Javier Cercas: Božja luda na kraju svijeta, Fraktura, Zagreb 2026.
Početkom rujna 2023. papa Franjo putovao je u Mongoliju. Nekoliko mjeseci prije toga u Vatikanu su, u Dikasteriju za kulturu i obrazovanje Svete Stolice (To je nešto kao papino Ministarstvo kulture, samo mnogo svjetovnije, liberalnije i otvorenije nego u Hrvatskoj.), ili u Libreriji Editrice Vaticane (službena vatikanska izdavačka kuća), došli na neobičnu ideju, koju, međutim, još nisu provjerili s papom. Predložit će velikom španjolskom piscu Javieru Cercasu da sudjeluje na tom putovanju, skupa s novinarima, vatikanistima iz raznih zemalja koji i inače prate Franju na njegovim apostolskim putovanjima, pa da, ako mu se stvar učini zanimljivom, napiše knjigu. Cercas je, inače, čuven po svojim dokumentarnim romanima, pa im je, vjerojatno, i tako nešto bilo na umu. Ali nemaju nikakvih uvjeta, ne traže uvid u rukopis, ne žele objaviti knjigu u Libreriji Editrice Vaticane, ne traže da Cercasišta lijepo napiše, pa čak ni da išta napiše ako mu se nakon putovanja učini da nema tu ničega za priču. Sve to, naravno, dolazi u obzir nakon što s Papom provjere pristaje li on na sve to.
Iznenađenom, da ne kažemo i šokiranom piscu sve ovo govori Lorenzo Fazzini, svećenik i urednik u Libreriji Editrice Vaticane. Inače, dva tjedna ranije Cercas je već dobio poziv – sa skrivenog broja telefona! – iz Dikasterija za kulturu i obrazovanje, da sudjeluje u okupljanju “šačice umjetnika” u Sikstinskoj kapeli, kod pape Franje, na primanju povodom pedesete godišnjice otvaranja Zbirke moderne i suvremene umjetnosti u Vatikanskom muzeju. Taj poziv pisac je prihvatio.
Ali oko ovog drugog Cercas ima jedan mali, ali za njega važno preduvjet, koji će odmah iznijeti ocu Lorenzu. Da mu se omogući da nekoliko minuta nasamo razgovara s Papom, i to o jednome vjerskom pitanju. Fazzini mu na to iskreno odgovori da ne može garantirati da će to biti moguće i da će Franjo pristati, čudljiv je on, ali da vjerojatno hoće. Osim toga, prvo ga se mora pitati za ideju s knjigom.
Papa pristaje da Javier Cercas putuje s njim u istom avionu u Mongoliju, ali kada mu spomenu da pisac ima neko vjersko pitanje, kaže da mu se to baš ne da. Ali Cercas ipak odustaje od svog uvjerovanja i polazi u avanturu. Računa da će ipak možda biti načina da upita Papu ono što ima. Osim toga, vuče ga znatiželja, premda u nekoj vrsti autorskog manifesta ili mota na stranicama pred početak priče, kaže ovako: “Ja sam ateist. Ja sam antiklerikalan. Ja sam militantni sekularist, tvrdoglavi racionalist, okorjeli nevjernik. Ali evo me, letim prema Mongoliji sa starim Kristovim vikarom na Zemlji, spremam se pitati ga o uskrsnuću tijela i o životu vječnom. Zato sam se ukrcao na ovaj avion: da pitam Franju hoće li moja majka, nakon što umre, vidjeti mojeg oca i da majci prenesem njegov odgovor. Evo bezbožne lude koja prati Božju ludu do nakraj svijeta.” Shvatili ste, dakle, to je ono pitanje koje Cercas ima za Papu, a hoće li imati prilike da ga postavi, kako će putovanje izgledati, što će se događati i u kakvim se avanturama pisac s Papom sudjelovati, to ćete saznati pročitate li ovu knjigu, u prijevodu Silvane Roglić. Sve što bi vam se dalje reklo bilo bi kvarenje priče. Osim, možda, dvije stvari. Dok je ispraćala pisca na put, žena mu je, malo u šali, a malo u zbilji, zabrinuto priprijetila neka joj se vraća kao Franjin preobraćenik i sljedbenik. I da, naravno, on se nije vratio preobraćen. Nije ovo takva knjiga, niti je Cercas takav pisac, unaprijed to treba reći, e da je ne bi u ruke uzimali oni koji je nisu u stanju čitati.
Ono što ćete u ovom raskošnom dokumentarnom romanu-reportaži naći zanimljiva je priča o transformaciji Vatikana, provedenoj u pontifikatu pape Franje, ali i o ograničenjima takve transformacije. Njezinim stranicama promiče mnoštvo neobičnih likova – redom nazvanih po imenima po kojima ih i u životu znaju – koji predstavljaju neku srednju i nižu kadrovsku strukturu današnje Svete stolice. U knjizi ćete moći iščitati vjerojatno i najzanimljiviju, reći ćemo i najtačniju osobnu i intelektualnu Franjinu biografiju, koja osim portreta osobe donosi i još nešto važno, jednostavno i tako samorazumljivo, ali nekim čudom s pameti smetnuto: nijedan čovjek nije jednoznačan, jednosmjerno upućen, sav dobar ili sav zao. Naprosto nitko nije cijeli takav! Pa ni Franjo nije cijeli takav, nego je takav i onakav. O tome Cercas piše briljantno.
