Početkom 1939. Corriere Istriano započinje s redovitim praćenjem nevjerojatna i munjevita uspjeha bijelotelefonske mlade filmske glumice, rodom Puljanke, osamnaestogodišnje Alide Valli, rođene kao Alida Maria Laura Altenburger, barunica od Marckensteina i Frauenberga, 31. svibnja 1921. U Puli je Alida proboravila samo rano djetinjstvo, do nepune devete godine.
“Koliko je u Puli krasno shvatila je tek kasnije, kada se početkom 1930. obitelj preselila u mirni, hladni Como, gdje joj je otac dobio novo zaposlenje. Alidi je bilo tek devet godina, ali je djetinjstvo u Puli zapamtila kao jedno od najsretnijih razdoblja u životu. Iz Coma je redovito odlazila u obližnji Lugano, kako bi gledala najnovije filmove, a strast joj je bila i jazz glazba. Izrasla je u svojeglavu klinku, koja je nakon dvije loše ocjene prodala nakit što ga je dobila za pričest i kupila kartu za Milano, gdje se pokušala upisati u glumačku školu Cinegrafica. Nije uspjela, kod kuće uopće nisu ni primijetili njezin izostanak, no sljedeća pustolovina imala je mnogo bolji ishod. Uz majčinu potporu otišla je u Rim, na studij glume u tek otvoreni Centro sperimentale di cinematografia, a unatoč tome što se otac protivio njezinoj želji da postane glumica, privremeno ju je udomio kod svog rođaka, rimskog senatora Ettorea Tolomeia, čija je supruga zdušno podržavala djevojčine planove.”1
“Premijera filma ‘Tisuću lira mjesečno’ u Rimu postigla je neviđeni uspjeh, a mladu glumicu Alidu Valli kritika oduševljeno hvali za iznimnu ulogu. Ova naša mlada i darovita sugrađanka smatra se otkrićem talijanske filmske industrije u 1939. godini s filmom ‘Tisuću lira mjesečno’, najboljim filmom sezone…”2. U Sali Umberto puljska je premijera Alidine uspješnice: “Neviđen uspjeh pokazalo je jučerašnje talijansko super remek-djelo: ‘Tisuću lira mjesečno’. Originalan, suvremen i briljantan film s našom malom, ali velikom umjetnicom Alidom Valli (Atenburger), našom sugrađankom…”3, koja je k tomu i široko predstavljena u redovitoj rubrici premijernih filmova, a Valli je postala u filmskom i revijalnom tisku “rimska filmska zvijezda”. “Protagonistica je – kako smo već napomenuli – zvijezda koju rimski filmski tisak vrlo dirljivo predstavlja. Nećemo niti mi zaostajati: pridružimo se na naš način predstavljanja Alide Valli, naše sugrađanke, čija je graciozna i izražajna pojava glavna odlika ‘Tisuću lira mjesečno’, filma koji se više nego uspješno prikazuje u Sali Umberto”4.
“Nakon niza sporednih uloga, potkraj 1938. snimila je prvi hit, komediju ‘Tisuću lira mjesečno’, a magazin Cento stelle opisao je kao ‘svježe i ljupko lice s prirodnim kretnjama i tečnim recitacijama’. Krajem 1939. magazin Cinema proveo je anketu o najomiljenijim glumicama, a Alida se našla na drugome mjestu, odmah iza neusporedivo renomiranije Assie Noris. I nju je deklasirala 1941., kada je postala definitivna zvijezda razdoblja ‘bijelih telefona’ (tako su zvali eskapističke komedije i melodrame koje su se odigravale u otmjenim građanskim sredinama i nisu imale previše veze sa stvarnošću) i u jednoj sezoni snimila čak četiri filma. Za njom su ludovali i u Puli i u Zagrebu, a frizura a la Valli (kosa koja samo s jedne strane pada preko čela) preplavila je europske ulice pod kontrolom sila osovine. Tko je živio u tom vremenu zasigurno pamti filmove ‘Svjetlo u tami’, ‘U devet sati kemija’ i ‘Dvije sirote’, međutim, glumičin vrhunac zasigurno je bila kostimirana melodrama ‘Mali starinski svijet’ Maria Soldatija iz 1941., za koji je dobila nagradu u Veneciji, a u kojem je igrala mladu ženu šokiranu gubitkom djeteta.”5
Već proslavljena glumica u ožujku 1941. (nakon snimljene skorašnje nove uspješnice Piccolo mondo antico, “Mali starinski svijet”) stiže u rodni grad, ratom još nezahvaćenu ali izgladnjelu Pulu. “Alida Valli, vrlo mlada i već poznata umjetnica talijanske kinematografije, stigla je sinoć u Pulu. Posjetit će rodbinu, gdje je dragi gost, te ostati nekoliko dana u rodnom gradu kako bi se nakratko odmorila. Poželimo našoj dragoj sugrađanki, koja je svojom umjetnošću počastila Pulu, srdačnu i ljubaznu dobrodošlicu.”6 “Alida Valli sa svježinom u osmjehu oduševljeno priča na odličnom puljskom dijalektu otkada je stigla u Pulu. Njezine oči izgledaju ozarene, svijetle kao užarene niti, pokazuju neizmjernu radost što je u rodnome gradu, kojemu nedostaje već više od dvanaest godina, gdje je još kao djevojčica osjetila prvo veselje uspjeha na pozornici Circolo Savoia… Možda bi trebalo ponešto priupitati i nas novinare koji smo vidjeli razdraganu djevojčicu kako poskakuje po našim uredima kada je dolazila u posjet ocu, barunu profesoru Alterburgu, tada likovnom i umjetničkom kritičaru u našim novina…”7 “Usprkos zvučnoj tituli baruna, otac Gino Altenburger bio je zapravo skroman učitelj u pulskoj gimnaziji Giosue Carducci, koji je unatoč tome što je predavao talijanski govorio s jakim njemačkim akcentom (bio je iz Trenta, ali je studirao filozofiju u Beču). Đacima je bio smiješan, jer je u školu dolazio bunovan, očito neposredno nakon burnih noćnih terevenki, a dodatni djelić sna uspio je izboriti kada bi nekom od učenika naredio da dugo čita ‘Božanstvenu komediju’. Pritužbe gimnazijalaca nisu imale rezultata, vjerojatno stoga što je Altenburger bio prijatelj s utjecajnim pulskim Talijanima.”8
“Jučer ujutro gradonačelnik gospodin Draghicchio primio je u gradskoj vijećnici umjetnicu Alidu Valli, našu sugrađanku koja je bila u pratnji strica gospodina Sivilottija, zamjenika direktora štedionice. Alidi Valli zahvalila je gradonačelniku i svim građanima Pule na toplom prijemu i svim ugodnostima koje je zatekla u rodnome gradu… Gradonačelnik je uzvratio biranim riječima i darovao Alidi Valli gravirani medaljon s prikazom grada Pule u znak sjećanja na nezaboravan posjet…”9
Iz rodne Pule Alida Valli odlazi na promocijsku turneju premijernih predstavljanja melodrame “Mali starinski svijet”, najprije u Rim pa u Vicenzu, gdje je dijelom i snimana, ponovno žanje uspjehe, hvalospjeve i posvemašnju popularnost. “Na premijeri filma ‘Mali starinski svijet’ u travnju 1941., u Vicenzi, izvještava Film10, masa studenata nasilno je nahrupila u hotel hoteći vidjeti Alidu Vali, iako glumice tada nije bilo u hotelu.”11 No, kao u melodrami, na vrhuncu filmske slave, tih dana Alidi stiže tragična vijest: zrakoplov talijanskoga ratnog zrakoplovstva kojim je pilotirao poručnik Carlo Cugnasca srušen je 14. travnja iznad Tobruka u Libiji. Osam godina stariji Carlo, sin bogatog tekstilnog industrijalca iz Coma, zaručio je Alidu Valli potkraj prošle 1940. godine. “Glumica je bila neutješna, neko vrijeme se povukla iz javnosti, provodila tjedne kod pokojnikove majke u Madonni di Campiglio (taj je motiv kasnije iskoristio Valerio Zurlini za svoj poznati film ‘Nasilno ljeto’), ali nije prekidala karijeru.”12 Mlada i neutješna glumica izvrsno je glumila u svim situacijama, kako na filmu tako i u životu.
U opširnom članku Corriere Istriano “Na IX. Međunarodnom filmskom festivalu: susret s Alidom Valli, kandidatkinjom nagrade za najbolje glumačko ostvarenje u Veneciji”, novinar Pascucci naširoko opisuje Mostru na kojoj će “Pula imati veliku radost vidjeti trijumf svoje kćeri, Alide Valli. Ovaj predosjećaj radosti i predviđanje uspjeha koji imamo ovdje želimo podijeliti s našim sugrađanima…”13
Popularna dvadesetogodišnja Alida Valli, “mlada i darovita”, krupnim je koracima i duboko zakoračila u filmski svijet talijanske kinematografske industrije (bijelih telefona), najjačeg oružja fašističke promidžbe (kao u svim totalitarnim režimima) i postala talijanskom, bolje rečeno fašističkom miljenicom (i endehaovskom: “Mlade žene i djevojke nekako su izgledale sve slično, ravna duga do ramena kosa, tzv. frizura a la Alida Valli.”14), glumačkom zvijezdom i bez imalo sumnje, u vrijeme fašističkih kriterija filmskih vrijednosti, zaslužnom dobitnicom prestižne venecijanske nagrade Coppa Volpi za najbolju domaću, talijansku glumicu (Premio per la migliore attrice italiana dell’anno) 1941. godine (nagradu joj je osobno uručio ministar narodne kulture, tiska i propagande, fanatični fašist Alessandro Pavolini) nazvane prema utemeljitelju Mostre grofu Giuseppeu Volpi, dok je ona glavna nagrada za najbolji film i režiju (za stranu i talijansku kinematografiju), dakako nosila ponosito prezime fašističkog vođe, Coppa Mussolini. U totalitarnom fašističkom ustroju ništa nije prepušteno slučaju, sve je kontrolirano, unaprijed predviđeno i dogovoreno, pa tako i ova venecijanska nagrada dvadesetogodišnjoj, prelijepoj i darovitoj, djevojci iz provincije (Pula i Como), “najljepšoj ženi na svijetu poslije Grete Garbo” kako joj je laskao, i u svakom je pogledu obožavao, fašistički poglavnik. Neutješna bivša zaručnica poginuloga ratnog pilota Carla Cugnasca, svakom Talijanu na srcu, proglašena je poželjnom fidanzatom d’Italia (doslovce: zaručnicom Italije), omiljenom djevojkom (miljenicom) Italije.
