Kada god na aerodromu vidim znak za carinu, uvijek se sjetim Oskara Vajlda, tj. situacije kada je prilikom ulaska u Ameriku rekao da nema da prijavi ništa osim svoje genijalnosti.
Dok sam se prije sedam godina intenzivno bavila esejom Suzan Zontag Bilješke o kempu, mnogo mi je stvari u tom tekstu bilo fascinantno, ali sljedeći Vajldov citat je djelovao sasvim nejasno:
“I find it harder and harder every day to live up to my blue china.”
U doslovnom prevodu ova rečenica, koja se smatra jednim od njegovih prvih oksfordskih hitova, znači da je autoru sve teže da iz dana u dan živi po uzoru na svoj porcelan. Šta, porcelan? Kako se to može živjeti po uzoru na servis za čaj?
Na ovo me, međutim, podsjetio skorašnji esej o Oskaru Vajldu iz Njujorkera napisan povodom objavljivanja izvorne verzije njegovog zloglasnog romana Slika Dorijana Greja (Harvard University Press).
I tada mi je pomalo sinulo.
Navedeno prosvjetljenje, zapravo, ima veze sa posvećenim gledanjem filmova čiji su glavni junaci i junakinje transeksualci, od genijalne Priscille koja je 1994. uzbunila Kan, do filma Transamerika sa F. Hafman. Negdje između je film Birdcage koji straight svijet možda pamti po tome što je Džin Hekmen obukao haljinu; senzibilizovanijem dijelu populacije film je drag i zbog južnoameričkog kuhara Agadora koji nema veze s kuhanjem (Henk Azarija), ali i zbog jevrejskog gej para Armanda & Alberta koji u Majami Biču drže drag noćni klub gdje genijalni drama queen Albert nastupa kao “Starina”.
Nevolje nastaju kada se njihov, tj. Armandov sin zaruči za djevojku čiji su roditelji ne samo konzervativci već je njen otac (Hekmen) senator i potpredsjednik Odbora za moral. Nakon što ove kućne prijatelje Bušovih pozovu u goste (red je), Albert i Armand kreću u akciju transformacije kuće: sa zidova i polica skidaju lascivne umjetnine kao što su figure muškaraca s erekcijom i umjesto njih stavljaju raspeća velikog formata i sl. Kad Albertu ne uspije da se pretvori u starog konvencionalnog ujaka, ostaje dosljedan sebi i pred zadrtog senatora i njegovu ženu izlazi preobučen u gospođu s ladnom trajnom.
Osim što slijede scene tipične za ovu vrstu komedije zabune – ali zbog toga ništa manje duhovite – porodica Goldman zamalo da padne na detaljima.
Kao onaj sa posuđem, odnosno, porcelanom. Kako ne-jelo koje je pokušao da spremi uspaničeni ne-kuhar Agador nikako ne stiže, senatorova žena se zagleda u tanjire i kaže suprugu Dragi, pogledaj kako neobični tanjiri! Dodaj mi naočale da vidim šta to rade ovi mladići…
Armand u zadnji tren sipa varivo i uspijeva da prikrije naprćene faune koji se međusobno zabavljaju na nedvosmislen način i tako se privremeno spašavaju od bruke.
Dakle, jasno je šta je Vajld mislio kada je rekao da mu je sve teže da se u životu ugleda na svoj porcelan.
Oslikani servisi za čaj i za ručavanje bili su nezaobilazni aksesoari art novoa – kao jednog od omiljenih umjetničkih pravaca dekadentne populacije – upravo zbog toga što su pružali toliko umjetničke slobode. LCT, odnosno, Luj Komfort Tifani, čije ime nose najprepoznatljivije art novo lampe, bio je fasciniran Grčkom i na Kipru je našao inspiraciju za konture talasa na svojoj staklariji (v. Cypriote i Lava vaze). Isto kao i Vajld koji je, zahvaljujući majci s književnim ambicijima Speranzi, pred spavanje čitao priče iz klasične Grčke.
Danas znamo da su igrice poput ovih na Albertovom i Armandovom servisu u staroj Grčkoj bile uobičajene kao danas igranje badmintona. Ali je izvjesno takođe da nema ništa uvredljivije od tanjira od takozvanog arkopala, o plastičnim da i ne govorim, sve i da se jede na travi.
