Gula Gluvi/2

Gula Gluvi još i danas živi kao biljka. Otkad je izašao iz titogradske bolnice, pije alkohol, češće nego ranije, ali je postao miran kao bubica. Nije nijednom ni ton povisio kamoli zarežao na nekoga. Šef kamenoloma ga je, poslije šest mjeseci bolovanja, postavio na mjesto stražara u drugoj i trećoj smjeni, jer je u otpusnoj listi doktora Lompara pisalo da je Gavrilo Drašković trajno nesposoban za teške fizičke poslove. Da se gledalo striktno po zakonu Gula nije mogao, zbog slabog sluha, biti ni stražar, ali šef kamenoloma, iako je naizgled grub ustvari je bio bolećiv čovjek, pa mu je za sevap progledao kroz prste. Godine su prolazile, ali uprkos kalendarskom običaju promicanja godišnjih doba Gula se nije mijenjao. Uvijek je njegov korak bio gibak i leđa prava kao strijela. No, udarac sjekirom ga je smirio bolje od elektrošokova, koje mu je bio namijenio doktor Bjeladinović. Više nijednom nije dobio nastup bijesa, nijednom nije pao u napast da lomi kafanski inventar, ili da, kao što je nekad radio, pokuša opet – s pola lobanje i umetnutom plastikom – glavom spljoštiti alumijisku gurlu za odvod vode s krova, kao da je palačinka. Bijes je implodirao, urušavao se unutra, i Gula se, u periodu kiša, u sličnim vremenskim razmacima kao dok je imao rušilačke nastupe sad snemagao, takođe iznenadno, bez vidljivog uzroka. Neurolog Jokić je utvrdio da je riječ o takozvanoj Džeksonovoj epilepsiji, koja je posljedica strašnih udaraca koji su trajno oštetili lobanju i mozak.

Moguće je, i u tako malom mjestu kao što je Cetinje, godinama ne sresti nekoga ukoliko to ne želiš. Gulu sam prvi put srio sedamanest godina i dvadeset tri dana pošto sam ga sjekirom udario ispred Male Lokande, odnosno sedam godina i dvadeset dva dana nakon što sam se vratio u Cetinje. Bio je to dvadeset drugi maj 2006, prvi dan nakon proglašenja državne nezavisnosti Crne Gore. Većina kafana, iako je bilo skoro podne, još nije otvorena, jer se lumpovalo do same zore. Na Cetinju je krenula prava ludnica dvadeset prvog naveče, dva sata poslije zatvaranja birališta, pošto je mladi čovjek iz Centra za monitoring, organizacije koja je pratila regularnost referenduma, objavio prognozu da je Crna Gora povrnula međunarodni suverenitet. Po starom narodnom običaju, kao nekad kad se dolazilo na Cetinje poslije velikih ratnih pobjeda, na Dvorskom trgu se pucalo i pjevalo. I ja sam se veselio, grlio se s prolaznicima, i nazdravljao vječnoj Crnoj Gori , iako toj politici nijesam ništa doprinio, osim što sam krajem devedeset druge donio jedno pismo iz Zagreba u Skadar funkcioneru Liberalnog saveza i zaokružio da na referndumskom listiću. No, u vreloj majskoj noći ubrzo sam postao preosjetljiv na zadah alkohola i mnoštva znojavih tijela: odmah iza ponoći sam se izvukao iz pijane i egzaltirane mase.

Jutro dvadeset drugog maja je bilo vedro, i blago. Uvijek sam volio poslijepraznična jutra. Svakog prvog januara sam ustajao rano, dok cio normalni svijet spava poslije proslave Nove godine. Samo je januarsko jutro, za razliku od majske zore, tmurno i hladno. Pomislih da su oni koji su smišljali kalendar trebali uzeti Đurđevdan za nastanak Novog ljeta i rođenja Bogomladenca: kad se priroda pomlađuje, a ne usred mrtve zime. Prošao sam pustom Njegoševom ulicom do hotela Grand i vratio se natrag. Susrio sam samo dvojicu ljudi: jednog na početku i drugog na završetku ulice, kod Plavog dvorca. Riječ je o bivšem zamjeniku direktora Oboda i bivšem načelniku vojnog odsijeka. Obojici je crna mast točila iz očiju. Na Cetinju je malo protivnika nezavisnosti, i kao svaka manjina oni su žestoki u iskazivanju svojih uvjerenja.

Ograničeni protok vremena, od pojave Miloševića do izglasavanja nezavisnosti, nemoguće je realno percipirati: nekad se učini kao tren a drugi put kao da je prošlo dvjesta godina. U bivšoj Jugoslaviji između 1991. i 2001, od Slovenije do Makedonije, desilo se pet ratova: za jednu deceniju je ovdje bilo više ratnih sukoba nego u srećnijim zemljama od početka devetnaestog vijeka do danas. S druge strane, oni koji nijesu mrdnuli, recimo, iz Cetinja ili Podgorice između 1992. i 2006. živjeli su u četiri države, Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, Saveznoj Republici Jugoslaviji, Srbiji i Crnoj Gori, i na kraju u Crnoj Gori. Slike događanja naroda, svečanih zasijedanja, ustavotvornih skupština, zadriglih komandanata-ratnih zločinaca, ljeporječivih šovinista, osiromašenog proleterijata, izbjeglica u kontejnerima, podsjećaju na tragikomični omnibus hibridnih žanrova i privida. Još mi je pred očima lelujala slika sinoćne mase, uglavnom mojih ispisnika iz osnovne škole i onih nešto mlađih, s razvijenim crvenim barjacima, šalovima i majicama iste boje. Mnogi među njima su se neprilično ugojili, obezubili. Nijesam više bio načisto jesu li genetika ili višak istorije uticali što su nekadašnji drugovi, okretni i hitri kao zvijezde, prerano otromili i ostarili.

Već sam bio izgubio nadu da ću ovoga jutra – kojega su većina onih koji su o njemu sanjali prespavali – negdje popiti espreso, i onda jedan konobar, dječačkog rasta, iz kafea Iris iznese sto za ljetnju terasu. Sačekao sam ga da postavi sto, i za njim sam ušao u lokal. Na svakoj stopi kafića su ostali vidljivi ostaci od sinoćnjeg tuluma. Neko je jutros očistio komade polomljenih čaša i pokupio opuške od cigareta, ali vonj duvana i alkohola je štipao nozdrve. Barske stolice su već bile uredno poređane pored šanka, ali prema vratima od vecea na gomilu su ostali grubo naslagani, jedan preko drugog, plastični stolovi sa stolicama za terasu. S desne strane od šanka, oslonjen na pult prema prozoru koji gleda na Zmajevu ulicu – najmanju cetinjsku ulicu koju je kralj Nikola krstio po svom prijatelju dječjem pjesniku Jovanu Jovanoviću Zmaju – stajao je Gula Gluvi. U kafani nijesam očekivao nikoga. Najmanje Gulu Gluvoga. Kao da me je neko nožem probo kroz ožičicu. Opet smo se našli sami u kafani poslije toliko godina.

Gula je netremice buljio kroz prozor. Kao da nešto gleda. Nijednom nije pokazao da me je primijetio. Naručio sam dupli espreso pogledujući prema Gulinim širokim i uspravnim leđima. Pio je rakiju, ali nije ostario poput drugih. Prije dvadeset godina izgledao je deset stariji od mene a sad bi se reklo da je toliko mlađi. Suri je tvrdio da su za mladolikost i vitalnost zaslužnije genetske predispozicije nego uslovi i kultura življenja. (Jednom je rekao: Kreteni se ne mijenjaju.)

Pozvao sam konobara da naplati kafu, i rekao mu da Guli, na moj račun, odnese piće. Mladić me čudno pogledao. Možda je od nekoga čuo da sam jednom davno Guli razbio glavu sjekirom, ili već odavno na njega niko ne obraća pažnju. Konobar je klimnuo glavom i ćutke mu postavio rakiju ispred njega, ne pomenuvši moje ime. Možda nije ni znao kako se zovem. Ovaj momčić jedva da se bio rodio kad smo Gula i ja izravnjavali račune. Pošto sam uzeo kusur od deset eura i krenuo prema izlazu, na staklu poluotvorenog krila vrata koja gledaju na glavnu ulicu, primijetio sam da Gula i dalje bulji u jedan prozor na uglu Njegoševe i Zmajeve. Laknulo mi je, iako je on možda ispio rakiju za koju nije ni znao ko mu je naručio.

Ulica je i dalje bila pusta. Jedino je pored Elektrona, Bigoje, koji je šenuo na studijama nautike u Fijumi, trčkarao sitnim koracima, malo dužim od veličine njegovih stopala, i pričao sâm sobom. I danas prvi dan crnogorske nezavisnosti njega su mučile nebeske pojave: čas se prepirao čas je govorio pomirljivo, s osjećajem krivice, s glasovima koji su dolazili iz satelita, letećih tanjira, raznih planeta. Bigoje je previše bio okrenut nebesima da bi ga se dojmilo vitlanje barjacima. Masa je zamađijana, zastave su znakovi crne magije, govorio je preplašeno, i katgod je vidio grupu veću od deset ljudi, poizdaleka je obigravao oko njih kao seosko pašče koje se primaknulo prigradskim kućama.

Normalan čovjek i ne može biti potpuno apolitičan, pomislio sam. Jer, onaj najbezazleniji kao i najopakiji, na svoj su način i akteri i žrtve politike. Stoga je moja ravnodušnost prema javnim poslovima na ivici normalnosti. Kako se uobičajeno kaže, to je granični slučaj koji ne izvire iz duboke filozofičnosti, već zbog lijenosti i nesposobnosti da pred više od pet ljudi izgovorim bilo što suvislo i ubjedljivo. Još u osnovnoj školi sam osjećao da će mi stidljivost umnogome odrediti životnu sudbinu, jer i na jednostavno pitanje učitelja na školskom času crvenio sam u licu, mucao, zaboravljao definicije, koje sam prije toga sto puta u sebi ponovio napamet.

Osim nelagodnosti i straha da se isprsim i kažem nešto otresito i duhovito pred pred više pari očiju koje me pažljivo posmatraju, ima i nečeg duboko potisnutog i zatvorenog u mojoj prirodi, što bezazlene i opuštene ljude odbija i drži na distanci. Dugo sam samoanalizovao moju preosjetljivost i strah koji sam možda posisao s majčinim mlijekom. Jer, majka Femija je hodala kao sjenka, i sjedjela podalje od gostiju u našoj seoskoj kući u Radekuši, u koju smo izdizali ljeti poslije Đurđevdana. Likovi bjelobrkih komšija iz Lipe, Jabučkog brijega, Kraljeve glavice, Njegulova dola, ostali su mi jasniji u pamćenju nego njihova sumračna sjećanja na pogibije, zatvore, progonstva. Staračka lica su bila ozbiljna kao da najavljuju Strašni sud, ali još više su me se dojmile njihove neobične ruke, sa šakama velikim kao raonik, i ogrubjelom sasušenom kožom izbrazdanom poput hercegovačkog kotrobana.

