina. Osim što smo se nekad družili, radili smo zajedno na raznim kazališnim predstavama.Ali to je bilo jako davno. On mi priča kako je nedavno sudjelovao u suvremenoj inscenaciji Shakespeareovog Othella.
S Bobbyem su se svakodnevno šetali i tako su jednog dana otkrili našu driveničku gradinu koja je sada pretvorena u lijepu ljetnu pozornicu. Oduševljeno se Severin vratio iz te šetnje, u glavi s već dorađenom idejom, kako bismo tu, baš u Driveniku, za vrijeme službenog ulazka Hrvatske u Europsku Uniju 2013. trebali imati jednu lijepu predstavu Othella u zajedničkoj produkciji hrvatskog i njemačkog kazališta, s reprizama, naravno, u Driveniku, možda u Zagrebu, i u jednom velikom gradu u Njemačkoj.
Dopada mi se ideja i još jednom nakon mnogo godina virim u Shakespearov tekst (Othello, 1603) i ono što tamo čitam ne samo da je moćno djelo o čovjeku i ljudskosti, o ljubomori i pravednosti, nego je unutra sve o čemo bi ove dvije nacije (i sve ostale nacije te zajednice, naravno) trebale razmišljati, ako su već voljne da se u sklopu neke ekonomske i političke zajednice približavaju, upoznaju i međusobno razumjevaju.
U Veneciji, 1570: Othello, visokocijenjeni general u republici Venecije doznaje od zastavnika Iaga da ga mlada supruga Desdemona, kći mletačkog senatora, navodno vara s poručnikom Cassijom, na što ju Othello ubija, a kada kasnije sazna za njezinu nevinost, ubije i sebe.
Zapravo, tragedija je u konfrontaciji dva suprotnih karaktera, Othella i Iaga, a pokušava objasniti koje gledanje svijeta stvara preduvjete za pravu ljudskost. S jedne strane imamo sebičnog Iaga kojemu su drugi ljudi samo predmeti ili marionete, koji misli da se svaki čovjek može kupiti, zbog čega novac i jest najvažniji na svijetu. Volja za moć je, čini mu se, jedini motor ljudske naravi. S druge strane je Othello, pošteni čovjek, čija je poštenje neprestani izazov ljubomornom Iagu, skupa s Othellovim uspjehom, ugledom i bogatstvom. Sretan je čovjek, prirođene lakoće i bezazlenosti, što je sve skupa i razlog što upada u Iagine zamke.
„The Moore of Venice“ je crnac, vjerovatno mauretanskog podrijetla, ali „Othello“ nije samo tragedija o rasizmu, iako boja kože i te kako igra ulogu. Važnije je što je Othello stranac (u tom smislu bi mogao i biti bijelokožni stranac) koji, premda popularan i važan, prekorači brakom s Desdemonom granice gostoljubivosti i otvorenosti mletlačkog društva. Ima naivno povjerenje u red, poštenje i ispravno djelovanje svojih sugrađana, i to ga čini ranjivim. Istovremeno, to je tekst o ljubomori. Ljubomora bolna je emocija, strah od gubitka sklonosti voljene osobe ili gubitka željenog predmeta. Pretpostavka da čovjek može biti ljubomoran je da zna što jest i što pripada njegovom svijetu.
A tu je Othellova ljubomora, taj jednostavni strah da izgubi ženu, čast i poziciju, ali i Iagina ljubomora i mržnja prema onome koji ne pripada njihovom svijetu. Ta ga ljubomora čini redateljem cijelog scenarija i jedinim koji zapravo agira. Ostali – Othello, Desdemona, Roderigo, Brabanzija – njegove su žrtve. Svoje licemjere formulira već na početku:
But I will wear my heart upon my sleeve
For daws to peck at:
I am not what I am. (Jago, I. čin, 1. scena)
Znanje o identitetu i vlastitoj odgovornosti, znanje o tome što jesi i što nisi, što nudiš drugima i što nikako ne možeš ponuditi, važan je preduvjet za ulazak u novu zajednicu ili za zajednicu koja prihvaća novog člana.
