– Jesi sigurno natočio gorivo? – pita me stara dok spretno vrti nožem oko krumpira.
– Točno koliko sam potrošio – odgovaram nervozno. − Nema šanse da skuži.
Stara me gleda i istovremeno spušta posljednji oguljeni krumpir na hrpu koja viri iz posude. Zatim novine s krumpirovom korom sklapa, ustaje od stola i odnosi u koš.
– Ali što ću s ogrebotinom? – pitam nervozno? – Da sam barem ja kriv, ne bi mi bilo upola žao. Majke mi, samo deset minuta na parkingu i…
– Ljudi su stoka – zaključuje stara. − Danas je nateže biti čovjek.
– Mama, ne pomažeš. Ubit će me!
– Tko će koga ubit? – viče stari i lupa ulaznim vratima.
Sledim se. Gledam u staru i izgovaram bez glasa:
– Otkud on?
Njezino smireno lice dodatno me čini bespomoćnim.
– Gdje si ti dosad? – viče stara, namiguje i sliježe ramenima kao da ga ni ona nije očekivala.
– Presložio sve. Eno je drvarnica, k’o apoteka.
Stari izuva cipele i navlači papuče. Svlači gornji dio radnog odijela i odnosi ga u kupanu. Od tamo viče:
– Onda? Tko će koga ubit?
– Ja tebe! – drekne stara iz kuhinje na što se stari odmah nacrta na vratima.
– Šta je sad?
– Jutros kad sam se vraćala iz dućana, vidjela sam da si ogrebao auto.
Stari ulazi u kuhinju i širi ruke.
– Ma šta?
– Znači ti nemaš pojma? – upire stara bez da trepne okom.
– Ma tko je ogulio auto, sunce ti žareno!?
Stara stisne šaku, ispruži palac i prinese ga ustima hineći da pije, pa će podrugljivo:
– Znači opet je bilo ovo? Ne sjećaš se?
Stari grabi ključeve od auta i izlijeće iz stana. Stara urla za njim:
Hotel Wartburg/5
Tko će koga ubit?
– Jesi sigurno natočio gorivo? – pita me stara dok spretno vrti nožem oko krumpira.
– Točno koliko sam potrošio – odgovaram nervozno. − Nema šanse da skuži.
Stara me gleda i istovremeno spušta posljednji oguljeni krumpir na hrpu koja viri iz posude. Zatim novine s krumpirovom korom sklapa, ustaje od stola i odnosi u koš.
– Ali što ću s ogrebotinom? – pitam nervozno? – Da sam barem ja kriv, ne bi mi bilo upola žao. Majke mi, samo deset minuta na parkingu i…
– Ljudi su stoka – zaključuje stara. − Danas je nateže biti čovjek.
– Mama, ne pomažeš. Ubit će me!
– Tko će koga ubit? – viče stari i lupa ulaznim vratima.
Sledim se. Gledam u staru i izgovaram bez glasa:
– Otkud on?
Njezino smireno lice dodatno me čini bespomoćnim.
– Gdje si ti dosad? – viče stara, namiguje i sliježe ramenima kao da ga ni ona nije očekivala.
– Presložio sve. Eno je drvarnica, k’o apoteka.
Stari izuva cipele i navlači papuče. Svlači gornji dio radnog odijela i odnosi ga u kupanu. Od tamo viče:
– Onda? Tko će koga ubit?
– Ja tebe! – drekne stara iz kuhinje na što se stari odmah nacrta na vratima.
– Šta je sad?
– Jutros kad sam se vraćala iz dućana, vidjela sam da si ogrebao auto.
Stari ulazi u kuhinju i širi ruke.
– Ma šta?
– Znači ti nemaš pojma? – upire stara bez da trepne okom.
– Ma tko je ogulio auto, sunce ti žareno!?
Stara stisne šaku, ispruži palac i prinese ga ustima hineći da pije, pa će podrugljivo:
– Znači opet je bilo ovo? Ne sjećaš se?
Stari grabi ključeve od auta i izlijeće iz stana. Stara urla za njim:
– Jednog dana ćeš ubit nekoga!