Priče su – osim onih starca-dječaka Vasa Stevanova, o kontrabandistima, jatacima, žandarmima, Ozni, Skadru, kradljivcima nerandži, tajnim ljubavnicima – bile suhoparne, nedorečene, kao sistem šifri kojim čuvaju neku njihovu tajnu, koja drugo nikome i ne treba, i poslije povratka na Cetinje, s prvim kišama su izblijeđele kao i pastoralni prizori ljetnjih boja i zvukova. Najupečatljiviji dokazi tromjesečnog boravka u Radekuši vidjeli su se u špajzu. Vreće krtole, fadžole, zelja, luka, lješnika, oraha i divljih krušaka, bile su kućne strateške rezerve za duge cetinjske zime. Ipak, jedna stvar u našoj maloj gradskoj kamenoj prizemljuši – koju je otac, prije nego sam se rodio, kupio za pare što ih je dobio od prodaje Ovsine, najvećeg dola u Radekuši, od cijelog rala i po crne buhave zemlje – kako su godine prolazile sve više me povezivala s ljetnjim sjećanjima. Naime, u primaćoj sobi, koja je u produžetku kužine, na glavnom zidu je okačena fotografija – koja predstavlja portret muškarca u bijeloj košulji i džamadanu – s dubokim smeđim ramom. Ista takva slika, samo sa tankim ramom, izvješena je u Radekuši, iznad malog prozora na istočnom zidu kuće.

Prošlo je još nekoliko godina – toliko sam bio porastao da je moja donja vilica bila naspremase donje ivice rama fotografije – dok sam saznao da je to fotografija Dušana Đukanova, moga đeda, očevog oca. Ranije nijesam pitao majku za fotografiju mladog muškarca, jer su u našu kuću od muškog svijeta zalazili samo starci i đeca. Bojao sam se odraslih, još držećih muškaraca. Ne toliko da će meni nauditi koliko majci. Živ nijesam bio od straha u vrijeme roditeljskih sastanaka, jer svi đački roditelji su bili muškarci osim moje Femije. Poslije jednog sastanka krenuo sam s majkom iz škole, a krupan pristali brkajlija, Nikica Zuber, otac mog druga iz druge klupe, pitao me nadmeno, kao s konja: Čiji si ti mali? Pogledao sam majku ispod oka, i rekao mu očevo ime. Moj otac je umro mlad, i beznačajan. Poslije scenske pauze brkajlija je podsmješljivo rekao: Đed ti je bio bastašan čovjek. Zuber nije poznavao mog oca, ni đeda.

Nije mi ni majka spominjala oca i đeda, jer se bojala da bi mogla oživjeti i prenijeti na mene prokletstvo koje Tujoviće prati sustopice već sedam pâsova, otkad ih je prokleo vladika Petar Sveti. Đed je u crnogorskoj narodnoj nošnji – za razliku od mog tankovratog oca, čiju je jedinu sliku majka sačuvala u vojnoj knjižici izdatoj 28. juna 1950. u Danilovgradu – bio naočit i krupan čovjek, velikih tamnih očiju, tankog brka i visokog čela. Kao Klerk Gebl. Muževna slika moga đeda postala je nekako stvarnija, kao da je odjednom izronila iz dubokog vremena, nakon što je grupa mladih kulturnih aktivista u Književnoj omladini Cetinja, sredinom osamdesetih godina, uoči antibirokratske revolucije, počela u romantičarskom zanosu, otkrivati tragičnu istoriju male operetne kraljevine, čija su sjećanja na nju brutalno izbrisali, prvo bjelaši-ujedinitelji a potom komunisti. Daleku povezanost s njima otkrio sam slučajno. Preturajući jednom po sobi tražio sam rodni list, koji je majka zbog nečega, zajedno s mojim drugim dokumentima krila u devet jama. Zavirio sam u njenu sobu, prvi put pošto sam završio osmoljetku, i uzeo providnu plastičnu kesu koja je godinama bila ostavljena u maloj natkasni pored njenog kreveta. Među pismima, razglednicama, krštenicama, odrescima od računa za plaćanje vode i struje, sudskim ugovorima o prodaji zemlje i kupovini kuće, našao sam požutjeli papir formata A 4, na kojemu je ispisano ćiriličnim krasnopisom:

Za pravo, čast i slobodu Crne Gore

SPOMENICA USTANKA

Dušanu Đ. Tujoviću

Gaeta, 6. januar 1921.

Starci iz Radekuše su bili učesnici neuspjelog napada na Cetinje, koji je predvodio Krsto Zrnov, ali sam mnogo kasnije uspio povezati njihove šifrirane priče koje su oni htjeli da sahrane sa sobom. Mnogo kasnije, pošto sam iščitao razne brošure i polemičke tekstove o Božićnom ustanku odgonetnuo sam neka stvarna imena kojima su oni sami nadjenuli nadimke, Đeneral, Serdar, Raspop, Magarica, Pedoguz, Grána, Mećavica, Ćuk, Fiškal, Kaluđer. I Spomenica je pretekla skoro sedamdeset godina samo zbog toga što je svaki papir za majku imao istu vrijednost, bez obzira što je ona na poslijeratnom tečaju naučila čitati i pisati svih trideset ćiriličnih slova. Potpisivala se velikim okruglim slovima: prvo slovo njenog imena F(emija) podsjećalo je na violinski ključ. Neobična tananost linija majkinih krtolastih slova upućivali su na osjetljivost i upornost odocnjelog prepisivača. Ljeti je imala običaj da kratkim jasenovim štapom kojim goni kravu, u pržini ili u žutoj ilovači pored bistijerne, u vrijeme pojenja stoke, ispisuje svoje ime. A zimi je, na niskom otomanu pored šporeta na drva, svako malo i veliko pisano slovo azbuke, ucrtavala s grafitnom olovkom u svoju teku – koju je ljeti držala na vrhu kredence – poput majstora koji su na starim turskim mlincima gravirali znakove arapskog pisma.

Sve listiće, pečatirane kuverte, čak i dvije odlijepljene poštanske markice, vratio sam u providni najlon. Samo sam gaetašku Spomenicu metnuo na stranu. Pažljivo sam postavio jeftini stogramski papir na kuhinjski sto – kakav je služio za pisanje deklaracija i naredbi a ne za diplome i spomenice – plašeći se da bi se mogao raspasti od samog dodira ili svježeg vazduha. Nijesam mnogo držao do porodičnog ugleda, jer sam mislio da su moji preci bili lišeni društvenih počasti. Onda me taj pohabani papir s kraljevskim grbom i s potpisom predsjednika Kraljevske vlade Jovana Plamenca, pokolebao u vjerovanju o potpunoj neznatnosti mojih predšasnika. Premda su bili marginalci, ipak, nijesu bili lišeni onoliko spretnosti i smjelosti koliko je potrebno da bi protok vremena od njih stvorio romantične junake koji nadahnjuju nove gubitnike. Neke porodice s koljena na koljeno prenose gubitništvo kao porodično srebro, i zato sam osjetio bliskost s mladim kulturnim aktivistima. Gubitnici su živopisan svijet. I djetinjast. Ali, njihovo novo romantičko otkrivanje istorije toliko je naivno da ih treba zaobilaziti u širokom luku.

I ovaj rat je bio nastavak neraščišćenih računa iz prošlosti. Postkomunistički nacionalisti nijesu bili sposobni stvoriti nove heroje, niti novu ratnu mitologiju. U Bosni su srpski vojnici pjevali, Svud su straže đenerala Draže, a hrvatski, Evo zore evo dana/evo Jure i Bobana. Crnu Goru je od više sramote i veće pogibije spasila ideološka konfuzija hibridnog jugoslovenstva, srpstva, crnogorstva, četništva, partizanstva, zelenaštva, bjelaštva. Smišljeni nered u organizovanju i ratnim dejstvima rezervista, paravojnih jedinica i regularne vojske, koji su nastupali bez proklamovanog vojnog cilja i objavljenog rata stvarao je dodatnu pometnju u glavama ljudi vaspitavanih na epskoj poeziji i romantičnoj verziji istorije po kojoj smo uvijek mi žrtve raznih okupatora koji hoće da nas porobe i ponize.

U prvim danima rata u Zagrebu vijesti iz Crne Gore su bile šture i nepouzdane. Jer, dok god inteligentniji ljudi ne nauče čitati zvanična saopštenja između redova sve može biti i propaganda i istina, jer ko god nije bio na bojišnici, šesnaest sati je dnevno slušao vijesti s fronta i reakcije velikih sila na ratna događanja. Hrvatska televizija je bila glavni stub odbrambenog rata, još dok su postrojbe Zbora narodne garde, policije i novoformirane vojske bile inferiorne, i neprestalno se povlačile pred jedinicama bivše Jugoslovenske narodne armije. Ratnu propaganda na televiziji je osmišljavao živopisni trio – propagandisti su najživopisniji likovi svakog rata – skupljen s koca i konopca: nekadašnji režiser partizanskih filmova, Antun Vrdoljak, bivši izvršni sekretar Pokrajinskog komiteta Saveza komunista Vojvodine, Tomislav Marčinko, i doskorašnji oficir jugoslovenske Kontraobavještajne službe, kapetan korvete Davor Domazet Lošo.

Od početka napada na Dubrovnik prekinute su telefonske veze između Hrvatske i Crne Gore. Najbliži telefoni za komunikaciju sa neprijateljskim teritorijem iz Zagreba su bili recepcija hotela-dvorca u Mokricama, koji je udaljen par kilometara od hrvatske granice i pošta u Brežicama. Na recepciji hotela nije bilo gužve, jer su telefonski impulsi nekoliko puta skuplji od poštanskih, i uz to u elitnom srednjevjekovnom dvorcu s golf igralištem, od ljeta 1991. nije bilo gostiju, osim s vremena na vrijeme neki ekscentrični Englez koji je mogao umisliti da je gospodar vlastelinskog dvora uz samu granicu susjedne države koja je u ratu.

Na pošti u Brežicama se morao čekati red za telefonske kabine. Iz drvenih kabina sa staklenim vratima obično su se čuli glasovi mlađih muškaraca s purgerskim ili dalamtinskim narječjem. U tri ratna mjeseca tri puta sam išao na telefoniranje u poštu, i svaki put sam srio mladog vitkog čovjeka s licem Borisa Pasternaka, koji je razgovarao s bivšim tastom iz Beograda, i uvijek ga jednako molio da mu dadne da se čuje sa svojim malodobnim sinom. Uzalud je cvilio da ovo nije njegov rat, i uvjeravao čika Svetozara, kako je nazivao bivšeg tasta, da još voli svoju Snežanu, i malog Mirka najviše na svijetu. Onda je rekao glasom kojim bi smekšao i kamen: Pita li mali za mene. Dugo se više ništa nije čulo iz susjedne kabine, osim kratkog isprekidanog disanja.

Neki ljudi zbog straha ili samo interesa ubijede sebe da je istinito samo ono što njima ide u prilog. Pritom još kažu da su uvijek mislili i radili ono što sada zastupaju, bez obzira jesu li se u prošlosti javno iskazivali kao ljuti protivnici ideja koje su u međuvremenu pobijedile. Oni ni u čemu ne vide nedosljednost, jer uvijek slijede svoj interes. Posebno je među Dinarcima malo ljudi od srednje ruke, koji nemaju ideju o sopstvenoj izuzetnosti, makar uokviru svoga sela ili plemena, i svaka će vlast u tim krševitim zabitima naći najbeskrupuloznije egzekutore, ali, ukoliko im ne ispuni ambiciju, i najogorčenije protivnike, Rasni primjerci ove crnogorsko-hercegovačko- dalmatinske race najprije se i najviše mogu naći na Terazijama, ispred hotela Moskve, i na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, na takozvanoj špici.