Ljubomora i zavist postoje na obje strane u mojoj hrvatskonjemačkoj kazališnoj igri misli, iako imaju drugačiji oblik. U glavi zamišljam Severina kao Othella, jer je tu ulogu imao u svojoj njemačkoj produkciji. Nađem mu hrvatskog suprotnika Iaga i razmišljam kako bi to moglo izgledati da poštena Njemačka padne na ljubomorne fore maloga ali pametnoga hrvatskog intriganta. Onda okrenem uloge i maštam hrvatskog Othella, pridošlicu u moćnom društvu europske zajednice, kojeg će – ni krivog ni dužnog – ta zločesta Njemačka prevariti i pregaziti, jer je ionako već tijesno u zajednici, pa je bolje da se ta Othello-Hrvatska sama ubije. U svakom slučaju će ta kazališna predstava, ta koprodukcija s hrvatskim i njemačkim glumcima, u kojoj – tako mislim da mora biti – svaki glumac govori isključivo svoj jezik (pa će gledatelj pratiti podnaslove teksta koji ne razumije na jednom ekranu u kulisama, a likovi na pozornici se ionako međusobno ne mogu razumjeti) vrlo zanimljiva i jeziva. A na kraju će jedan Othello biti mrtav, a možda i ne, tko zna?
Killing myself, to die upon a kiss. (Othello, 5.čin, 2. scena)
*
Milan Klein, bivši noćni portir Hotela Balatura
Nedavno mi je netko, koga dugo poznajem, rekao: „Evo, sad sam nešto novo o tebi naučio. Tebi su dobri ljudi dosadni.” Rekao je to u vrijeme kad su u našem hotelu boravili baš dobri ljudi, neka likovna kolonija. Predano su crtali iza kuće na onoj livadi, došli bi samo da nešto pojedu, bili su dobre volje i zračili zadovoljstvom. Da, i ja sam se tada , kad sam vidjela da je sve u redu – taj čovjek je to točno primijetio – malo povukla. Imala sam druge stvari za raditi i nisam prečesto navraćala tamo gdje su oni, svaki na svoj način, ostvarivali svoje platnene poglede na svijet.
Nekoliko dana sam razmišljala o toj osobnoj crti koju ju je prijatelj otkrivao u meni. U glavi sam prošla poznanike i prijatelje, rodbinu i susjedstvo, i analizirala moje odnose s njima. A što to uopće znači, biti dobar? Nitko nije savršen, jasno, svi imamo naše tamne strane, neko mjesto u nama gdje smo zločesti, sebični, oholi ili ljubomorni. I istina je – a to ne vrijedi samo za mene – najzanimljivi ljudi su često oni s kojima se borimo, oni koji puno zahtijevaju, koji nas dovedu do vlastitih granica, prema kojima imamo neki otpor, oni koji nešto u nama izazivaju. Znam takvih. Ali ja ipak znam i jednog koji mi nimalo nije dosadan, a čini mi se da je priroda s njime – možda čisto da vidi kako to izgleda – stvorila čovjeka bez ikakve mane i zlonamjere. To se čak i vidi. On ima lijepo lice dobroga čovjeka.
“Kako prepoznati dobrog čovjeka: kad si jednom zgrebao liberalnu dogmu, onda se ono najočiglednije može vidjeti: Dobre ljude prepoznaješ po njihovom licu. Ta se činjenica često prešućuje ili se ona čak prodaje kao nepravda, ali samo zato što oni, koji je prešućuju, žele da ih prepoznaješ po njihovim cenzuriranim pričama, a ne po očitoj činjenici da imaju pohlepne oči ili da izgledaju kao šupci. I tu postoji još i prateća istina. Šupci vole lica drugih šupaka, što je i razlog zašto se šupci združe. Po tom mehanizmu stvaraju se vlade, kao i grupacije fanatika ili strukture nalik radnim zajednicama. Sjetimo se: Dobri ljudi se ne žele umiješati ni u jedan život osim u vlastiti. Više ne moraš ništa učiniti da bi postao dobar čovjek – i zrcalit će se u tvom licu.” (TBC Pierre: Lights out in Wonderland, Faber and Faber 2010; prijevod odlomka AKG)
Milana Kleina znam duže od deset godina. Znam ga još dok je bio sa suprugom, već u penziji, i izgledalo je da su oboje jedva čekali konačni kraj radnog vijeka kako bi proveli što više vremena zajedno. Bili su u savršenom skladu. I kad bi djeca iz dalekog Praga navratila – dva sina blizanca i jedna kći u tridesetim godinama – jednako bi se savršeno uklopili u tu simbiozu. Svi su bili tihi, nježni i pažljivi. Imali su poseban, njima poznat i uvježban humor. U blizini takvih ljudi ostaneš se posramljen, sjetiš se vlastitih grešaka i nedostataka, ali istovremeno uživaš u njihovu društvu i u ideji da nije sasvim nemoguće biti dobar čovjek.