“Pitanje povezanosti glumačkih zvijezda s režimom, napose s osobama iz samoga vrha fašističkih vlasti, konvencionalno se smatra ‘skandaloznim’. Göbbelsova afera s češkom glumicom Lidijom Baarovom, kao i ona istovremeno paralelna, Alessandra Pavolinija s Doris Duranti, završila je različito, Göbbels je poslušao šefovu naredbu, prekinuo ljubovanje i vratio se obitelji, dok je Pavolini odbio to učiniti. Glasine o ljubavnim vezama Vivi Gioi s Cianom i Valli s Brunom Mussolinijem i/ili Duceom, glumice su uvijek opovrgavale. Ni jedan od tih slučajeva, stvarne ili navodne afere, nije izravno vidljivo utjecao na glumičinu karijeru. Jedini primjer izravna utjecaja fašističke elite na karijeru glumice slučaj je Miriam di San Servolo, sestre Mussolinijeve ljubavnice Clarette Pettaci.”15
“Poput nekih prijašnjih Mussolinijevih ljubavnica i Claretta je čeznula imati dijete s Duceom. Zanijela je 1940. izvanmaterničnom trudnoćom, dijagnoziran je peritonitis i liječnici su izvršili pobačaj. Claretta se oporavljala četiri mjeseca, Mussolini ju je za to vrijeme telefonski nazivao više puta dnevno i posjećivao svaku večer kad je bio u mogućnosti. Jednom, zimi 1941., telefonirala mu je, misli da je ponovno zanijela. Razgovor je zabilježila talijanska tajna služba: ‘Važno je da nisi nezadovoljan’, upitno reče, ‘Zašto bih bio nezadovoljan’, odgovori, ali u razgovoru Mussolini nije spomenuo niti da je zadovoljan. Claretta se prevarila, nije začela, a i liječnici su joj jasno obznanili kako poslije pobačaja više ne može imati djece.16 Razvod u Italiji bio je nezakonit pa je Claretta otputovala u Budimpeštu, 29. prosinca 1941., kako bi sredila razvod od Federicia. Galeazzo Ciano, u svome dnevniku, bilježi njenu izjavu s nekoga druženja, kad je upitana za put, odgovorila je: ‘Nije bilo ni domjenaka ni zabava. Otišla sam u strogoj tajnosti.’ Ubrzo nakon toga Mussolini je postavio Gina Sotisa, odvjetnika koji je sredio razvod, za nacionalnoga vijećnika.17 Bio je to jedan od primjera koji je pokazivao da Claretta ne želi biti samo Duceova javna ljubavnica, već žena koja želi imati utjecaja u politici, posebice u politička imenovanja. Počelo se govorkati o ‘maloj madam Pompadur’, a o njenom bratu Marcellu kao ‘Lorenzinu dei Medici’ koji je ‘načinio više štete Duceu od petnaest izgubljenih bitaka’. U svome dnevniku pak, ministar obrazovanja Giuseppe Bottai zapisao je u studenome 1942. godine: ‘Režim je pompaduriziran s jadnim pompadurskim vrstama.’18 Neki Mussolinijevi suradnici koji nisu odobravali takav Clarettin utjecaj pokušavali su ga jače zainteresirati za mladu filmsku zvijezdu Alidu Valli. Neko su vrijeme uspijevali, ali kako je novinar iz Rima zapisao: ‘Nažalost, ne zadugo, Mussolini se poslije kratkog vremena vratio Claretti, nije mogao živjeti bez nje.’19“20
“Dobronamjeran promatrač mora primiti s izvjesnom rezervom navode o Alidinim vezama s Mussolinijem. Poznato je vrlo dobro, da do takvih verzija lako dolazi i da one često pogađaju i nevine ljude. Međutim, činjenica je da joj je nenadana glumačka slava bila udarila u glavu. Iz skromne obitelji provincijskog srednješkolskog profesora, ona je naglo izbila na površinu gornjih slojeva talijanskog fašističkog društva. Šef te fašističke bande, Mussolini, rado je u svom kabinetu primao mlade i lijepe glumice i s njima stvarao prijateljstva. Znalo se kakvim je ‘prijateljstvima’ sklon Mussolini. U očima naivnih talijanskih glumica onoga vremena, koje su sve svoje znanje o svijetu sabrale u fašističkim školama, Mussolini je bio nedostiživo božanstvo, pa kad su se našle u njegovu kabinetu, zablistale su od sreće vidjevši kako im to ‘božanstvo’ ukazuje pažnju. U takvim je okolnostima i Alida dolazila u Mussolinijev kabinet. Poznato je, da je zloglasni fašistički kolovođa gajio naročite simpatije za tu glumicu. Zalaganjem Mussolinija ona je postala u neku ruku simbol fašističkih uspjeha na području filma, pravi ‘nacionalni junak’ kao Marconi u elektrotehnici i Balbo u avijatičarskim podvizima. Alida Valli postala je prva glumica fašističke Italije. Tu i tamo viđali su je s Mussolinijem. Bilo je opće poznato da je Duce amoralan i razvratan. Odmah se proširio glas, da je Alida Valli jedna od njegovih ljubavnica. Poslije rata u talijanskoj štampi otvoreno se o tome pisalo. Bit će, da je i to jedan od razloga, zbog kojih je Alida napustila Italiju i otišla u Hollywood. Sad se Alida javno brani.21 Ne brani se od uske kolaboracije s fašističkim režimom, jer ona to ne smatra nečasnim, nego od tvrdnji da je imala veza s Mussolinijem.”22
“Talijanske su žene, vidjevši u Duceu ‘vrhovni falus’, doslovce čekale u redu da s njim vode ljubav. Jedna osnovnoškolska učiteljica u Piemontu čak je zapisala zamolbu da izvede srednjovjekovni droit de seigneur na njezinu prvu bračnu noć. On je odbio, i umjesto toga joj je poslao policiju. Prema Quintu Navarri, Mussolinijevu vrataru u Palazzo Venezia, vodio je ljubav s različitim ženama gotovo svaki dan od rujna 1929. godine, kad je tamo preselio svoj ured, do urušenja režima 25. srpnja 1943. Nema sumnje da je Navarra pretjerao. No isti ured – segretaria personale – koji je čitao sva pisma Mussoliniju i odgovarao na njih, bavio se stalno pritječućim ljubavnim pismima. Ta bi se pisma isprva spremala pod rubrikama ‘poznata’ ili ‘nova’. Policija je provodila istrage o obećavajućim ‘novim’ ženama i ako su se smatrale prikladnima, Mussoliniju bi se pokazala njihova pisma da odluči želi li ili ne susresti se s njima. Susreti su se zbivali u Palazzo Venezia kasno poslijepodne. (…) Upravo je u velikoj tišini tog golemog ureda Mussolini primao žene. Vođenje ljubavi zbivalo se na kamenom prozorskom sjedalu, nasuprot zidu, ili na tepihu, i odvijalo se brzo. Kad bi završio, Mussolini bi odmah otpustio žene ni ne ponudivši im kavu, liker…”23
Alida je vrlo brzo obuzdala tugu za zaručnikom u naručju ljubavnika, skupila snagu i nastavila plodonosnu karijeru, snima i do četiri filma godišnje. “Još je impresivnija bila trosatna politizirana melodrama ‘Mi živi’ Goffreda Alessandrinija, ekranizacija antikomunističkog romana poznate spisateljice Ayn Rand, Ruskinje koja je emigrirala u Ameriku: Alida je u njoj igrala srčanu Kiru, koja koketira sa sovjetskim komesarom kako bi spasila svoga dragana. Usporedbe s besmrtnom Gretom Garbo, koja se tih godina definitivno povukla s filma, same su se nametale. Film baš nije bio po volji režima (Fosco Giachetti bio je suviše dojmljiv u ulozi komesara, a ponekom se i učinilo da sovjetski totalitarizam ima izvjesnih dodirnih točaka s fašizmom), međutim, Alidi Valli to nije naškodilo… pojačala je radni ritam, pa je postala i pjevačica. Njezina pjesma Ma l’amore no iz filma ‘Večeras ništa novoga’ postala je veliki hit i Talijanima koji su odlazili u rat značila je isto što i Nijemcima Lili Marleen.”24
Krajem te iste 1942. godine (kada pjesmom raznježuje talijanske ratne obveznike) snima u talijansko-njemačkoj koprodukciji Giuseppe Fatigatijevu filmsku verziju Leoncavallove opere “I Pagliacci”. “Iz Berlina, gdje je otputovala na snimanje filma ‘I Pagliacci’, vratila se u Domovinu Alida Valli. Zajedno s glavnim glumcima Carlom Romanom, Paulom Hörbigerom i Beniaminom Gigliom Alida ima značajnu ulogu u ovome jedinstvenom filmu izravno inspiriranom, k tomu i povodom pedesete obljetnice praizvedbe, Leoncavallovom operom. Naša sugrađanka dobro je poznata u Njemačkoj gdje je s oduševljenjem dočekana i bila bi sretna da se mogla duže zadržati u Berlinu, ali obećala je njemačkoj publici da se uskoro vraća…”25
“Alidu Valli je uzdigao fašizam. U prvim godinama rata ona je sudjelovala u koprodukciji fašističkih filmova s nacistima. Upoznala se s vodećim nacističkim ličnostima III. Reicha, pa su je čak optuživali i za veze s Göbbelsom. Prije nego što su Sjedinjene Države ušle u rat, američka filmska kompanija 20th Centiry Fox ponudila joj je ugovor i angažman, ali ona je to odbila i radije otputovala u Berlin da tamo snima neki film. Četiri godine poslije toga otputovala je u Ameriku s čvrstom odlukom, da se više nikada ne vrati u svoju nezahvalnu domovinu. (…) ‘Suprotno svom karakteru – piše Alida Valli – predala sam se takozvanom briljantnom životu. Počeli su me često viđati u društvu. Postala sam ista kao i svi drugi, koji su se kretali po salonima, igrala sam bridge, naučila govoriti uprazno…’ I tako je Alida živjela do dana, kad je doznala, da je Mussolini pao i kad je nakadašnja sklonost tog ratnog zločinca prema njoj postala za nju opasnost. Poslije toga Alida je stalno živjela u Rimu. Shvatila je, da fašizam propada, pa je bila nestrpljiva za svoju budućnost. Negdje 1944., prije nego što je Rim oslobođen, upoznala se i sprijateljila s Pierom Piccionijem (sinom donedavnog ministra vanjskih poslova Italije), koji je prije kratkog vremena pušten iz istražnog zatvora, jer je bio optužen kao sukrivac u čuvenoj aferi Montesi.26 Osim Piera Piccionija, upoznala je tada i Oscara de Mejo iz Trsta, koji je ubrzo poslije toga postao Alidin muž. Bilo je to čudno društvo. Dok su saveznički avioni bombardirali Italiju, oni su u Rimu živjeli kojekako, ali nikada loše.”27
“U grozničavoj potrazi za novom Gretom Garbo, hollywoodski su producenti odlučili okušati sreću s Alidom Valli, koju su ionako nazivali talijanskom Garbo. David O. Selznick uživao je tada besprijekoran glas, i to ne samo zbog filma ‘Zameo ih vjetar’, a 1947. je s Alfredom Hitchcockom pripremao sudski triler ‘Slučaj Paradine’. Alida je trebala igrati otmjenu damu, optuženu za ubojstvo supruga, koja potajno žudi za svojim slugom. Odvjetnik zadužen za njezinu obranu pokušava krivnju svaliti na slugu, što, dakako, razbjesni njegovu klijenticu. Glumačka je postava bila blistava – Gregory Peck, Charles Laughton, Ann Todd i Louis Jourdan – a redatelj prvorazredan, no Valli – kako je O’Selznick odlučio prozvati svoju štićenicu, ne želeći da nikome promakne usporedba s Garbo – nikako da dobije američku vizu.”28
“Američki advokat umiješao se u stvar, pošto je Alida Valli bila sklopila ugovor s jednom hollywoodskom kompanijom. Na osnovu tog ugovora Alida se sprema da odputuje u Ameriku, kadli su američkom konzulatu u Rimu stala stizati mnogobrojna pisma, kojima su razni ljudi optuživali Alidu Valli za veze s Mussolinijem i iznosili kako nije lijepo, da je Amerikanci, koji su se također borili protiv fašizma, angažiraju. Ta su pisma (bilo je i pisama koji je trete i za bliskost s Josephom Göbbelsom29, op. a.) unijela izvjesnu zabunu među hollywoodske kompanije, koje su se otimale za Alidu, a i američko ministarstvo vanjskih poslova stalo je na stanovište, da toj glumici uskrati odobrenje za imigraciju. Tada je hollywoodska kompanija, koja je s Alidom već potpisala ugovor, angažirala svog advokata Mereditha Langstaffa i poslala ga u Italiju da tamo provede istragu. Ne znamo kakvog je karaktera bila ta istraga, ali Alida Valli navodi, da je američki advokat ‘otkrio svu istinu o njenoj prošlosti’. Na osnovu toga Alida je dobila američku ulaznu vizu i pasoš.”30
“Priča potječe iz 1946., ali tek sada ponovno izlazi na vidjelo iz tajnih dokumenata koje je pronašao istraživač Mario J. Careghino u Državnom arhivu SAD-a College Park Maryland31, i pripovijeda o tome kako su glumicu rođenu u Puli prikazale američke obavještajne službe na temelju informacija dobivenih izravno od karabinjera i rimske policije (Questura di Roma). Predstavljena je kao fašistička špijunka, nacistička plaćenica i suradnica sumnjivih likova poput Giuseppea Bernasconija, Antonija Agostinija, mučitelja Pietra Kocha. Ali to nije sve. Bila je ljubavnica Bruna Mussolinija. Nakon pogibije Duceova sina, u zrakoplovnoj nesreći 1941. u blizini Pise, mučile su je samoubilačke nakane pa se odaje alkoholu i šmrcanju kokaina. Dakle, ‘zaručnica Italije’, diva filmova Ma l’amor mio non muore…, Mille lire al mese, Ore 9 lezione di chimica, nova Greta Garbo, pribavljala je svakovrsne informacije, u tolikoj mjeri da su američki obavještajni agenti 19. veljače 1946. uvjerljivo preporučili da se talijanskoj glumici ‘odbije ulazna viza u SAD’. Preporuci su, kako bi bili još uvjerljiviji, pridodali i dodatne informacije prikupljene iz Questure di Roma i PS povjerenika za okrug Flaminio. Ti izvori (‘mnogobrojni i pouzdani, koji očito nisu motivirani predrasudama ni ogorčenjem’) kazuju kako je Alida Maria Laura Altenburger von Markenstein Feuenberg, njeno pravo ime, kao Soggetto, bila uistinu nacističko fašističkog uvjerenja, koja nije djelovala samo za novac već prije svega na promicanju svoje filmske karijere. Tu je, zatim, poglavlje o znancima Alide Valli iz nacifašističkih skupina (squadri) i specijalnih timova policije koji od jeseni 1943. do travnja 1945., pod zapovjedništvom njemačke tajne službe i jednako takve Talijanske Socijalne Republike, djeluju kontraobavještajnim zadacima protiv pokreta otpora. Dokumenti američke obavještajne službe bilježe: ‘Prema ustroju specijalnih timova policije Ministarstva unutarnjih poslova Repubblice sociale italiana, koji je nadležan za ovaj ured, Alida Vali je povjerljiva osoba (konfident) Giusseppea Bernasconija, vođe tima. Ova skupina bavi se špijunažom i kontrašpijunažom protiv antifašista i komunista i djeluje protiv Židova.’ Prema informacijama koje stižu u Ameriku, Bernasconi Alidi Vali ‘plaća mjesečnu naknadu od 15.000 lira za pružene usluge (saslušanje Bisogna Ernesta koje je provela Combined Service Detailed Interrogation Centre, ukazuje da je Soggetto u kontaktu s Bernasconijem). Na taj je način Soggetto, kako kaže, prikupio velike svote novca od Nijemaca.’ Soggetto je, naravno, Alida Valli.”32
“Najvjerojatnije su američki kinematografski magnati izvršili pritisak i mobilizirali washingtonsko diplomatsko predstavništvo u Rimu, napose predstavnika J. F. Huddlestona koji pak nalaže satniku Philipu J. Corsou pokretanje protuistrage pouzdanosti izjava sadržanih u dokumentima koji joj uskraćuju američku vizu. Nakon te istrage uključuje se specijalni agent George Zappala uz veliku pomoć i ‘ustrajne napore Soggettova odvjetnika, gospodina B. Mereditha Langstaffa, službenog predstavnika interesa producenta Selznicka’. Zappala brzo ‘uviđa da su svi prethodno korišteni izvori informacija ponovno potvrđeni i točni’, ali uzimajući u obzir opterećenje osobe pod stalnim nadzorom uspijeva razdrmati utvrdu optužbe tvrdnjom da glumica nije nikada bila registrirana članica Fašističke stranke, a ‘jedina članska iskaznica koju Valli posjeduje je ona Federazione dello Spettacolo’. Jednako je tako prošla pretpostavka o njenim slobodnim novčanim naknadama od Bernasconijeva tima, kao i ljubavna veza s Brunom Mussolinijem, ‘samo jednoj od mnogih glasina koje kolaju o Soggettu’. Zahvaljujući hoolywoodskom pritsku utvrđeno je ‘nakon pažljivog razmatranja iznesenih činjenica da se Soggetto ne smatra prijetnjom sigurnosti’. Dakle, nema više prepreka izdavanju ulazne vize za SAD, do konca 1946., kako bi se ostvario ‘častan ugovor s filmskim producentom Daviom O. Selznickom’ i nastavak karijere koja će ju na koncu vratiti u Italiju na krilima Sjedinjenih Američkih Država.”33
Nema tako složenog, nerješiva predmeta koji dobar (američki) odvjetnik, s dobrim i uspješnim (korumpiranim) vezama, nije u stanju pozitivno razriješiti za svoju dobro platežnu stranku bez obzira na realno stanje stvari, na nedostojnu pravdu i istinu. Dokazi nisu bitni, nisu dostojni glumičina ugleda, Alidine veličine, sve su to samo zlobne glasine i tračevi. Osobna povijest i identitet Alide Valli više ne postoji (usprkos brojnim knjigama, biografijama i monografijama34), počevši od izmišljena prezimena do posljednje uloge, ona svugdje i svagda glumi, na filmskom platnu, na kazališnim daskama, u reklamama, u životu, glumi vlastito zamišljeni, izmišljeni život koji nije ništa drugo doli povijest tih istih glasina i tračeva.
