Početkom ljeta, godinama, ista dilema: sazriju li najprije neodoljive i zamamne trešnje ili okrugle sitne i neugledne, uz to često i opore, one koje „skupljaju usta“, šljive, svijetlo žute ili crvenkaste boje. Višnje dolaze poslije njih, ali svakako prije prvih jabuka, u narodu zvanih petrovača.
Jučer sam, vraćajući se pješke sa groblja, na jednom sporednom putu ugledala nekoliko zrelih tih neuglednih, ubrala dvije, pojela, nisu bile loše. Moje prvo svježe voće ove godine. Ono što prodaju u trgovinama ne kupujem, imam previše pitanja na koja voće ne umije odgovoriti.
Stabalce prepuno nedozrelih plodova, a ne znam čije je. Trava ispod nepokošena, voćka neorezana, ničija je. Nemam koga pitati mogu li doći svaki dan i ubrati zdjelicu. Možda bi, da se tako počnem ponašati po vlastitom nahođenju, ljudi iz okoline pomislili da sam vlasnik drvca. Onda ne bih imala nikakvih problema dolaziti i dolaziti, brati, drmati, stresati, kupiti. Ovako sam se osjećala kao kradljivica i sve sam gledala gdje ću, a da nitko ne vidi ni tada ni poslije tokom dana, ni sutrašnjeg, sve dok kiša ne potjera tragove prema odvodu kanalizacije, dakle, gledala sam gdje ću odbaciti one dvije špice-koštice. Na kojima je ostalo pola mesa od ploda, takva je to vrsta šljive.
Sutradan, tojest danas, u varošici je sajmeni dan. Srijeda. I bit će cijele ove i tko zna koliko godina ispred tako, kao što je i tko zna koliko srijeda u godinama iza.
Za nekoliko dana neću poželjeti koračati stazom kojom sam jučer prošla. Sazorit će šljivice, popadati, razdrocati se, postat će opasno hodati po njima rascmekanim, mogu se pokliznuti, pasti, uganuti nogu ili samo zalijepiti suknju i dlanove. Ne bih se ni u tom slučaju naljutila na šljivu i poželjela je skratiti za cijelo stabalce. Nije ono krivo što ne razmišljam.
Hoće li danas neka žena u džep dodati metalni ili papirnati sitniš od prodanog kilograma tih najgorih od svih dvije hiljade i pet stotina sorata šljiva koliko je zapisano da ih ima u svijetu? Ili neće dobiti ni novčića?
Uskoro će se zacrvenjeti jabuke petrovače. Brzo prođu, popadaju, i one se rastrocaju, skupljaju ose i stršljene, gnoje zemlju. Ljude malo prihranjuju. Zato što su nečije, zore u nečijem dvorištu i voćnjaku, na prilaznom putu, na nepokošenoj livadi.
Doći će neka sljedeća srijeda i domaćica će kupovati kilogram jabuka petrovača, bit će ih šest-sedam u toj mjeri. Jadnica, osuđena na život u bogatom i sebičnom okruženju.
Moje je moje i ne može biti više ničije. Pogotovo ne svačije ili vaše. Ma neka su i najlošije šljive i prve jabuke koje će ove godine bogato roditi, moje su. Neka propadaju, trunu, gnjiju, moje su. Ništa me ne koštaju, ne mogu ih pojesti niti na koji drugi način iskoristiti za sebe, ali, dovraga, moje su. Neka se zna! A vi … tko nema, neka kupi.
Moja tuđa šljiva za nekoliko dana će vapiti da je netko obere i oslobodi težine. Možda sama ispiše na grani obavijest: Prolazniče, nudim se besplatno, samo me uberi, pomozi mi. Slično će vapiti sve vrste voća ove, za njih povoljne i dobre godine.
Ipak će ljudi koji nisu vlasnici danima gaziti preko i pored popadalih jabuka, nečijih, moje su, vrišti vlasnik. Neće se sagnuti da nakupe u vrećicu za starinsku pitu od jabuka ili osvježenje želuca kad osjete težinu. Nisu njihove. Tuđe su. Na tezgama će tražiti što bolje i što jeftinije jabuke za novac. Vlasnik onih što su sazorile dva dvorišta od komšijskog, od čovjeka koji nema, neće objesiti obavijest: Prolazniče, moje jabuke su i tvoje, uberi ih, pomozi mi.
Igra li to voće igru čovjeka i nečovjeka? Dok jednom od njih, čovjeku ili nečovjeku, slatki sok jabuke cijeli dan curi niz bradu – neka istrunu, moje su – onom drugom, ogradom naslonjenom na njega, suši se slina od pogleda na jabuke – koliko ih je, nisu moje, kupit ću u srijedu desetak.
Sramote li za one koji imaju! Tolike da bi se čak i same jabuke mogle pobuniti i preskakivati u tuđa dvorišta. Čije bi onda bile? Moje su … nisu, moje su … ali nisu tvoje … tvoje su … nisu naše …
U noći s utorka na srijedu u varošici je bilo nekoliko provala u trgovine prehrambenih artikala. Izmiješalo se moje i tvoje, njegovo i naše, vaše i ničije. Na popadalim jabukama vidljiv je trag klizanja. Kradljivčev ili vlasnikov?