Kad mu je žena umrla, Milan Klein se izgubio. Tugovao je, a svakim bi danom malo više nestao. Izgubio je težinu, koža mu je poprimila čudnu sivu boju i jednoga mu je dana liječnik diagnosticirao neku vrstu raka s metastazama po cijelom tijelu. I nije mu bilo teško zbog toga. Baš je želio nestati. Ali djeca su se bunila i brinula, pa je jedne noći gledao u nebo i odlučio da će ipak živjeti dalje, da će ta noć i taj život i to tijelo opet pripadati njemu.
Neke manje egzistencije od tvoje će doći i otići, rascvasti se i uvenuti. Ali ova noć, noć slična crkvenom dvorištu u mjesečini – ova je noć moja. (TBC Pierre, ista knjiga)
Kod doktora nikad više nije navratio tako da se dandanas ne zna postoje li još metastaze ili ne, ali je dobio kilažu, živ je i dobro izgleda. To je samo jedna nevjerojatna epizoda iz njegovog života, odonda je prošlo pet, šest godina.
U životu je svašta napravio da bi prehranio svoju familiju. Imam njegov popis poslova za koji je dobio honorar. Taj popis sadrži 49 točaka, među njima zanimanja kao konstruktor alata, voditelj na radiju, brusač minerala, sakupljač teniskih lopti, uzgajivač salate i rudar u rudniku ugljena. Ali Milan Klein je zapravo slikar. Studirao je na likovnoj akademiji, a falio mu je jedan ispit do završetka studija. No, to je druga priča. Cijeli život je crtao, uglavnom olovkom i tušem. Uvijek nosi blokić sa sobom i crta ono što vidi oko sebe. Njegovi crteži točni su kao fotografije, linije su mu toliko tanke da misliš da ih je crtao pod mikroskopom. Slike su lijepe i pokazuju svijet koji je harmoničan i u savršenoj ravnoteži. Milan ne voli i ne vidi ružne stvari, a u slučaju da ih negdje primijeti, neće ih prenijeti na slike. Više se voli diviti lijepim stvarima.
U drugoj godini našeg hotelskog rada tražili smo noćnog portira. Došlo mi je da pitam njega, jer sam znala da je noćna ptica i da voli crtati u kasnim satima, pa sam mu predložila da premjesti svoj noćni atelje na našu recepciju i da usput čuva hotel. Prihvatio je i nekoliko mjeseci dolazio bi oko deset navečer i ostajao do jutarnje smjene. Poslije smo vidjeli da to iz više razloga nije bila dobra ideja. Jedna je stvar crtati po noći dok god možeš. Nismo mislili na te prazne i umorne sate kad svi spavaju. Nismo mislili na to da čovjeku u tim godinama zapravo više ne treba takva naporna radna obaveza. Nismo mislili da će mu djeca doći i da će se ona htjeti družiti s njim. Jednostavno, nije bila dobra ideja. Otkako je on prestao raditi, nema više noćnog portira u Balaturi. Gosti dobivaju ključeve ulaznih vrata i ako imaju neki problem, mogu nas nazvati u susjednu kuću. Zanimanje noćnog portira je pedeseta i zasad posljednja točka na Milanovom popisu. Sad je samo slikar. Preko ljeta boravi u svojoj kući u našoj dolini, zimi živi kod sina u Pragu. Zadnji crtež mi je dao ovoga mjeseca. Na njemu se vidi jedan dio starog grada Praga, kako ga on zamišlja. A kako ja nikad nisam bila u Pragu, mogu ga vidjeti samo Milanovim očima, i čini mi se da je to stvarno divan grad.
Hotelski dnevnik/6
Lipanj 2012.