“Problem nije bila samo njezina prošlost u fašističkoj Italiji, nego i ona njezinog supruga: Oscar de Mejo navodno se nije bavio samo jazzom u Rimu zasutom bombama te imao poprilično dobre veze u fašističkim vrhovima. Naposljetku je i taj problem riješen, film je snimljen, a Hitchcock je bio impresioniran glumicom koja je ne samo fascinantno izgledala, nego je i odlično naučila engleski.”35 Ponovni trijumf, “ponovo je lansirana nestvarna ljepota (‘Case Paradine’, 1948.), a toj ljepoti dašak misterioznosti dodaje Carol Reed (‘The Third Man’, 1949.). Nakon svjetskog uspjeha filma, u kojem se Alida Valli natječe u popularnosti s Orsonom Wellesom, omogućen joj je povratak u filmsku Italiju i ona je priliku iskoristila veličanstveno, kao contessa (napokon i na ekranu!) Serpieri u filmu Luchina Viscontija ‘Senso’ (1954.). Ostalo je povijest filma u kojoj su Alidinom ljepotom ravnali najslavniji režiseri: uz Hitchcocka i Reeda, Antonioni, Chabrol, Pasolini, Chéreau, Bertolucci, von Trotha…”36
Ukratko i sažeto Alida je Valli “predosjećala ‘Mali starinski svijet’? Pazila je na tragove. U ‘Tisuću lira mjesečno’ 1938. glumi za 5.000 lira. Udaje se 19. ožujka 1944. za jazz pijanista Oscara de Meja iz Trsta, a stanuju u Via Serpieri, contesse iz ‘Sensa’. Ustvari život joj je roman. Kći nestala carstva, ima najmanje tri neovisna života. Dotakla je i Hollywood, poželjna je u majstora. Na početku, u filmu ‘Okrutan Saladino’ lijepa je robinja spuštene kose u tek pokrenutom Mussolinijevom Centru Sperimentale i Cinecitta. Suvremenija je od Denis, s kojom triumfira u ‘Dvije sirote’, i od Silve, mračnija od Magnani, Calamai i Duranti. Lijepa i ohola Alida Valli iz učionice ostvaruje velike ljubavi po ložnicama s bijelim telefonima, u sterilnim i od svake stvarnosti otuđenim filmovima. Ona to čini bez ulagivanja, bez lažnih manira, čini to naivno i lukavo kad se nasloni na klupu ‘U devet sati kemija” ili kad se nasmiješi bolesnicima u Luceovom žurnalu. Urođen dar očaravanja i tajanstvenosti: njene oči tražile su gledatelje… Mladi kritičari Antonioni i Pietrangeli prvi su to zamijetili. Alessandrini joj donosi miraz, njoj i Brazziju, u antiboljšvičkom diptihu ‘Mi živi’ i ‘Zbogom Kira’. Jedan od njezinih Pigmaliona, Mario Mattoli izjavljuje: ‘Niti da hoće, Alida se ne može loše fotografirati’, a ona će: ‘Sve mi se dogodilo tako brzo, stvarnost me preletjela, bila sam još djevojčica…’ Mario Soldati, proslavio ju je u ‘Malom starinskom svijetu’, zakleo joj se na vječnu ljubav i još joj uvijek telefonira. Ni Dino Risi, njegov pomoćnik, nije bolje prošao: ‘Jednog dana rekla mi je, vidimo se sutra, prošlo je trideset godina’. Tih trideset godina započinju s Glenn Millerom i boogi woogijem, zatim s herr Goebbelsom, ‘odvratnim patuljkom’, na večerama Beniamina Giglija na setovima ‘Pagliaccija’ u berlinskim studijima Babelsberg. Vali proživljava drugi i treći život. Trebalo je i 23. prosinca 1946. otputovati za Ameriku, Hollywood… No, unatoč pohvala u New York Timesu, unatoč električnim aparatima u kući na Sunset Boulevardu, natoč Hitchcocka i ‘Slučaja Paradine’, nije izdržala zlatnu zamku Hollywooda, pokupila je djecu, isplatila ugovorne penale od 150 tisuća dolara, oko milijun i osamsto tisuća danas, i pobjegla u Rim. Spasio ju je, i moralno i materijalno, ‘Treći čovjek’ i ljubljeni, ne metaforički, Carol Reed. Glumi u ‘Sensu’, za kojega sam Visconti, ‘čovjek koji nije umio voljeti’, tvrdi da nije revolucionaran ali je savršena melodrama. Odlazi na ušće rijeke Pad (Po), u ‘Krik’, prelazi na Antonionija s kojim realizira ‘samo polovicu osjećaja’: previše šutnje. Alida se ponovno zaljubi u jazz pijanistu, ovoga puta u Peira Piccionija, sina demokršćanskog ministra, postaje ključnom svjedokinjom afere Montesi… Valli je uništena, ali, kao uvijek, uzdignute glave promatra u beskraj. Šuti, ne radi, ima problema s vidom… Druži se s prijateljima, dugo vremena s Giancarlom Zagnijem, redateljem i menandžerom kina, i Valentinom Cortese Baserhart s kojom dijeli zajedničkog ljubavnika: von Karajana. (…) Film za filmom, nakupilo ih se preko stotinu uključujući francusko i meksičko razdoblje… Danas je Alida Vali sretna baka nekoliko unučadi, ne želi čuti za muškarce, prihvaća poneke filmske uloge, kazališne odbija…”37
Tik pred smrt, 22. travnja 2006., bellissima je otvorila svoju nemoralnu dušu i podastrijela zlu narav u razgovoru s kazališnim kritičarom Enricom Groppalijem. “Smatrate li se privilegiranom ili ne, kao divom bijelih telefona? – Ja povlaštena? Kako me slabo poznajete. U Californiji osjećala sam se gore od izbjeglice ili političke prognanice. Takve povrede djeluju na svakoga, mene su duboko dotakle, gotovo se osjećam odgovornom. Zašto radim ovaj prljav posao na filmu?, pitah se. Zašto nisam ostala u mojoj zemlji i prkosila događajima, odgovarala na nepravdu?, ukorila sam se. Da sam bila učiteljica, od djetinjstva bih mojoj i drugoj djeci iz Pule ulijevala ponositost i dostojanstvo Talijana, umjesto da se gubim u filmićima koji su mi donijeli jeftin novac, uspjeh i popularnost, ponavljala sam. – Ovo, nažalost, nitko nije saznao…? – Nitko ne zna zato što nisam nikad kazala. Malo će njih, sada kada sam stara, povjerovati. Morala je kazati onda, mislit će preživjeli, jer njih su neke rane dotakle a druge nisu, također i prognanike koje su proglasili bolesnicima i osobama koje stalno putuju bez nade u mir. – Čak i ako živite u Acapulcu, Beverly Hillsu, povremeno u Parizu, pa se u velikom stilu vratite u Rim? – Vi ste, poput mnogih iz vašega, možda čak nemilosrdnog, naraštaja, u pravu. Koliko sam se puta, u stvari, htjela vratiti u Istru, vidjeti kuću svoga djetinjstva, urediti si prošlost koja me iznutra opterećuje, poput stijene… – Niste više otišli? – Samo godinu dana po izbijanju rata odlučila sam otputovati u Pulu. Carlo Cugnasca, čovjek koga sam voljela, poginuo je u zrakoplovnoj nesreći dok sam, u režiji Marija Soldata, glumila u jednom od najbolnijih i najljepših filmova moje karijere, ‘Mali starinski svijet’, u kojemu junakinja Luisa izgubi kćer jedinicu, gubi razum i biva prognana iz svijeta. Plakala sam poput kiše tijekom snimanja, preuzela sam na se krivicu, bila sam izmučena. Više ne znaš što je fikcija, a što stvarnost, rekla sam sebi samoj. Jesi li sigurna plačeš li ispred kamera za pogibijom Carla ili si očajna zbog gubitka Ombrette?, pitala sam se. Bila sam raspolućena, podijeljena, činilo mi se da sam poput surovo rastrgnutih, raspolovljenih škara. Zbog toga sam se, čim sam završila film, vratila u Pulu, tamo gdje je sve započeto.”38
Same patetične laži ostarjele glumice. Psihoanalitičari mogli bi iz ove samilosne, suosjećajne izjave svašta zaključiti, i ne bi pogriješili. Alida je radosna i vesela posjetila rodni grad, kako smo prije doslovno prenijeli, potkraj ožujka 1941., nakon što je snimila Soldatijev film, a iz Pule putuje za Rim na premijeru, sredinom travnja 1941., ‘Maloga starinskog svijeta’ (prve kritike filma objavljene su 13. travnja39) i potom, po istom poslu, u Vicencu. Svoga je neprežaljenog zaručnika Carla Cugnasta Alida Valli pokopala za života, jer Carlo je poginuo baš u vrijeme premijera njena novosnimljena filma, 14. travnja, dakle film je snimljen, montiran i premijerno prikazan prije njegove smrti, pa svako žalovanje i neutješno plakanje za voljenim u vrijeme snimanja ‘Maloga starinskog svijeta’ notorna je neistina, najobičnija laž, besramna obmana. Životne tragedije, naročito i iznad svega ljubavne, urezuju se pamćenje i vremenski i prostorno u svakoj pojedinosti (starost nije izlika, dapače upravo se tada ne zaboravljaju ključni životni trenuci). No, to nije sve, još se jedna (bitna) omaška potkrala velikoj glumici. Zamijenila je sadržaje postelja, ljubavnika i zaručnika, može i obrnuto, Bruna i Carla, obojica piloti slavnog talijanskoga ratnog zrakoplovstava. Naime, Carla su u zračnom sukobu iznad libijskog Tobruka oborili, prema izvještaju: “srušili u plamenu”, britanski zrakoplovi, a Duceov sin, Bruno Mussolini, četiri mjeseca kasnije, 7. kolovoza 1941., “poginuo je u dobi od dvadeset i tri godine kad se novi bombarder koji je testirao kraj Pise srušio nakon što se njegov stajni trap nije uspio spustiti pri slijetanju. To je bilo tipično za talijansko djelovanje u ratu jer Bruno, baš kao i Balbo, nije poginuo u borbi nego u nesreći.”40 U svakom slučaju, ostati u četiri mjeseca bez zaručnika i ljubavnika, golema je i nezaboravna tragedija, no sudeći prema Alidinom sjećanju (svjesnom, podsvjesnom, nesvjesnom, svejedno) zrakoplovna je nesreća, tugovanje za Brunom, ipak nadvladala britansko obaranje zaručnika i ostavila dublji trag (i povod za terapiju alkoholom i kokainom).
Nastavimo s razgovorom. “Što ste našli? – Jedan neprijateljski, strani i daleki grad, sa Slavenima koji zamjeraju Talijanima ako ne govore srpsko-hrvatski, razjedinjenu i očajnu zajednicu koja navješćuje buduće događaje: tjeskobu goru od smrti i protjerivanje kao doživotnu kaznu. – Kad ste je ponovno posjetili? – Za vrijeme snimanja filma ‘Velika plava cesta’ (La grande strada azzurra), s Yves Montandom, 1957. – Što se promijenilo u međuvremenu? – Sve i ništa. Kao žaloban život, premješten negdje drugdje, pokazuje znakove smrti. Plovila sam morem u Pontecorvojoj režiji priče o Squarciju, siromašnom ribaru koji je grozno skončao, vidjela sam taj životni odraz u luci svakoga dana, osjećaj poraza i odustajanje od svake nade. – Bio je to vaš posljednji posjet? – Vratila sam se prije nekoliko godina, snimala sam s Rafom Valloneom, bio je to moj oproštaj s filmom. – Sve se iznova promijenilo, zar ne? – Da, Pula je već bila u Hrvatskoj. Dobila sam tada nevjerojatnu ponudu. – O čemu je riječ? – Novi gospodari moje zemlje nisu više imali koga istaknuti kao nacionalnog heroja, pa im se učinilo prikladnim ponuditi Alidi Altenburger počasno državljanstvo ‘hrvatske umjetnice’. – I što je Valli odgovorila? – Mnogo sam puta, kao i moj grad, mijenjala kožu, ali rođena sam i umrijet ću kao Talijanka. To napišite na mojem grobu.”41
Nema potrebe komentirati ove ordinarne besmislice bellissime, bivše nacifašističke špijunke Alide Valli alias Soggetto, talijanske Mate Hari (kako je talijanski žuti tisak voli etiketirati), gluposti o podvojenosti Pule usred fašizma 1941. kada se nije smjelo zucnut hrvatski, čakavski (bez ricinusova ulja), mržnji spram svih maledetihslavi (mada je Soggetto po materi, Silviji Oberkar, i slovenskoga podrijetla), zatim te beskrajno dirljive skrbi za talijanske optante i na koncu te neuvjerljive, prijetvorne i morbidne ljubavi spram Pule (koju sarkastično i cinično svojata42, kao i Istru), gradu kojega je napustila u djetinjstvu (1930.), s devet godina, i u njega kasnije svratila sasvim kratko, slučajno usput, poslom, samo tri puta (1941., 1957. i 2000.). Stara, prkosna, bahata, arogantna, nerazumna glumica i u osamdeset i petoj godini, mimo svake životne mudrosti za tu poodmaklu dob, dva tjedna prije smrtne ure, otvoreno i javno blati grad u kojem je rođena jer nije talijanski (jadnica ne zna da je Pula u sklopu Italije bila samo 25 godina, pod Austrijom 105, a Jugoslavijom 44 godine), dijeli iredentističke lekcije i promiče postfašističku ideologiju.
“Podrugljivost kojom je reagirala na ponudu hrvatskih vlasti da postane počasna hrvatska umjetnica donekle je razumljiva. Ta je žena bila obasuta stotinama priznanja za svoj rad na filmu i televiziji te u kazalištu, primali su je i odlikovali mnogi europski premijeri i ministri, pa joj je naša stidljiva inicijativa morala djelovati komično.”43 “Glede njezina odnosa prema Hrvatskoj i rodnom gradu Puli, poznato je kako je podrugljivo i s ironijom reagirala na uistinu neobičnu i nespretnu ponudu hrvatskih vlasti… Zanimljivo je da nitko od velikog broja istarskih antifašista nije, na temelju poznatih činjenica, digao svoj glas protiv…”44
Svjesna svoje anđeoske (hladne i distancirane) ljepote i božjega glumačkog dara (samo briljantne uloge u “Sensu” i “Trećem čovjeku” dostojne su ugledne karijere, bez spomena ostalih) Alida je Valli vješto i znalački kapitalizirala svoje urođene (prirodne) prednosti, kako na filmu tako i u privatnom, posebice intimnom životu, često u paketu, pragmatički povezano, vallijevski instrumentalizirano, stoga odvajanje glumičina izvrsna autorskog (uvjetno i umjetničkog, kao uostalom u većine reproduktivaca, pogotovo glumaca čija je kreacija često zasluga nekog drugog, na filmu: scenariste i redatelja) djela od privatna i javna života nema nikakvih osnova ni uporišta; neosporno: zadužila je povijest europske i svjetske kinematografije što joj je ova uzvratila brojnim nagradama, priznanjima, ustupcima i lagodnim životom, ali još su više neosporniji njezini politički, društveni, moralni, ksenofobični, općenito uzevši gotovo svi izvanglumački svjetonazori, poglavito kategorički profašistički i iredentistički stavovi i uvjerenja koja su, u svakom makar malo demokratskom društvu, za svaku osudu, štoviše za ama baš svaku indolenciju, posvemašnje ignoriranje, upravo ovdje gdje je rođena, u Puli, donedavno antifašističkoj Puli.
