Moj drugar napisao nekoliko pjesama i sebe proglasio profesionalnim piscem. Dolazio je u kavane zorom, izlazio iz njih kada su ih zatvarali, a ranije samo ako bi ga izbacili. Mogao je neprekidno biti u kavani, najčešće u Domu pisaca, jer je kao profesionalni pisac postao nezaposleni siromah. Pio je mnogo, ali kada ga časte. Govorio je da je trijezan u kavani kao nepismen u biblioteci. On međutim nije imao novaca ni za prvo piće, za „ulaz” u lumpanje, pa je čekao da mu neko „zovne piće”, a takvih se u kavani uvijek nađe. Meni je bio drag, jer je dosta čitao, nije bio zločest, uvijek se smijao i imao mačku koju je obožavao. Jedan dan je sjeo za naš sto, opet sav veseo, slavi, izlaze mu tri pjesme u antologiji, sada je priznat pjesnik, kaže mojoj dragoj: „Ti si baš fina osoba. Molim te da te častim, šta ćeš popiti?”, a onda brzo tiho meni na uho: „Ovo ćeš ti platiti. Znaš da ja nemam ni prebijene”
Poslije je navodno bio snajperist u rovu, ali ja to nisam vjerovao, jer pijanac, uz to dobričina, ne može biti strijelac, pa ga o tome nisam pitao kada sam ga sreo zadnji put. Jedino sam mu rekao da više ne nosim gotovinu, samo kartice, nemam, mogu mu platiti piće, šteta što više ne pije. Kasnije mi bi žao što mu ništa nisam dao, i to baš kada je to moglo biti zaista zadnji put, kao da mu „doviđenja” nisam rekao.
Kokuz
Moj drugar napisao nekoliko pjesama i sebe proglasio profesionalnim piscem. Dolazio je u kavane zorom, izlazio iz njih kada su ih zatvarali, a ranije samo ako bi ga izbacili. Mogao je neprekidno biti u kavani, najčešće u Domu pisaca, jer je kao profesionalni pisac postao nezaposleni siromah. Pio je mnogo, ali kada ga časte. Govorio je da je trijezan u kavani kao nepismen u biblioteci. On međutim nije imao novaca ni za prvo piće, za „ulaz” u lumpanje, pa je čekao da mu neko „zovne piće”, a takvih se u kavani uvijek nađe. Meni je bio drag, jer je dosta čitao, nije bio zločest, uvijek se smijao i imao mačku koju je obožavao. Jedan dan je sjeo za naš sto, opet sav veseo, slavi, izlaze mu tri pjesme u antologiji, sada je priznat pjesnik, kaže mojoj dragoj: „Ti si baš fina osoba. Molim te da te častim, šta ćeš popiti?”, a onda brzo tiho meni na uho: „Ovo ćeš ti platiti. Znaš da ja nemam ni prebijene”
Poslije je navodno bio snajperist u rovu, ali ja to nisam vjerovao, jer pijanac, uz to dobričina, ne može biti strijelac, pa ga o tome nisam pitao kada sam ga sreo zadnji put. Jedino sam mu rekao da više ne nosim gotovinu, samo kartice, nemam, mogu mu platiti piće, šteta što više ne pije. Kasnije mi bi žao što mu ništa nisam dao, i to baš kada je to moglo biti zaista zadnji put, kao da mu „doviđenja” nisam rekao.