U osnovnoj sam bio dobar učenik. U srednjoj baš i nisam. Neki su mi predmeti išli, a iz nekih sam se jedva provlačio. Na fakultet sam krenuo tri godine nakon dolaska u Ameriku, bilo mi je već trideset – jedan mi je rat malo rastegao vrijeme između srednjoškolskog i fakultetskog obrazovanja. Jezik mi je još bio pun labirinata i gustih, teško prohodnih šuma. Pa da dokažem sebi da mogu bolje nego u srednjoj školi i da mogu na novom jeziku završiti studij, bio sam pravi štreber. Rješavao sam sve zadatke i probleme, završavao sve projekte na vrijeme, od prve do zadnje stranice čitao svaku zadanu knjigu, svaki tekst, pa i one bez kojih se moglo, nebitno koliko je predmet bio važan ili nevažan za moj smjer, koliko strog ili blag predavač. Nisam propuštao ni jedno predavanje. Neki su profesori bili striktni što se tiče pohađanja njihovih, neki krajnje ležerni; svejedno, ja sam svako predavanje odslušao od prve do zadnje minute. Sve osim najviše ocjene sam smatrao neuspjehom i grizao do kosti dok ne bih dosegao vrh.
Imao sam elastično radno vrijeme, pa bih, ako su predavanja bila ujutro, radio popodne, a ako su bila popodne, radio bih ujutro. Nisu bili rijetki dani kada bih izašao iz kuće u šest, sedam ujutro, a došao u deset, jedanaest naveče. Jednog dana, bio sam treća ili četvrta godina, vozio sam tako na fakultet i prolazeći pored kafe-knjižare nešto se valjda pobunilo u meni i mahinalno skrenuh ka knjižari, parkirah auto, uđoh unutra i odlučih da taj dan ne idem na predavanja. Moglo je biti dva-tri popodne. Ostao sam unutra satima. Našao naramak knjiga i časopisa koji su me zanimali, sjeo u udobnu fotelju i satima listao i čitao šta bi me u momentu zainteresovalo – o sportu, hrani, muzici – dremuckao u fotelji, čitao priče, dijelove romana, ispijao kafu za kafom, jeo kolače, opet čitao. E taj mi je dan ostao u sjećanju kao jedan od najljepših studentskih dana.
A dok sam tako listao knjige i časopise, naiđoh na jedan tekst o naravi čitanja i pisanja, o odnosu pisca i čitaoca. Zapamtih ga jer su se često slične misli motale i po mojoj glavi. Kaže u tom tekstu otprilike ovako:
Najljepši su razgovori udvoje, s dragom osobom, s prijateljem. Tada se možeš potpuno otvoriti, povjeriti, pričati o onome o čemu stvarno želiš i reći šta misliš, bez kratica, bez struganja sopstvenih misli. Sa troje, četvoro, petoro, ne možeš tako. Razgovor u grupi nužno pojednostavljuješ, ne pretačeš neke misli u riječi, odričeš se nekih rečenica, neke kratiš – jer teško je dugo držati na svojim riječima pažnju više ljudi, a i sebično na kraju krajeva. Bogme je to često i neprijatno. Ogledaš se i nehotice u njihovim očima, gledaš kako se tvoje riječi smještaju u borama njihovih lica, a te oči drugih boja i te bore drugačije urezane, pa tvoje riječi ne liježu u sve jednako.
Dobra je knjiga taj lijepi razgovor udvoje. Pisac takvu knjigu piše svakom svom čitaocu ponaosob – ne nekom dalekom, zamišljenom, apstraktnom čitaocu – on je piše upravo tebi. A ti, dok je čitaš, ti osjetiš da je napisana baš tebi. I nebitno da li je taj pisac hiljadama kilometara daleko od tebe, i nebitno da li je njegovo vrijeme desetinama, stotinama godina prije tvoga. Tu ni tog vremena ni tog prostora nema; ima samo sada i imaju riječi i ono između i oko riječi u kojima istovremeno postojite ti i onaj (ona) koji je te riječi napisao. Možda u nekoj drugoj dimenziji, možda tako i nastaju druge dimenzije.
P.S. Pročitah ovo što sam napisao i sad više nisam siguran da li je u tekstu bilo baš ovako, i da li sam to uopšte pročitao toga dana, ili su ovo moje misli koje sam naknadno smjestio u taj dan. Nebitno, na kraju krajeva.