Međutim, obratno, mrtva Alida Valli (umjesto da počiva u miru, vječnome spokoju) ponovno stiže u Pulu (zato je toj ni po čemu za grad zaslužnoj, samo rođenjem Puležanki i odvojeno ovdje toliko prostora), njoj, u odurnu hrvatsku Pulu (jer nije Pola), u znak ne zna se kakvog priznanja i poštovanja dobiva kino, jedino preostalo gradsko kino, bivše kino Zagreb, preuređeno je u negradsko kino (najobičnija multipleksna dvoranica s 209 mjesta) i svečano otvoreno, uoči 55. Puljskoga filmskog festivala, 18. srpnja 2008. pod fašističkim nazivom kino Valli (a Pula nije vraćena Italiji, u Italiji nema kina prozvanog po talijanskoj filmskoj divi…). Uzalud upozorenja, polemike, negodovanja po lokalnim medijima45 o kakvoj je fašizoidnoj (prijetvornoj ili, kako bi Puležani rekli, šegavoj furbačoni) ženi riječ i, prije svega osnovno, zašto uopće mijenjati više od pola stoljeća ustaljen i svima poznat naziv kina Zagreb (gradski toponim), ništa nije pokolebalo nerazborite gradske vlasti, priprostog gradonačelnika i podnositelja prijedloga Javnu ustanovu Pula Film Festivala (na osnovu tobožnjega javnog prijedloga građana Pule) u nepromišljenoj nakani preimenovanja kina Zagreb u Valli (prvi prijedlog genijalna naziva budućega obnovljenog kina stigao je od pulskoga zubara Bojana Vojnovića, bliskog Pula Film Festivalu, 15. studenog 2007.46). Naposljetku, Pula – Pola (kako se službeno bilježi) umalo je sva talijanizirana (zamislimo da je za vrijeme Kraljevine Italije kroatizirana, da su kojim slučajem, poput ovdašnjih Talijana, Hrvati bili autohtona manjina), pa zašto ne bi i jedino gradsko kino bilo talijansko, ne samo talijansko već i fašističko-iredentističko. Možda u skoroj budućnosti osvane kao: Cinema Soggetto.
***
1 Nenad Polimac: “Alida Valli – povratak u Pulu”, Jutarnji list, podlistak Magazin, 20. srpnja 2008.
2 “Trionfale succeso di Alida Valli: la giovane stella cinematografica polese”, Corriere Istriano, 2. veljače 1939.
3 “Sala Umberto: Mille lire al mese”, Corriere Istriano, 9. travnja 1939.
4 “Le prime cinematografiche: Mille lire al mese”, Corriere Istriano, 9. travnja 1939.
5 Nenad Polimac: “Alida Valli – povratak u Pulu”, Jutarnji list, podlistak Magazin, 20. srpnja 2008.
6 “Alida Valli a Pola”, Corriere Istriano, 23. ožujka 1941.
7 “Alida Valli a Pola nell’intimità della famiglia”, Corriere Istriano, 25. ožujka 1941.
8 Nenad Polimac: “Alida Valli – povratak u Pulu”, Jutarnji list, podlistak Magazin, 20. srpnja 2008.
9 “Alida Valli ricevuta dal Podestà”, Corriere Istriano, 26. ožujka 1941.
10 Bort: “Alida Valli trova un personaggio”, Film, 19. travnja 1941.
11Stephen Gundle: “Film Stars and Society in Fascist Italy”, u: Jacqueline Reich, Piero Garofalo (ur.): “Re-viewing Fascism: Italian Cinema, 1922-1943”, Indiana University Press, Bloomington, Indianapolis 2002., str. 331.
12 Nenad Polimac: “Alida Valli – povratak u Pulu”, Jutarnji list, podlistak Magazin, 20. srpnja 2008.
13P. Pascucci: “La IX Mostra internazionale cinematografica: incontro a Venezia con Alida Valli, candidata al premio per la migliore interpretazione”, Corriere Istriano, 14. rujna 1941.
14 Nela Eržišnik: “Moja tri života: uspomene”, Naklada Pavičić, Zagreb 2003., str. 155.
15 Stephen Gundle: “Film Stars and Society in Fascist Italy”, n. dj., str. 332.
16Myriam Petacci: “Chi ama è perduto”, Luigi Reverdito, Gardolo di Trento 1988., str. 152 i 180.
17 Galeazzo Ciano: “Diario”, Cappelli, Bologna 1948., sv. 2, str. 188. “Krivicu pripisuje mnogobrojnim ženama iz porodice Mussolini, koje zabadaju svoj nos u tamošnja pitanja. Njima se pridružila Petacci, koja se nalazi u Riminiju na kupanju i odatle sudi, naređuje i spletkari. Njen factorum je neki Spisani, učitelj plesa u trećerazrednim lokalima. Pričaju se smiješne dogodovštine. Izgleda, da je Petacci nedavno putovala u Budimpeštu. Vjerojatno, jer želi da se razvede od prvoga muža. Netko je ispitivao o njenom putovanju i ona je odgovorila: ‘Nisam bila pozivana ni na kakav prijem niti su mi priređivali svečanosti, jer sam putovala u najstrožem inkognitu’.” Galeazzo Ciano: “Dnevnik grofa Ciana”, Vladimir Majer i Andrija Lušičić, Zagreb 1948., str. 346.
18 Giuseppe Bottai: “Diario 1935-1944”, Rizolli, Milano 1988., sv. 2, str. 337.
19 M. de Wyss: “Rome Under the Terror”, Robert Hale, London 1945., str. 14.
20 Ray Moseley: “Mussolini: The Last 600 Days of il Duce”, Taylor Trade Publishing, London 2004., str. 56.
21 Riječ je o seriji memoarskih napisa Alide Valli u milanskom tjedniku Tempo. Alida Valli: “Racconto la mia vita 1”, Tempo, Milano, 11. studenog 1954.; Alida Valli: “Racconto la mia vita 2: L’ultima volta che vidi Carli vivo”, Tempo, Milano, 18. studenog 1954.; Alida Valli: “Racconto la mia vita 3: Conobbi nello stesso momento mio marito e Piero Piccioni”, Tempo, Milano, 25. studenog 1954.; Alida Valli: “Racconto la mia vita 4: Dovetti nascondere che aspettavo un bambo”, Tempo, Milano, 2. prosinca 1954.; Alida Valli: “Racconto la mia vita 5: Nella tempesta con Piero Piccioni, Alida Valli racconta l’episodio più appassionante della sua vita, La liberazione di Piero mi ha ridato la pace”, Tempo, Milano, 9. prosinca 1954.
22 “Obrana Alide Valli: hoće li se poznata filmska glumica, koju je uzdigao fašizam, rehabilitirati u Evropi svojom knjigom memoara?”, Vjesnik u srijedu, 8. prosinca 1954. Mada članak nije potpisan, zasigurno ga je napisao jedan od utemeljitelja VUS-a 1952., vrsan poznavatelj prilika u Italiji i Istri, Ive Mihovilović.
23 Nicholas Farrell: “Mussolini: novi život”, Naklada Ljevak, Zagreb 2008., str. 255-256.
24 Nenad Polimac: “Alida Valli – povratak u Pulu”, Jutarnji list, podlistak Magazin, 20. srpnja 2008.
25 “Alida Valli è ritornata in Italia”, Corriere Istriano, 24. listopada 1942.
26 Piccioni je tada optužen za sudjelovanje u razuzdanim seksulanim orgijima u blizini Rima (vila na negdanjem kraljevskom lovačkom posjedu Capocotta), 9. travnja 1953., na kojima se nemilice konzumirala droga i gdje je preminula malada manekenka Wilma Montesi (leš je otkriven dva dana kasnije na plaži). Alida Valli, tada svježe razvedena i tek pristigla iz Amerike, izjavila je da su ona i Piccioni u doba smrti dvadeset i jednogodišnje Wilme Montesi bili u vili na Capriju, a ta njena izjava bila je presudna za njegovu oslobađajuću presudu. Afera Montesi bila je glavna inspiracija Federicu Felliniju za njegov proslavljeni “Slatki život” (1960).
27 “Obrana Alide Valli: hoće li se poznata filmska glumica, koju je uzdigao fašizam, rehabilitirati u Evropi svojom knjigom memoara?”, Vjesnik u srijedu, 8. prosinca 1954.
28 Nenad Polimac: “Alida Valli – povratak u Pulu”, Jutarnji list, podlistak Magazin, 20. srpnja 2008.
29John Francis Lane: “Alida Valli: Italian Film Star Idolised by Mussolini and Betrayed by Harry Lime”, The Guardian, 24. travnja 2006.
30 “Obrana Alide Valli: hoće li se poznata filmska glumica, koju je uzdigao fašizam, rehabilitirati u Evropi svojom knjigom memoara?”, Vjesnik u srijedu, 8. prosinca 1954.
31 Riječ je o četiri tajna dokumenta: “Allegato N. 1: De Mejo Alida, alias Valli Alida, Richiesta di visto”, Counter Intelligence Corps (Cic), Roma, 19 Febbraio 1946, Segreto, Nara (College Park, Maryland), Rg 226, Entry 108a, Box 233, Folder Jrx-4040; “Allegato N. 2: De Mejo Alida, alias Valli Alida, Rapporto definitivo”, Counter Intelligence Corps (Cic), Roma, 26 Marzo 1946, Segreto, Nara (College Park, Maryland), Rg 226, Entry 108a, Box 233, Folder Jrx-4040; Dallo Strategic Services Unit (Ssu, Italia) all’ssu di Washington, “Alida Valli”, 1 Agosto 1946, Segreto, Nara (College Park, Maryland), Rg 226, Entry 108a, Box 233, Folder Jrx-4040; “De Mejo Alida, alias Valli Alida, Altenburger Alida, Via Bruxelles 53, Interno 7, Roma. Rapporto conclusivo”, Counter Intelligence Corps (Roma), 11 Dicembre 1946, Confidenziale, Nara, Rg 226, Entry 174, Box 243, Folder 148.
32 Alessandro Mezzena Lona: ” Alida Valli spia del regime? La smentita dagli usa”, Il Piccolo, 5. siječnja 2012.
33 Simone Paliaga: “Quel sospetto sulla Valli: È una spia fascista”, Libero, 6. siječnja 2012.
34 Pietro Osso: “Alida Valli, la reginetta dello schermo”,Casa editrice Albore, Milano 1940.; Lorenzo Pellizzari, Claudio M. Valentinetti: “Il romanzo di Alida Valli: storie, film e altre apparizioni della signora del cinema italiano”, Garzanti, Milano 1995.; Mauro Manciotti (ur.): “Alida o cara…: omaggio a Alida Valli”, Costa & Nolan, Genova 1995.; Ernesto G. Laura, Maurizio Porro,: “Alida Valli”,Gremese editore, Roma 1996.; Giorgio Cavalleri: ” Alida Valli: una ragazza di Como”, Nuoveparole, Como 1996.; Mario Innocenti: “Le signore del Fascismo: donne in un mondo di uomini”, Ugo Mursia editore, Milano 2001.; Marta Boneschi: “Di testa loro: dieci italiane che hanno fatto il novecento”, Mondadori, Milano 2002.; Massimo Scaglione: “Le dive del ventennio: ingenue, maliziose, fatali o popolane ma soprattutto italiane”, Edizioni Lindau, Torino 2003.; Salvatore Gelsi: ” A tavola con Hitchcock: film e ricette di un grande gourmet con un saggio di Claude Beylie e un ricordo di Alida Valli”, Tre lune edizioni, Mantova 2004.; itd.
35 Nenad Polimac: “Alida Valli – povratak u Pulu”, Jutarnji list, podlistak Magazin, 20. srpnja 2008.
36 Radovan Stipetić: “Priča o pet žena”, Novinar, br. 10/11, Hrvatsko novinarsko društvo, Sindikat novinara Hrvatske, Zagreb 2007., str. 13.
37 Porro Maurizio: “Goebbels, un nano ripugnante : L’attrice incontro’ il gerarca nazista a Berlino, a una cena in onore di Beniamino Gigli; Confessa invece un grande rimpianto: Luchino l’ uomo che non ho potuto amare”, Corriere della Sera, 25. ožujka 1995.
38 Enrico Groppali: “Alida Valli: ‘Lasciai la mia Istria: da più di 70 anni mi sento senza patria'”, Il Giornale, 10. travnja 2006.
39 Filippo Sacchi, Corriere della Sera, 13. travnja 1941.; Mario Gromo, La Stampa, 13. travnja 1941.
40 Nicholas Farrell: “Mussolini: novi život”, n. dj., str. 255-256.
41Enrico Groppali: “Alida Valli: ‘Lasciai la mia Istria: da più di 70 anni mi sento senza patria'”, Il Giornale, 10. travnja 2006.
42 Postoji navedena knjiga koja upućuje na sasvim drugi grad: Giorgio Cavalleri: ” Alida Valli: una ragazza di Como”, Nuoveparole, Como 1996.
43 Nenad Polimac: “Alida Valli – povratak u Pulu”, Jutarnji list, podlistak Magazin, 20. srpnja 2008.
44 Zlatko Šporer: “Kome smeta ime Zagreb”, Vjesnik, 17. prosinca 2008.
45 Predaleko bi odlutali navodeći samo reportaže, komentare, izjave, polemike i reagiranja u Glasu Istre (svibanj-kolovoz 2008.) ili pak, napose, svih onih besmislica talijanskih novinara, kulturnjaka, intelektualaca, naših sugrađana (koji sve talijansko bilo koje provenijencije brane svim obrambenim sredstvima) u La voce del popolo, a kamoli one u drugim tiskovinama, medijima, portalima, internetskim stranicama, forumima…
46 Da.B./REX: “Spisak svih prijedloga za ime pulskog kina: Giardini, Arena, Herkul, Pandora, Korzo, Kažun, Šparuga…”, 10. lipnja 2008. 22:23 , http://regionalexpress.hr/site/more/prijedlozi-za-kino/. Premda je Bojan Vojnović prvi predložio ime: kino Valli, nije dobitnik nagrade za imenovanje kina, nego Branimir Brečević koji je predložio isto ime, četiri mjeseca kasnije, 5. ožujka 2008. Nepotizam i prijevara. “Gradska pročelnica za kulturu Klara Udovičić i producentica festivala Tanja Miličić istaknule su da su proteklih mjeseci stigli brojni prijedlozi za novo ime kina, koje će biti svečano otvoreno 18. srpnja, ali da je prijedlog Branimira Brečevića bio najbolji, tako da će na pročelju obnovljenoga kina pisati ime diljem svijeta poznate Puljanke. Brečević će dobiti besplatnu ulaznicu za kinoprojekcije za dvije osobe u trajanju od godinu dana.” Vanesa Begić: “Kino Valli – u spomen na filmsku divu”, Glas Istre, 6. lipnja 2008.
