Strašan početak za jednu dječju priču: gore uz planinsku strminu starija rodica vodi šestogodišnju djevojčicu, siroče bez oca i majke, da je preda djedu. A djed je neki mračan tip, čudak od kojega zaziru ljudi iz doline. O njemu se prenose kojekakve priče, sve ružna od ružnije, a svaka se svodi na to da starac mrzi ljude, mrzi ih bez izuzetka: jednom su mu davno učinili neko zlo ili je, naprosto, po prirodi takav. Predati dijete takvom čovjeku naopako je da ne može biti naopakije, ali biva tako kada si ničiji i siroče, a devetnaesto je stoljeće u Europi. Mit o siročadi bio je vrlo prisutan u naraciji tog vijeka: napušteni i prezreni, od Olivera Twista do Twainova prosjaka koji će postati kraljević, nahodi, siročići i kopilani lutali su gradovima i romanima, a da ne pronađu utjehe ni smirenja.
Heidi je, za razliku od većine njih, bila dijete prirode. Ali ne kao mali Tarzan ili dječak Mowgli, kojeg su odgojile divlje zvijeri, Heidi za razliku od njih nije bila dijete divljine. Ona rodica, ako joj je to uopće bila rodica, i ako naša sjećanja na roman nisu fatalno narušila i izmijenila tekst Johanne Spyri, ostavila ju je gore, u kolibi s djedom, i pobjegla u mir svoje savjesti. Heidi se našla među kozama, uz mrgodnog, nedostupnog i šutljivog starca, strašnog upravo onako kako su ga i predstavljali, usred alpskoga raja, pod samim nebom. Taj spoj beznađa životnih okolnosti i rajskog okruženja ono je što odmah na početku čitatelja – ustvari čitateljicu – privuče k Heidi. Djed je čovjek s tajnom koju valja razotkriti, pa bivamo uvučeni u svojevrsnu igru detekcije, s Heidi kao glavnim i jedinim detektivom. Djedov mrak postaje svjetlo, njegovo zlo ustvari je dobro. Modelski, djed je vrlo sličan Hlapićevom majstoru Mrkonji: i on je slomljena srca, izgubio je sina jedinca, prokockao svu imovinu. Odrekao se svijeta, a onda se svijet odrekao njega.
Nakon što smo odrasli u cinike, čini nam se baš običnim i predvidljivim da je Heidi preobratila djeda, razmekšala ga i učinila dobrim. Ali u ona nevina doba – u slučaju ovog čitatelja, ili čitateljice bilo je to kad mu je bilo sedam – ta je transformacija bila uzbudljiva i neočekivana. Kad si dijete, jedno od većih ti je čuda kad netko strašan postane dobar i drag.
Dvije je velike stvari djed učinio: dopustio je Heidi da spava na tavanu, tamo joj je načinio postelju od sijena, i pravio joj je tople sendviče s topljenim sirom. I danas, kada je po godinama i raspoloženjima već mnogo bliži djedu nego Heidi, čitatelj osjeti istu onu glad čim se sjeti djedovih sendviča. U cjelokupnoj kasnijoj povijesti književnosti malo gdje se tako jelo kao u Heidi.
Ovaj čitatelj možda je čitateljica zato što je osjećao potpunu identifikaciju s Heidi. A taj je roman u ona vremena doživljavan kao skroz ženski. Bila je to toliko i tako knjiga za djevojčice da se od dječaka nije ni očekivalo da je pročitaju. Čime me je tako osvojila? Ne sjećam se tadašnjih svojih odgovora, ali danas znam: Heidi je figura bez identiteta, nevoljena, neželjena i sama, i susreće se s nekim tko je također nevoljen, neželjen i sam, i tko je prezreo vlastiti identitet.
U ono vrijeme čitao sam cenzurirano, socijalističko izdanje Heidi. Prije nekoliko godina pročitao sam integralni prijevod. Molitva je za Heidi još jedan oblik samoće.