Anči, moja crna kutija, nijednom dok smo subotom pili kavicu kod Čarlija, nije se desilo da ne zna što sam je pitao. Na primjer: Ko je ovaj tip? Ko je gospođa? Odakle je ovaj par? Među likovima koji su subotom bili dio inventara kod Čarlija posebno sam se zagledao u četvrtastu figuru debeloglavog dvonošca kojemu je glava rasla iz ramena a ne iz vrata, i u čijem je hodu i gestikulaciji bilo one samouvjerenosti, sirovosti i navalentnosti tipične za došljake sa južnih strana. Svako malo bih ga poglednuo ispod oka. Ne znam je li me više privlačila njegova šarena košulja drečavih boja ispod sportskog sakoa ili četvrtasto lice s polomljenim nosem i isturenim jagodičnim kostima. On nijednom nije pogledao prema našem stolu. Očigledno je znao odvojiti žito od kukolja: imao je njuh za lovljenje kapitalaca, novih uglednika koji su se isto tako važno šepurili iznoseći svoje tjelesine naočigled općinstva.

Bila je sedma ili osma subota otkad se Anči i ja, tačno u jedanaest sati, nađemo u Čarlija, i tračamo onako bez veze, iz dosade, komentarišemo komade i frajere, i već na samim vratima kafea me startovao onaj bezvezni bezvrati tip s nosom Giba Mandića, najružnijeg boksera u SFRJ. Pravio se da ne vidi kako ga bijelo gledam. Bio je pretjerano srdačan. Kaže da nije znao dosad da smo zemljaci, i posebno bio oduševljen kad su mu rekli sam krupije u Interkontiju. Potpuno je ignorisao Anči, možda zbog osvete što je njihovom zajedničkom poznaniku, bivšem državnom odvjetniku Olujiću, rekla da je ovaj krivonosi kirurg potpuni idiot. Anči je dobar psiholog, iako je glumica epizodnih uloga: sve što mi je rekla o bilo kome obistinilo se, već na prvu loptu. Zaista, od svega što je debekožac natrtljao samo je prva rečenica bila suvisla i istinita. Ja sam Rade Pešić, hirurg-urolog na Rebru. Ovo hirurg-urolog na Rebru, kazao je kao da je prijestolonasljednik Harsburške dinastije, i odmah rekao prvu masnu, lako provjerljivu laž, da je on lično operisao prostatu bivšem predsjedniku jugoslovenske Vlade Anti Markoviću, iako je bio samo jedan od asistenata doktora Vodopije iz Slovenjgradeca. Da bi me potpuno oborio s nogu još se pohvalio da živi vrata u vrata sa Smiljanom Runjićem, šefom Službe za zaštitu ustavnog poretka. Tek toliko da znam da se ne treba zajebavati s njim. Moram ti reći u povjerenju da će Amerikanci granatirati Slobodana Miloševića u njegovoj spavaćoj sobi kao nekad Gadafija. Još da znaš neće proći ni deset dana dići će se ustanak u Crnoj Gori protiv velikosrba. Crnogorci su viđeli da su prevareni. Jedan kompletni bataljon je dezerirao kod Cavtata i prešao na hrvatsku stranu. To se još taji, ali objaviće se ubrzo.

Hirurg-urolog je tobožnje tajne o kojima nijesu ništa znali britanski ataše za štampu i dopisnici Sienena, rekao toliko glasno da ga je moglo čuti pola kafea. Pomislio bih da je potpuno neuračunljiv da mi nije Anči kazala da je gospon Pešić, tada drug Pešić, bio u dva mandata član Gradskog komiteta u Zagrebu, i to u vrijeme najokrutnije partijske čistke i progona učesnika hrvatskog proljeća. Hirurg-urolog je, poput većine Crnogoraca u Zagrebu, koji su partijskim dekretima poslati da uče visoke škole, bio lojalan Titovoj Jugoslaviji, bez koje ovi gorštaci vjerovatno ne bi stigli dalje od Cetinja. Zagrebački Crnogorci su odlično prosperirali u Zagrebu, možda još bolje nego njihovi sunarodnici u Beogradu, jer ih je bilo manje, i svi su imali fakultetske diplome. Pričalo se da je u vrijeme socijalizma među dvije i po hiljade zagrebačkih Montenegrina bio samo jedan – vozač kamiona – koji nije imao službeničko ili direktorsko zvanje. Nestanak Jugoslavije je za njih bio nalik smaku svijeta. Izgubili su se u vremenu i prostoru: cijeli jedan svijet, istorijski i politički, s kojim su se identifikovali nestao je preko noći. No, hirurg-urolog nije bio od onih koji će se žaliti na zlu sudbinu i tonuti u očaj i mistiku. Odmah se latio pera i u pismima čitalaca u Vjesniku, tražio da se njegovi sunarodnici javno distanciraju od srbočetničke politike koju podržava i marionetska vlast u Podgorici , s jednakim pravdoljubivim gnjevom kao što je poslije Karađorđeva napadao Savku i Tripala.

Hirug-urolog je seljačkija i iskvarenija verzija Pavla Savića, koji je još u doba komunizma simpatisao politiku hrvatskog proljeća, i istinski vjerovao, kako je govorio, u crnogorski kulturni i nacionalni preporod. S druge strane, hirurg-urolog je obožavao Jugoslaviju, jer da nije bilo te velike države, on, čiji je otac s četnicima odstupao do Celovca, Zagreb ne bi vidio ni u jednoj varijanti, pa sve da je i sâm Draža pobijedio. Ali, pošto je Jugoslavija već nestala, bilo mu je svejedno hoće li se Crnom Gorom vladati s Dedinja ili iz Cetinja. Jedina briga mu je bila da nekako zabašuri komunističku prošlost. Što je više psovao četnike i jugonostalgičare činila mu se sopstvena prošlost nestvarnija, kao da nestaje zajedno s bivšom državom. A onda se, kao zainat ispred lifta, kao demon odnekud pojavljivao susjed sa prvog kata, bivši načelnik šeste uprave republičke Udbe, Stipe Šimurina. Nije ga toliko mučilo što ga blijedi mršavi Dalmatinac gleda kao govno, samo što ne zatvori nozdrve s dva prsta, nego se bojao da bi bivši policajac – jednom policajac uvijek policajac – mogao nekoga podsjetiti o tome da je Rade Pešić godinama salijetao i vukao za rukav Mitra Šijana, Tuđmanova isljednika, koji je sadašnjeg predsjednika Hrvatske, u Upravi Udbe na Zrinjevcu, lenjirom tukao po prstima.

Hirurg-urolog bi zaista utripovao da su svi u vrijeme opšte pometnje i masovnog presvlačenja iz komunista u nacionaliste, zaboravili njegovu ulogu u Gradskom komitetu i prijateljstvo sa omraženim udbašem, da mu neki đavo nije odredio ovog sivog tipa – koji poslije prijevremenog penzionisanja satima svakodnevno šeta sâm, kao duh, oko Jarunskog jezera – za najbližeg susjeda od kojega se nije moguće skloniti. Nekako bi vremenom i smetnuo s uma bljedolikog udbaša da nije noću skakao iz sna obliven ledenom vodom. Srce mu je udaralo pod grlom, i čnilo mu se da su mu sljepoočnice stegnute mengelima. Trebalo je da prođe nekoliko minuta, dok mu se smiri puls, dok ne shvati da je u svom krevetu a ne u nekom smrdljivom podrumu, i da je susjed Šimurina penzioner, kojega nove Tuđmanove služba gledaju kao izdajnika, okorjelog titoistu koji bi novu Hrvatsku popio u čaši vode. Ipak, san je bio strašan, jer se doimao stvarnim, tačnije kao predskazanje stvarnosti. Šimurina ga je sadistički mučio: rekao mu da drži ispružene ruke na stolu, i kad god bi nešto zamucnuo ili rekao ne znam krvnički ga je udarao lenjirom po vrhovima prstiju. Isljednik je ispitivao prirodu bivših hirurgovih veza s Partijom i Udbom, a onda mu je saopštio da više neće biti šef hirurgije, i da će se u njegovu vikendicu u Jadranovu useliti jedna izbjeglička porodica iz Vukovara.

Rade Pešić je izgledao tvrđi nego što je ustvari bio. Znao je da su snovi gluposti, ali poslije svake noćne more njega je tri dana i tri noći boljela glava. Počeo je sumnjati da bi ga zaista mogli uhapsiti. Ako ni zbog čega drugo onda zbog njegovog četvorosobnog stana na Jarunu i vikendice u Jadranovu. Što ga je bilo više strah postajao je sve brbljiviji i navalentniji. Svakodnevno je zatrpavao redakcije pismima, I naveče je obilazio patriotske javne skupove, posebno tribine na kojima su besjedili desničari, nekadašnji emigranti i robijaši, Marko Veselica, Šime Đodan, Nikola Štedul, Dražen Budiša…

Vjerovao bih da su marifetluci i fantazije Rada Pešića i Pavla Savića tipična montenengrinska kombinacija pokvarenosti i ludila da nijesam kod Drageca i u kavani hotela Dubrovnik upoznao i druge emigrante: stare ustaše i haesesovce koji su se vratili u domovinu nakon prvih višestranačkih izbora. Među njima je bilo iskusnih, inteligentnih ljudi, prizemnih strasti i hladnog uma, ali ipak lakovjernih i naivnih kad je u pitanju domovinska politika. Bilo je očigledno da i lukavi i svim bojama premazani emigranti poslije određenog vremena polako gube kompas: sažima im se i izvitoperuje vidno polje dok pogleduju prema zemlji svog rođenja. Zavičaj postaje utopija, obećana zemlja, lišena realne distance: jednom se doima preblizu a drugi put predaleko.

U vremenima velikih pometnji, stradanja i nereda malo ko se sačuva napasti da ne utone u plitki sentimantalizam domoljublja. To jest, u solidarnost u banalnostima i zločinima radi viših ciljeva. Bojao sam se da bi i mene mogao zakačiti virus tobožnjih istjerivanja narodnih prava, i zato ni s kim na Cetinju nijesam imao redovne telefonske seanse, osim s majkom i Surim. Majka se na telefon javljala uvijek poslije prvog zvona, kao da ništa drugo nije radila nego je čekala kad ću se pozvati. Pričali smo kratko, i uvijek isto.

– Kako si?

– Dobro. Kako si ti.

– Dobro sam. Što ima novo?

– Ništa.

– Dobro. Javiću se opet. Idućeg mjeseca.

– Neka je Bog s tobom.

Onda sam zvao Surija. On je kao i uvijek bio željan priče. Sâm je pitao i odgovarao. U želji da što više kaže prije nego mi istekne uplaćeni kredit na govornici, brzao je, gutao riječi, pričao nepovezano. Skakao je s političke situacije, izbora, antiratnih mitinga, Arkanovog nalaganja badnjaka s Amfilohijem dok su njegovi ljudi s dugim naoružanjem virili iza prozora Cetinjskog manastira, Šešeljevih prijetnji da će doći sa svojom paravojskom i da neće na Cetinju ostaviti kamen na kamenu, do toga što ima novo u pjaci: o nastajućim gradskim mangupima koji ne znaju sastaviti prostoproširenu rečenicu, o novom duplo mlađem ljubavniku legendarne mame Huanite, žene komercijalnog direktora Oboda, o tome ko s kim više ne pije kafu zbog politike, i najviše o sve češćim oružanim obračunima u glavnoj ulici. Niko nikoga ne može očim viđet. Nastala je velika glad. Sto maraka su pravo bogatstvo. Prosječna plata je tri-četiri marke. Ovo je najveća inflacija u istoriji. Šverc je postao jedina privredna grana, i kontroliše ga policija. Vlast oće da potpuno sjebe Cetinje, zbog opozicione politike. Zbog zalaganja liberala za samostalnost. No, momci su se držali zajedno dok nije KOS preko Dilingera uvalio žuto. Sad je čisto malajsko ludilo u gradu. Svako malo neko potegne oružje. Ovdje se gine kao na frontu. Našmrkaju se, stave pištolj za pâs, i pucaju iz čista mira. Najviše ih je ginulo samo zbog pitanja: Što me gledaš.,, Bez veze. Čista katastrofa.