Klizište prema ponoru
Početkom ljeta, godinama, ista dilema: sazriju li najprije neodoljive i zamamne trešnje ili okrugle sitne i neugledne, uz to često i opore, one koje „skupljaju usta“, šljive, svijetlo žute ili crvenkaste boje. Višnje dolaze poslije njih, ali svakako prije prvih jabuka, u narodu zvanih petrovača.
Jučer sam, vraćajući se pješke sa groblja, na jednom sporednom putu ugledala nekoliko zrelih tih neuglednih, ubrala dvije, pojela, nisu bile loše. Moje prvo svježe voće ove godine. Ono što prodaju u trgovinama ne kupujem, imam previše pitanja na koja voće ne umije odgovoriti.
Stabalce prepuno nedozrelih plodova, a ne znam čije je. Trava ispod nepokošena, voćka neorezana, ničija je. Nemam koga pitati mogu li doći svaki dan i ubrati zdjelicu. Možda bi, da se tako počnem ponašati po vlastitom nahođenju, ljudi iz okoline pomislili da sam vlasnik drvca. Onda ne bih imala nikakvih problema dolaziti i dolaziti, brati, drmati, stresati, kupiti. Ovako sam se osjećala kao kradljivica i sve sam gledala gdje ću, a da nitko ne vidi ni tada ni poslije tokom dana, ni sutrašnjeg, sve dok kiša ne potjera tragove prema odvodu kanalizacije, dakle, gledala sam gdje ću odbaciti one dvije špice-koštice. Na kojima je ostalo pola mesa od ploda, takva je to vrsta šljive.
Sutradan, tojest danas, u varošici je sajmeni dan. Srijeda. I bit će cijele ove i tko zna koliko godina ispred tako, kao što je i tko zna koliko srijeda u godinama iza.
Za nekoliko dana neću poželjeti koračati stazom kojom sam jučer prošla. Sazorit će šljivice, popadati, razdrocati se, postat će opasno hodati po njima rascmekanim, mogu se pokliznuti, pasti, uganuti nogu ili samo zalijepiti suknju i dlanove. Ne bih se ni u tom slučaju naljutila na šljivu i poželjela je skratiti za cijelo stabalce. Nije ono krivo što ne razmišljam.
Hoće li danas neka žena u džep dodati metalni ili papirnati sitniš od prodanog kilograma tih najgorih od svih dvije hiljade i pet stotina sorata šljiva koliko je zapisano da ih ima u svijetu? Ili neće dobiti ni novčića?
Uskoro će se zacrvenjeti jabuke petrovače. Brzo prođu, popadaju, i one se rastrocaju, skupljaju ose i stršljene, gnoje zemlju. Ljude malo prihranjuju. Zato što su nečije, zore u nečijem dvorištu i voćnjaku, na prilaznom putu, na nepokošenoj livadi.
Doći će neka sljedeća srijeda i domaćica će kupovati kilogram jabuka petrovača, bit će ih šest-sedam u toj mjeri. Jadnica, osuđena na život u bogatom i sebičnom okruženju.
Moje je moje i ne može biti više ničije. Pogotovo ne svačije ili vaše. Ma neka su i najlošije šljive i prve jabuke koje će ove godine bogato roditi, moje su. Neka propadaju, trunu, gnjiju, moje su. Ništa me ne koštaju, ne mogu ih pojesti niti na koji drugi način iskoristiti za sebe, ali, dovraga, moje su. Neka se zna! A vi … tko nema, neka kupi.
Moja tuđa šljiva za nekoliko dana će vapiti da je netko obere i oslobodi težine. Možda sama ispiše na grani obavijest: Prolazniče, nudim se besplatno, samo me uberi, pomozi mi. Slično će vapiti sve vrste voća ove, za njih povoljne i dobre godine.
Ipak će ljudi koji nisu vlasnici danima gaziti preko i pored popadalih jabuka, nečijih, moje su, vrišti vlasnik. Neće se sagnuti da nakupe u vrećicu za starinsku pitu od jabuka ili osvježenje želuca kad osjete težinu. Nisu njihove. Tuđe su. Na tezgama će tražiti što bolje i što jeftinije jabuke za novac. Vlasnik onih što su sazorile dva dvorišta od komšijskog, od čovjeka koji nema, neće objesiti obavijest: Prolazniče, moje jabuke su i tvoje, uberi ih, pomozi mi.
Igra li to voće igru čovjeka i nečovjeka? Dok jednom od njih, čovjeku ili nečovjeku, slatki sok jabuke cijeli dan curi niz bradu – neka istrunu, moje su – onom drugom, ogradom naslonjenom na njega, suši se slina od pogleda na jabuke – koliko ih je, nisu moje, kupit ću u srijedu desetak.
Sramote li za one koji imaju! Tolike da bi se čak i same jabuke mogle pobuniti i preskakivati u tuđa dvorišta. Čije bi onda bile? Moje su … nisu, moje su … ali nisu tvoje … tvoje su … nisu naše …
U noći s utorka na srijedu u varošici je bilo nekoliko provala u trgovine prehrambenih artikala. Izmiješalo se moje i tvoje, njegovo i naše, vaše i ničije. Na popadalim jabukama vidljiv je trag klizanja. Kradljivčev ili vlasnikov?