Ho freddo, ho molto freddo

Iz Mame Leone

 

U vlaku na liniji Trst – Mestre pola sata trajala je strka. Najprije je niz hodnik prošao kondukter, odmah zatim otrčao je natrag, pa su naišla dvojica karabinjera, opet je protrčao kondukter i vratio se s djevojkom iz vagon-restorana koja je nosila čašu vode. U Monfalconeu je u vlak ušao ćelav debeljuškast muškarac s liječničkom torbom, za njim je niz hodnik opet prošao viši od one dvojice karabinjera, a nakon toga je nastupio mir. Kad je vlak stigao u Mestre, na peronu su ga dočekala bolnička kola. Dvojica bolničara otišla su u nepušački vagon drugoga razreda i ostala tamo sve dok se vlak nije ispraznio. Zatim su se vratili po nosila. Na nosilima je bila položena crna plastična vreća. Iz vlaka su izašli deset minuta kasnije. Vreća na nosilima više nije bila prazna.

Tog trenutka već su prošla puna tri sata otkako su u kupe ušli Barbara Veronesse, umirovljena profesorica klavira na srednjoj muzičkoj školi u Sarajevu, njezina sedmogodišnja unuka Azra, te Gianni, Aldo i Marco, tršćanski srednjoškolci koji su pošli u Veneciju na koncert Black Uhuru. Baka Barbara sjela je do prozora, preko puta sjela je Azra, sad gledaj, rekla je baka, ovdje su se rodili moja baka i djed, a Azra je gledala i nije vidjela ništa osim trave i kamenih kuća, sad gledaj, pokazivala je baka prstom, ovdje je tvoj djed ratovao, a Azra je gledala i nije vidjela ništa osim trave i rijetkih borovih stabala. Krajem oka gledala je Giannija, Alda i Marca, oni su vikali, smijali se i pljeskali na nekom potpuno nerazumljivu jeziku. Azra je znala da sav svijet ne govori istim jezikom, da ne govori čak ni engleskim, ali nije mogla ni zamisliti da i smijeh i pljeskanje na stranome jeziku zvuče tako strano.

Baka je uzdahnula i zatvorila oči, Azra je vidjela kako joj pramen kose pada preko čela, kotači vlaka lupaju taram–taramtaram, a pramen pada sve niže, evo sad je već malo iznad obrve, sa sljedećim taram–taramtaram već će biti sasvim blizu oku, neće, treba još jedan taram–taramtaram, evo ga, pao je, baka spava i ne osjeća, strani mladići viču, zašto toliko viču, zar ne vide da baka spava, Azra je zatvorila oči, ako vide da i ona spava, možda će biti tiši.

Barbara Veronesse s unukom je dvije godine živjela u Poreču. Iz Sarajeva su izašle u jesen 1992., mjesec dana pošto je Azri poginuo otac. Majka Eva Veronesse-Teskeredžić bila je mrtva točno onoliko dugo koliko je Azra bila živa. Umrla je dva dana nakon porođaja, izjedena tumorom koji je rastao devet mjeseci, možda malo duže; liječnici su joj rekli da mora pobaciti da bi spasila vlastiti život, istina bez potomstva, ali ipak život; ona nije htjela, doktor Srećko pitao ju je vjeruje li u Boga i, ne čekajući odgovor, kazao i Krist bi vam oprostio, molim vas, ne ubijajte se, na što ga je Eva tužno pogledala, ali, doktore, ja ne vjerujem u njega i znam da Boga nema. Azru je njezina majka vidjela samo jednom u životu. Nakon toga primila je prvu dozu morfija, a već sutradan bila je mrtva.

Baka Barbara je htjela Azri pokazati Veneciju, vjerujući da će je dijete cijeloga života po Veneciji pamtiti. Za sedam dana odvest će je na avion koji Azru treba odnijeti do Bostona, gdje živi Mehmed, njezin stric, doktor za kompjutore, s kojim će Azra živjeti, s njime i njegovom ženom Nevzetom, u velikoj kući s vrtom punim pasa i mačaka. Zapravo, baka je znala za jednoga psa, ali je Azri govorila da je cuka najmanje deset, da dijete lakše ode i da ne plače jer te suze Barbara Veronesse nije mogla podnijeti. Bile su posljednje što joj je ostalo od kćeri i željela ih je izbjeći, makar morala izmisliti sve cuke i sve mace ovoga svijeta. Pošto joj unuka ode, ona će, mislila je, natrag u Sarajevo, pa što bude da bude; ako čovjek negdje treba umrijeti, neka umre tamo gdje mu je mjesto i gdje je živio cijeloga života.

