Nikada neću saznati kakav je osjećaj izgraditi kuću, a kamoli izgraditi grad. Udariti temelje krute, i ukroćene materije, s lakoćom podizati katove. Što se mene tiče, zvuči u svakom slučaju bolje od slaganja katova na torti. Građenje, nekim ženama je urođen taj nekako apriorno muški ples snage, mogli bi ga nazvati “bacanje materije uvis”. Opasna je, zanosna i precizna ta igra s konstrukcijom mase u kojoj se treba kretati, s formom, strukturom, volumenom, svjetlom i sjenom, zrakom i zemljom. Kaže da se žene teško orijentiraju u prostoru, ali nekim je ženama dano da budu prostor, da osjećaju prostornost i kakvoću materije kao netko vodu i zrak, i to je osobita vrsta vizije. Današnje najpoznatije arhitektice svijeta većinom imaju lijepa i čudna imena, poput arkada, kupola i svodova. Recimo Zaha Hadid, Ada Karmi Melamede, Zoka Zola, Winka Dubbeldam, Rocio Romero, Zahava Elenberg, Maya Lin, Yen Ha. Jedna graditeljica iz biblijskih vremena isto tako nosi neobično ime, Šeera, a ime joj se prevodi kao “krvni srodnik”. I uistinu, ona je rođakinja, davna sestra današnjim arhitekticama. Zamišljam da je Šeera imala duge obrve svijene u lukove ko u najljepših mostova i kosu boje pečene cigle. Tlom ju je nosilo visoko, snažno i suncem opaljeno tijelo. Ova je zapanjujuća žena bila plemenite loze, kći patrijarha Efraima, Jakovljeva praunuka, a Josipova unuka. Nasljednica je očeva blagoslova snage i množenja koji je dobio od oca Jakova uz polaganje ruku (Knjiga Postanka, 48 poglavlje). Ipak, sve to možda nije toliko važno za središte njezina bića, njene oči. Šeera je vidjela oblike gdje ih prvotno nije bilo, iz blata i vode, iz kaosa je izvodila red. Po tom je talentu za svladavnje entropije bila na sliku Božju. Za svoje je vrijeme bila svakako neobična pojava, jer je bila žensko biće a ujedno urbanistica, graditeljica, vizionarka. Tko zna, možda je osjećala u pupku središte arhimedovske i logoritamske spirale, vidjela bi zlatni rez u presjeku jabuke, znala sve čudarije u prirodi vezane za Fibonaccijev broj, onaj koji zovu “Božjim omjerom”. Ne znamo kako je i gdje naučila graditeljstvo i arhitekturu, no kako je bila iz bogate i plemenite krvne linije, imala je privilegiju ostvarivati neobične snove. Ili, kako bi Virginia Wolf rekla, imala je “vlastitu sobu”. Primjerice, slavna istraživačica Arktika, Louise Boyd, vjerojatno ne bi u povijesti bila prva žena na Sjevernom polu, da nije bila bogata nasljednica, pa često povijest ne pišu samo pobjednici, već i nasljednici. U Prvoj Ljetopisa 7:24 stoji da je Šeera izgradila čak tri grada, Donji i Gornji Bet Horon i Uzen Šeeru. Ne znamo kako se izgledali Šeerini gradovi, no biblijski se pojam grada razlikuje od od današnjeg. Zanimljivo, u Bibliji se grad doživljava feminilnim, točnije, majkom, a građani su njezina djeca. Primjerice, grad lišen stanovnika prorok Izaija uspoređuje sa ženom kojoj su oteli muža i djecu. Da bi grad bio grad tada nije bila važna površina, ni broj stanovnika. Bila je to naseobina opasana jednostrukim ili dvostrukim zidom, a oko vanjskoga je zida bio opkop s vodom. Na gradskim su zidinama bile podignute kule, najveća, migdal, bila je nad glavnim vratima. Unutar zidina, kuće su bile od tesana kamena i tekle su duž tijesnih ulica gusto zbijene jedna uz drugu. Sav se javni život, sjednice, suđenja, trgovanje, odvijao na glavnom trgu, i kod glavnih vrata. Ulaz u grad noću je bio zatvoren velikim, željezom okovanim drvenim vratima. Ali Šeeru, čini se, nisu zanimale dnevne skitnje, vreva i gradska svakodnevica. Čini se da je bila terenska žena, koja je rijetko kad bila čista; naime, vjerujem da nije samo stajala i nadgledala radove, već je zavrnula rukave i s drugima kopala kanale, prenosila kamenje. Tek bi uvečer sjela vani s djevojkama oko vatre, prepričavala anegdote i gledala u daleke zvijezde. Iz biblijskih redaka se lako da zaključiti da se Šeera nikada nije udavala ili rađala djecu, građenje obitelji naprosto nije bila njezina građevinska uloga na zemlji. Grad je majka, pa je Šeera bila majka čak trima majkama.
