Pokojni Franc bio je telegrafist u pošti. Bolovao od teških migrena, imao ženu Simhu, koja mu je govorila da ga glava boli od telegrafije. Bila pismena, kulturna, išli s Franjom i Olgom u pozorište, ali je bila odnekud uvjerena da je zvuk telegrafa njenom Franciju nanio migrene.
Kad si se počeo baviti tom vražjom telegrafijom, hajde ljudima reci?
U vojsci, 1915.
A kad te je safatala migrena?
Prije toga.
Lažeš ko pas!
I tako su se Pokojni Franc i Simha na veselje sviju nas po stoti put svađali. I u toj se svađi jedno drugom radovali, jedno s drugim ašikovali, kao da su se evo jučer sreli, a ne da su trideset godina zajedno.
Pokojnog Franca svi su tako zvali, i još se i danas po Sarajevu, među starijim svijetom, među penzionerima sa željeznice i iz pošte, nađe onih koji ga se sjećaju, ili onih koji pamte da je bio jedan s takvim nadimkom.
Pao je, skupa s Franjom, u talijansko zarobljeništvo. U logoru fasovao španjolku, odnijeli ga na nosilima i više ga nisu vraćali.
Kako su 1919. Sarajlije stizale s fronta i iz zarobljeništva, tako su dolazile i vijesti o onima koji više neće doći. Gdje su poginuli ili od bolesti umrli, tko ih je zadnji vidio, kakvi su bili, što su zadnje rekli.
Dok se obnavljao i nanovo stvarao svijet mirnodopskog grada, tako se, neprimjetan i nevidljiv, malo pomalo stvarao i jedan drugi svijet, sačinjen od onih koji se neće vratiti, ali će svejedno biti tu, često i prisutniji od živih koji ih se budu sjećali. Oba svijeta, oba poslijeratna Sarajeva, bila su načinjena od istine i od mašte. Ljudi su govorili ono što su znali, a ono što nisu znali, to bi izmišljali. A neki su izmišljali samo da uljepšaju, ili da svijet pomisli da i oni nešto znaju.
Tako se 1919. pročulo da je Franc umro u zarobljeništvu od španjolke.
A kako su svi za njega znali i kako je bio vicig, pa je od svega znao načiniti šalu, o pokojnom Francu, o njegovom ratovanju i zarobljeništvu, pristigle su desetine priča, sve bolja od bolje. Čak je i ona o posljednjem popodnevu njegova života, u logorskom špitalu, negdje kod Đenove, bila duhovita. Ustvari, bila je istovremeno i smiješna, i tužna, tako da se čovjek, slušajući je, mogao do duše isplakati, a da se ne zna jesu li mu suze od smijeha, ili što je mehka srca. (Muško, kao što znaš, u nas ne smije biti mehka srca!)
I nakon što je svaki Sarajlija već barem jednom prepričao ratni put, zarobljeništvo i smrt pokojnog Franca, u rano proljeće 1923. živ se on vratio kući.
Kad mu je Franjo Rejc pričao kako je izgledalo posljednje popodne u životu pokojnog Franca, Pokojni Franc plakao je od ganuća.
Imam pravo, ipak se o mom životu radi!
Nadimak mu je ostao, tako da će ga i Simha tako zvati.
Jednom, kada ostane udovica, i kada s Francom u grob ode i njegov nadimak, jedina Simha nastavila je govoriti Pokojni Franc.
Pokojni Franc
Pokojni Franc bio je telegrafist u pošti. Bolovao od teških migrena, imao ženu Simhu, koja mu je govorila da ga glava boli od telegrafije. Bila pismena, kulturna, išli s Franjom i Olgom u pozorište, ali je bila odnekud uvjerena da je zvuk telegrafa njenom Franciju nanio migrene.
Kad si se počeo baviti tom vražjom telegrafijom, hajde ljudima reci?
U vojsci, 1915.
A kad te je safatala migrena?
Prije toga.
Lažeš ko pas!
I tako su se Pokojni Franc i Simha na veselje sviju nas po stoti put svađali. I u toj se svađi jedno drugom radovali, jedno s drugim ašikovali, kao da su se evo jučer sreli, a ne da su trideset godina zajedno.
Pokojnog Franca svi su tako zvali, i još se i danas po Sarajevu, među starijim svijetom, među penzionerima sa željeznice i iz pošte, nađe onih koji ga se sjećaju, ili onih koji pamte da je bio jedan s takvim nadimkom.
Pao je, skupa s Franjom, u talijansko zarobljeništvo. U logoru fasovao španjolku, odnijeli ga na nosilima i više ga nisu vraćali.
Kako su 1919. Sarajlije stizale s fronta i iz zarobljeništva, tako su dolazile i vijesti o onima koji više neće doći. Gdje su poginuli ili od bolesti umrli, tko ih je zadnji vidio, kakvi su bili, što su zadnje rekli.
Dok se obnavljao i nanovo stvarao svijet mirnodopskog grada, tako se, neprimjetan i nevidljiv, malo pomalo stvarao i jedan drugi svijet, sačinjen od onih koji se neće vratiti, ali će svejedno biti tu, često i prisutniji od živih koji ih se budu sjećali. Oba svijeta, oba poslijeratna Sarajeva, bila su načinjena od istine i od mašte. Ljudi su govorili ono što su znali, a ono što nisu znali, to bi izmišljali. A neki su izmišljali samo da uljepšaju, ili da svijet pomisli da i oni nešto znaju.
Tako se 1919. pročulo da je Franc umro u zarobljeništvu od španjolke.
A kako su svi za njega znali i kako je bio vicig, pa je od svega znao načiniti šalu, o pokojnom Francu, o njegovom ratovanju i zarobljeništvu, pristigle su desetine priča, sve bolja od bolje. Čak je i ona o posljednjem popodnevu njegova života, u logorskom špitalu, negdje kod Đenove, bila duhovita. Ustvari, bila je istovremeno i smiješna, i tužna, tako da se čovjek, slušajući je, mogao do duše isplakati, a da se ne zna jesu li mu suze od smijeha, ili što je mehka srca. (Muško, kao što znaš, u nas ne smije biti mehka srca!)
I nakon što je svaki Sarajlija već barem jednom prepričao ratni put, zarobljeništvo i smrt pokojnog Franca, u rano proljeće 1923. živ se on vratio kući.
Kad mu je Franjo Rejc pričao kako je izgledalo posljednje popodne u životu pokojnog Franca, Pokojni Franc plakao je od ganuća.
Imam pravo, ipak se o mom životu radi!
Nadimak mu je ostao, tako da će ga i Simha tako zvati.
Jednom, kada ostane udovica, i kada s Francom u grob ode i njegov nadimak, jedina Simha nastavila je govoriti Pokojni Franc.
A svi drugi samo Franc.
Ona kad bi to čula, svaki put bi zaplakala.
Što ti je ljubav.