Aldo je staricu dotakao po ramenu, otvorila je oči i vidjela Azru kako se presamitila preko sjedala i povraća. Dijete moje, tražila je maramicu po torbi, Talijani su se skupili u svoj kut i blijedo gledali, Azra je plakala, ušao je kondukter, nešto pitao baku, ona mu je odgovorila, Azra je grcala, bako, ne ostavljaj me, stezala je njezinu ruku, neću, sine, neću te nikada ostaviti, samo se smiri, Azra je opet povraćala, nije to ništa, sine, samo si ružno sanjala, došla je djevojka s vodom, tražila je Azrin pogled i pokušavala joj se osmjehivati, dijete nije vidjelo, bako, ali ja neću cuke i mace, Barbara Veronesse teško je disala, dijete je opet povraćalo, što ima toliko za povratiti, ušao je liječnik, brbljao je na stranom jeziku i Azru uštinuo za obraz, bako, ne daj me, Barbari Veronesse počelo se mutiti u glavi, Bože, samo nemoj sad, ne ubijaj me sad, zatvorila je oči, morala je malo zatvoriti oči, Azra je plakala, liječnik je brbljao, netko je Barbaru držao za ruku, netko je Azru držao za obje ruke, Azra je vikala i gubila glas, hajdemo kući, molim te, na Bistrik, bako, Barbara Veronesse sjetila se svoga klavira, fratri su otvarali prozore samostana kad bi ona svirala, svirala je cijele noći Malu noćnu muziku kad je umirao fra Ivan, ne prestajte Boga radi, govorio joj je mladi bogoslov i svirala je sve do pet ujutro kad je fratar ispustio dušu; osjetila je da joj netko pokušava pronaći puls, Azru više nije čula, valjda je dijete prestalo plakati, smirilo se dijete, rasla je sa svih strana tišina, već je bila velika kao Trebević i duboka kao Sarajevo, pokušavala je otvoriti oči, ali nije išlo, kapci Barbare Veronesse bili su teški kao veliki crveni zastori u Narodnome pozorištu i nisu se htjeli podići. Mi aiuti, per favore, glas mu je bio treperav, osjetila je kako je netko hvata za stopala, kako je netko hvata za ramena, već je ležala, signora, signora, netko joj je otkopčavao dugmad na bluzi, netko ju je pljeskao po obrazima, nečije ruke snažno su pritiskale Barbarine grudi, valjda su izveli dijete iz kupea, signora, signora, šumilo joj je u ušima, sjetila se Bistričkoga potoka, tekao je kad je još bila djevojka, razaznavala je svaki kamen na njegovu dnu, ruke su joj pritiskale grudi u ritmu u kojem je tekao Bistrički potok, a kamenje bi sa svakim potiskom poskočilo s dna, gle kako je lagano, kao da i nije kamenje ili kao da je punjeno zrakom, a onda bi opet potonulo, bila je to velika voda, u njoj si se za jeseni mogao utopiti, tko se utopio, Barbara Veronesse se uplašila, tako se strašno uplašila da je otvorila oči i vidjela veliku oznojenu ćelavu glavu s naočalama, Azre nije bilo pokraj prozora i nigdje nije bilo vode, smirilo ju je to, toliko ju je smirilo da joj ni uzdah više nije trebao. Signora, signora, come sta, come va, signora, vikalo je ćelavo lice. Barbara je otvorila usta, nasmiješila se, rekla ho freddo, ho molto freddo i zatvorila oči. Doktor je uzeo Marcov kaput i pokrio je. Držao je još neko vrijeme zapešće Barbare Veronesse, umirovljene profesorica klavira iz Sarajeva, a onda je njezinu ruku spustio sasvim polako na grudi i vrhovima prstiju, kao da se plaši da će je probuditi, prebacio joj kaput preko lica. Oči su mu bile pune suza. Svi liječnici ovoga svijeta prezirali su ga u tom trenutku, njega, doktora koji plače.

U susjednome kupeu Aldo i Marco su se pokušavali smijati, a Gianni je Azri izvodio predstavu pantomime. Izigravao je čovjeka koji gradi kuću, ali mu ispadaju cigle, pa je bio čovjek koji pokušava promijeniti sijalicu, pa je bio čovjek, pa je činio još svašta, a Azra ga je samo gledala, nije joj više bilo muka i nije joj se plakalo, čudila se tom nijemom svijetu i činila se pomirena s njim. U nijemom svijetu nije bilo ni bake ni Bistrika, ali ni ljudi koji sve što rade, rade na stranom jeziku.

Miljenko Jergović 24. 12. 2018.