Kronika pulskih festivala/6
FAŠISTIČKA FILMSKA DIVA ALIDA VALLI
Početkom 1939. Corriere Istriano započinje s redovitim praćenjem nevjerojatna i munjevita uspjeha bijelotelefonske mlade filmske glumice, rodom Puljanke, osamnaestogodišnje Alide Valli, rođene kao Alida Maria Laura Altenburger, barunica od Marckensteina i Frauenberga, 31. svibnja 1921. U Puli je Alida proboravila samo rano djetinjstvo, do nepune devete godine.
“Koliko je u Puli krasno shvatila je tek kasnije, kada se početkom 1930. obitelj preselila u mirni, hladni Como, gdje joj je otac dobio novo zaposlenje. Alidi je bilo tek devet godina, ali je djetinjstvo u Puli zapamtila kao jedno od najsretnijih razdoblja u životu. Iz Coma je redovito odlazila u obližnji Lugano, kako bi gledala najnovije filmove, a strast joj je bila i jazz glazba. Izrasla je u svojeglavu klinku, koja je nakon dvije loše ocjene prodala nakit što ga je dobila za pričest i kupila kartu za Milano, gdje se pokušala upisati u glumačku školu Cinegrafica. Nije uspjela, kod kuće uopće nisu ni primijetili njezin izostanak, no sljedeća pustolovina imala je mnogo bolji ishod. Uz majčinu potporu otišla je u Rim, na studij glume u tek otvoreni Centro sperimentale di cinematografia, a unatoč tome što se otac protivio njezinoj želji da postane glumica, privremeno ju je udomio kod svog rođaka, rimskog senatora Ettorea Tolomeia, čija je supruga zdušno podržavala djevojčine planove.”1
“Premijera filma ‘Tisuću lira mjesečno’ u Rimu postigla je neviđeni uspjeh, a mladu glumicu Alidu Valli kritika oduševljeno hvali za iznimnu ulogu. Ova naša mlada i darovita sugrađanka smatra se otkrićem talijanske filmske industrije u 1939. godini s filmom ‘Tisuću lira mjesečno’, najboljim filmom sezone…”2. U Sali Umberto puljska je premijera Alidine uspješnice: “Neviđen uspjeh pokazalo je jučerašnje talijansko super remek-djelo: ‘Tisuću lira mjesečno’. Originalan, suvremen i briljantan film s našom malom, ali velikom umjetnicom Alidom Valli (Atenburger), našom sugrađankom…”3, koja je k tomu i široko predstavljena u redovitoj rubrici premijernih filmova, a Valli je postala u filmskom i revijalnom tisku “rimska filmska zvijezda”. “Protagonistica je – kako smo već napomenuli – zvijezda koju rimski filmski tisak vrlo dirljivo predstavlja. Nećemo niti mi zaostajati: pridružimo se na naš način predstavljanja Alide Valli, naše sugrađanke, čija je graciozna i izražajna pojava glavna odlika ‘Tisuću lira mjesečno’, filma koji se više nego uspješno prikazuje u Sali Umberto”4.
“Nakon niza sporednih uloga, potkraj 1938. snimila je prvi hit, komediju ‘Tisuću lira mjesečno’, a magazin Cento stelle opisao je kao ‘svježe i ljupko lice s prirodnim kretnjama i tečnim recitacijama’. Krajem 1939. magazin Cinema proveo je anketu o najomiljenijim glumicama, a Alida se našla na drugome mjestu, odmah iza neusporedivo renomiranije Assie Noris. I nju je deklasirala 1941., kada je postala definitivna zvijezda razdoblja ‘bijelih telefona’ (tako su zvali eskapističke komedije i melodrame koje su se odigravale u otmjenim građanskim sredinama i nisu imale previše veze sa stvarnošću) i u jednoj sezoni snimila čak četiri filma. Za njom su ludovali i u Puli i u Zagrebu, a frizura a la Valli (kosa koja samo s jedne strane pada preko čela) preplavila je europske ulice pod kontrolom sila osovine. Tko je živio u tom vremenu zasigurno pamti filmove ‘Svjetlo u tami’, ‘U devet sati kemija’ i ‘Dvije sirote’, međutim, glumičin vrhunac zasigurno je bila kostimirana melodrama ‘Mali starinski svijet’ Maria Soldatija iz 1941., za koji je dobila nagradu u Veneciji, a u kojem je igrala mladu ženu šokiranu gubitkom djeteta.”5
Već proslavljena glumica u ožujku 1941. (nakon snimljene skorašnje nove uspješnice Piccolo mondo antico, “Mali starinski svijet”) stiže u rodni grad, ratom još nezahvaćenu ali izgladnjelu Pulu. “Alida Valli, vrlo mlada i već poznata umjetnica talijanske kinematografije, stigla je sinoć u Pulu. Posjetit će rodbinu, gdje je dragi gost, te ostati nekoliko dana u rodnom gradu kako bi se nakratko odmorila. Poželimo našoj dragoj sugrađanki, koja je svojom umjetnošću počastila Pulu, srdačnu i ljubaznu dobrodošlicu.”6 “Alida Valli sa svježinom u osmjehu oduševljeno priča na odličnom puljskom dijalektu otkada je stigla u Pulu. Njezine oči izgledaju ozarene, svijetle kao užarene niti, pokazuju neizmjernu radost što je u rodnome gradu, kojemu nedostaje već više od dvanaest godina, gdje je još kao djevojčica osjetila prvo veselje uspjeha na pozornici Circolo Savoia… Možda bi trebalo ponešto priupitati i nas novinare koji smo vidjeli razdraganu djevojčicu kako poskakuje po našim uredima kada je dolazila u posjet ocu, barunu profesoru Alterburgu, tada likovnom i umjetničkom kritičaru u našim novina…”7 “Usprkos zvučnoj tituli baruna, otac Gino Altenburger bio je zapravo skroman učitelj u pulskoj gimnaziji Giosue Carducci, koji je unatoč tome što je predavao talijanski govorio s jakim njemačkim akcentom (bio je iz Trenta, ali je studirao filozofiju u Beču). Đacima je bio smiješan, jer je u školu dolazio bunovan, očito neposredno nakon burnih noćnih terevenki, a dodatni djelić sna uspio je izboriti kada bi nekom od učenika naredio da dugo čita ‘Božanstvenu komediju’. Pritužbe gimnazijalaca nisu imale rezultata, vjerojatno stoga što je Altenburger bio prijatelj s utjecajnim pulskim Talijanima.”8
“Jučer ujutro gradonačelnik gospodin Draghicchio primio je u gradskoj vijećnici umjetnicu Alidu Valli, našu sugrađanku koja je bila u pratnji strica gospodina Sivilottija, zamjenika direktora štedionice. Alidi Valli zahvalila je gradonačelniku i svim građanima Pule na toplom prijemu i svim ugodnostima koje je zatekla u rodnome gradu… Gradonačelnik je uzvratio biranim riječima i darovao Alidi Valli gravirani medaljon s prikazom grada Pule u znak sjećanja na nezaboravan posjet…”9
Iz rodne Pule Alida Valli odlazi na promocijsku turneju premijernih predstavljanja melodrame “Mali starinski svijet”, najprije u Rim pa u Vicenzu, gdje je dijelom i snimana, ponovno žanje uspjehe, hvalospjeve i posvemašnju popularnost. “Na premijeri filma ‘Mali starinski svijet’ u travnju 1941., u Vicenzi, izvještava Film10, masa studenata nasilno je nahrupila u hotel hoteći vidjeti Alidu Vali, iako glumice tada nije bilo u hotelu.”11 No, kao u melodrami, na vrhuncu filmske slave, tih dana Alidi stiže tragična vijest: zrakoplov talijanskoga ratnog zrakoplovstva kojim je pilotirao poručnik Carlo Cugnasca srušen je 14. travnja iznad Tobruka u Libiji. Osam godina stariji Carlo, sin bogatog tekstilnog industrijalca iz Coma, zaručio je Alidu Valli potkraj prošle 1940. godine. “Glumica je bila neutješna, neko vrijeme se povukla iz javnosti, provodila tjedne kod pokojnikove majke u Madonni di Campiglio (taj je motiv kasnije iskoristio Valerio Zurlini za svoj poznati film ‘Nasilno ljeto’), ali nije prekidala karijeru.”12 Mlada i neutješna glumica izvrsno je glumila u svim situacijama, kako na filmu tako i u životu.
U opširnom članku Corriere Istriano “Na IX. Međunarodnom filmskom festivalu: susret s Alidom Valli, kandidatkinjom nagrade za najbolje glumačko ostvarenje u Veneciji”, novinar Pascucci naširoko opisuje Mostru na kojoj će “Pula imati veliku radost vidjeti trijumf svoje kćeri, Alide Valli. Ovaj predosjećaj radosti i predviđanje uspjeha koji imamo ovdje želimo podijeliti s našim sugrađanima…”13
Popularna dvadesetogodišnja Alida Valli, “mlada i darovita”, krupnim je koracima i duboko zakoračila u filmski svijet talijanske kinematografske industrije (bijelih telefona), najjačeg oružja fašističke promidžbe (kao u svim totalitarnim režimima) i postala talijanskom, bolje rečeno fašističkom miljenicom (i endehaovskom: “Mlade žene i djevojke nekako su izgledale sve slično, ravna duga do ramena kosa, tzv. frizura a la Alida Valli.”14), glumačkom zvijezdom i bez imalo sumnje, u vrijeme fašističkih kriterija filmskih vrijednosti, zaslužnom dobitnicom prestižne venecijanske nagrade Coppa Volpi za najbolju domaću, talijansku glumicu (Premio per la migliore attrice italiana dell’anno) 1941. godine (nagradu joj je osobno uručio ministar narodne kulture, tiska i propagande, fanatični fašist Alessandro Pavolini) nazvane prema utemeljitelju Mostre grofu Giuseppeu Volpi, dok je ona glavna nagrada za najbolji film i režiju (za stranu i talijansku kinematografiju), dakako nosila ponosito prezime fašističkog vođe, Coppa Mussolini. U totalitarnom fašističkom ustroju ništa nije prepušteno slučaju, sve je kontrolirano, unaprijed predviđeno i dogovoreno, pa tako i ova venecijanska nagrada dvadesetogodišnjoj, prelijepoj i darovitoj, djevojci iz provincije (Pula i Como), “najljepšoj ženi na svijetu poslije Grete Garbo” kako joj je laskao, i u svakom je pogledu obožavao, fašistički poglavnik. Neutješna bivša zaručnica poginuloga ratnog pilota Carla Cugnasca, svakom Talijanu na srcu, proglašena je poželjnom fidanzatom d’Italia (doslovce: zaručnicom Italije), omiljenom djevojkom (miljenicom) Italije.