*
Severin, Soba Cibor, Nijemac
Severin je glumac i spiker na radiju u Njemačkoj, znam ga dugo, ali je prvi put u našem hotelu. Došao je sa ženom Heike (bivša majstorica zvuka na radiju, i strastvena čitateljica) i psom Bobbyem. Ima 65 godina. Osim što smo se nekad družili, radili smo zajedno na raznim kazališnim predstavama. Ali to je bilo jako davno. On mi priča kako je nedavno sudjelovao u suvremenoj inscenaciji Shakespeareovog Othella.
S Bobbyem su se svakodnevno šetali i tako su jednog dana otkrili našu driveničku gradinu koja je sada pretvorena u lijepu ljetnu pozornicu. Oduševljeno se Severin vratio iz te šetnje, u glavi s već dorađenom idejom, kako bismo tu, baš u Driveniku, za vrijeme službenog ulazka Hrvatske u Europsku Uniju 2013. trebali imati jednu lijepu predstavu Othella u zajedničkoj produkciji hrvatskog i njemačkog kazališta, s reprizama, naravno, u Driveniku, možda u Zagrebu, i u jednom velikom gradu u Njemačkoj.
Dopada mi se ideja i još jednom nakon mnogo godina virim u Shakespearov tekst (Othello, 1603) i ono što tamo čitam ne samo da je moćno djelo o čovjeku i ljudskosti, o ljubomori i pravednosti, nego je unutra sve o čemo bi ove dvije nacije (i sve ostale nacije te zajednice, naravno) trebale razmišljati, ako su već voljne da se u sklopu neke ekonomske i političke zajednice približavaju, upoznaju i međusobno razumjevaju.
U Veneciji, 1570: Othello, visokocijenjeni general u republici Venecije doznaje od zastavnika Iaga da ga mlada supruga Desdemona, kći mletačkog senatora, navodno vara s poručnikom Cassijom, na što ju Othello ubija, a kada kasnije sazna za njezinu nevinost, ubije i sebe.
Zapravo, tragedija je u konfrontaciji dva suprotnih karaktera, Othella i Iaga, a pokušava objasniti koje gledanje svijeta stvara preduvjete za pravu ljudskost. S jedne strane imamo sebičnog Iaga kojemu su drugi ljudi samo predmeti ili marionete, koji misli da se svaki čovjek može kupiti, zbog čega novac i jest najvažniji na svijetu. Volja za moć je, čini mu se, jedini motor ljudske naravi. S druge strane je Othello, pošteni čovjek, čija je poštenje neprestani izazov ljubomornom Iagu, skupa s Othellovim uspjehom, ugledom i bogatstvom. Sretan je čovjek, prirođene lakoće i bezazlenosti, što je sve skupa i razlog što upada u Iagine zamke.
„The Moore of Venice“ je crnac, vjerovatno mauretanskog podrijetla, ali „Othello“ nije samo tragedija o rasizmu, iako boja kože i te kako igra ulogu. Važnije je što je Othello stranac (u tom smislu bi mogao i biti bijelokožni stranac) koji, premda popularan i važan, prekorači brakom s Desdemonom granice gostoljubivosti i otvorenosti mletlačkog društva. Ima naivno povjerenje u red, poštenje i ispravno djelovanje svojih sugrađana, i to ga čini ranjivim. Istovremeno, to je tekst o ljubomori. Ljubomora bolna je emocija, strah od gubitka sklonosti voljene osobe ili gubitka željenog predmeta. Pretpostavka da čovjek može biti ljubomoran je da zna što jest i što pripada njegovom svijetu.
A tu je Othellova ljubomora, taj jednostavni strah da izgubi ženu, čast i poziciju, ali i Iagina ljubomora i mržnja prema onome koji ne pripada njihovom svijetu. Ta ga ljubomora čini redateljem cijelog scenarija i jedinim koji zapravo agira. Ostali – Othello, Desdemona, Roderigo, Brabanzija – njegove su žrtve. Svoje licemjere formulira već na početku:
But I will wear my heart upon my sleeve
For daws to peck at:
I am not what I am. (Jago, I. čin, 1. scena)
Znanje o identitetu i vlastitoj odgovornosti, znanje o tome što jesi i što nisi, što nudiš drugima i što nikako ne možeš ponuditi, važan je preduvjet za ulazak u novu zajednicu ili za zajednicu koja prihvaća novog člana.
