Zadnji je tjedan kolovoza, večer, stojimo s čašama punim vina na terasi familije Klinec u Medani, u Goriškim brdima u Sloveniji. Dani su poezije in vina, oko zapešća imamo one narukvice koje nam daju za pravo piti i jesti koliko želimo. Toplo je, to se negdje Jadransko more zalijeće u svoje sjeverne zaljeve i onda prelijeva kroz vinograde k nama. Prilazim jednom pjesniku i izgovaram nekoliko rečenica silnih gluposti, upoznajemo se, ja dobro znam tko je on, on je Tomaž Šalamun. Kad smo se približili kroz šumu te polupijane kurtoazije, nekoliko smo sekundi samo stajali jedan kraj drugog, gledajući preko polja, vinograda i tame u jedno bjelasanje u daljini, u jedan grad. Upitao sam ga što je ono, koje je ono mjesto. U tom su dijelu svijeta granice država jako blizu, toliko da su sretno besmislene, paučinaste i prozirne. Bilo je to prije točno dvadeset godina. Sad su svuda zidovi i žica, pendreci i strah.
– To su Udine, reče Šalamun.
– Udine? Nije moguće, rekoh.
– Pa kako nije, nasmija se Šalamun, to su vam Udine mladi moj kolega. Ništa drugo i ne može biti, gore su Alpe, dolje je morje, ovdje smo mi. Na terasi. Ono su Udine.
Ozareno sam otpio, otišao po još vina, a on je stajao tamo i već pričao s nekim drugim. Podignuo sam čašu i nazdravio: Za Udine! On se nasmijao, a ruski pjesnik koji je dan ranije izgubio zubnu protezu u vinogradu Ščurek, prihvatio je i širokom gestom podviknuo: Za Udine! U njegovim ustima zasjala je široka tama.
Te sam se epizode sjetio nedavno, dok sam čitao intervju sa Semezdinom Mehmedinovićem, on se u Americi družio s Tomažom Šalamunom i Alešom Debeljakom. Obojica su nažalost pokojni. Nedavno sam, s velikim zaostatkom čitao i Mehmedinovićev Sarajevo blues, čitam unatraške ovog čovjeka pomislio sam, ali čitam ono što pronalazim, ono što me pronalazi i zatiče u trenutku kako prebacujem i vlastitih pola stoljeća. Bio sam u Udinama, ne prije dvadeset nego prije više od trideset godina na jednom rukometnom turniru, pobijedili smo, dobili smo krasan pehar od pola metra visine i kitnjaste zlatne medalje. Uručio nam ih je čovjek opasan lentom. Uz limenu glazbu. Talijani su uvijek znali kako se to radi i kako se u tim stvarima pretjeruje. No, kakve veze imaju te Udine i Semezdin Mehmedinović? Ulogu emocionalnog vodiča, melenkoličnog autoputa, trase za ove rečenice ima naravno Tomaž Šalamun. Na kraju, on je uperio ruku i spasio i mene i te anonimne Udine, grad koji se bjelasa u tami kao prskalica. Dok čitam Mehmedinovićeve davne sarajevske pjesme, ne pomišljam na guglanje američkih gradova. Nekako me ne zanima gdje je on dospio, gdje živi i koje je gradove noću u toj Americi opazio. Nije prilično našim godinama toliko tražiti, saznavati ono što je tako očito i što lako možeš, s nekim davnim pripadanjem pjesniku Šalamunu, a dugo i pjesniku Mehmedinoviću, zaključiti – sve su to Udine. Taj spas u koji ti rukom upire pjesnik kojeg voliš, to može biti rajsko mjesto, u ovom slučaju talijanski gradić na sjeveru, sasvim na kraju noći i dugačkih redova vinograda u kojima bujaju bobe pune sladora i sunca.
Udine
Zadnji je tjedan kolovoza, večer, stojimo s čašama punim vina na terasi familije Klinec u Medani, u Goriškim brdima u Sloveniji. Dani su poezije in vina, oko zapešća imamo one narukvice koje nam daju za pravo piti i jesti koliko želimo. Toplo je, to se negdje Jadransko more zalijeće u svoje sjeverne zaljeve i onda prelijeva kroz vinograde k nama. Prilazim jednom pjesniku i izgovaram nekoliko rečenica silnih gluposti, upoznajemo se, ja dobro znam tko je on, on je Tomaž Šalamun. Kad smo se približili kroz šumu te polupijane kurtoazije, nekoliko smo sekundi samo stajali jedan kraj drugog, gledajući preko polja, vinograda i tame u jedno bjelasanje u daljini, u jedan grad. Upitao sam ga što je ono, koje je ono mjesto. U tom su dijelu svijeta granice država jako blizu, toliko da su sretno besmislene, paučinaste i prozirne. Bilo je to prije točno dvadeset godina. Sad su svuda zidovi i žica, pendreci i strah.
– To su Udine, reče Šalamun.
– Udine? Nije moguće, rekoh.
– Pa kako nije, nasmija se Šalamun, to su vam Udine mladi moj kolega. Ništa drugo i ne može biti, gore su Alpe, dolje je morje, ovdje smo mi. Na terasi. Ono su Udine.
Ozareno sam otpio, otišao po još vina, a on je stajao tamo i već pričao s nekim drugim. Podignuo sam čašu i nazdravio: Za Udine! On se nasmijao, a ruski pjesnik koji je dan ranije izgubio zubnu protezu u vinogradu Ščurek, prihvatio je i širokom gestom podviknuo: Za Udine! U njegovim ustima zasjala je široka tama.
Te sam se epizode sjetio nedavno, dok sam čitao intervju sa Semezdinom Mehmedinovićem, on se u Americi družio s Tomažom Šalamunom i Alešom Debeljakom. Obojica su nažalost pokojni. Nedavno sam, s velikim zaostatkom čitao i Mehmedinovićev Sarajevo blues, čitam unatraške ovog čovjeka pomislio sam, ali čitam ono što pronalazim, ono što me pronalazi i zatiče u trenutku kako prebacujem i vlastitih pola stoljeća. Bio sam u Udinama, ne prije dvadeset nego prije više od trideset godina na jednom rukometnom turniru, pobijedili smo, dobili smo krasan pehar od pola metra visine i kitnjaste zlatne medalje. Uručio nam ih je čovjek opasan lentom. Uz limenu glazbu. Talijani su uvijek znali kako se to radi i kako se u tim stvarima pretjeruje. No, kakve veze imaju te Udine i Semezdin Mehmedinović? Ulogu emocionalnog vodiča, melenkoličnog autoputa, trase za ove rečenice ima naravno Tomaž Šalamun. Na kraju, on je uperio ruku i spasio i mene i te anonimne Udine, grad koji se bjelasa u tami kao prskalica. Dok čitam Mehmedinovićeve davne sarajevske pjesme, ne pomišljam na guglanje američkih gradova. Nekako me ne zanima gdje je on dospio, gdje živi i koje je gradove noću u toj Americi opazio. Nije prilično našim godinama toliko tražiti, saznavati ono što je tako očito i što lako možeš, s nekim davnim pripadanjem pjesniku Šalamunu, a dugo i pjesniku Mehmedinoviću, zaključiti – sve su to Udine. Taj spas u koji ti rukom upire pjesnik kojeg voliš, to može biti rajsko mjesto, u ovom slučaju talijanski gradić na sjeveru, sasvim na kraju noći i dugačkih redova vinograda u kojima bujaju bobe pune sladora i sunca.