“Pitanje povezanosti glumačkih zvijezda s režimom, napose s osobama iz samoga vrha fašističkih vlasti, konvencionalno se smatra ‘skandaloznim’. Göbbelsova afera s češkom glumicom Lidijom Baarovom, kao i ona istovremeno paralelna, Alessandra Pavolinija s Doris Duranti, završila je različito, Göbbels je poslušao šefovu naredbu, prekinuo ljubovanje i vratio se obitelji, dok je Pavolini odbio to učiniti. Glasine o ljubavnim vezama Vivi Gioi s Cianom i Valli s Brunom Mussolinijem i/ili Duceom, glumice su uvijek opovrgavale. Ni jedan od tih slučajeva, stvarne ili navodne afere, nije izravno vidljivo utjecao na glumičinu karijeru. Jedini primjer izravna utjecaja fašističke elite na karijeru glumice slučaj je Miriam di San Servolo, sestre Mussolinijeve ljubavnice Clarette Pettaci.”15
“Poput nekih prijašnjih Mussolinijevih ljubavnica i Claretta je čeznula imati dijete s Duceom. Zanijela je 1940. izvanmaterničnom trudnoćom, dijagnoziran je peritonitis i liječnici su izvršili pobačaj. Claretta se oporavljala četiri mjeseca, Mussolini ju je za to vrijeme telefonski nazivao više puta dnevno i posjećivao svaku večer kad je bio u mogućnosti. Jednom, zimi 1941., telefonirala mu je, misli da je ponovno zanijela. Razgovor je zabilježila talijanska tajna služba: ‘Važno je da nisi nezadovoljan’, upitno reče, ‘Zašto bih bio nezadovoljan’, odgovori, ali u razgovoru Mussolini nije spomenuo niti da je zadovoljan. Claretta se prevarila, nije začela, a i liječnici su joj jasno obznanili kako poslije pobačaja više ne može imati djece.16 Razvod u Italiji bio je nezakonit pa je Claretta otputovala u Budimpeštu, 29. prosinca 1941., kako bi sredila razvod od Federicia. Galeazzo Ciano, u svome dnevniku, bilježi njenu izjavu s nekoga druženja, kad je upitana za put, odgovorila je: ‘Nije bilo ni domjenaka ni zabava. Otišla sam u strogoj tajnosti.’ Ubrzo nakon toga Mussolini je postavio Gina Sotisa, odvjetnika koji je sredio razvod, za nacionalnoga vijećnika.17 Bio je to jedan od primjera koji je pokazivao da Claretta ne želi biti samo Duceova javna ljubavnica, već žena koja želi imati utjecaja u politici, posebice u politička imenovanja. Počelo se govorkati o ‘maloj madam Pompadur’, a o njenom bratu Marcellu kao ‘Lorenzinu dei Medici’ koji je ‘načinio više štete Duceu od petnaest izgubljenih bitaka’. U svome dnevniku pak, ministar obrazovanja Giuseppe Bottai zapisao je u studenome 1942. godine: ‘Režim je pompaduriziran s jadnim pompadurskim vrstama.’18 Neki Mussolinijevi suradnici koji nisu odobravali takav Clarettin utjecaj pokušavali su ga jače zainteresirati za mladu filmsku zvijezdu Alidu Valli. Neko su vrijeme uspijevali, ali kako je novinar iz Rima zapisao: ‘Nažalost, ne zadugo, Mussolini se poslije kratkog vremena vratio Claretti, nije mogao živjeti bez nje.’19“20
“Dobronamjeran promatrač mora primiti s izvjesnom rezervom navode o Alidinim vezama s Mussolinijem. Poznato je vrlo dobro, da do takvih verzija lako dolazi i da one često pogađaju i nevine ljude. Međutim, činjenica je da joj je nenadana glumačka slava bila udarila u glavu. Iz skromne obitelji provincijskog srednješkolskog profesora, ona je naglo izbila na površinu gornjih slojeva talijanskog fašističkog društva. Šef te fašističke bande, Mussolini, rado je u svom kabinetu primao mlade i lijepe glumice i s njima stvarao prijateljstva. Znalo se kakvim je ‘prijateljstvima’ sklon Mussolini. U očima naivnih talijanskih glumica onoga vremena, koje su sve svoje znanje o svijetu sabrale u fašističkim školama, Mussolini je bio nedostiživo božanstvo, pa kad su se našle u njegovu kabinetu, zablistale su od sreće vidjevši kako im to ‘božanstvo’ ukazuje pažnju. U takvim je okolnostima i Alida dolazila u Mussolinijev kabinet. Poznato je, da je zloglasni fašistički kolovođa gajio naročite simpatije za tu glumicu. Zalaganjem Mussolinija ona je postala u neku ruku simbol fašističkih uspjeha na području filma, pravi ‘nacionalni junak’ kao Marconi u elektrotehnici i Balbo u avijatičarskim podvizima. Alida Valli postala je prva glumica fašističke Italije. Tu i tamo viđali su je s Mussolinijem. Bilo je opće poznato da je Duce amoralan i razvratan. Odmah se proširio glas, da je Alida Valli jedna od njegovih ljubavnica. Poslije rata u talijanskoj štampi otvoreno se o tome pisalo. Bit će, da je i to jedan od razloga, zbog kojih je Alida napustila Italiju i otišla u Hollywood. Sad se Alida javno brani.21 Ne brani se od uske kolaboracije s fašističkim režimom, jer ona to ne smatra nečasnim, nego od tvrdnji da je imala veza s Mussolinijem.”22
“Talijanske su žene, vidjevši u Duceu ‘vrhovni falus’, doslovce čekale u redu da s njim vode ljubav. Jedna osnovnoškolska učiteljica u Piemontu čak je zapisala zamolbu da izvede srednjovjekovni droit de seigneur na njezinu prvu bračnu noć. On je odbio, i umjesto toga joj je poslao policiju. Prema Quintu Navarri, Mussolinijevu vrataru u Palazzo Venezia, vodio je ljubav s različitim ženama gotovo svaki dan od rujna 1929. godine, kad je tamo preselio svoj ured, do urušenja režima 25. srpnja 1943. Nema sumnje da je Navarra pretjerao. No isti ured – segretaria personale – koji je čitao sva pisma Mussoliniju i odgovarao na njih, bavio se stalno pritječućim ljubavnim pismima. Ta bi se pisma isprva spremala pod rubrikama ‘poznata’ ili ‘nova’. Policija je provodila istrage o obećavajućim ‘novim’ ženama i ako su se smatrale prikladnima, Mussoliniju bi se pokazala njihova pisma da odluči želi li ili ne susresti se s njima. Susreti su se zbivali u Palazzo Venezia kasno poslijepodne. (…) Upravo je u velikoj tišini tog golemog ureda Mussolini primao žene. Vođenje ljubavi zbivalo se na kamenom prozorskom sjedalu, nasuprot zidu, ili na tepihu, i odvijalo se brzo. Kad bi završio, Mussolini bi odmah otpustio žene ni ne ponudivši im kavu, liker…”23
Alida je vrlo brzo obuzdala tugu za zaručnikom u naručju ljubavnika, skupila snagu i nastavila plodonosnu karijeru, snima i do četiri filma godišnje. “Još je impresivnija bila trosatna politizirana melodrama ‘Mi živi’ Goffreda Alessandrinija, ekranizacija antikomunističkog romana poznate spisateljice Ayn Rand, Ruskinje koja je emigrirala u Ameriku: Alida je u njoj igrala srčanu Kiru, koja koketira sa sovjetskim komesarom kako bi spasila svoga dragana. Usporedbe s besmrtnom Gretom Garbo, koja se tih godina definitivno povukla s filma, same su se nametale. Film baš nije bio po volji režima (Fosco Giachetti bio je suviše dojmljiv u ulozi komesara, a ponekom se i učinilo da sovjetski totalitarizam ima izvjesnih dodirnih točaka s fašizmom), međutim, Alidi Valli to nije naškodilo… pojačala je radni ritam, pa je postala i pjevačica. Njezina pjesma Ma l’amore no iz filma ‘Večeras ništa novoga’ postala je veliki hit i Talijanima koji su odlazili u rat značila je isto što i Nijemcima Lili Marleen.”24
Krajem te iste 1942. godine (kada pjesmom raznježuje talijanske ratne obveznike) snima u talijansko-njemačkoj koprodukciji Giuseppe Fatigatijevu filmsku verziju Leoncavallove opere “I Pagliacci”. “Iz Berlina, gdje je otputovala na snimanje filma ‘I Pagliacci’, vratila se u Domovinu Alida Valli. Zajedno s glavnim glumcima Carlom Romanom, Paulom Hörbigerom i Beniaminom Gigliom Alida ima značajnu ulogu u ovome jedinstvenom filmu izravno inspiriranom, k tomu i povodom pedesete obljetnice praizvedbe, Leoncavallovom operom. Naša sugrađanka dobro je poznata u Njemačkoj gdje je s oduševljenjem dočekana i bila bi sretna da se mogla duže zadržati u Berlinu, ali obećala je njemačkoj publici da se uskoro vraća…”25
“Alidu Valli je uzdigao fašizam. U prvim godinama rata ona je sudjelovala u koprodukciji fašističkih filmova s nacistima. Upoznala se s vodećim nacističkim ličnostima III. Reicha, pa su je čak optuživali i za veze s Göbbelsom. Prije nego što su Sjedinjene Države ušle u rat, američka filmska kompanija 20th Centiry Fox ponudila joj je ugovor i angažman, ali ona je to odbila i radije otputovala u Berlin da tamo snima neki film. Četiri godine poslije toga otputovala je u Ameriku s čvrstom odlukom, da se više nikada ne vrati u svoju nezahvalnu domovinu. (…) ‘Suprotno svom karakteru – piše Alida Valli – predala sam se takozvanom briljantnom životu. Počeli su me često viđati u društvu. Postala sam ista kao i svi drugi, koji su se kretali po salonima, igrala sam bridge, naučila govoriti uprazno…’ I tako je Alida živjela do dana, kad je doznala, da je Mussolini pao i kad je nakadašnja sklonost tog ratnog zločinca prema njoj postala za nju opasnost. Poslije toga Alida je stalno živjela u Rimu. Shvatila je, da fašizam propada, pa je bila nestrpljiva za svoju budućnost. Negdje 1944., prije nego što je Rim oslobođen, upoznala se i sprijateljila s Pierom Piccionijem (sinom donedavnog ministra vanjskih poslova Italije), koji je prije kratkog vremena pušten iz istražnog zatvora, jer je bio optužen kao sukrivac u čuvenoj aferi Montesi.26 Osim Piera Piccionija, upoznala je tada i Oscara de Mejo iz Trsta, koji je ubrzo poslije toga postao Alidin muž. Bilo je to čudno društvo. Dok su saveznički avioni bombardirali Italiju, oni su u Rimu živjeli kojekako, ali nikada loše.”27
“U grozničavoj potrazi za novom Gretom Garbo, hollywoodski su producenti odlučili okušati sreću s Alidom Valli, koju su ionako nazivali talijanskom Garbo. David O. Selznick uživao je tada besprijekoran glas, i to ne samo zbog filma ‘Zameo ih vjetar’, a 1947. je s Alfredom Hitchcockom pripremao sudski triler ‘Slučaj Paradine’. Alida je trebala igrati otmjenu damu, optuženu za ubojstvo supruga, koja potajno žudi za svojim slugom. Odvjetnik zadužen za njezinu obranu pokušava krivnju svaliti na slugu, što, dakako, razbjesni njegovu klijenticu. Glumačka je postava bila blistava – Gregory Peck, Charles Laughton, Ann Todd i Louis Jourdan – a redatelj prvorazredan, no Valli – kako je O’Selznick odlučio prozvati svoju štićenicu, ne želeći da nikome promakne usporedba s Garbo – nikako da dobije američku vizu.”28
“Američki advokat umiješao se u stvar, pošto je Alida Valli bila sklopila ugovor s jednom hollywoodskom kompanijom. Na osnovu tog ugovora Alida se sprema da odputuje u Ameriku, kadli su američkom konzulatu u Rimu stala stizati mnogobrojna pisma, kojima su razni ljudi optuživali Alidu Valli za veze s Mussolinijem i iznosili kako nije lijepo, da je Amerikanci, koji su se također borili protiv fašizma, angažiraju. Ta su pisma (bilo je i pisama koji je trete i za bliskost s Josephom Göbbelsom29, op. a.) unijela izvjesnu zabunu među hollywoodske kompanije, koje su se otimale za Alidu, a i američko ministarstvo vanjskih poslova stalo je na stanovište, da toj glumici uskrati odobrenje za imigraciju. Tada je hollywoodska kompanija, koja je s Alidom već potpisala ugovor, angažirala svog advokata Mereditha Langstaffa i poslala ga u Italiju da tamo provede istragu. Ne znamo kakvog je karaktera bila ta istraga, ali Alida Valli navodi, da je američki advokat ‘otkrio svu istinu o njenoj prošlosti’. Na osnovu toga Alida je dobila američku ulaznu vizu i pasoš.”30
“Priča potječe iz 1946., ali tek sada ponovno izlazi na vidjelo iz tajnih dokumenata koje je pronašao istraživač Mario J. Careghino u Državnom arhivu SAD-a College Park Maryland31, i pripovijeda o tome kako su glumicu rođenu u Puli prikazale američke obavještajne službe na temelju informacija dobivenih izravno od karabinjera i rimske policije (Questura di Roma). Predstavljena je kao fašistička špijunka, nacistička plaćenica i suradnica sumnjivih likova poput Giuseppea Bernasconija, Antonija Agostinija, mučitelja Pietra Kocha. Ali to nije sve. Bila je ljubavnica Bruna Mussolinija. Nakon pogibije Duceova sina, u zrakoplovnoj nesreći 1941. u blizini Pise, mučile su je samoubilačke nakane pa se odaje alkoholu i šmrcanju kokaina. Dakle, ‘zaručnica Italije’, diva filmova Ma l’amor mio non muore…, Mille lire al mese, Ore 9 lezione di chimica, nova Greta Garbo, pribavljala je svakovrsne informacije, u tolikoj mjeri da su američki obavještajni agenti 19. veljače 1946. uvjerljivo preporučili da se talijanskoj glumici ‘odbije ulazna viza u SAD’. Preporuci su, kako bi bili još uvjerljiviji, pridodali i dodatne informacije prikupljene iz Questure di Roma i PS povjerenika za okrug Flaminio. Ti izvori (‘mnogobrojni i pouzdani, koji očito nisu motivirani predrasudama ni ogorčenjem’) kazuju kako je Alida Maria Laura Altenburger von Markenstein Feuenberg, njeno pravo ime, kao Soggetto, bila uistinu nacističko fašističkog uvjerenja, koja nije djelovala samo za novac već prije svega na promicanju svoje filmske karijere. Tu je, zatim, poglavlje o znancima Alide Valli iz nacifašističkih skupina (squadri) i specijalnih timova policije koji od jeseni 1943. do travnja 1945., pod zapovjedništvom njemačke tajne službe i jednako takve Talijanske Socijalne Republike, djeluju kontraobavještajnim zadacima protiv pokreta otpora. Dokumenti američke obavještajne službe bilježe: ‘Prema ustroju specijalnih timova policije Ministarstva unutarnjih poslova Repubblice sociale italiana, koji je nadležan za ovaj ured, Alida Vali je povjerljiva osoba (konfident) Giusseppea Bernasconija, vođe tima. Ova skupina bavi se špijunažom i kontrašpijunažom protiv antifašista i komunista i djeluje protiv Židova.’ Prema informacijama koje stižu u Ameriku, Bernasconi Alidi Vali ‘plaća mjesečnu naknadu od 15.000 lira za pružene usluge (saslušanje Bisogna Ernesta koje je provela Combined Service Detailed Interrogation Centre, ukazuje da je Soggetto u kontaktu s Bernasconijem). Na taj je način Soggetto, kako kaže, prikupio velike svote novca od Nijemaca.’ Soggetto je, naravno, Alida Valli.”32
“Najvjerojatnije su američki kinematografski magnati izvršili pritisak i mobilizirali washingtonsko diplomatsko predstavništvo u Rimu, napose predstavnika J. F. Huddlestona koji pak nalaže satniku Philipu J. Corsou pokretanje protuistrage pouzdanosti izjava sadržanih u dokumentima koji joj uskraćuju američku vizu. Nakon te istrage uključuje se specijalni agent George Zappala uz veliku pomoć i ‘ustrajne napore Soggettova odvjetnika, gospodina B. Mereditha Langstaffa, službenog predstavnika interesa producenta Selznicka’. Zappala brzo ‘uviđa da su svi prethodno korišteni izvori informacija ponovno potvrđeni i točni’, ali uzimajući u obzir opterećenje osobe pod stalnim nadzorom uspijeva razdrmati utvrdu optužbe tvrdnjom da glumica nije nikada bila registrirana članica Fašističke stranke, a ‘jedina članska iskaznica koju Valli posjeduje je ona Federazione dello Spettacolo’. Jednako je tako prošla pretpostavka o njenim slobodnim novčanim naknadama od Bernasconijeva tima, kao i ljubavna veza s Brunom Mussolinijem, ‘samo jednoj od mnogih glasina koje kolaju o Soggettu’. Zahvaljujući hoolywoodskom pritsku utvrđeno je ‘nakon pažljivog razmatranja iznesenih činjenica da se Soggetto ne smatra prijetnjom sigurnosti’. Dakle, nema više prepreka izdavanju ulazne vize za SAD, do konca 1946., kako bi se ostvario ‘častan ugovor s filmskim producentom Daviom O. Selznickom’ i nastavak karijere koja će ju na koncu vratiti u Italiju na krilima Sjedinjenih Američkih Država.”33
Nema tako složenog, nerješiva predmeta koji dobar (američki) odvjetnik, s dobrim i uspješnim (korumpiranim) vezama, nije u stanju pozitivno razriješiti za svoju dobro platežnu stranku bez obzira na realno stanje stvari, na nedostojnu pravdu i istinu. Dokazi nisu bitni, nisu dostojni glumičina ugleda, Alidine veličine, sve su to samo zlobne glasine i tračevi. Osobna povijest i identitet Alide Valli više ne postoji (usprkos brojnim knjigama, biografijama i monografijama34), počevši od izmišljena prezimena do posljednje uloge, ona svugdje i svagda glumi, na filmskom platnu, na kazališnim daskama, u reklamama, u životu, glumi vlastito zamišljeni, izmišljeni život koji nije ništa drugo doli povijest tih istih glasina i tračeva.
