Megapolis

U prozoru zahoda seoske kuće svakoga proljeća raste Megapolis.

Obično sredinom travnja, kada se već sve u prirodi razbudi, tu ose grade nove osinjake. Ne vraćaju se u one lanjske, ostavljaju ih da u prašini i paučini podsjećaju na napuštena tvornička postrojenja u predgrađima velikih američkih gradova, što ih povremeno gledamo dok se u filmovima B produkcije policija autima naganja s razbojnicima. 

Svake je godine sve više praznih nastambi u Megapolisu između staklenog okna i zatvorenih persijana u prozoru mog zahoda.

Tu se u velegradskom vrvežu i gužvi živi sve do pred kraj listopada, kad grad najednom opusti, kao što Zagreb opusti noću oko dva. I promakne samo po neki uljez, kukac ili mrav, noćni pijanac, pozornik ili putnik.

Sablasni tad stoje osinjaci i čekaju proljeće, to jutro novog vijeka.

Tada obično operem prozorsko staklo, ali osinjake ne diram. Važno mi je da se ose vrate tamo gdje im je dom.

I da ih opet gledam dok pišam, kako se kreću s druge strane stakla.

I da me hvata jeza.

Miljenko Jergović 01. 07. 2020.