Dok kopah, pod prisilom, zemunice u brdu gline,
dok zviždahu šrapneli i kugle unaokolo,
i strepih za svoj život, već sasvim ništavan;
tješih se bojama, nevjerovatnim pojavama uljanih boja
na velikim glinenim zidovima podzemnih prostorija,
ljepotom, nikad viđenom, prostiranja duginih traka,
jarkih slojeva neba kroz sive slojeve gline,
tješih i mišljah: kakva fantastična izložba nebnih zidova gline,
izložba koja bi zadivila posjetioce evro-američkih galerija i muzeja,
umorne od artefakata, i “novih pojava” u umjetnosti;
i pojmih da kažem prvom nevoljniku do sebe
da, umrem li u ovoj rupi za robove, da u njoj budem i pogreben,
u masnoj, nepropusnoj zemlji, gdje nebesku dvoranu dubih;
počivao bih kao u balzamu u ovom kovčegu od gline,
i srce bi mi ostalo zauvijek oprano i mlado,
uzavrelo pod bojama kao pod dahovima iz majčinih usta;
pomislih, poželjeh, ali ne rekoh ništa,
reći to, i toliko, činjaše se promašenim,
i gotovo bestidnim.
Glina
Dok kopah, pod prisilom, zemunice u brdu gline,
dok zviždahu šrapneli i kugle unaokolo,
i strepih za svoj život, već sasvim ništavan;
tješih se bojama, nevjerovatnim pojavama uljanih boja
na velikim glinenim zidovima podzemnih prostorija,
ljepotom, nikad viđenom, prostiranja duginih traka,
jarkih slojeva neba kroz sive slojeve gline,
tješih i mišljah: kakva fantastična izložba nebnih zidova gline,
izložba koja bi zadivila posjetioce evro-američkih galerija i muzeja,
umorne od artefakata, i “novih pojava” u umjetnosti;
i pojmih da kažem prvom nevoljniku do sebe
da, umrem li u ovoj rupi za robove, da u njoj budem i pogreben,
u masnoj, nepropusnoj zemlji, gdje nebesku dvoranu dubih;
počivao bih kao u balzamu u ovom kovčegu od gline,
i srce bi mi ostalo zauvijek oprano i mlado,
uzavrelo pod bojama kao pod dahovima iz majčinih usta;
pomislih, poželjeh, ali ne rekoh ništa,
reći to, i toliko, činjaše se promašenim,
i gotovo bestidnim.
1992/93.