“Problem nije bila samo njezina prošlost u fašističkoj Italiji, nego i ona njezinog supruga: Oscar de Mejo navodno se nije bavio samo jazzom u Rimu zasutom bombama te imao poprilično dobre veze u fašističkim vrhovima. Naposljetku je i taj problem riješen, film je snimljen, a Hitchcock je bio impresioniran glumicom koja je ne samo fascinantno izgledala, nego je i odlično naučila engleski.”35 Ponovni trijumf, “ponovo je lansirana nestvarna ljepota (‘Case Paradine’, 1948.), a toj ljepoti dašak misterioznosti dodaje Carol Reed (‘The Third Man’, 1949.). Nakon svjetskog uspjeha filma, u kojem se Alida Valli natječe u popularnosti s Orsonom Wellesom, omogućen joj je povratak u filmsku Italiju i ona je priliku iskoristila veličanstveno, kao contessa (napokon i na ekranu!) Serpieri u filmu Luchina Viscontija ‘Senso’ (1954.). Ostalo je povijest filma u kojoj su Alidinom ljepotom ravnali najslavniji režiseri: uz Hitchcocka i Reeda, Antonioni, Chabrol, Pasolini, Chéreau, Bertolucci, von Trotha…”36
Ukratko i sažeto Alida je Valli “predosjećala ‘Mali starinski svijet’? Pazila je na tragove. U ‘Tisuću lira mjesečno’ 1938. glumi za 5.000 lira. Udaje se 19. ožujka 1944. za jazz pijanista Oscara de Meja iz Trsta, a stanuju u Via Serpieri, contesse iz ‘Sensa’. Ustvari život joj je roman. Kći nestala carstva, ima najmanje tri neovisna života. Dotakla je i Hollywood, poželjna je u majstora. Na početku, u filmu ‘Okrutan Saladino’ lijepa je robinja spuštene kose u tek pokrenutom Mussolinijevom Centru Sperimentale i Cinecitta. Suvremenija je od Denis, s kojom triumfira u ‘Dvije sirote’, i od Silve, mračnija od Magnani, Calamai i Duranti. Lijepa i ohola Alida Valli iz učionice ostvaruje velike ljubavi po ložnicama s bijelim telefonima, u sterilnim i od svake stvarnosti otuđenim filmovima. Ona to čini bez ulagivanja, bez lažnih manira, čini to naivno i lukavo kad se nasloni na klupu ‘U devet sati kemija” ili kad se nasmiješi bolesnicima u Luceovom žurnalu. Urođen dar očaravanja i tajanstvenosti: njene oči tražile su gledatelje… Mladi kritičari Antonioni i Pietrangeli prvi su to zamijetili. Alessandrini joj donosi miraz, njoj i Brazziju, u antiboljšvičkom diptihu ‘Mi živi’ i ‘Zbogom Kira’. Jedan od njezinih Pigmaliona, Mario Mattoli izjavljuje: ‘Niti da hoće, Alida se ne može loše fotografirati’, a ona će: ‘Sve mi se dogodilo tako brzo, stvarnost me preletjela, bila sam još djevojčica…’ Mario Soldati, proslavio ju je u ‘Malom starinskom svijetu’, zakleo joj se na vječnu ljubav i još joj uvijek telefonira. Ni Dino Risi, njegov pomoćnik, nije bolje prošao: ‘Jednog dana rekla mi je, vidimo se sutra, prošlo je trideset godina’. Tih trideset godina započinju s Glenn Millerom i boogi woogijem, zatim s herr Goebbelsom, ‘odvratnim patuljkom’, na večerama Beniamina Giglija na setovima ‘Pagliaccija’ u berlinskim studijima Babelsberg. Vali proživljava drugi i treći život. Trebalo je i 23. prosinca 1946. otputovati za Ameriku, Hollywood… No, unatoč pohvala u New York Timesu, unatoč električnim aparatima u kući na Sunset Boulevardu, natoč Hitchcocka i ‘Slučaja Paradine’, nije izdržala zlatnu zamku Hollywooda, pokupila je djecu, isplatila ugovorne penale od 150 tisuća dolara, oko milijun i osamsto tisuća danas, i pobjegla u Rim. Spasio ju je, i moralno i materijalno, ‘Treći čovjek’ i ljubljeni, ne metaforički, Carol Reed. Glumi u ‘Sensu’, za kojega sam Visconti, ‘čovjek koji nije umio voljeti’, tvrdi da nije revolucionaran ali je savršena melodrama. Odlazi na ušće rijeke Pad (Po), u ‘Krik’, prelazi na Antonionija s kojim realizira ‘samo polovicu osjećaja’: previše šutnje. Alida se ponovno zaljubi u jazz pijanistu, ovoga puta u Peira Piccionija, sina demokršćanskog ministra, postaje ključnom svjedokinjom afere Montesi… Valli je uništena, ali, kao uvijek, uzdignute glave promatra u beskraj. Šuti, ne radi, ima problema s vidom… Druži se s prijateljima, dugo vremena s Giancarlom Zagnijem, redateljem i menandžerom kina, i Valentinom Cortese Baserhart s kojom dijeli zajedničkog ljubavnika: von Karajana. (…) Film za filmom, nakupilo ih se preko stotinu uključujući francusko i meksičko razdoblje… Danas je Alida Vali sretna baka nekoliko unučadi, ne želi čuti za muškarce, prihvaća poneke filmske uloge, kazališne odbija…”37
Tik pred smrt, 22. travnja 2006., bellissima je otvorila svoju nemoralnu dušu i podastrijela zlu narav u razgovoru s kazališnim kritičarom Enricom Groppalijem. “Smatrate li se privilegiranom ili ne, kao divom bijelih telefona? – Ja povlaštena? Kako me slabo poznajete. U Californiji osjećala sam se gore od izbjeglice ili političke prognanice. Takve povrede djeluju na svakoga, mene su duboko dotakle, gotovo se osjećam odgovornom. Zašto radim ovaj prljav posao na filmu?, pitah se. Zašto nisam ostala u mojoj zemlji i prkosila događajima, odgovarala na nepravdu?, ukorila sam se. Da sam bila učiteljica, od djetinjstva bih mojoj i drugoj djeci iz Pule ulijevala ponositost i dostojanstvo Talijana, umjesto da se gubim u filmićima koji su mi donijeli jeftin novac, uspjeh i popularnost, ponavljala sam. – Ovo, nažalost, nitko nije saznao…? – Nitko ne zna zato što nisam nikad kazala. Malo će njih, sada kada sam stara, povjerovati. Morala je kazati onda, mislit će preživjeli, jer njih su neke rane dotakle a druge nisu, također i prognanike koje su proglasili bolesnicima i osobama koje stalno putuju bez nade u mir. – Čak i ako živite u Acapulcu, Beverly Hillsu, povremeno u Parizu, pa se u velikom stilu vratite u Rim? – Vi ste, poput mnogih iz vašega, možda čak nemilosrdnog, naraštaja, u pravu. Koliko sam se puta, u stvari, htjela vratiti u Istru, vidjeti kuću svoga djetinjstva, urediti si prošlost koja me iznutra opterećuje, poput stijene… – Niste više otišli? – Samo godinu dana po izbijanju rata odlučila sam otputovati u Pulu. Carlo Cugnasca, čovjek koga sam voljela, poginuo je u zrakoplovnoj nesreći dok sam, u režiji Marija Soldata, glumila u jednom od najbolnijih i najljepših filmova moje karijere, ‘Mali starinski svijet’, u kojemu junakinja Luisa izgubi kćer jedinicu, gubi razum i biva prognana iz svijeta. Plakala sam poput kiše tijekom snimanja, preuzela sam na se krivicu, bila sam izmučena. Više ne znaš što je fikcija, a što stvarnost, rekla sam sebi samoj. Jesi li sigurna plačeš li ispred kamera za pogibijom Carla ili si očajna zbog gubitka Ombrette?, pitala sam se. Bila sam raspolućena, podijeljena, činilo mi se da sam poput surovo rastrgnutih, raspolovljenih škara. Zbog toga sam se, čim sam završila film, vratila u Pulu, tamo gdje je sve započeto.”38
Same patetične laži ostarjele glumice. Psihoanalitičari mogli bi iz ove samilosne, suosjećajne izjave svašta zaključiti, i ne bi pogriješili. Alida je radosna i vesela posjetila rodni grad, kako smo prije doslovno prenijeli, potkraj ožujka 1941., nakon što je snimila Soldatijev film, a iz Pule putuje za Rim na premijeru, sredinom travnja 1941., ‘Maloga starinskog svijeta’ (prve kritike filma objavljene su 13. travnja39) i potom, po istom poslu, u Vicencu. Svoga je neprežaljenog zaručnika Carla Cugnasta Alida Valli pokopala za života, jer Carlo je poginuo baš u vrijeme premijera njena novosnimljena filma, 14. travnja, dakle film je snimljen, montiran i premijerno prikazan prije njegove smrti, pa svako žalovanje i neutješno plakanje za voljenim u vrijeme snimanja ‘Maloga starinskog svijeta’ notorna je neistina, najobičnija laž, besramna obmana. Životne tragedije, naročito i iznad svega ljubavne, urezuju se pamćenje i vremenski i prostorno u svakoj pojedinosti (starost nije izlika, dapače upravo se tada ne zaboravljaju ključni životni trenuci). No, to nije sve, još se jedna (bitna) omaška potkrala velikoj glumici. Zamijenila je sadržaje postelja, ljubavnika i zaručnika, može i obrnuto, Bruna i Carla, obojica piloti slavnog talijanskoga ratnog zrakoplovstava. Naime, Carla su u zračnom sukobu iznad libijskog Tobruka oborili, prema izvještaju: “srušili u plamenu”, britanski zrakoplovi, a Duceov sin, Bruno Mussolini, četiri mjeseca kasnije, 7. kolovoza 1941., “poginuo je u dobi od dvadeset i tri godine kad se novi bombarder koji je testirao kraj Pise srušio nakon što se njegov stajni trap nije uspio spustiti pri slijetanju. To je bilo tipično za talijansko djelovanje u ratu jer Bruno, baš kao i Balbo, nije poginuo u borbi nego u nesreći.”40 U svakom slučaju, ostati u četiri mjeseca bez zaručnika i ljubavnika, golema je i nezaboravna tragedija, no sudeći prema Alidinom sjećanju (svjesnom, podsvjesnom, nesvjesnom, svejedno) zrakoplovna je nesreća, tugovanje za Brunom, ipak nadvladala britansko obaranje zaručnika i ostavila dublji trag (i povod za terapiju alkoholom i kokainom).
Nastavimo s razgovorom. “Što ste našli? – Jedan neprijateljski, strani i daleki grad, sa Slavenima koji zamjeraju Talijanima ako ne govore srpsko-hrvatski, razjedinjenu i očajnu zajednicu koja navješćuje buduće događaje: tjeskobu goru od smrti i protjerivanje kao doživotnu kaznu. – Kad ste je ponovno posjetili? – Za vrijeme snimanja filma ‘Velika plava cesta’ (La grande strada azzurra), s Yves Montandom, 1957. – Što se promijenilo u međuvremenu? – Sve i ništa. Kao žaloban život, premješten negdje drugdje, pokazuje znakove smrti. Plovila sam morem u Pontecorvojoj režiji priče o Squarciju, siromašnom ribaru koji je grozno skončao, vidjela sam taj životni odraz u luci svakoga dana, osjećaj poraza i odustajanje od svake nade. – Bio je to vaš posljednji posjet? – Vratila sam se prije nekoliko godina, snimala sam s Rafom Valloneom, bio je to moj oproštaj s filmom. – Sve se iznova promijenilo, zar ne? – Da, Pula je već bila u Hrvatskoj. Dobila sam tada nevjerojatnu ponudu. – O čemu je riječ? – Novi gospodari moje zemlje nisu više imali koga istaknuti kao nacionalnog heroja, pa im se učinilo prikladnim ponuditi Alidi Altenburger počasno državljanstvo ‘hrvatske umjetnice’. – I što je Valli odgovorila? – Mnogo sam puta, kao i moj grad, mijenjala kožu, ali rođena sam i umrijet ću kao Talijanka. To napišite na mojem grobu.”41
Nema potrebe komentirati ove ordinarne besmislice bellissime, bivše nacifašističke špijunke Alide Valli alias Soggetto, talijanske Mate Hari (kako je talijanski žuti tisak voli etiketirati), gluposti o podvojenosti Pule usred fašizma 1941. kada se nije smjelo zucnut hrvatski, čakavski (bez ricinusova ulja), mržnji spram svih maledetih slavi (mada je Soggetto po materi, Silviji Oberkar, i slovenskoga podrijetla), zatim te beskrajno dirljive skrbi za talijanske optante i na koncu te neuvjerljive, prijetvorne i morbidne ljubavi spram Pule (koju sarkastično i cinično svojata42, kao i Istru), gradu kojega je napustila u djetinjstvu (1930.), s devet godina, i u njega kasnije svratila sasvim kratko, slučajno usput, poslom, samo tri puta (1941., 1957. i 2000.). Stara, prkosna, bahata, arogantna, nerazumna glumica i u osamdeset i petoj godini, mimo svake životne mudrosti za tu poodmaklu dob, dva tjedna prije smrtne ure, otvoreno i javno blati grad u kojem je rođena jer nije talijanski (jadnica ne zna da je Pula u sklopu Italije bila samo 25 godina, pod Austrijom 105, a Jugoslavijom 44 godine), dijeli iredentističke lekcije i promiče postfašističku ideologiju.
“Podrugljivost kojom je reagirala na ponudu hrvatskih vlasti da postane počasna hrvatska umjetnica donekle je razumljiva. Ta je žena bila obasuta stotinama priznanja za svoj rad na filmu i televiziji te u kazalištu, primali su je i odlikovali mnogi europski premijeri i ministri, pa joj je naša stidljiva inicijativa morala djelovati komično.”43 “Glede njezina odnosa prema Hrvatskoj i rodnom gradu Puli, poznato je kako je podrugljivo i s ironijom reagirala na uistinu neobičnu i nespretnu ponudu hrvatskih vlasti… Zanimljivo je da nitko od velikog broja istarskih antifašista nije, na temelju poznatih činjenica, digao svoj glas protiv…”44
Svjesna svoje anđeoske (hladne i distancirane) ljepote i božjega glumačkog dara (samo briljantne uloge u “Sensu” i “Trećem čovjeku” dostojne su ugledne karijere, bez spomena ostalih) Alida je Valli vješto i znalački kapitalizirala svoje urođene (prirodne) prednosti, kako na filmu tako i u privatnom, posebice intimnom životu, često u paketu, pragmatički povezano, vallijevski instrumentalizirano, stoga odvajanje glumičina izvrsna autorskog (uvjetno i umjetničkog, kao uostalom u većine reproduktivaca, pogotovo glumaca čija je kreacija često zasluga nekog drugog, na filmu: scenariste i redatelja) djela od privatna i javna života nema nikakvih osnova ni uporišta; neosporno: zadužila je povijest europske i svjetske kinematografije što joj je ova uzvratila brojnim nagradama, priznanjima, ustupcima i lagodnim životom, ali još su više neosporniji njezini politički, društveni, moralni, ksenofobični, općenito uzevši gotovo svi izvanglumački svjetonazori, poglavito kategorički profašistički i iredentistički stavovi i uvjerenja koja su, u svakom makar malo demokratskom društvu, za svaku osudu, štoviše za ama baš svaku indolenciju, posvemašnje ignoriranje, upravo ovdje gdje je rođena, u Puli, donedavno antifašističkoj Puli.