Prvo vrijeme poslije bjekstva iz Cetinja javljao sam se svakog prvog u mjesecu, ali od početka neobjavljenoga rata i masovne mobilizacije prorijedio sam telefonske pozive, na mjesec i po, ponekad je prošlo i dva mjeseca da nijesam okrenuo telefon s cetinjskim predbrojem. Čak i kad sam bio u Rimu ili nadomak Crne Gore, s albanske strane Skadarskog jezera. Svaki razgovor s majkom i Surijem je postao težak, kao olovo. Kad sam spuštao slušalicu osjećao sam neku guku u ožičici, kao da sam progutao sirovu krtolu. Ne znam je li me više mučila majkina nemuštost ili Surijeva glagoljivost. Suri je pretjerivao. On je istina kozer i pričalica, umije karikirati do besvijesti, zbog naivne potrebe da zabavi društvo. Ipak, nije lažov, mitoman. Bio sam uvjeren da je dosta toga tačno što je ispričao, ali sam htio sve to potisnuti u najdalju fioku, barem dok mi ne zastari zatvorska kazna. Jer, bez legalnih papira i povlačenja potjernice crnogorske policije, koja bez obzira što je zemlja izolovana i pod sankcijama međunarodne zajednice, vjerovatno održava neku komunikaciju s Interpolom, i zato moram stalno spavati s jednim otvorenim okom.

No, svaki put sam u mimogredu, u čekanicama, kafeima, restoranima, graničnim prijelazima, tobož nenamjerno naćulio uši na pomen Crna Gora, Montenegro, Maljitezi, iako je moje osjećanje zavičaja mnogo uže od inače uskih međa u kojima se prostire teritorija ove zemljice. Nerijetko sam se pitao gledajući ljude koji nijesu samo urlali u odbranu nacionalnih prava s ciljem da nekompaktnu zemlju emotivno povežu, nego su riskirali i sopstvene živote, nije li moja apolitičnost – ranodušnost na ideje jugoslovenstva, crnogorstva, srpstva, hrvatstva – uzrokovana dubljom psihosocijalnom patologijom. Iščitavajući Kanetijevu Masu i moć, shvatio sam da se u pretpolitičkim društvima, u kriznim vremenima, samo čudaci i ekstremisti ne identifikuju s opštim kolektivnim zabludama. Lenjinova pouzdanica Aleksandra Kolontaj nije se mogla načuditi zašto su njemački socijaldemokrati glasali za ratni budžet cara Vilhema, i bila je prosto zgranuta kada joj je jedan od njih prebacio: Što će Ruskinja u zgradi Rajhstaga.

Aktivno protivljenje ratu je politički stav, dok je ravnodušnost svojevrsno otpadništvo. Ipak, moj antiratni stav nije bio ideološki, ali ni malograđanski, lokalpatriotski, iako prostor s kojim sam se identifikovao nije sezao mnogo dalje od vidokruga s Jezerskog vrha u vedro majsko jutro. To je, prije svega, apolitični amalgam osobenjaštva i lokalnog plemenskog mentaliteta. Plemensko osjećanje svijeta se temelji na mentalitetu i geografiji. Geografija plemena je još kompaktnija od mentalitetske osobenosti. Više je intuitivna nego imaginarna. I zato sam više bio osobio krajolike koji su nalik katunskom kamenom moru, na primjer, Trebinje, Mostar, Ston, staru tvrđavu Rozafu, nego neke prostore u sjevernoj i južnoj Crnoj Gori.

Pozvonio mi je je telefon u hotelskoj sobi, u devet zora, iako su recepcioneri imali strogo naređenje da niko ne uznemirava krupijee iz kazina prije dva sata popodne. Zatvorenih očiju sam prstima opipavao mjesto gdje se nalazila telefonska slušalica, iako nijesam znao ni gdje se nalazim. Otvorio sam jedno oko plašeći se probadajućeg bola u korijenu nosne duplje. Crveni telefon je i dalje zvrčao, i pošto sam pored aparata na natkasni zazro bijeli listić na kojemu su bili brojevi hotelskih servisa namah sam se razbudio, i pomislio da je ovo neplanirano buđenje zbog toga što je u jutarnjoj smjeni neki pripravnik koji još ne zna užance krupijea. Ili još gore, recepcionere je isfolirala neka propalica, koja je sinoć tapirana u kazinu, da smo se tobož dogovorili za jutarnji sastanak, ne bi li mi ovako bunovnom na brzaka uzeo samo sto maraka za klopu i cugu, dok mu stigne lova.

Ovdje Strašo Simović, Pavle Savić Vam je poslao jedan koverat. Javio se glas koji je zvučao nekako svečano, slavodobitno, poput nekadašnjeg voditelja Televizije Beograd Miće Orlovića, u neobičnoj cetinjsko-purgerskoj varijanti. Nešto sam promumlao, s namjerom da mu kažem da nije u redu da me budi tako rano ako već niko nije mrtav. Ali, odustao sam, jer svejedno danas više neću ponovo zaspati ni s duplom dozom bensadina.

– Ostavite to na recepciji. Uzeću kasnije.

– Pavle mi je rekao da Vam ga lično predam.

– Dođite onda popodne.

– Doći ću u četiri i po. Poslije radnog vremena.

– Važi, Do viđenja. – Slušalica od telefona je skliznula pored kušina.

Kad sam se probudio nijesam znao koliko je sati. Nekako sam odbauljao do kupatila, i u ogledalu sam vidio lice dvadeset godina starije od moga godišta. U posljednje vrijeme, kako sam zamijenio noć za dan, često mi se prekidao film, i više nijesam bio siguran da li se nešto dogodilo danju ili noću. Posljednje čega sam se sjećao dok sam nanosio kremu na suvo izbrijano lice bio je sinoćni uobičajeni zapisnik o sravnjavanju žetona i keša prije zatvaranja kazina. Jutarnjeg razgovora sam se dozvao tek pošto sam ispio prvi gutljaj espresa u kavani s lijeve strane od recepcije. Ustvari, nijesam bio siguran, pa da me ubiješ, jesam li to sanjao ili me neko zaista jutros tražio telefonom.

Onda se nekako u isti čas, u pratnji mlade dugonoge recepcionerke pojavi omaleni crnomanjasti čovjek, i pruži mi kuverat sa logom Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Bio je užurban. I pretjerano ljubazan. Ovo ti je poslao Pavle. Više me nije persirao. Zagledao sam ga malo bolje: novi Pavlov poštar neobično liči na Nagiba Mahfuza, Egipćanina koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Bio sam zatečen, jer se s Pavlom nijesam čuo ni vidio još od decembra devedeset druge – skoro će cijela godina – kad sam nosio u Skadar njegovu pošiljku za Liberalni savez. Valjda ga je bilo sram da mi se javi, jer su liberali na izborima umjesto četrdeset posto, koliko je on predviđao, dobili dvanaest procenata od broja izašlih birača. Uzeo sam smeđi kuverat na kojemu je debelim flomasterom crvene boje pisalo moje ime a na poleđini velikim štampanim slovima: Pročitati obavezno!!!

Bio sam toliko nestrpljiv da nijesam kuverat odlijepio nego ga bučno otcijepio duž jednog ruba. U kuverti je bila fotokopija obimne reportaže novinara ljubljanske Mladine, Primoža Hudolnika, o Crnoj Gori. Ispod fotokopije je složen prijevod teksta na hrvatski jezik, otipkan komjuterskim slogom na papiru A 4. Ispod naslova, Mitski grad nije poklekao, u donjem redu je naveden izvor i datum objavljivanja, Mladine, 26 rujan 1993. Pomislio sam da će ovo opet biti novi Pavlov štos da me pripitomi i po drugi put uvuče u neku svoju nebulozu. On je prije svega bio cinik koji je razumio stvarnost, ali je priznavao samo onaj njen dio koji je odgovarao svijetu njegove mašte. No, čim sam uzeo tekst zaboravio sam na Pavlove motive. Novinar Hudolnik je preko Beograda – gdje je intervjuisao Crnogorce Radoja Kontića, predsjednika Savezne vlade, i penzionisanog generala, Jova Kapidžića, jedinog iz plejade beogradskih titoista koji je svoje nekadašnuje saborce iz proleterskih brigada nazvao Miloševićevim slugama I kolaborantima s kriptočetništvom – došao u Crnu Goru da upozna slovenačkog čitaoca sa prilikama u manjoj republici koja je postala satelit velikosrpske politike. Iz uvoda teksta bilo je očigledno da dobro poznaje, ne samo odnos političkih snaga, nego i društvo, kulturu, ekonomiju, i istorijske probleme između Crne Gore i Srbije, koji se ciklično ponavljaju. Reportaža je pisana pitko i na momente duhovito. Ali stilski neujednačeno. U prvom dijelu zapažanja su mu bila oštrovida i pomalo cinična. Hladno i nepristrasno je slikao balkanske atavizme – surovost, licemjerje i udvorištvo: sve do dijela teksta o Cetinju, koji bez postepenog prelaza, postaje euforičan – poput slovenofila izvanjaca koji su u podlovćenskom gradiću boravili u 19. i početkom 20. stoljeća – i dobija baršunasti visokoparni ton. Pasaže o Cetinju neko je, u hrvatskom prijevodu, podvukao crvenom hemijskom olovkom.

Ovaj gradić od svega petnaest tisuća žitelja, stara je prijestonica i stoljetni simbol crnogorske nepokornosti. Više od sto pedeset godina, od progona islamiziranih Crnogoraca početkom 18, stoljeća, koji je opjevao Njegoš u svom Gorskom vijencu, do konačnog ukidanja hatišerifa u Srbiji 1863. godine, Cetinje je bilo jedino slobodno mjesto sa kršćanskim stanovništvom na Balkanu i na cijelom jugoistoku Evrope, koje nije polagalo račune Osmanskoj imperiji, Veneciji ili Austriji. U doba socijalizma Cetinje je izgubilo svoje stoljetno historijsko i političko značenje. Republička birokracija se 1954. preselila u Titograd, novi glavni grad koji je poslije rata dobio ime po maršalu Josipu Brozu Titu, a stara prijestonica je postala poznata po elektroindustriji Obod, koja je uz Gorenje bila najveći prozvođač frižidera u Jugoslaviji. Cetinje je do prije desetak godina uvozilo radnu snagu sa sjevera Crne Gore, i imalo najviše radnika u odnosu na broj stanovnika u cijeloj jugoslovenskoj federaciji. Danas su rat i sankcije opustošile privredu, i od predratnih deset tisuća uposlenika na socijalnoj skrbi nisu samo oni u općinskim službama i nacionalnim kulturnim ustanovama.