Ovo je i putopis po jednoj dalekoj i tuđoj zemlji, ali i dubinski uzbudljiv i duhovan tekst o katoličkim misionarima, te o misionarstvu općenito. Čitajući ga, čovjek shvaća kao je na misionarstvo imao temeljno krivi pogled. Također, ovo je knjiga o ljudskoj znatiželji, o djetinjoj naravi odraslih i velikih ljudi. Ovo je jedna od najganutljivijih knjiga suvremene književnosti, vidjet ćete zašto.
Možemo li?
Možemo li zamisliti da Kutleša, kojeg je isti ovaj papa Franjo posadio na nadbiskupsku stolicu, razgovara s ateistima? Možemo li zamisliti da se iz dvora zagrebačkog kaptola s poštovanjem obraćaju neistomišljenicima, da prihvaćaju blasfemiju kao oblik vlastite sumnje, da sumnjaju, da vjeruju, da telefoniraju ljudima koji su izvan njihove institucije, da žive među njima, da ih ne nazivaju sektom, da čitaju njihove knjige umjesto da ih spaljuju, da šire vlastite pogleda i da dopuštaju drugima da ih gledaju? Možemo li išta od toga zamisliti sve zamišljajući koga je, zapravo, Franjo zamišljao postaviti na tron postavljajući na njeg’ Kutlešu? Ne možemo.
Smisao za humor
Kaže Franjo: “Smisao za humor ljudski je izraz najsličniji božanskoj milosti.” Ovo jedna je od onih rečenica, kakvih ne biva mnogo, kojima nas sveci, pisci i ostala odistinski nadahnuta čeljad, približavaju onom što nam se smislom i značenjem čini dalekim. Nitko ovom čitatelju nije tako objasnio pojam božanske milosti, kao Franjo. I drugo, misionar Ernesto, opraštajući se od pisca: “A ti ne zaboravi lijepo govoriti o Mongoliji.” Bit misionarstva nije popravljanje i prepravljanje drugih, širenje vjere među drugima, nego je bit misionarstva popravljanje i prepravljanje sebe. Bit je uvijek popravljanje i prepravljanje sebe.
Ekran, knjige/179
Javier Cercas: Božja luda na kraju svijeta, Fraktura, Zagreb 2026.
Početkom rujna 2023. papa Franjo putovao je u Mongoliju. Nekoliko mjeseci prije toga u Vatikanu su, u Dikasteriju za kulturu i obrazovanje Svete Stolice (To je nešto kao papino Ministarstvo kulture, samo mnogo svjetovnije, liberalnije i otvorenije nego u Hrvatskoj.), ili u Libreriji Editrice Vaticane (službena vatikanska izdavačka kuća), došli na neobičnu ideju, koju, međutim, još nisu provjerili s papom. Predložit će velikom španjolskom piscu Javieru Cercasu da sudjeluje na tom putovanju, skupa s novinarima, vatikanistima iz raznih zemalja koji i inače prate Franju na njegovim apostolskim putovanjima, pa da, ako mu se stvar učini zanimljivom, napiše knjigu. Cercas je, inače, čuven po svojim dokumentarnim romanima, pa im je, vjerojatno, i tako nešto bilo na umu. Ali nemaju nikakvih uvjeta, ne traže uvid u rukopis, ne žele objaviti knjigu u Libreriji Editrice Vaticane, ne traže da Cercasišta lijepo napiše, pa čak ni da išta napiše ako mu se nakon putovanja učini da nema tu ničega za priču. Sve to, naravno, dolazi u obzir nakon što s Papom provjere pristaje li on na sve to.
Iznenađenom, da ne kažemo i šokiranom piscu sve ovo govori Lorenzo Fazzini, svećenik i urednik u Libreriji Editrice Vaticane. Inače, dva tjedna ranije Cercas je već dobio poziv – sa skrivenog broja telefona! – iz Dikasterija za kulturu i obrazovanje, da sudjeluje u okupljanju “šačice umjetnika” u Sikstinskoj kapeli, kod pape Franje, na primanju povodom pedesete godišnjice otvaranja Zbirke moderne i suvremene umjetnosti u Vatikanskom muzeju. Taj poziv pisac je prihvatio.
Ali oko ovog drugog Cercas ima jedan mali, ali za njega važno preduvjet, koji će odmah iznijeti ocu Lorenzu. Da mu se omogući da nekoliko minuta nasamo razgovara s Papom, i to o jednome vjerskom pitanju. Fazzini mu na to iskreno odgovori da ne može garantirati da će to biti moguće i da će Franjo pristati, čudljiv je on, ali da vjerojatno hoće. Osim toga, prvo ga se mora pitati za ideju s knjigom.