Heidi
Imaginarni prijatelj/13
Strašan početak za jednu dječju priču: gore uz planinsku strminu starija rodica vodi šestogodišnju djevojčicu, siroče bez oca i majke, da je preda djedu. A djed je neki mračan tip, čudak od kojega zaziru ljudi iz doline. O njemu se prenose kojekakve priče, sve ružna od ružnije, a svaka se svodi na to da starac mrzi ljude, mrzi ih bez izuzetka: jednom su mu davno učinili neko zlo ili je, naprosto, po prirodi takav. Predati dijete takvom čovjeku naopako je da ne može biti naopakije, ali biva tako kada si ničiji i siroče, a devetnaesto je stoljeće u Europi. Mit o siročadi bio je vrlo prisutan u naraciji tog vijeka: napušteni i prezreni, od Olivera Twista do Twainova prosjaka koji će postati kraljević, nahodi, siročići i kopilani lutali su gradovima i romanima, a da ne pronađu utjehe ni smirenja.
Heidi je, za razliku od većine njih, bila dijete prirode. Ali ne kao mali Tarzan ili dječak Mowgli, kojeg su odgojile divlje zvijeri, Heidi za razliku od njih nije bila dijete divljine. Ona rodica, ako joj je to uopće bila rodica, i ako naša sjećanja na roman nisu fatalno narušila i izmijenila tekst Johanne Spyri, ostavila ju je gore, u kolibi s djedom, i pobjegla u mir svoje savjesti. Heidi se našla među kozama, uz mrgodnog, nedostupnog i šutljivog starca, strašnog upravo onako kako su ga i predstavljali, usred alpskoga raja, pod samim nebom. Taj spoj beznađa životnih okolnosti i rajskog okruženja ono je što odmah na početku čitatelja – ustvari čitateljicu – privuče k Heidi. Djed je čovjek s tajnom koju valja razotkriti, pa bivamo uvučeni u svojevrsnu igru detekcije, s Heidi kao glavnim i jedinim detektivom. Djedov mrak postaje svjetlo, njegovo zlo ustvari je dobro. Modelski, djed je vrlo sličan Hlapićevom majstoru Mrkonji: i on je slomljena srca, izgubio je sina jedinca, prokockao svu imovinu. Odrekao se svijeta, a onda se svijet odrekao njega.
Nakon što smo odrasli u cinike, čini nam se baš običnim i predvidljivim da je Heidi preobratila djeda, razmekšala ga i učinila dobrim. Ali u ona nevina doba – u slučaju ovog čitatelja, ili čitateljice bilo je to kad mu je bilo sedam – ta je transformacija bila uzbudljiva i neočekivana. Kad si dijete, jedno od većih ti je čuda kad netko strašan postane dobar i drag.
Dvije je velike stvari djed učinio: dopustio je Heidi da spava na tavanu, tamo joj je načinio postelju od sijena, i pravio joj je tople sendviče s topljenim sirom. I danas, kada je po godinama i raspoloženjima već mnogo bliži djedu nego Heidi, čitatelj osjeti istu onu glad čim se sjeti djedovih sendviča. U cjelokupnoj kasnijoj povijesti književnosti malo gdje se tako jelo kao u Heidi.
Ovaj čitatelj možda je čitateljica zato što je osjećao potpunu identifikaciju s Heidi. A taj je roman u ona vremena doživljavan kao skroz ženski. Bila je to toliko i tako knjiga za djevojčice da se od dječaka nije ni očekivalo da je pročitaju. Čime me je tako osvojila? Ne sjećam se tadašnjih svojih odgovora, ali danas znam: Heidi je figura bez identiteta, nevoljena, neželjena i sama, i susreće se s nekim tko je također nevoljen, neželjen i sam, i tko je prezreo vlastiti identitet.
U ono vrijeme čitao sam cenzurirano, socijalističko izdanje Heidi. Prije nekoliko godina pročitao sam integralni prijevod. Molitva je za Heidi još jedan oblik samoće.