Kraj plota bašte još uvek jorgovan cveta, na livadi šarena krava kakva je i bila.
Da, i mesarku prepoznaš nakon mnogo leta.
Ponekad bi ti belu kobasicu dobacila.
Gde sada disko tutnji buvara tad stajaše,
zagonetno mesto, tabu, leglo mračnih sila.
Parking: nekada tu konjsko pojilo bejaše.
U ambaru s moljcima nađeš, pri zuju krila,
Svežanj ljubavnih pisama, molitvenik, čaše.
Živelo se zid do zida s čudnim osobama.
Jedan je bio svinja, drugi mudrac, baš jak.
A uveče su se čuli po ishrakotinama.
Na radiju se, promuklo, derao jedan ludak.
Većnica beše ukrašena kukastim krstovima.
Poslednji komunista, serator neki, bedak,
u Zelenoj lipi pozvao: „Ubijte Hitlera!“
Pokazivao na doktora s palicom uz bok.
„Znam ja tačno šta mi taj dilber smera.“
(Sveštenik je s tim lekarom igrao tarok.)
„On bi da me kroz dimnjak klinike protera.“ Crkva beše vrlo hladna, sve sami barok.
Ležala je na groblju koje od stričeva vrvi.
U tami pojate golicalo bi te seno.
Tamo te u nebo dizala stričevka po krvi,
i što ti pokaza beše novo, neviđeno.
Tada bi prošao voz puštajuć pisakprvi,
od kojeg volovi ustuknu preplašeno.
U školi: miris uvoštenog poda, urina
i straha. Samo nam je vratarka bila mila.
Najednom nigde više ne beše benzina.
Reka koja je vodenu lešinu nosila
vuče se i danas crvenkastožuta, mirna.
Evo brane gde se lešina zaustavila.
Osećaš da gotovo te steže za gušu.
Vraćaju se gluvi časi prastarog sveta. Ježiš se od zime i smeješ. Dira ti dušu.
Kraj plota bašte još uvek jorgovan cveta.
SEĆANJE NA SMRT
Alkibijade moj saučešniče
dugo već nisi tu
Ja ne znam: kuda otplovi
Ni kod regate ti nisi na brodu
i pastrmke sad moram sam da lovim
i čak me ni mljevenje kafe ne veseli više
i nisi više mokar kad padaju kiše Sada sam tužan kad mi se grog srče
Alkibijade moj saučesniče
već dugo nisi tu
U mom ormaru još leži lula stara
Drugde (podsetnik možda zna o mestu) u sobi što od sveg znanog odudara
leži mačor naš crveni i naša mlada
Prazne su i bučne sve krčme sada noći zelena svetlost proniče
Alkibijade moj saučesniče
nisi već dugo tu
Moram te, dragi, zaboravit na kraju
Besana još reč kapne uz koju zgodu
mašnica promuklost šega pri zalogaju
zov prestrašenih belih ptica u moj kutak Inače sam star i nasmešen ko belutak
i vedar čekam na onog što nas miče na blagi talas
Alkibijade
Alkibijade moj saučesniče
Hans Magnus Enzensberger: DVIJE PJESME
STARI ZAVIČAJ
Kraj plota bašte još uvek jorgovan cveta,
na livadi šarena krava kakva je i bila.
Da, i mesarku prepoznaš nakon mnogo leta.
Ponekad bi ti belu kobasicu dobacila.
Gde sada disko tutnji buvara tad stajaše,
zagonetno mesto, tabu, leglo mračnih sila.
Parking: nekada tu konjsko pojilo bejaše.
U ambaru s moljcima nađeš, pri zuju krila,
Svežanj ljubavnih pisama, molitvenik, čaše.
Živelo se zid do zida s čudnim osobama.
Jedan je bio svinja, drugi mudrac, baš jak.
A uveče su se čuli po ishrakotinama.
Na radiju se, promuklo, derao jedan ludak.
Većnica beše ukrašena kukastim krstovima.
Poslednji komunista, serator neki, bedak,
u Zelenoj lipi pozvao: „Ubijte Hitlera!“
Pokazivao na doktora s palicom uz bok.
„Znam ja tačno šta mi taj dilber smera.“
(Sveštenik je s tim lekarom igrao tarok.)
„On bi da me kroz dimnjak klinike protera.“
Crkva beše vrlo hladna, sve sami barok.
Ležala je na groblju koje od stričeva vrvi.
U tami pojate golicalo bi te seno.
Tamo te u nebo dizala stričevka po krvi,
i što ti pokaza beše novo, neviđeno.
Tada bi prošao voz puštajuć pisak prvi,
od kojeg volovi ustuknu preplašeno.
U školi: miris uvoštenog poda, urina
i straha. Samo nam je vratarka bila mila.
Najednom nigde više ne beše benzina.
Reka koja je vodenu lešinu nosila
vuče se i danas crvenkastožuta, mirna.
Evo brane gde se lešina zaustavila.
Osećaš da gotovo te steže za gušu.
Vraćaju se gluvi časi prastarog sveta.
Ježiš se od zime i smeješ. Dira ti dušu.
Kraj plota bašte još uvek jorgovan cveta.
SEĆANJE NA SMRT
Alkibijade moj saučešniče
dugo već nisi tu
Ja ne znam: kuda otplovi
Ni kod regate ti nisi na brodu
i pastrmke sad moram sam da lovim
i čak me ni mljevenje kafe ne veseli više
i nisi više mokar kad padaju kiše
Sada sam tužan kad mi se grog srče
Alkibijade moj saučesniče
već dugo nisi tu
U mom ormaru još leži lula stara
Drugde (podsetnik možda zna o mestu)
u sobi što od sveg znanog odudara
leži mačor naš crveni i naša mlada
Prazne su i bučne sve krčme sada
noći zelena svetlost proniče
Alkibijade moj saučesniče
nisi već dugo tu
Moram te, dragi, zaboravit na kraju
Besana još reč kapne uz koju zgodu
mašnica promuklost šega pri zalogaju
zov prestrašenih belih ptica u moj kutak
Inače sam star i nasmešen ko belutak
i vedar čekam na onog što nas miče
na blagi talas
Alkibijade
Alkibijade moj saučesniče
S njemačkog preveo Stevan Tontić