Međutim, obratno, mrtva Alida Valli (umjesto da počiva u miru, vječnome spokoju) ponovno stiže u Pulu (zato je toj ni po čemu za grad zaslužnoj, samo rođenjem Puležanki i odvojeno ovdje toliko prostora), njoj, u odurnu hrvatsku Pulu (jer nije Pola), u znak ne zna se kakvog priznanja i poštovanja dobiva kino, jedino preostalo gradsko kino, bivše kino Zagreb, preuređeno je u negradsko kino (najobičnija multipleksna dvoranica s 209 mjesta) i svečano otvoreno, uoči 55. Puljskoga filmskog festivala, 18. srpnja 2008. pod fašističkim nazivom kino Valli (a Pula nije vraćena Italiji, u Italiji nema kina prozvanog po talijanskoj filmskoj divi…). Uzalud upozorenja, polemike, negodovanja po lokalnim medijima45 o kakvoj je fašizoidnoj (prijetvornoj ili, kako bi Puležani rekli, šegavoj furbačoni) ženi riječ i, prije svega osnovno, zašto uopće mijenjati više od pola stoljeća ustaljen i svima poznat naziv kina Zagreb (gradski toponim), ništa nije pokolebalo nerazborite gradske vlasti, priprostog gradonačelnika i podnositelja prijedloga Javnu ustanovu Pula Film Festivala (na osnovu tobožnjega javnog prijedloga građana Pule) u nepromišljenoj nakani preimenovanja kina Zagreb u Valli (prvi prijedlog genijalna naziva budućega obnovljenog kina stigao je od pulskoga zubara Bojana Vojnovića, bliskog Pula Film Festivalu, 15. studenog 2007.46). Naposljetku, Pula – Pola (kako se službeno bilježi) umalo je sva talijanizirana (zamislimo da je za vrijeme Kraljevine Italije kroatizirana, da su kojim slučajem, poput ovdašnjih Talijana, Hrvati bili autohtona manjina), pa zašto ne bi i jedino gradsko kino bilo talijansko, ne samo talijansko već i fašističko-iredentističko. Možda u skoroj budućnosti osvane kao: Cinema Soggetto.
***
1 Nenad Polimac: “Alida Valli – povratak u Pulu”, Jutarnji list, podlistak Magazin, 20. srpnja 2008.
2 “Trionfale succeso di Alida Valli: la giovane stella cinematografica polese”, Corriere Istriano, 2. veljače 1939.
3 “Sala Umberto: Mille lire al mese”, Corriere Istriano, 9. travnja 1939.
4 “Le prime cinematografiche: Mille lire al mese”, Corriere Istriano, 9. travnja 1939.
5 Nenad Polimac: “Alida Valli – povratak u Pulu”, Jutarnji list, podlistak Magazin, 20. srpnja 2008.
6 “Alida Valli a Pola”, Corriere Istriano, 23. ožujka 1941.
7 “Alida Valli a Pola nell’intimità della famiglia”, Corriere Istriano, 25. ožujka 1941.
8 Nenad Polimac: “Alida Valli – povratak u Pulu”, Jutarnji list, podlistak Magazin, 20. srpnja 2008.
9 “Alida Valli ricevuta dal Podestà”, Corriere Istriano, 26. ožujka 1941.
10 Bort: “Alida Valli trova un personaggio”, Film, 19. travnja 1941.
11 Stephen Gundle: “Film Stars and Society in Fascist Italy”, u: Jacqueline Reich, Piero Garofalo (ur.): “Re-viewing Fascism: Italian Cinema, 1922-1943”, Indiana University Press, Bloomington, Indianapolis 2002., str. 331.
12 Nenad Polimac: “Alida Valli – povratak u Pulu”, Jutarnji list, podlistak Magazin, 20. srpnja 2008.
13 P. Pascucci: “La IX Mostra internazionale cinematografica: incontro a Venezia con Alida Valli, candidata al premio per la migliore interpretazione”, Corriere Istriano, 14. rujna 1941.
14 Nela Eržišnik: “Moja tri života: uspomene”, Naklada Pavičić, Zagreb 2003., str. 155.
15 Stephen Gundle: “Film Stars and Society in Fascist Italy”, n. dj., str. 332.
16 Myriam Petacci: “Chi ama è perduto”, Luigi Reverdito, Gardolo di Trento 1988., str. 152 i 180.
17 Galeazzo Ciano: “Diario”, Cappelli, Bologna 1948., sv. 2, str. 188. “Krivicu pripisuje mnogobrojnim ženama iz porodice Mussolini, koje zabadaju svoj nos u tamošnja pitanja. Njima se pridružila Petacci, koja se nalazi u Riminiju na kupanju i odatle sudi, naređuje i spletkari. Njen factorum je neki Spisani, učitelj plesa u trećerazrednim lokalima. Pričaju se smiješne dogodovštine. Izgleda, da je Petacci nedavno putovala u Budimpeštu. Vjerojatno, jer želi da se razvede od prvoga muža. Netko je ispitivao o njenom putovanju i ona je odgovorila: ‘Nisam bila pozivana ni na kakav prijem niti su mi priređivali svečanosti, jer sam putovala u najstrožem inkognitu’.” Galeazzo Ciano: “Dnevnik grofa Ciana”, Vladimir Majer i Andrija Lušičić, Zagreb 1948., str. 346.
18 Giuseppe Bottai: “Diario 1935-1944”, Rizolli, Milano 1988., sv. 2, str. 337.
19 M. de Wyss: “Rome Under the Terror”, Robert Hale, London 1945., str. 14.
20 Ray Moseley: “Mussolini: The Last 600 Days of il Duce”, Taylor Trade Publishing, London 2004., str. 56.
21 Riječ je o seriji memoarskih napisa Alide Valli u milanskom tjedniku Tempo. Alida Valli: “Racconto la mia vita 1”, Tempo, Milano, 11. studenog 1954.; Alida Valli: “Racconto la mia vita 2: L’ultima volta che vidi Carli vivo”, Tempo, Milano, 18. studenog 1954.; Alida Valli: “Racconto la mia vita 3: Conobbi nello stesso momento mio marito e Piero Piccioni”, Tempo, Milano, 25. studenog 1954.; Alida Valli: “Racconto la mia vita 4: Dovetti nascondere che aspettavo un bambo”, Tempo, Milano, 2. prosinca 1954.; Alida Valli: “Racconto la mia vita 5: Nella tempesta con Piero Piccioni, Alida Valli racconta l’episodio più appassionante della sua vita, La liberazione di Piero mi ha ridato la pace”, Tempo, Milano, 9. prosinca 1954.
22 “Obrana Alide Valli: hoće li se poznata filmska glumica, koju je uzdigao fašizam, rehabilitirati u Evropi svojom knjigom memoara?”, Vjesnik u srijedu, 8. prosinca 1954. Mada članak nije potpisan, zasigurno ga je napisao jedan od utemeljitelja VUS-a 1952., vrsan poznavatelj prilika u Italiji i Istri, Ive Mihovilović.
23 Nicholas Farrell: “Mussolini: novi život”, Naklada Ljevak, Zagreb 2008., str. 255-256.
24 Nenad Polimac: “Alida Valli – povratak u Pulu”, Jutarnji list, podlistak Magazin, 20. srpnja 2008.
25 “Alida Valli è ritornata in Italia”, Corriere Istriano, 24. listopada 1942.
26 Piccioni je tada optužen za sudjelovanje u razuzdanim seksulanim orgijima u blizini Rima (vila na negdanjem kraljevskom lovačkom posjedu Capocotta), 9. travnja 1953., na kojima se nemilice konzumirala droga i gdje je preminula malada manekenka Wilma Montesi (leš je otkriven dva dana kasnije na plaži). Alida Valli, tada svježe razvedena i tek pristigla iz Amerike, izjavila je da su ona i Piccioni u doba smrti dvadeset i jednogodišnje Wilme Montesi bili u vili na Capriju, a ta njena izjava bila je presudna za njegovu oslobađajuću presudu. Afera Montesi bila je glavna inspiracija Federicu Felliniju za njegov proslavljeni “Slatki život” (1960).
27 “Obrana Alide Valli: hoće li se poznata filmska glumica, koju je uzdigao fašizam, rehabilitirati u Evropi svojom knjigom memoara?”, Vjesnik u srijedu, 8. prosinca 1954.
28 Nenad Polimac: “Alida Valli – povratak u Pulu”, Jutarnji list, podlistak Magazin, 20. srpnja 2008.
29 John Francis Lane: “Alida Valli: Italian Film Star Idolised by Mussolini and Betrayed by Harry Lime”, The Guardian, 24. travnja 2006.
30 “Obrana Alide Valli: hoće li se poznata filmska glumica, koju je uzdigao fašizam, rehabilitirati u Evropi svojom knjigom memoara?”, Vjesnik u srijedu, 8. prosinca 1954.
31 Riječ je o četiri tajna dokumenta: “Allegato N. 1: De Mejo Alida, alias Valli Alida, Richiesta di visto”, Counter Intelligence Corps (Cic), Roma, 19 Febbraio 1946, Segreto, Nara (College Park, Maryland), Rg 226, Entry 108a, Box 233, Folder Jrx-4040; “Allegato N. 2: De Mejo Alida, alias Valli Alida, Rapporto definitivo”, Counter Intelligence Corps (Cic), Roma, 26 Marzo 1946, Segreto, Nara (College Park, Maryland), Rg 226, Entry 108a, Box 233, Folder Jrx-4040; Dallo Strategic Services Unit (Ssu, Italia) all’ssu di Washington, “Alida Valli”, 1 Agosto 1946, Segreto, Nara (College Park, Maryland), Rg 226, Entry 108a, Box 233, Folder Jrx-4040; “De Mejo Alida, alias Valli Alida, Altenburger Alida, Via Bruxelles 53, Interno 7, Roma. Rapporto conclusivo”, Counter Intelligence Corps (Roma), 11 Dicembre 1946, Confidenziale, Nara, Rg 226, Entry 174, Box 243, Folder 148.
32 Alessandro Mezzena Lona: ” Alida Valli spia del regime? La smentita dagli usa”, Il Piccolo, 5. siječnja 2012.
33 Simone Paliaga: “Quel sospetto sulla Valli: È una spia fascista”, Libero, 6. siječnja 2012.
34 Pietro Osso: “Alida Valli, la reginetta dello schermo”, Casa editrice Albore, Milano 1940.; Lorenzo Pellizzari, Claudio M. Valentinetti: “Il romanzo di Alida Valli: storie, film e altre apparizioni della signora del cinema italiano”, Garzanti, Milano 1995.; Mauro Manciotti (ur.): “Alida o cara…: omaggio a Alida Valli”, Costa & Nolan, Genova 1995.; Ernesto G. Laura, Maurizio Porro,: “Alida Valli”, Gremese editore, Roma 1996.; Giorgio Cavalleri: ” Alida Valli: una ragazza di Como”, Nuoveparole, Como 1996.; Mario Innocenti: “Le signore del Fascismo: donne in un mondo di uomini”, Ugo Mursia editore, Milano 2001.; Marta Boneschi: “Di testa loro: dieci italiane che hanno fatto il novecento”, Mondadori, Milano 2002.; Massimo Scaglione: “Le dive del ventennio: ingenue, maliziose, fatali o popolane ma soprattutto italiane”, Edizioni Lindau, Torino 2003.; Salvatore Gelsi: ” A tavola con Hitchcock: film e ricette di un grande gourmet con un saggio di Claude Beylie e un ricordo di Alida Valli”, Tre lune edizioni, Mantova 2004.; itd.
35 Nenad Polimac: “Alida Valli – povratak u Pulu”, Jutarnji list, podlistak Magazin, 20. srpnja 2008.
36 Radovan Stipetić: “Priča o pet žena”, Novinar, br. 10/11, Hrvatsko novinarsko društvo, Sindikat novinara Hrvatske, Zagreb 2007., str. 13.
37 Porro Maurizio: “Goebbels, un nano ripugnante : L’attrice incontro’ il gerarca nazista a Berlino, a una cena in onore di Beniamino Gigli; Confessa invece un grande rimpianto: Luchino l’ uomo che non ho potuto amare”, Corriere della Sera, 25. ožujka 1995.
38 Enrico Groppali: “Alida Valli: ‘Lasciai la mia Istria: da più di 70 anni mi sento senza patria'”, Il Giornale, 10. travnja 2006.
39 Filippo Sacchi, Corriere della Sera, 13. travnja 1941.; Mario Gromo, La Stampa, 13. travnja 1941.
40 Nicholas Farrell: “Mussolini: novi život”, n. dj., str. 255-256.
41 Enrico Groppali: “Alida Valli: ‘Lasciai la mia Istria: da più di 70 anni mi sento senza patria'”, Il Giornale, 10. travnja 2006.
42 Postoji navedena knjiga koja upućuje na sasvim drugi grad: Giorgio Cavalleri: ” Alida Valli: una ragazza di Como”, Nuoveparole, Como 1996.
43 Nenad Polimac: “Alida Valli – povratak u Pulu”, Jutarnji list, podlistak Magazin, 20. srpnja 2008.
44 Zlatko Šporer: “Kome smeta ime Zagreb”, Vjesnik, 17. prosinca 2008.
45 Predaleko bi odlutali navodeći samo reportaže, komentare, izjave, polemike i reagiranja u Glasu Istre (svibanj-kolovoz 2008.) ili pak, napose, svih onih besmislica talijanskih novinara, kulturnjaka, intelektualaca, naših sugrađana (koji sve talijansko bilo koje provenijencije brane svim obrambenim sredstvima) u La voce del popolo, a kamoli one u drugim tiskovinama, medijima, portalima, internetskim stranicama, forumima…
46 Da.B./REX: “Spisak svih prijedloga za ime pulskog kina: Giardini, Arena, Herkul, Pandora, Korzo, Kažun, Šparuga…”, 10. lipnja 2008. 22:23 , http://regionalexpress.hr/site/more/prijedlozi-za-kino/. Premda je Bojan Vojnović prvi predložio ime: kino Valli, nije dobitnik nagrade za imenovanje kina, nego Branimir Brečević koji je predložio isto ime, četiri mjeseca kasnije, 5. ožujka 2008. Nepotizam i prijevara. “Gradska pročelnica za kulturu Klara Udovičić i producentica festivala Tanja Miličić istaknule su da su proteklih mjeseci stigli brojni prijedlozi za novo ime kina, koje će biti svečano otvoreno 18. srpnja, ali da je prijedlog Branimira Brečevića bio najbolji, tako da će na pročelju obnovljenoga kina pisati ime diljem svijeta poznate Puljanke. Brečević će dobiti besplatnu ulaznicu za kinoprojekcije za dvije osobe u trajanju od godinu dana.” Vanesa Begić: “Kino Valli – u spomen na filmsku divu”, Glas Istre, 6. lipnja 2008.