Ipak, siromaštvo i manipulacije specijalista za psihološki rat nije slomilo borbeni gorštački duh i ponos o kojemu su pjevali Puškin, Tenison i Malarme. Na početku pohoda na Konavle sa Cetinja je bilo više dobrovoljaca nego iz ostalih crnogorskih gradova. Ali, kad su cetinjski dragovoljci vidjeli da ustaše nisu napali Debeli brijeg, i da ih je umjesto crne legije, Kurda i zengi na Dubrovačkom primorju, osim šačice lokalnih redarstvenika, dočekala samo nejač, starci, žene i djeca, koje su rezervisti JNA planski prognali, kuće im popalili i vinske podrume opljačkali, većina je posramljeno napustila bojišnicu. Poslije samo dva mjeseca neslavnog bojovništva na cetinjskom Dvorskom trgu stvoren je najmasovniji antiratni pokret u bivšoj Titovini, koji se pročuo pokajničkom pjesmom: Sa Lovćena vila kliče/ oprosti nam Dubrovniče.

U tom opštem moralnom beznađu pljački, progona i zločina protiv civila, Cetinjani su još jednom, s najvišom ocjenom, položili ispit ratne etike. Obični ljudi, radnici, slovoslagači u tiskari i muzejski kustosi pobunili su se protiv ratne pljačke, i odbili prisvojiti privredna i umjetnička dobra koja je vojska zaplijenila u Konavlima. Radnici tiskare Obod, najstarije u Južnih Slavena, koja još datira s kraja 15. stoljeća, nisu htjeli uzeti, ni pod prijetnjom vojnim sudom, nove strojeve za četverobojnu štampu. Cetinjski su muzeji pohranili opljačkane umjetnine, među kojima su i slike Vlaha Bukovca, nekadašnjeg dvorskog slikara crnogorskog kralja Nikole Petrovića Njegoša, ali ih nisu uvrstili u stalnu muzejsku postavku. Saznajemo da su samoinicijativno preko jednog crnogorskog kipara koji živi u Ljubljani, posredno stupili u vezu s ravnateljom muzeja u Cavtatu, kako bi se umjetnine vratile starim vlasnicima.

U rujnu su na Cetinju dani topli a noći iznenađujuće hladne: ljetnje bašte su u prijepodnevnim satima još prepune mladih dokonih ljudi, kao i u drugim srpskim i crnogorskim gradovima. Ali, po svemu ostalom netko tko još nije ovladao kompliciranim balkanskim zemljopisom ni po čemu ne bi mogao zaključiti da se nalazi u gradu koji je sastavni dio federacije kojom željeznom rukom vlada Slobodan Milošević. Cetinje je glavno uporište Liberalnog saveza, stranke koja zastupa ideju crnogorske nezavisnosti. U Njegoševoj ulici su izvješene crvene zastave sa starim grbom srednjevjekovne dinastije Crnojević, kao i stara ratna zastava sa malteškim križem u sredini. Nema nijedne trobojke koja je zvanična zastava Republike Crne Gore i Savezne Republike Jugoslavije. Ipak, najdojmljiviji je odabir muzike koja se iz moćnih zvučnika prenosi cijelim gradskim središtem. Iz dva lokala, Londona i Gaete, koji su samo desetak koraka udaljeni jedan od drugog, miješaju se glasovi Marka Perkovića Tompsona i Dina Merlina. Čavoglave i himnični stihovi posvećeni braniteljima Sarajeva su pjesme prkosa. Tompsonova pjesma koja poručuje “bando četnici stići će vas naša ruka i u Srbiji”,u cetinjskom kontekstu je najviše osveta velikosrpskoj politici zbog ponižavanja Crne Gore.

U Gaeti, kafeu koji nosi ime talijanskog gradića, u kojemu je poslije Prvog svjetskog rata bila stacionirana preostala vojska koja je ostala lojalna protjeranom kralju Nikoli, dominiraju fotografije crnogorske kraljevske porodice, i generala Krsta Popovića, komandanta ustanka protiv srpske okupacije 1918, Vlasnik lokala Bobo Bogdanović, markantni krupni trideset petogodišnjak, jedan od vođa indipendističke omladine, bivši rukometaš Lovćena, koji je jedno vrijeme igrao i u Italiji, posebno je postao srdačan kad smo rekli da smo novinari iz Slovenije. Morali smo probati crnogorsku lozu, a onda su nas konobari poslužili njeguškim pršutom i sirom, koji su sličnog okusa kao drniški pršut i lički sir: “Probajte, Ne valja piti na gladan stomak. Ovu lozu držim za specijalne goste”, srdačno me lupio po ramenu domaćin, i pohvalio mi se da je prijatelj s Istokom Pucom.“Ja volim Slovence. Vi ste se izborili za slobodu. Ali, molim te napiši ovo: Cetinje nije palo. I neće nikad pasti u ruke četnika. Vidjećete, neće dugo proći i opet će se ovdje razviti barjak crnogorske slobode.

Straša Simovića više očima nijesam vidio. Ni Pavle Savić mi se nije nijednom glasnuo. Možda je tekst iz Mladine bio samo mamac da vidi hoću li ga potražiti u kavani Gavele ili mu ostaviti poruku na telefonskoj sekretarici. Nijesam bio više ljut na njega, ali jednostavno smo nas dvojica ispričali sve priče. Njemu je razgovor inače služio kao alat da stigne do nekog cilja, a meni je brbljanje bilo krajnje neispirativno, jer sam unaprijed, sa velikom vjerovatnoćom, mogao pogoditi njegove teme, čak i redosljed rečenica našeg mogućeg razgovora. Uostalom, on je preko Straša samo pustio buvu , i pošto nije bilo odgovora vjerovatno je već digao ruke od mene, jer je konačno shvatio da sam na svoju ruku, pomalo opičen. Pavle drži da su ljudi poput mene, smušeni i često nepredvidljivi, i da je na njih glupo trošiti vrijeme. Ukoliko ih ne može upotrijebiti jednokratno. Kao potrošnu robu.

Gotovo sam bio zaboravio Pavla Savića, i tekst o Cetinju novinara Hudolnika. I onda slučajno – ako slučajnosti postoje – dok sam u posebni kufer pakovao knjige i bilješke, iz velikog rokovnika tamnih korica ispala je fotokopija teksta iz Mladine s zamućenom fotografijom iz Gaete, na kojoj su u prvom planu autor teksta i vlasnik kafane. Novinsku kopiju sam vratio u rokovnik, i složio ga s još tridesetak knjiga, koje sam svud vukao sa sobom, ako neki talisman, koji će me čuvati od urokljivih očiju, ali i od sumnjičavih graničnih policajaca, koji osobe s knjigama smatraju zanesenim i bezopasnim.

Vratio sam se prvog maja 1999, na isti datum kad me prije deset godina, preko Crne grede, ispred nosa narodne milicije, u gepeku starog volva, zajedno s bidonima za rakiju, prokrijumčario Surijev ujak Savo Jablan, koji je svaki dan poslije radnog vremena išao u svoj vinograd u Dobrskom selu. Dugo je kod mene sjećanje na Surijevog ujaka ostavljalo neki nejasni osjećaj istovremene zahvalnosti i bijesa. Bez ijedne riječi pristao je da me prokrijumčari iz Cetinja do željezničke stanice u Virpazaru, ali me nije htio izvaditi iz gepeka koji je užasno smrdio na rakiju i stajsko gnojivo, cijelu uru i po, sve do nadomak Vira, pošto sam počeo lupati nogama u debeli švedski lim. Povrh svega, na raskrsnici s glavnog puta prema Riječkoj nahiji i Crmnici drski seljak je zaustavio auto ispred milicijske patrole, izašao iz kola ponudio im da zapale cigar duvana, i s njima ćakulao, učinilo mi se cijeli kvarat od sata, o vremenskoj prognozi, Dejanu Savićeviću, kosovskoj iredenti. U jednom času sam pomislio kako se Surijev ujak kvarno smijulji i milicioneru pokazuje prstom na gepek u kojemu sam ležao ošamućen od straha i opojnog mirisa loze i kravlje balege. Ipak, vremenom je, kako je miris stočnog izmeta čilio iz nozdrva, moj bijes tinjao. To je bio tipični cetinjski crni humor koji je ponekad duhovit, svima osim onome ko je žrtva zajebancije. Ipak ću strika Sava , čim se vratim na Cetinje, stimati s jednom štekom marlbora. Jer se on jedini našao pri ruci, dok su se svi mangupi iz Ivanbegove izgubili u vidu magle plašeći se da bi ih neko mogao povezati sa mnom, pošto je bio pukao glas da je Gula umro u bolnici od izliva krvi u mozak.

U aprilu 1999. granica na Debelom brijegu je bila otvorena samo za humanitarnu pomoć, novinare i crnogorske zvaničnike koji su odlazili u svijet preko dubrovačkog aerodroma. Ulazak u Crnu Goru na granici je kontrolisala policija, a iza nje Miloševićeva vojska koja je svakog izvanjca gledala kao mogućeg agenta NATO pakta. Vojska i policija su se na momente gledale preko nišana, jer su prvi ratovali protiv Zapadne alijanse a drugi su proglasili neutralnost u ratu. Suri mi je javio da je između policije i vojske najviše zategnuto na granici s Hrvatskom zbog mnoštva kamiona humanitarne pomoći i obezbjeđivanja koridora za česte odlaske Mila Đukanovića u inostranstvo. Opet sam iz Hrvatske za Crnu Goru morao preko Dubrovnika, Barija i Skadra.

Ovaj put je more bilo mirno. Taksista koji me vozio od dračke luke do Rozafinog grada bio je ćutljiv. Ličio je ne neku veliku ribu koja se neprestalno znoji. Na ulazu u Skadar sam mu rekao da vozi u Rozafu. Ali, hotel je bio zatvoren zbog renoviranja. i na ulazu u tvrđavu sam izdaleka zazro velike skele. Zaustavili smo se u glavnoj ulici ispod plavog panoa ukrašenog žutim zvjezdicama na kojemu piše EUROPA. Restoran nije bio ćumez poput ostalih balkanskih lokala sa zvučnim imenima. Naprotiv, vas je šljaštio od mermera. Statusnog simbola skorojevića. Nigdje se tako upečatljivo ne vide simboli moći kao u vremenima kad jedno društvo ili njegova dominantna klasa ubrzano propada. I u Skadru su, između preskromnih zapuštenih socijalističkih zgrada niknula velika zdanja ovdašnjih švercera nafte, s čudesnim kulama i lavirintima, kao iz Hiljadu i jedne noći.

I u Montenegru se sigurno sve promijenilo, pomislio sam. I Surijev glas na telefonu postao je drugačiji. Kao da je odebljao od hladne vode ili iznenadne važnosti. Kaže da je postao rezervni milicioner. Mislio sam u prvi mah da nijesam dobro čuo i molio ga da mi ponovi: da stvari nijesu toliko ozbiljne, da ne padaju bombe iz aviona, i da toliko uniformisanih ljudi ne reže jedni na druge, upišao bih se u gaće od smijeha. Jer niko nije pravio toliku sprdnju na račun milicije kao Suri. Ipak, bio sam nervozan kao pas. Ne toliko od straha, jer kao što sam devedeset prve imao špuriju da će biti velika kasapnica tako mi je sad nešto govorilo da će sve završiti dobro. Predosjećanje je varljivo, ali u unutrašnjem ratu je pouzdanije od logičkih pretpostavki i brojnih vojnih i političkih analiza. Svaki unutrašnji rat izmiče logici i iskustvenoj analizi. Jer su osnovni pokazatelji na kojima se gradi svaka racionalna misao protivrječni i nestalni. Na primjer, Milošević je lud, ali ne toliko da će dok ratuje s Albancima i NATO avijacijom otvoriti još jedan front u Crnoj Gori. No, ukoliko neki pijani vojnik ili policajac okrene automat prema drugoj strani više niko neće moći vratiti vraga u bocu. Kad jednom padne krv među Crnogorce i pokrene se kolo osvete onda će se sigurno sljedećih pedeset godina prežati i preganjati da vrate jedan drugome milo za drago.