Čajna
Kada god na aerodromu vidim znak za carinu, uvijek se sjetim Oskara Vajlda, tj. situacije kada je prilikom ulaska u Ameriku rekao da nema da prijavi ništa osim svoje genijalnosti.
Dok sam se prije sedam godina intenzivno bavila esejom Suzan Zontag Bilješke o kempu, mnogo mi je stvari u tom tekstu bilo fascinantno, ali sljedeći Vajldov citat je djelovao sasvim nejasno:
“I find it harder and harder every day to live up to my blue china.”
U doslovnom prevodu ova rečenica, koja se smatra jednim od njegovih prvih oksfordskih hitova, znači da je autoru sve teže da iz dana u dan živi po uzoru na svoj porcelan. Šta, porcelan? Kako se to može živjeti po uzoru na servis za čaj?
Na ovo me, međutim, podsjetio skorašnji esej o Oskaru Vajldu iz Njujorkera napisan povodom objavljivanja izvorne verzije njegovog zloglasnog romana Slika Dorijana Greja (Harvard University Press).
I tada mi je pomalo sinulo.
Navedeno prosvjetljenje, zapravo, ima veze sa posvećenim gledanjem filmova čiji su glavni junaci i junakinje transeksualci, od genijalne Priscille koja je 1994. uzbunila Kan, do filma Transamerika sa F. Hafman. Negdje između je film Birdcage koji straight svijet možda pamti po tome što je Džin Hekmen obukao haljinu; senzibilizovanijem dijelu populacije film je drag i zbog južnoameričkog kuhara Agadora koji nema veze s kuhanjem (Henk Azarija), ali i zbog jevrejskog gej para Armanda & Alberta koji u Majami Biču drže drag noćni klub gdje genijalni drama queen Albert nastupa kao “Starina”.
Nevolje nastaju kada se njihov, tj. Armandov sin zaruči za djevojku čiji su roditelji ne samo konzervativci već je njen otac (Hekmen) senator i potpredsjednik Odbora za moral. Nakon što ove kućne prijatelje Bušovih pozovu u goste (red je), Albert i Armand kreću u akciju transformacije kuće: sa zidova i polica skidaju lascivne umjetnine kao što su figure muškaraca s erekcijom i umjesto njih stavljaju raspeća velikog formata i sl. Kad Albertu ne uspije da se pretvori u starog konvencionalnog ujaka, ostaje dosljedan sebi i pred zadrtog senatora i njegovu ženu izlazi preobučen u gospođu s ladnom trajnom.
Osim što slijede scene tipične za ovu vrstu komedije zabune – ali zbog toga ništa manje duhovite – porodica Goldman zamalo da padne na detaljima.
Kao onaj sa posuđem, odnosno, porcelanom. Kako ne-jelo koje je pokušao da spremi uspaničeni ne-kuhar Agador nikako ne stiže, senatorova žena se zagleda u tanjire i kaže suprugu Dragi, pogledaj kako neobični tanjiri! Dodaj mi naočale da vidim šta to rade ovi mladići…
Armand u zadnji tren sipa varivo i uspijeva da prikrije naprćene faune koji se međusobno zabavljaju na nedvosmislen način i tako se privremeno spašavaju od bruke.
Dakle, jasno je šta je Vajld mislio kada je rekao da mu je sve teže da se u životu ugleda na svoj porcelan.
Oslikani servisi za čaj i za ručavanje bili su nezaobilazni aksesoari art novoa – kao jednog od omiljenih umjetničkih pravaca dekadentne populacije – upravo zbog toga što su pružali toliko umjetničke slobode. LCT, odnosno, Luj Komfort Tifani, čije ime nose najprepoznatljivije art novo lampe, bio je fasciniran Grčkom i na Kipru je našao inspiraciju za konture talasa na svojoj staklariji (v. Cypriote i Lava vaze). Isto kao i Vajld koji je, zahvaljujući majci s književnim ambicijima Speranzi, pred spavanje čitao priče iz klasične Grčke.
Danas znamo da su igrice poput ovih na Albertovom i Armandovom servisu u staroj Grčkoj bile uobičajene kao danas igranje badmintona. Ali je izvjesno takođe da nema ništa uvredljivije od tanjira od takozvanog arkopala, o plastičnim da i ne govorim, sve i da se jede na travi.