Graditeljica
Nikada neću saznati kakav je osjećaj izgraditi kuću, a kamoli izgraditi grad. Udariti temelje krute, i ukroćene materije, s lakoćom podizati katove. Što se mene tiče, zvuči u svakom slučaju bolje od slaganja katova na torti. Građenje, nekim ženama je urođen taj nekako apriorno muški ples snage, mogli bi ga nazvati “bacanje materije uvis”. Opasna je, zanosna i precizna ta igra s konstrukcijom mase u kojoj se treba kretati, s formom, strukturom, volumenom, svjetlom i sjenom, zrakom i zemljom. Kaže da se žene teško orijentiraju u prostoru, ali nekim je ženama dano da budu prostor, da osjećaju prostornost i kakvoću materije kao netko vodu i zrak, i to je osobita vrsta vizije. Današnje najpoznatije arhitektice svijeta većinom imaju lijepa i čudna imena, poput arkada, kupola i svodova. Recimo Zaha Hadid, Ada Karmi Melamede, Zoka Zola, Winka Dubbeldam, Rocio Romero, Zahava Elenberg, Maya Lin, Yen Ha. Jedna graditeljica iz biblijskih vremena isto tako nosi neobično ime, Šeera, a ime joj se prevodi kao “krvni srodnik”. I uistinu, ona je rođakinja, davna sestra današnjim arhitekticama. Zamišljam da je Šeera imala duge obrve svijene u lukove ko u najljepših mostova i kosu boje pečene cigle. Tlom ju je nosilo visoko, snažno i suncem opaljeno tijelo. Ova je zapanjujuća žena bila plemenite loze, kći patrijarha Efraima, Jakovljeva praunuka, a Josipova unuka. Nasljednica je očeva blagoslova snage i množenja koji je dobio od oca Jakova uz polaganje ruku (Knjiga Postanka, 48 poglavlje). Ipak, sve to možda nije toliko važno za središte njezina bića, njene oči. Šeera je vidjela oblike gdje ih prvotno nije bilo, iz blata i vode, iz kaosa je izvodila red. Po tom je talentu za svladavnje entropije bila na sliku Božju. Za svoje je vrijeme bila svakako neobična pojava, jer je bila žensko biće a ujedno urbanistica, graditeljica, vizionarka. Tko zna, možda je osjećala u pupku središte arhimedovske i logoritamske spirale, vidjela bi zlatni rez u presjeku jabuke, znala sve čudarije u prirodi vezane za Fibonaccijev broj, onaj koji zovu “Božjim omjerom”. Ne znamo kako je i gdje naučila graditeljstvo i arhitekturu, no kako je bila iz bogate i plemenite krvne linije, imala je privilegiju ostvarivati neobične snove. Ili, kako bi Virginia Wolf rekla, imala je “vlastitu sobu”. Primjerice, slavna istraživačica Arktika, Louise Boyd, vjerojatno ne bi u povijesti bila prva žena na Sjevernom polu, da nije bila bogata nasljednica, pa često povijest ne pišu samo pobjednici, već i nasljednici. U Prvoj Ljetopisa 7:24 stoji da je Šeera izgradila čak tri grada, Donji i Gornji Bet Horon i Uzen Šeeru. Ne znamo kako se izgledali Šeerini gradovi, no biblijski se pojam grada razlikuje od od današnjeg. Zanimljivo, u Bibliji se grad doživljava feminilnim, točnije, majkom, a građani su njezina djeca. Primjerice, grad lišen stanovnika prorok Izaija uspoređuje sa ženom kojoj su oteli muža i djecu. Da bi grad bio grad tada nije bila važna površina, ni broj stanovnika. Bila je to naseobina opasana jednostrukim ili dvostrukim zidom, a oko vanjskoga je zida bio opkop s vodom. Na gradskim su zidinama bile podignute kule, najveća, migdal, bila je nad glavnim vratima. Unutar zidina, kuće su bile od tesana kamena i tekle su duž tijesnih ulica gusto zbijene jedna uz drugu. Sav se javni život, sjednice, suđenja, trgovanje, odvijao na glavnom trgu, i kod glavnih vrata. Ulaz u grad noću je bio zatvoren velikim, željezom okovanim drvenim vratima. Ali Šeeru, čini se, nisu zanimale dnevne skitnje, vreva i gradska svakodnevica. Čini se da je bila terenska žena, koja je rijetko kad bila čista; naime, vjerujem da nije samo stajala i nadgledala radove, već je zavrnula rukave i s drugima kopala kanale, prenosila kamenje. Tek bi uvečer sjela vani s djevojkama oko vatre, prepričavala anegdote i gledala u daleke zvijezde. Iz biblijskih redaka se lako da zaključiti da se Šeera nikada nije udavala ili rađala djecu, građenje obitelji naprosto nije bila njezina građevinska uloga na zemlji. Grad je majka, pa je Šeera bila majka čak trima majkama.