Ljubomora i zavist postoje na obje strane u mojoj hrvatskonjemačkoj kazališnoj igri misli, iako imaju drugačiji oblik. U glavi zamišljam Severina kao Othella, jer je tu ulogu imao u svojoj njemačkoj produkciji. Nađem mu hrvatskog suprotnika Iaga i razmišljam kako bi to moglo izgledati da poštena Njemačka padne na ljubomorne fore maloga ali pametnoga hrvatskog intriganta. Onda okrenem uloge i maštam hrvatskog Othella, pridošlicu u moćnom društvu europske zajednice, kojeg će – ni krivog ni dužnog – ta zločesta Njemačka prevariti i pregaziti, jer je ionako već tijesno u zajednici, pa je bolje da se ta Othello-Hrvatska sama ubije. U svakom slučaju će ta kazališna predstava, ta koprodukcija s hrvatskim i njemačkim glumcima, u kojoj – tako mislim da mora biti – svaki glumac govori isključivo svoj jezik (pa će gledatelj pratiti podnaslove teksta koji ne razumije na jednom ekranu u kulisama, a likovi na pozornici se ionako međusobno ne mogu razumjeti) vrlo zanimljiva i jeziva. A na kraju će jedan Othello biti mrtav, a možda i ne, tko zna?
Killing myself, to die upon a kiss. (Othello, 5.čin, 2. scena)
*
Milan Klein, bivši noćni portir Hotela Balatura
Nedavno mi je netko, koga dugo poznajem, rekao: „Evo, sad sam nešto novo o tebi naučio. Tebi su dobri ljudi dosadni.” Rekao je to u vrijeme kad su u našem hotelu boravili baš dobri ljudi, neka likovna kolonija. Predano su crtali iza kuće na onoj livadi, došli bi samo da nešto pojedu, bili su dobre volje i zračili zadovoljstvom. Da, i ja sam se tada , kad sam vidjela da je sve u redu – taj čovjek je to točno primijetio – malo povukla. Imala sam druge stvari za raditi i nisam prečesto navraćala tamo gdje su oni, svaki na svoj način, ostvarivali svoje platnene poglede na svijet.
Nekoliko dana sam razmišljala o toj osobnoj crti koju ju je prijatelj otkrivao u meni. U glavi sam prošla poznanike i prijatelje, rodbinu i susjedstvo, i analizirala moje odnose s njima. A što to uopće znači, biti dobar? Nitko nije savršen, jasno, svi imamo naše tamne strane, neko mjesto u nama gdje smo zločesti, sebični, oholi ili ljubomorni. I istina je – a to ne vrijedi samo za mene – najzanimljivi ljudi su često oni s kojima se borimo, oni koji puno zahtijevaju, koji nas dovedu do vlastitih granica, prema kojima imamo neki otpor, oni koji nešto u nama izazivaju. Znam takvih. Ali ja ipak znam i jednog koji mi nimalo nije dosadan, a čini mi se da je priroda s njime – možda čisto da vidi kako to izgleda – stvorila čovjeka bez ikakve mane i zlonamjere. To se čak i vidi. On ima lijepo lice dobroga čovjeka.
“Kako prepoznati dobrog čovjeka: kad si jednom zgrebao liberalnu dogmu, onda se ono najočiglednije može vidjeti: Dobre ljude prepoznaješ po njihovom licu. Ta se činjenica često prešućuje ili se ona čak prodaje kao nepravda, ali samo zato što oni, koji je prešućuju, žele da ih prepoznaješ po njihovim cenzuriranim pričama, a ne po očitoj činjenici da imaju pohlepne oči ili da izgledaju kao šupci. I tu postoji još i prateća istina. Šupci vole lica drugih šupaka, što je i razlog zašto se šupci združe. Po tom mehanizmu stvaraju se vlade, kao i grupacije fanatika ili strukture nalik radnim zajednicama. Sjetimo se: Dobri ljudi se ne žele umiješati ni u jedan život osim u vlastiti. Više ne moraš ništa učiniti da bi postao dobar čovjek – i zrcalit će se u tvom licu.” (TBC Pierre: Lights out in Wonderland, Faber and Faber 2010; prijevod odlomka AKG)
Milana Kleina znam duže od deset godina. Znam ga još dok je bio sa suprugom, već u penziji, i izgledalo je da su oboje jedva čekali konačni kraj radnog vijeka kako bi proveli što više vremena zajedno. Bili su u savršenom skladu. I kad bi djeca iz dalekog Praga navratila – dva sina blizanca i jedna kći u tridesetim godinama – jednako bi se savršeno uklopili u tu simbiozu. Svi su bili tihi, nježni i pažljivi. Imali su poseban, njima poznat i uvježban humor. U blizini takvih ljudi ostaneš se posramljen, sjetiš se vlastitih grešaka i nedostataka, ali istovremeno uživaš u njihovu društvu i u ideji da nije sasvim nemoguće biti dobar čovjek.