Više me od ratnog stanja onespokojavao susret s majkom. Zamišljao sam da je ista onakva kakvu sam je ostavio. Moja majka nije starila kao druge, ali čini mi se da nikad nije bila mlada, iako je pamtim u vrijeme kad nije imala više od dvadeset pet godina. Uvijek je nosila crnu krpu na glavi vezanu iza vrata što je još više isticalo njene velike zelene oči. Ona je uvijek bila na nogama i u nekom poslu, osim dok spava ili kad sjedi u doba ručka, a jela je brzo, kao da će joj neko oteti zalogaj. Majka je koščata, visoka preko metar osamdeset, s isturenim jagodicama i snažnim ručnim zglobovima. Na njenim kostima nema ni toliko mesa da bi se i gavran mogao ugostiti. Nije se umarala od fizičkih napora, i hodala je nečujno, kao po vodi. Ona je stalno bdjela nadamnom, ali među nama kao da je bio neki zid, istina providni, da gledamo jedno drugo. Ne pamtim da me majka svih ovih mojih svjesnih godina pomilovala, osim pogledom. Možda se bojala da ću se razvuć, postati mlitav, ženskast. Ona je najviše od svega mrzjela ženskost, ženski rod u cjelini. Kad se nekome rodila kćer rekla bi: Dobio je pišulju. Majka je zazirala od muškog svijeta, crvenila je u licu u razgovoru s nepoznatim muškarcem, ali se divila muškom rodu. Žensko dijete je prokleto. Ono je tuđa večera. Vas vijek nekome služi, čuo sam jednom kako se povjerava tetki u kužini. Ipak, uželio sam se majke: znam da me neće zagrliti, iako bi to htjela više od svega na svijetu.

Konačno se pojavio Surijev čovjek.

– Oprostite što kasnim. Put je grozan. – Zanosio je na malisorski. Bio je Malisor.

– Ja sam Ljuca Đokaj. – Predao mi je pasoš sa plavim koricama na kojemu piše SR Jugoslavija.

Prvi put sam vidio pasoš nove dvočlane federacije s neobičnim grbom na koricama. Bijeli orao Nemanjića na čijem trbuhu su u četiri kvadratića, s lijeva udesno dijagonalno utisnuti četiri polumjeseca ili ognjila, koje neki čitaju i kao četiri s, i s desna ulijevo venecijanski lav sa starog grba Crnojevića. Kakva država onakav grb. pomislih. U pasošu su upisane sve moje generalije s godinom i mjestom rođenja, jedinstvenim matičnim brojem. Jedino je ostalo da se na posljednjoj stranici svojeručno potpišem. Suri je dobro avanzovao u posljednje dvije godine, otkad se vladajuća stranka odvojila od politike Slobodana Miloševića. Karte su se još jednom izmiješale, jer je lider konvertovane vlasti Milo Đukanović pružio ruku indipendistima, dojučerašnjim političkim protivnicima, koji su se takođe međusobno raskolili. Jedni su Đukanovićevu ruku prihvatili kao dar s neba, dok su drugi, po cijenu da ostanu vječita manjina, smatrali da samo lider liberala Slavko Perović treba da predvodi borbu za nezavisnost. Suri nije bio baš stručnjak za visoku politiku, ali nije mu niko mogao prodavati muda za bubrege. Bilo mu je dosadilo vječito arlaukati po trgovima dok se drugi pune u dilovovima s vlašću. Jebe se Slavku za sve nas, pa i za Crnu Goru, ukoliko ne shvata njegovu genijalnost. To je tipična šizofrenija montenegrina, Posredno mi se pravdao, u posljednjem telefonskom razgovoru, zašto je se udružio s onima koji su ga do juče progonili. Jedino Milo ima šansu da napravi državu. Mi smo sami, iz opozicije, mogli ovako blejati sto godina. To je bila čista utopija.

Da se Suri dobro uklopio u nove tokove najbolje sam vidio po tome što mi je uspio srediti regularne papire, iako imam kriminalni dosije. Našao je kod Femije jednu staru fotografiju za ličnu kartu, a na kartonu s mojim ličnim podacima u MUP-u stavio je svoj otisak prsta. U najpropalijoj državi za takvu uslugu treba velika veza, do samog vrha policije. Suri je uvijek volio da posreduje, da napravi uslugu ako ga ne košta i crnom ciganiniu, ali se teško odvajao od svoje love. Ipak, uspio je nekako obrlatiti i albanskog graničnog policajca, koji je na prvoj praznoj stranici mog pasoša utisnuo ulazni pečat Hani Hotit.

Malisor je jak i mlad čovjek, s dominantnim malo povijenim nosem. Tipičan primjerak planinske race. Nije mi dozvolio da sâm ubacim velike crne kufere u gepek starog mercedesa. Kufer s knjigama mladić je dohvatio s lakoćom. Radi seljačke poslove.

– Kako ste putovali? Jeste li umorni?

Gorštaci po tradiciji, za razliku od ljudi iz polja, možda zato što se rjeđe susrijeću sa strancima, imaju jednu dozu gospodske uviđavnosti. To prija čovjeku, čak i kad u njoj prepozna pritvornost. Onda je zaćutao, kao da je tobož potpuno usredsređen na velike rupe na asfaltu. Bio sam uzbuđen, I nijesam znao kako da prekratim vrijeme do granice.

– Odakle si.

– Iz Sukuruća. Tu blizu granice.

– Kakva je situacija.

– Dobra.

– Pravi li vojska problem.

– Ne pravi problem… Mi smo miran narod. Ne bavimo se politikom

– Ima li puno izbjeglica s Kosova?

– Ima tako mi Boga.

Odgovarao je usiljeno. Kao da ga isljeđujem. Oko granice se uvijek muvaju provokatori koji bi nešto da saznaju od Albanaca, i nije čudno što se ukočio kao da mu je kolac u hrbatu. Nije im bilo lako otkad su ih opasali s granicom, iza koje su ostali s većinom drugog jezika. Bili su sumnjivi samim tim što ih nijesu razumjeli. S druge strane, Južni Sloveni se, s vremena na vrijeme, međusobom pokolju, i poslije se pomire, sbratime, žene i udaju međusobno, sa izvjesnom grižom savjesti, do sljedećega klanja. Ovi nacionalizmi osciliraju, od ljubavi do mržnja, ali prema Albancima je stalno nepovjerenje koje nekad prerasta u rasizam. Zato jedni drugima nadijevaju pogrdna imena. Slovenskim rasistima Albanci su Šiptari, dok albanski šoveni Slovene zovu Skja. Jedina slovenska skupina koja je izražavala određene simpatije prema mentalitetu, običajima, plemenskim ritualima sjevernih Albanaca bili su Crnogorci, ali se oni u posljednjih sto godina često nijesu pitali ni za svoju sudbinu.

Nijesam htio više mučiti mladog Malisora, i okrenuo sam glavu prema cesti. Iz suprotne strane su nailazili auti i kombiji kosovskih registracija prenatrpani ljudima, kuferima, plastičnim kesama, zavežljajima. Svaki je vozač svirnuo u prolazu, valjda zbog sreće što je izmakao srpskocrnogorskoj vojsci. Sinoć je na Teleđornale prvog programa RAI Uno, javljeno da je Crna Gora primila sto hiljada izbjeglica. Makedonija dva puta toliko, dok za Albaniju nijesu imali procjene. Evropa je slala humanitarnu pomoć i avione s bombama, ali nije htjela izbjeglice na svojoj teritoriji. Očajnike s Kosova primile su susjedne zemlje koje su – i prije ratne krize i rijeka poskitanih očajnika na svom pragu – jedva sastavljale kraj s krajem.

Čovjek koji se jednom otrgnuo od nemaštine teško se ponovo privikava na slike užasne bijede. Sve teže smo se približivali granici, svaki čas je auto zastajao, što zbog rupa što zbog autobusa i kamiona s kojima smo se jedva mimoilazili na uskoj cesti. Dječja lica na karoseriji jednog žutog kamiona bila su znatiželjna, kao da idu na običnu ekskurziju. Pred njima je cijeli jedan ljudski vijek, možda drugačiji nego njihovih predaka koje je na početku vijeka gazila turska ili srpska čizma, o čemu je potresna svjedočanstva ostavio mladi srpski socijalista Dimitrije Tucović. No, dok su kamioni zamicali za dvospratnice od crvene opeke u Kopliku, gradiću koji je samo nekoliko kilometara udaljen od granice, pomislih da bi sjutra ovi dječaci mogli nastaviti krvavo kolo balkanskih zločina i osveta. Nigdje kao ovdje nije toliko tanka nit između žrtve i dželata. Nigdje tako brzo, kad dobije mač u ruke, bivši nevoljnici ne zaboravljaju sopstvene zavjete u pravdu i pravednost prema slabijima i nemoćnijima.

Udario sam glavom u krov mercedesa kad je desni točak auta uletio u jednu rupu na cesti veliku koliko dječji grob, i opsovao Envera Hodžu koji je gradio bunkere umjesto auto puteva. Mislio sam da će mi glava prsnuti od bola. Udarac je iritirao moju staru podmuklu migrenu, koja se javi jednom u pet godina. Pokušao sam da se kocentrišem na nešto drugo, kako bih neutralizovao bol, i onda mi je sinulo poređenje kraja i početka 20. stoljeća kroz sudbinu Albanaca kao lajt motiv, vezivno tkivo mozaičke proze s kojom se mučim još od jeseni devedeset prve. Toj narasloj gomili autobiografskih zapisa, istorijskih anegdota, lokalnih marginalija i fikcije, složenih u kratke odjeljke kojima još nijesam odredio žanr niti znao svršetak trebala je jedna globalna metafora koja će tekstu dati glavu i rep. Tekst je prava kupusara, jer sam primorao sebe da svaki dan, bez obzira jesam li ustao u devet izjutra ili u tri popodne, kao neku vrstu molitve, uz kafu, na običnom blok računu ili u jednoj od teka koje sve vrijeme vučem za sobom, zapišem makar jednu rečenicu.