Škola
U osnovnoj sam bio dobar učenik. U srednjoj baš i nisam. Neki su mi predmeti išli, a iz nekih sam se jedva provlačio. Na fakultet sam krenuo tri godine nakon dolaska u Ameriku, bilo mi je već trideset – jedan mi je rat malo rastegao vrijeme između srednjoškolskog i fakultetskog obrazovanja. Jezik mi je još bio pun labirinata i gustih, teško prohodnih šuma. Pa da dokažem sebi da mogu bolje nego u srednjoj školi i da mogu na novom jeziku završiti studij, bio sam pravi štreber. Rješavao sam sve zadatke i probleme, završavao sve projekte na vrijeme, od prve do zadnje stranice čitao svaku zadanu knjigu, svaki tekst, pa i one bez kojih se moglo, nebitno koliko je predmet bio važan ili nevažan za moj smjer, koliko strog ili blag predavač. Nisam propuštao ni jedno predavanje. Neki su profesori bili striktni što se tiče pohađanja njihovih, neki krajnje ležerni; svejedno, ja sam svako predavanje odslušao od prve do zadnje minute. Sve osim najviše ocjene sam smatrao neuspjehom i grizao do kosti dok ne bih dosegao vrh.
Imao sam elastično radno vrijeme, pa bih, ako su predavanja bila ujutro, radio popodne, a ako su bila popodne, radio bih ujutro. Nisu bili rijetki dani kada bih izašao iz kuće u šest, sedam ujutro, a došao u deset, jedanaest naveče. Jednog dana, bio sam treća ili četvrta godina, vozio sam tako na fakultet i prolazeći pored kafe-knjižare nešto se valjda pobunilo u meni i mahinalno skrenuh ka knjižari, parkirah auto, uđoh unutra i odlučih da taj dan ne idem na predavanja. Moglo je biti dva-tri popodne. Ostao sam unutra satima. Našao naramak knjiga i časopisa koji su me zanimali, sjeo u udobnu fotelju i satima listao i čitao šta bi me u momentu zainteresovalo – o sportu, hrani, muzici – dremuckao u fotelji, čitao priče, dijelove romana, ispijao kafu za kafom, jeo kolače, opet čitao. E taj mi je dan ostao u sjećanju kao jedan od najljepših studentskih dana.
A dok sam tako listao knjige i časopise, naiđoh na jedan tekst o naravi čitanja i pisanja, o odnosu pisca i čitaoca. Zapamtih ga jer su se često slične misli motale i po mojoj glavi. Kaže u tom tekstu otprilike ovako:
Najljepši su razgovori udvoje, s dragom osobom, s prijateljem. Tada se možeš potpuno otvoriti, povjeriti, pričati o onome o čemu stvarno želiš i reći šta misliš, bez kratica, bez struganja sopstvenih misli. Sa troje, četvoro, petoro, ne možeš tako. Razgovor u grupi nužno pojednostavljuješ, ne pretačeš neke misli u riječi, odričeš se nekih rečenica, neke kratiš – jer teško je dugo držati na svojim riječima pažnju više ljudi, a i sebično na kraju krajeva. Bogme je to često i neprijatno. Ogledaš se i nehotice u njihovim očima, gledaš kako se tvoje riječi smještaju u borama njihovih lica, a te oči drugih boja i te bore drugačije urezane, pa tvoje riječi ne liježu u sve jednako.
Dobra je knjiga taj lijepi razgovor udvoje. Pisac takvu knjigu piše svakom svom čitaocu ponaosob – ne nekom dalekom, zamišljenom, apstraktnom čitaocu – on je piše upravo tebi. A ti, dok je čitaš, ti osjetiš da je napisana baš tebi. I nebitno da li je taj pisac hiljadama kilometara daleko od tebe, i nebitno da li je njegovo vrijeme desetinama, stotinama godina prije tvoga. Tu ni tog vremena ni tog prostora nema; ima samo sada i imaju riječi i ono između i oko riječi u kojima istovremeno postojite ti i onaj (ona) koji je te riječi napisao. Možda u nekoj drugoj dimenziji, možda tako i nastaju druge dimenzije.
P.S. Pročitah ovo što sam napisao i sad više nisam siguran da li je u tekstu bilo baš ovako, i da li sam to uopšte pročitao toga dana, ili su ovo moje misli koje sam naknadno smjestio u taj dan. Nebitno, na kraju krajeva.
Kako god, drago mi je da ti ovo ispričah.