Pet para ja ne dajem za fusbal, ni za nogomet, kako se danas to moderno kaže.
Niz Koševo kad bih silazio, pa kad se sa stadiona začuje huk svih onih trideset hiljada ljudi, meni kao da sove huču, i pomislim samo, djeco moja, ne znate vi šta je mogao Suchy.
Trideset i neke iz Beograda, iz Zagreba, prvaci države dolazili, najbolji igrači, sad da im imena ne spominjem, i ništa mu nisu mogli. Suchy je igrao sam protiv njih jedanaest, i kome bi dva, kome tri, a kome, bogme, i četri-pet golova svaki put znao zabiti. Ali novine nisu o tome pisale, nije bilo vijesti na radiju, nego kao da ništa nije ni bilo. Jer kako narodu objaviti da je nekakav František Suchy, čuvar pruge na Alipašinom mostu, nadigrao svih jedanaest najboljih fusbalista u Kraljevini Jugoslaviji, i to ne jednom, nego svaki put kad bi u Sarajevo došli?
Ali vazda je tako bilo: što se u Sarajevu dogodi, kao da se nije ni dogodilo! Previše je to čuda za jedno mjesto i jedan ljudski vijek. A kad je previše čuda, onda više ništa nije čudo. Znalo se to, i zato Suchy nije mogao do novina i radija, zato su se vijesti o njegovim čudima prenosile od uha do uha, a ono što se prenosi tako narodna je pjesma, priča i legenda. Nije više istina.
Govorio mu ja: nemoj, bolan, preko pruge, idi okolo kad je pravilo takvo! Mogao sam ga prijaviti, mogao sam mu od plaće odbiti, ali nikoga nikad nisam prijavio ni kaznio, a kamoli njega.
E, da sam, bogdo!
Ponedjeljak je bio, dan nakon utakmice s beogradskom Jugoslavijom, manevarka mu, dok je dolazio na posao, preko pruge da ne bi išao okolo, obje noge kao nožem odrezala. Savršeno obavljen posao smrti. Ali neće ni ona!
Zatekao se tu student medicine da mu rane podvezuje i zaustavlja krvarenje dok doktori ne dođu. Kad sreća hoće, ako je i sreća…
Molio da mu noge sahrane u djedov grob na Koševu.
I šta će, udovoljiše mu. Okupilo se na groblju more svijeta, radnici, činovnici, đaci i besposličari, redom kibiceri – danas se to kaže navijači – da sahranjuju noge Františeka Suchyja. Bit će da su i suze potekle. Čovjek plače čim shvati da ga je strefilo jedno nikad. A svatko je znao da nikad više neće biti fusbala kakav je igrao Suchy.
Poslije se sve zaboravi.
On je, nesretnik, poživio taman toliko da više ne bude onih koji će ga se sjetiti kad umre.
Pokopan je kao najveća sirotinja, o trošku općine, negdje ukraj groblja.
Bit će da mu je križ istrunuo, pa mu nisam mogao naći grob.
Svaki bih put zapalio svijeću pod grobnicu obitelji Suchy, tamo gdje mu počivaju noge.
Suchy
Pet para ja ne dajem za fusbal, ni za nogomet, kako se danas to moderno kaže.
Niz Koševo kad bih silazio, pa kad se sa stadiona začuje huk svih onih trideset hiljada ljudi, meni kao da sove huču, i pomislim samo, djeco moja, ne znate vi šta je mogao Suchy.
Trideset i neke iz Beograda, iz Zagreba, prvaci države dolazili, najbolji igrači, sad da im imena ne spominjem, i ništa mu nisu mogli. Suchy je igrao sam protiv njih jedanaest, i kome bi dva, kome tri, a kome, bogme, i četri-pet golova svaki put znao zabiti. Ali novine nisu o tome pisale, nije bilo vijesti na radiju, nego kao da ništa nije ni bilo. Jer kako narodu objaviti da je nekakav František Suchy, čuvar pruge na Alipašinom mostu, nadigrao svih jedanaest najboljih fusbalista u Kraljevini Jugoslaviji, i to ne jednom, nego svaki put kad bi u Sarajevo došli?
Ali vazda je tako bilo: što se u Sarajevu dogodi, kao da se nije ni dogodilo! Previše je to čuda za jedno mjesto i jedan ljudski vijek. A kad je previše čuda, onda više ništa nije čudo. Znalo se to, i zato Suchy nije mogao do novina i radija, zato su se vijesti o njegovim čudima prenosile od uha do uha, a ono što se prenosi tako narodna je pjesma, priča i legenda. Nije više istina.
Govorio mu ja: nemoj, bolan, preko pruge, idi okolo kad je pravilo takvo! Mogao sam ga prijaviti, mogao sam mu od plaće odbiti, ali nikoga nikad nisam prijavio ni kaznio, a kamoli njega.
E, da sam, bogdo!
Ponedjeljak je bio, dan nakon utakmice s beogradskom Jugoslavijom, manevarka mu, dok je dolazio na posao, preko pruge da ne bi išao okolo, obje noge kao nožem odrezala. Savršeno obavljen posao smrti. Ali neće ni ona!
Zatekao se tu student medicine da mu rane podvezuje i zaustavlja krvarenje dok doktori ne dođu. Kad sreća hoće, ako je i sreća…
Molio da mu noge sahrane u djedov grob na Koševu.
I šta će, udovoljiše mu. Okupilo se na groblju more svijeta, radnici, činovnici, đaci i besposličari, redom kibiceri – danas se to kaže navijači – da sahranjuju noge Františeka Suchyja. Bit će da su i suze potekle. Čovjek plače čim shvati da ga je strefilo jedno nikad. A svatko je znao da nikad više neće biti fusbala kakav je igrao Suchy.
Poslije se sve zaboravi.
On je, nesretnik, poživio taman toliko da više ne bude onih koji će ga se sjetiti kad umre.
Pokopan je kao najveća sirotinja, o trošku općine, negdje ukraj groblja.
Bit će da mu je križ istrunuo, pa mu nisam mogao naći grob.
Svaki bih put zapalio svijeću pod grobnicu obitelji Suchy, tamo gdje mu počivaju noge.
Tako bih i danas, da mogu.