Primicali smo se granici, i u trenutku mi se učinilo da opis žutih dječjih glavica na karoseriji žutog kamiona koji se jedva vuče prema Skadru može biti zanimljiv početak, s kojim se mogu povezati svi rukavci tog razuđenog, i na momente haotičnog teksta. Uzalud sam kopao po crnoj ručnoj torbi da nađem hemijsku olovku i zapišem prizor o djeci i starom kamionu, i tek pred sâm Hani Hotit sam odustao. Malisor je zabrinuto pogledivao kako nervozno izvukujem papire iz torbe, okrećem je naopako da neće što ispasti, i ponovo stvari vraćam natrag. Bio sam ljut kao pas, jer opsesivno skupljam olovke, kao što brodolomnik poslije spasavanja krijući skuplja hljeb, za neku nedajbože novu nesreću. Kupovao sam jeftine olovke, i u jednom času sam ih u torbi i unutrašnjim džepovima sakoa imao pet-šest komada, a sljedećeg dana nijednu. Kao da ih je vrag nosio. Pošto sam novine, teke i papire vratio u torbu, ponovo sam izvukao jednu presavijenu novinu, ne bih li s nečim zabavio oči i ruke, i tako zabašurio nervozu. Novine sam uzeo na aerodromskom kiosku u Zagrebu. Na prvoj strani Vijenca, revije za književnost i kulturu, pročitao sam naslov uvodnog teksta Borisa Maruna, Nemamo čak ni Pinocheta. Marunini uvodnici su uvijek britki i duhoviti, ali, kao što to činim uvijek, novinu sam prelistavao otpozadi. Preko cijele pretposljednje strane prostirao se tekst s pretencioznim naslovom, Dugo dvadeseto stoljeće. Od samog naslova više me zanimao autor teksta. Naime, otkud u glasilu Matice hrvatske ime pjesnika Mija Popovića, jednog iz grupe – iz vremena sumraka komunizma – mladih cetinjskih nacionalista. Bio sam ga izgubio iz vida, i zato sam se napregnuo da pročitam makar jedan pasus eseja koji ima najmanje šest novinarskih kartica, i da se uvjerim je li zaista riječ o tipičnom provincijskom piscu koji nedostatak dara i obrazovanja nadoknađuje drskošću.

Ušli smo u posljednju godinu dugog dvadesetog stoljeća, u kojemu je ljudska izopačenost dosegnula neslućenu inventivnost u kreiranju ideologija zla. Mračni geniji Hitlera i Staljina više su obilježili 20. vijek nego djela Ajnšajna i Pikasa. Zlo se iz svoje animalne prirodne faze izdiglo u sferu kolektivnog egzorcizma, u kojemu su fizički zločini postali samo pomoćni alat za stvaranje novog čovjeka. Tlapnju da će na razvalinama slabog degenerisanog kapitalizma izrasti nova superiorna i borbena civilizacija koja je svoju inspiraciju nalazila u takozvanoj višoj rasi ili u utopiji o čovječanstvu koje će se odreći privatne svojine i niskih osjećanja samoživosti i samodopadanja nijesu promovisali samo frustrirani marginalci, mašinbravari, nesvršeni popovi, drugorazredni novinari i soboslikari. Jer, velike ludosti nijesu moguće bez pomračenja velikih duhova: magova koji oneobičavaju, estetizuju banalnost, dajući joj oreol prevratničkog genija koji mijenja i uništava cijeli pravac razvoja čovječanstva od klasične antike do moderne. Ludosti nacizma i komunizma bile bi kratkog zamaha bez Hajdegera, Paunda, Bena, Hamsuna, Gorkog, Majakovskog, Lukača, Brehta, Nerude. Markesa. Cilj crne i crvene despotije nije bio da drži čovjeka u trajnom ropstvu nego da kolektivnom amnezijom, kroz novu dogmu lijepog i istinitog, preoblikuje ideal ljudskog življenja i postojanja. Zato su od masovnih ubica na stratištima i logorima bili zloćudniji pisci borbenih manifesta, angažovanih pjesama i socijalne proze, koji su stvarali iluziju da se strašni zločine čine u ime novog pravednijeg čovječanstva.

Suri nas je čekao na crnogorskoj granici. Da sam ga srio negdje drugo ne bih ga prepoznao. Nekim ljudima uniforma daje ozbiljnost, kao što drugi u njoj postaju karikaturalni. On, onako vitak, visok, kratko potšišan, s orlovskim nosem, ustvari liči na manekene koji poziraju na spotovima za upis na vojne akademije. Stajao je pored graničnog policajca, nešto mu šapnuo kad je vidio žuti mercedes, prešao graničnu crtu dobrih pedeset metara i izvukao me iz auta.

– Ti si u međuvremenu postao važan faktor – obradovah mu se kao malo dijete.

– Uvijek sam to bio, samo ti sporo kapiraš. – Nasmijao se važno, i upro prstom u Malisora. –Pređi na zadnji sic.

Vratio sam se na prednje sjedište, i Suri je sio za volanom mercedesa. Mahnuo je rukom graničnom policajcu koji je stajao iza rampe.

– Oni su sa mnom. – Opet se pravio važan.

Vozio je uskom krivudavom cestom, malo širom nego što je ona na albanskoj strani, samo po njoj nije bilo rupa koji liče na dječje grobove.

Suri je bio napet. Vozili smo se deset minuta, dok se pored ceste nije pojavio vojni punkt ograđen vrećama za pijesak. Na vrhu improvizovanog bunkera bio je postavljen puškomitraljez. Suri je malu automatsku pušku izraelske prozvodnje, koja je nalik na pištolj, skinuo s ramena, otkočio za automatsku paljbu i postavio na koljena. Namignuo mi je, da me ohrabri. Kad smo se primaknuli punktu toliko da smo razanavali lica vojnika Suriju se vratila boja u lice, i malu pušku je gurnuo sa strane, između dva sjedišta.

– Zdravo momci – mahnuo im je rukom.

– Zdravo Suri – iskoračio je na cestu omaleni i sitni poručnik neobično sličan Peru Šipku.

– Kako ide?

– Nema ništa brate. Čista dosada.

– Imam nešto za tebe. – Suri iz svoje velike kožne komesarske torbe izvuče šteku tvrdog pakovanja marlbora.

– Nisi trebao… Ti si naš brat. – Poručnik je otezao po bosanski.

Suri mu je još jednom mahnuo rukom i svirnuo. Zvuk sirene na starom mercedeseu 123 ličio je mukanjaju krave. Vratilo mu se raspoloženje.

– Dobro je što je Bosanac bio na punktu. Kad sam dolazio na granicu u smjeni je bio jedan gadan tip, odavde, Srbin iz Zete. Taj više mrzi Crnogorce nego Albance. Za njega su Albanci, šiptari, šegači, niža rasa, a mi smo izdajnici srstva. Izdali smo Kosovo, Obilića Njegoša, novi Brankovići.

– To su budalaštine.

– Jesu, ali ih ti ubijedi u to.

U Tuzima, gradiću nastanjenom Albancima, koji je samo petnaest kilometara od Podgorice, oprostili smo se od mladog Malisora, i prešli u Surijev terenski auto s policijskim tablicama. Čim sam sio u mali džip s tvrdim amortizerima koji mi je ličio na male talijanske tenkove iz Drugog svjetskog rata, uzeo sam Pobjedu sa zadnjeg sjedišta. Začudio sam se prostom i neukusnom dizajnu naslovne strane, kao da prvi put u životu držim u ruci ovaj dnevni list: učinilo mi se da je neki zaostali broj iz komunističkog vremena. Logo Pobjede s četvrtastim ćiriličnim slovima, kao i organizacija naslova, tekstova i fotografija, jednobojna štampa, podsjećali su na provincijske novine istočno od Drine, diazjnirane još u vrijeme Agitpropa.

Ispod zaglavlja je pisalo preko cijele prve strane velikim masnim slovima: ČETVORO MRTVIH I OSAM RANJENIH. Pročitao sam nadnaslov: NATO avijacija juče poslije podne bombardovala crnogorsku varošicu Murino.

– Juče je bio najgori dan od početka rata. Ovo su prve žrtve kod nas nakon prvog dana bombradovanja. Katastrofa. Zamisli poginulo je dvoje djece, izbjeglice iz Prištine. Ne mogu da skontam zbog čega su gađali taj mostić u centru jedne potpuno nebitne varoši, koja ima manje od hiljadu stanovnika. Osim ako nije zbog toga što je blizu granice s Kosovom.

– Ovo će povećati tenzije između vojske i policije?

– Oficiri su sve nervozniji. Provociraju gdje stignu. Na Cetinje stižu regruti iz Srbije. Artiljerija sa brda je okrenula topovske cijevi prema gradu.

– Tako je bilo u Sarajevu, u martu devedeset druge.

– Gadno je. Nijesi baš potrefio pravo vrijeme za dolazak. – Pogledao je prijekorno, a onda me mangupski lupio po ramenu. – Tako je to. Đe gođ si ti tu su pizdarije.

Majka me čekala stojeći iza otvorenih kućnih vrata. Zagrlio sam je desnom rukom preko mršavih ramena. Nije se bunila, ali su joj ruke bile spuštene niz tijelo. Osjetio sam lagani drhtaj njenih ramena. Bojala se.

Ne znam je li je to bio strah od rata, ali je vazda nešto priječilo – to je jače od nje – da se nasmije, zaigra, pokaže ljubav. Jer, i kad me presvlačila na koljenima – dok sam još bio makanja – nije me nijednom privukla k sebi. Jedino me je, kad je mislila da spavam, rukom milovala po kosi.

Ušao sam u moju malu sobu, koju su zvali đevojačka – prvi vlasnik kuće staropodgorički kujundžija Omer Strinić bio je namijenio kćerki Zirki – s krevetom radnim stolom i policama prenatrpanih knjigama. Zakleo bih se da za ovih deset godina nije pomjerila nijednu knjigu. Iako je voljela da ih zagleda – izbliza i da se odmakne – kao što seljak stimaje ovcu ili kravu koju želi kupiti. Sricala je naslove knjiga. Ali bolje ih je pamtila po debljini knjižnog bloka, šarama na koricama, mekom i tvrdom povezu. Jer, iako je sricala naslove često nije znala njihovo značenje.

Sio sam na krevet, skinuo cipele, i opružio se po ležaju. Kao nekad. Ovih deset kvadrata su bili jedini prostor na planeti koji sam osjećao samo mojim.

– Samo malo da protegnem leđa – rekao sam.

Majka se vratila u primaću sobu, i pošto sam čuo da joj se koraci udaljuju ustao sam i dohvatio, iza fascikli sa starim bilješkama, papirni zamotuljak u plastičnoj kesi. Odmotao sam zgužvani bijeli papir od mašine za pisanje, i iz njega izvadio kolt kratke cijevi, kalibra 38. Revolver se nalazio u maloj futroli s malom lastikom na čijim krajevima su dva dugmeta za kopčanje. Futrola je rađena namjenski, za spoljni dio članka od noge. Mali revolver na nozi su obično nosili tajni agenti i profesionalni kockari. Meni ga je poklonio Boro Bulat, koji ga je dobio na dar od Vučića Vučinića, pomoćnika saveznog ministra unutrašnjih poslova, koji je, zajedno sa svojom crvenokosom ženom koja liči na Katrin Denev, cijelo ljeto visio u kazinu Maestrala i diskretno se grebao – stavljajući bez nećakanja u džep pantalona crveno-crne žetone na kojima je utisnuto 100$ – od Bulata i naših bogatih gasterbajtera, zubara i građevinskih preduzetnika sa stranim pasošima.

Revolveri s kratkom cijevi su efikasni samo za samoodbranu, na kratkom ostojanju, ukoliko napadač vjeruje da nijeste naoružani. Čak i da posumnja da nosite neko oružje neće se sjetiti da biste ga mogli izvući ispod nogavice. Pomalo gadljivo sam uhvatio revolver za cijev i provjerio je li bubanj napunjen kratkim debelim mecima.