Papa pristaje da Javier Cercas putuje s njim u istom avionu u Mongoliju, ali kada mu spomenu da pisac ima neko vjersko pitanje, kaže da mu se to baš ne da. Ali Cercas ipak odustaje od svog uvjerovanja i polazi u avanturu. Računa da će ipak možda biti načina da upita Papu ono što ima. Osim toga, vuče ga znatiželja, premda u nekoj vrsti autorskog manifesta ili mota na stranicama pred početak priče, kaže ovako: “Ja sam ateist. Ja sam antiklerikalan. Ja sam militantni sekularist, tvrdoglavi racionalist, okorjeli nevjernik. Ali evo me, letim prema Mongoliji sa starim Kristovim vikarom na Zemlji, spremam se pitati ga o uskrsnuću tijela i o životu vječnom. Zato sam se ukrcao na ovaj avion: da pitam Franju hoće li moja majka, nakon što umre, vidjeti mojeg oca i da majci prenesem njegov odgovor. Evo bezbožne lude koja prati Božju ludu do nakraj svijeta.” Shvatili ste, dakle, to je ono pitanje koje Cercas ima za Papu, a hoće li imati prilike da ga postavi, kako će putovanje izgledati, što će se događati i u kakvim se avanturama pisac s Papom sudjelovati, to ćete saznati pročitate li ovu knjigu, u prijevodu Silvane Roglić. Sve što bi vam se dalje reklo bilo bi kvarenje priče. Osim, možda, dvije stvari. Dok je ispraćala pisca na put, žena mu je, malo u šali, a malo u zbilji, zabrinuto priprijetila neka joj se vraća kao Franjin preobraćenik i sljedbenik. I da, naravno, on se nije vratio preobraćen. Nije ovo takva knjiga, niti je Cercas takav pisac, unaprijed to treba reći, e da je ne bi u ruke uzimali oni koji je nisu u stanju čitati.
Ono što ćete u ovom raskošnom dokumentarnom romanu-reportaži naći zanimljiva je priča o transformaciji Vatikana, provedenoj u pontifikatu pape Franje, ali i o ograničenjima takve transformacije. Njezinim stranicama promiče mnoštvo neobičnih likova – redom nazvanih po imenima po kojima ih i u životu znaju – koji predstavljaju neku srednju i nižu kadrovsku strukturu današnje Svete stolice. U knjizi ćete moći iščitati vjerojatno i najzanimljiviju, reći ćemo i najtačniju osobnu i intelektualnu Franjinu biografiju, koja osim portreta osobe donosi i još nešto važno, jednostavno i tako samorazumljivo, ali nekim čudom s pameti smetnuto: nijedan čovjek nije jednoznačan, jednosmjerno upućen, sav dobar ili sav zao. Naprosto nitko nije cijeli takav! Pa ni Franjo nije cijeli takav, nego je takav i onakav. O tome Cercas piše briljantno.
Ovo je i putopis po jednoj dalekoj i tuđoj zemlji, ali i dubinski uzbudljiv i duhovan tekst o katoličkim misionarima, te o misionarstvu općenito. Čitajući ga, čovjek shvaća kao je na misionarstvo imao temeljno krivi pogled. Također, ovo je knjiga o ljudskoj znatiželji, o djetinjoj naravi odraslih i velikih ljudi. Ovo je jedna od najganutljivijih knjiga suvremene književnosti, vidjet ćete zašto.
Možemo li?
Možemo li zamisliti da Kutleša, kojeg je isti ovaj papa Franjo posadio na nadbiskupsku stolicu, razgovara s ateistima? Možemo li zamisliti da se iz dvora zagrebačkog kaptola s poštovanjem obraćaju neistomišljenicima, da prihvaćaju blasfemiju kao oblik vlastite sumnje, da sumnjaju, da vjeruju, da telefoniraju ljudima koji su izvan njihove institucije, da žive među njima, da ih ne nazivaju sektom, da čitaju njihove knjige umjesto da ih spaljuju, da šire vlastite pogleda i da dopuštaju drugima da ih gledaju? Možemo li išta od toga zamisliti sve zamišljajući koga je, zapravo, Franjo zamišljao postaviti na tron postavljajući na njeg’ Kutlešu? Ne možemo.
Smisao za humor
Kaže Franjo: “Smisao za humor ljudski je izraz najsličniji božanskoj milosti.” Ovo jedna je od onih rečenica, kakvih ne biva mnogo, kojima nas sveci, pisci i ostala odistinski nadahnuta čeljad, približavaju onom što nam se smislom i značenjem čini dalekim. Nitko ovom čitatelju nije tako objasnio pojam božanske milosti, kao Franjo. I drugo, misionar Ernesto, opraštajući se od pisca: “A ti ne zaboravi lijepo govoriti o Mongoliji.” Bit misionarstva nije popravljanje i prepravljanje drugih, širenje vjere među drugima, nego je bit misionarstva popravljanje i prepravljanje sebe. Bit je uvijek popravljanje i prepravljanje sebe.