Kad mu je žena umrla, Milan Klein se izgubio. Tugovao je, a svakim bi danom malo više nestao. Izgubio je težinu, koža mu je poprimila čudnu sivu boju i jednoga mu je dana liječnik diagnosticirao neku vrstu raka s metastazama po cijelom tijelu. I nije mu bilo teško zbog toga. Baš je želio nestati. Ali djeca su se bunila i brinula, pa je jedne noći gledao u nebo i odlučio da će ipak živjeti dalje, da će ta noć i taj život i to tijelo opet pripadati njemu.
Neke manje egzistencije od tvoje će doći i otići, rascvasti se i uvenuti. Ali ova noć, noć slična crkvenom dvorištu u mjesečini – ova je noć moja. (TBC Pierre, ista knjiga)
Kod doktora nikad više nije navratio tako da se dandanas ne zna postoje li još metastaze ili ne, ali je dobio kilažu, živ je i dobro izgleda. To je samo jedna nevjerojatna epizoda iz njegovog života, odonda je prošlo pet, šest godina.
U životu je svašta napravio da bi prehranio svoju familiju. Imam njegov popis poslova za koji je dobio honorar. Taj popis sadrži 49 točaka, među njima zanimanja kao konstruktor alata, voditelj na radiju, brusač minerala, sakupljač teniskih lopti, uzgajivač salate i rudar u rudniku ugljena. Ali Milan Klein je zapravo slikar. Studirao je na likovnoj akademiji, a falio mu je jedan ispit do završetka studija. No, to je druga priča. Cijeli život je crtao, uglavnom olovkom i tušem. Uvijek nosi blokić sa sobom i crta ono što vidi oko sebe. Njegovi crteži točni su kao fotografije, linije su mu toliko tanke da misliš da ih je crtao pod mikroskopom. Slike su lijepe i pokazuju svijet koji je harmoničan i u savršenoj ravnoteži. Milan ne voli i ne vidi ružne stvari, a u slučaju da ih negdje primijeti, neće ih prenijeti na slike. Više se voli diviti lijepim stvarima.
U drugoj godini našeg hotelskog rada tražili smo noćnog portira. Došlo mi je da pitam njega, jer sam znala da je noćna ptica i da voli crtati u kasnim satima, pa sam mu predložila da premjesti svoj noćni atelje na našu recepciju i da usput čuva hotel. Prihvatio je i nekoliko mjeseci dolazio bi oko deset navečer i ostajao do jutarnje smjene. Poslije smo vidjeli da to iz više razloga nije bila dobra ideja. Jedna je stvar crtati po noći dok god možeš. Nismo mislili na te prazne i umorne sate kad svi spavaju. Nismo mislili na to da čovjeku u tim godinama zapravo više ne treba takva naporna radna obaveza. Nismo mislili da će mu djeca doći i da će se ona htjeti družiti s njim. Jednostavno, nije bila dobra ideja. Otkako je on prestao raditi, nema više noćnog portira u Balaturi. Gosti dobivaju ključeve ulaznih vrata i ako imaju neki problem, mogu nas nazvati u susjednu kuću. Zanimanje noćnog portira je pedeseta i zasad posljednja točka na Milanovom popisu. Sad je samo slikar. Preko ljeta boravi u svojoj kući u našoj dolini, zimi živi kod sina u Pragu. Zadnji crtež mi je dao ovoga mjeseca. Na njemu se vidi jedan dio starog grada Praga, kako ga on zamišlja. A kako ja nikad nisam bila u Pragu, mogu ga vidjeti samo Milanovim očima, i čini mi se da je to stvarno divan grad.