Crnogorci su zaljubljeni u oružje. Nigdje toliko stihova nije posvećeno svijetlom oružju koliko u našim epskim pjesmama. Pjesnik je stilskim figarama pokazivao kako ratnik razgovara s puškom, kako je njeguje, tepa joj, udvara joj se, moli je da ga ne izda u sudnjem času. Majka je, kao Bibliju – u crnogorskim kućama, osim kod pojedinih popova, nije bilo svetih knjiga – čuvala đedov nagant koji je, za dobro držanje na Mojkovcu, dobio od komandanta izviđačkog odreda Krsta Zrnova. I otac je, iako nije bio ratnik, iza sebe ostavio malu beretu, elegantni pištolj talijanskih oficira. Ja sam i po tom pitanju izrod, i majci nijesam pokazao kolt, iako bi mu se oveselila. Ona se jednom umalo nije onesvijestila: tri dana ništa nije obidovala, ni vodu ni hranu, kad sam joj rekao da me je psihijatar Đikanović oslobodio od služenja vojnog roka. Ljepše bi me gledala da sam joj rekao da su mi ljekari utvrdili najtežu bolest. Jer ko nije za vojsku taj nije za život, kaže jedna narodna mudrost. Kiptio sam od bijesa. Tada sam prvi put u živoru viknuo na majku: Što me tako gledaš? Kao tele u šarena vrata. Vojska je stvorena za debile, da ih nauči da spreme krevet, očiste čizme, kažu razumeš, i ostale gluposti. Inače, oružje nose samo kukavice. Oni koji se boje svoga lada.

Sljedećih dana su avioni Zapadne alijanse prelijetali Crnu Goru na velikim visinama, izvan dometa artijlerije Vojske Jugoslavije, i izručivali svoje bombe na ciljeve u Srbiji. Ipak, artiljerija je, s vremena na vrijeme, opalila neku granatu zbog morala vojske da ne zaborave da su u ratu. Akcija NATO pakta je bila osvetnička i pedagoška. Za Zapadne sile to je bio virtuelni rat. Prvi u istoriji, koji je trajao dva i po mjeseca, a da se u njemu nijesu sučelila dva neprijateljska vojnika na zemlji s puškom u ruci. Avioni navođeni iz satelita mogli su pogoditi što su htjeli. I kad su htjeli. Pristalice prosrpskih stranaka, na podgoričkom Trgu Republike, nemoćno su urlali: Pogodite i nas. Nijesmo gubavi. Demonstranti su bili posramljeni što im se nije pružila prilika da se žrtvuju za braću Srbe. U novoj Mojkovačkoj bici. Veličina novog žrtvovanja mogla je biti još veća nego u vrijeme Prvog svjetskog rata kad su jedinice serdara Janka Vukotića štitile odstupnicu srpskoj vojsci koja je povlačila prema Albaniji. (Suri je drugačije mislio: To su foliranti. Da hoće da se žrtvuju za Kosovo, otišli bi u Peć ili Prištinu da se bore tamo đe NATO pakt stvarno bombarduje, a ne bi ih zazivali po podgoričkim trgovima).

Mit o herojstvu i izdajstvu je u osnovi epskog mišljenja, jer veličina moralnog i junačkog podviga nije saglediva bez nevjerstva i izdajstva. Što bi bio mit o Milošu Obliću bez izdaje Vuka Brankovića? Ali, narodnom geniju je trebalo nekoliko vjekova da izmisli Obilića, i da umjesto pravog izdajnika Gospodara Zete Đurađa Drugog Stracimirovića Balšića, koji nije pomogao svom tastu knezu Lazaru Hrebeljanoviću u Boju na Kosovu, okrivi drugoga kneževa zeta Vuka Brankovića, koji se junački tukao s Turcima. Epskom pjesniku se početkom 19. vijeka, u doba stvaranja Kosovskog ciklusa, nije dopalo da su Crnogorci, koji su se vjekovima tukli s Turcima u svojim gudurama, iznevjerili hrišćansku koaliciju na Kosovu polju, u kojoj su još bila bosanska i albanska vojska, pa je umjesto Balšića vječitom prokletstvu predao Brankovića. U novom Kosovskom boju s kraja 20. vijeka obnovljena je tlapnja o ponovnom stvaranju šestovjekovnog mita, ali bez negdašnjeg zamaha i invencije, bez blagorodne žrtve. Slobodan Milošević je umro u zatvoru u Hagu a ne na Kosovu polju, a general Nebojša Pavković nije stao nogom pod grlo Bilu Klintonu. Bez heroja nema ni izdajnika, ali u staroj Kosovskoj bici nije bilo Sienena i golemih arhiva u pisanoj i digitalnoj formi, tako da će novi epski pjesnici imati nemoguću misiju da izmisle nove Obiliće i da za novog Brankovića umjesto Mila Đukanovića proglase Miloševićeve doglavnike, Milana Milutinovića ili Nikolu Šainovića.

U Cetinju je mirisalo na rat. Gradsko središte, dugačko tek nekoliko stotina metara, preplavile su uniforme: sive policijske, nalik na NATO-ve, i vojne zelenkaste. Prvi su bili smješteni u zapuštenom, do Antibirokratske revolucije – kad su turiste zamijenili mitingaši – luksuznom hotelu Grand, koji ima zatvoreni bazen, kuglanu, bilijar salu, noćni klub, kongresnu dvoranu, nacionalne restorane, a drugi u kasarni na Obilića poljani. Suri mi je javio da je dobio raspored na Ivanova korita, u jedinici koja će čuvati televizijski relej na Lovćenu. Već je izgubio živce. Jebao je sve po spisku ministru policije, podministru, načelnicima, komandantima. Sve moron do morona. Njegov vod, momci s asfalta, poslati su da se pentraju uz Lovćen, a u hotelu se izležavaju stojseri kojima je vuk domaća životinja. Znaš, seljaci su preuzeli komandu. Bivši vojnici. Suri je mrzio seljake, iako je njegov otac rođen u Mrtvo Duboko. (Suri je zajebavao i rođenoga oca na račun porijekla: Tvoje mjesto rođenja je čisti pleonazam, jer ako je mrtvo mora biti duboko, ne može biti plitko). Dva dana se nije javio, i treći dan, oko podne, taman sam bio odlučio kupiti novine i popiti kafu u Gradskoj kafani, kad Suri, pod punom ratnom opremom, s kalašnjikovom u ruci, iskoči predamnom, unezvjeren, s dušom u nosu.

– Nemoj da izlaziš. Svaki čas može zapucati.

– Što je bilo?

– Izdani smo. Policija je propustila bataljon vojske koji je iz Nikšića došao preko Čeva. Nijesu nas obavijestili o vojnoj koloni, iako su se s njima mimoišli na Presjeci… Nema druge, napravili su dil da nas ponize ili likvidiraju. Oni su mentalno zajedno, kao praseća muda. Do prije dvije godine imali su istog gazdu. Policija je izbušena kosovcima kao rešeto. Mi smo liberali, kako se to učeno kaže, kolateralna šteta.

– Polako. Što je bilo?

– Nijesmo ih očekivali gore, jer je bio dogovor da nam se javi svaki pokret od Cetinja. Dok smo mi lješkarili, kartali, igrali mali fudbal, oni su postavili položaje na ulazu u Korita i zapucali iz svih oružja. Naš komandir je bivši oficir. Tražio je pregovore, i odveo je sa sobom Boba Jankova. Vojni oficiri su, kao po pripremljenom scenariju, pustili našeg poručnika, a Boba, koji im je odavno trn u oku, zarobili su i pretukli na mrtvo ime.

– Gdje je Bobo?

– Neđe ga vode. Vjerovatno u Kolašin. U vojni zatvor. Mi smo stigli u Cetinje prečicom, prije vojske. Alarmirali smo sve živo i mrtvo. Na vrhu Lovćenske ulice su napravljene barikade. Ljudi su popižđeli. Krenulo je staro i mlado, s puškama i toljagama, da se obračuna s vojskom. Neviđena je frka.

– Je li vojska stigla do barikada?

– Vjerovatno jest. Ukoliko ne oslobode Boba biće veliki pičvajz. Nećemo ga dati – Suri se u normalnijim okolnostima trudio da stvori dobar utisak i da govori književnim jezikom, bez lokalnog akcenta, ali kad bi gubio živce gutao je samoglasnike i ubacivao lokalni žargon i šatrovačke riječi.

– Što radiš ti onda ovdje?

– Došao sam za šaru i nešto love koju sam uštekao. Nikad se ne zna. Možda ćemo i mi imati neku svoju Gaetu. I rekoh, da svratim nausput, da ti dam ovaj uzi.

– Što će mi?

– Procurilo je da se vojska pokreće prema Cetinju. Ovo je na Koritima možda samo uvertira u okupaciju Cetinja. Padnemo li mi pasti će i Vlada u Podgorici. To je strateški udar, moguće je samo u ovim brdima pružati otpor, jer Cetinje je jedino mjesto sa pravoslavnom većinom koje je listom protiv vojske. – U Suriju se probudio vojni strateg.

– Nema od toga ništa. Ne počinju ratovi tek tako. Nije to tuča u balkanskoj krčmi. Da je Milošević mislio napraviti vojni puč u Crnoj Gori to bi napravio na početku rata, prvi dan, kad su strah i pometnja najveći. Sad je već druga situacija, Ljudi su vidjeli da vojska nije bauk. U Podgorici je ravnoteža straha: policija zazire od vojske, a oficiri se plaše od NATO avijacije. – Pokušao sam da budem ubjedljiv, da ubijedim i sebe i Surija.

– To što pričaš je gatanje u fadžolu, nego uzmi ovaj automat. Zgodan je za nošenje, može stati ispod trenerke.

– Što će mi? Ko će mene napasti? Nijesam na spisku dobrovaljaca MUP-a, i neprijatelja SR Jugoslavije. – Ironisao sam.

– Nemoj mi reći. Vojska misli da si hrvatski špijun, ovo je sto posto, iz vrha Udbe je izvor. KOS te povezuje s onim novinarem iz Dubrovnika koga je vojska uhapsila na granici s Albanijom, a onda ga policija pustila da pobjegne iz bolnice, pošto je odglumio napad slijepog crijeva.

– To je stvarno neviđena glupost. Da ne misle da radim i za Albance.? Da sam agent ŠIK-a? – Sad sam pokušao biti duhovit, iako mi je glas promukao.

– Ne daj bože da se moraš uvjeriti pričam li ti bajke. Prvo bi te kosovci pitati zašto si poslije deset godina došao baš u jeku rata, i to sjutradan poslije masakra u Murinu. Dok ti dokažeš da si prav odraše ti čapru za doboš.

– Ja sam slobodan čovjek. Granice su otvorene.

– Ja ti samo kažem. Opšta je paranoja. Rat je, čovječe… Kosovci su stara boljševička matrica koja funkcioniše na teoriji zavjere.

– I ti si utripovao svašta. Mislim da trebaš pod hitno da skineš tu uniformu čim se ovo završi.

– Jebi se. Hoćeš li uzeti ovo? – Pokazao je prstom na mali automat.

– Ne hvala. Snaći ću se i bez toga. Znaš ti mene. – Pomirljivo sam ga tapnuo šakom po ramenu.

Suri je uzeo oružje s kuhinjskog stola, metnuo ga za sivi platneni opasač, i bez riječi izašao preko vrata.

Ima slabe živce za rat, pomislio sam. Ipak sam ispod gomile fascikla izvukao malu futrolu s revolverom i pričvrstio je za članak lijeve noge. Sio sam za sto, ubacio prazni papir u pisaću mašinu, i dva sata buljio u praznu pravougaonu bjelinu. Nijesam znao odakle da počnem.