Putevi novca za oružje, vojnu opremu i drugu logistiku u oslobodilačkim ratovima i revolucijama, u kojima još nijesu stvoreni oficijelni međudržavni kanali, protokoli za birokratsku ili javnu kontrolu, za većinu savremenika sakriveni su u devet jama. Krijumčarski putevi su u stvari zagonetniji i od samih trgovaca, preprodavaca, mešetara, ilegalnih prevoznika, kroz čije ruke prolaze čvrste valute, donešene u kuferima, u bunkerima automobila ili se prebacuju malim putničkim avionima.
U tom lancu, krijumčarenja i ilegalne trgovine, samo je prva ruka, onih koji novac doniraju, lišena dvosmislica, kalkulacija i prijevara. Ostali akteri u transakcijama novca, sklapanju ugovora o prodaji i prijevozu, imaju razne mogućnosti da se „ugrade“, povećaju cijenu prve ruke, najmanje za dvocifreni procenat. Ukoliko je roba deficitarna, i dostavlja se klijentima u neprijateljskom okruženju, u pitanju su i više nego udupljene cifre od nabavne cijene. Tako i oni koji su manje značajni u transportu, podmićivanju carinskih i graničnih vlasti, ogrebu se barem onoliko, koliko u mirnodobskim okolnostima mogu zaraditi za par godina legalnog posla.
Trgovci oružja koji su i pouzdanici glavnog političkog i vojnog vođe, obično se služe logistikom neke strane obavještajne službe, terorističke organizacije, kao i iskustvima bosova u krijumčarenju nafte, cigareta i droge. Ukoliko zaglave u tom poslu, ili u nekoj drugoj malverzaciji, do kraja života ostaće poluanonimni, bez javnih priznanja i odlikovanja. No imena i fotografije nekih zavjerenika i mešetara pojave se u tabloidima, u crnim hronikama, katkad i na naslovnim stranama: i od njih jedni prave romantične robinhudovske likove, a drugi ih demonizuju kao kriminalce, ubice, pse rata.
Na početku rata u Hrvatskoj, stari i novopečeni trgovci oružjem brzo su našli kanale, preko Slovenije i Mađarske, i znatan dio „robe“ prosljeđivali za Bosnu i Hercegovinu, gdje se očekivao napad JNA i srpske paravojske. Oni koji nijesu imali stan u Zagrebu, uglavnom su iznajmljivali sobe, i provodili većinu vremena, u Esplanadi i Interkontinentalu. Najviše u Interkontiju, jer je u hotelu nadomak muzeja Mimara i Hrvatskog narodnog pozorišta, društvo bilo slojevitije. U kazinu hotela zajedno su za stolovima ruleta i u hotelskim barovima, sjedjele noćne dame, šverceri, saradnici domaćih službi i strani obavještajci, novinari, profesionalni kockari, koji su lovili tek pridošle strance, avanturiste, čija su znanja o geografiji, istoriji, samim sukobima u Jugoslaviji, bila mutna i protivrječna.
Hotel Dubrovnik nije imao kazino, i u njemu nijesu odsijedali dopisnici velikih Zapadnih televizija, trgovci oružja iz bivših sovjetskih država, razni hohštapleri i animir dame. Ali, bio je na oku stranih špijuna, jer je hotel na Jelačić placu prva stanica većine emigranata izbjeglih 1945. godine, ili kasnije, u godinama polustoljetne vladavine titoizma. Hrvatska Udba je 1990. godine, jednom broju političkih emigranata, još dok je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija nominalno postojala – na čelu savezne Vlade bio je Hrvat Ante Marković – poslije prvih višestranačkih izbora, na kojima je u Hrvatskoj pobijedila stranka Franja Tuđmana, diskreciono omogućila dolazak, iako su za nekima bile raspisane policijske potjernice, ili su bili na crnoj listi osoba koje je na granicama trebalo uhapsiti, na osnovu sumnji da su kontaktu, ili da su pristupili neprijateljskim emigrantskim organizacijama.
Franjo Tuđman i njegov glavni pouzdanik Josip Manolić, bivši visoki dužnosnik Udbe, vrbovali su Josipa Perkovića, prvog čovjeka hrvatske Službe državne bezbjednosti, poslije čega je krenula još jedna diferencijacija unutar hrvatske Udbe, po političkom i nacionalnom pitanju. Jer sve bezbjednosne službe, civilne i vojne, decenijama su bile ideološki selektovane za odbranu vrijednosti Avnoja, kulta druga Tita, Jugoslovenske narodne armije, bratstva i jedinstva, do 1989. godine kad su nakon Antibirokratske revolucije, njihove centrale u Beogradu, preuzeli srpski nacionalisti.
U međuvremenu, od početka prvih sukoba u proljeće devedeset prve godine, između hrvatske policije i novoformiranog Zbora narodne garde sa Jugoslovenskom narodnom armijom i paravojnim odredima, koje su formirali u mjestima sa većinskim srpskim stanovništvom, naglo se povećao i broj prispjelih hrvatskih emigranata. Stariji emigranti, koji se nijesu prijavili u policijske i vojne postrojbe, kao rakova djeca su se raspršili diljem Hrvatske i Hercegovine, da posjete rodbinu, prijatelje, političke istomišljenike s kojima su održavali tajne kontakte.
U Zagrebu su iznajmili stanove, smjestili se kod svojih rođaka, a imućniji, koji su obično došli na kraće vrijeme, rezervisali su hotele. Najviše ih je odsjelo u Hotel Dubrovnik: jedni su bili fizički slabi, a drugi su slabo poznavali Zagreb. Hotel na Trgu Bana Jelačića, pogodan je i zbog blizine Vladi i Saboru, Ministarstvu vanjskih poslova, Tuškancu i Hrvatskoj matici iseljenika, u koja su odlazili i nepozvani, sačekujući nove još neiskusne funkcionere da im iznesu ideje, uglavnom naivne, a ponekad i korisne.
Starci, koji su 1945. godine, preko Slovenije i Austrije, dospjeli do Sjeverne i Južne Amerike i Australije, u emigraciji su bili izgubili nadu da će, za njihovih života, Hrvatska izboriti državnu samostalnost. Njihova sjećanja zavičaja i onoga sa čim su se susreli 1991. gotovo u svemu su bila nepodudarna: vidjeli su moderne gradove sa širokim bulevarima i višespratnicama, impozantnim kulturnim zdanjima i sportskim stadionima. Njihovi rođaci su govorili strane jezike, vozili su kola njemačke i francuske proizvodnje, živjeli u komfornim stanovima, koji su bili bogatije opremljeni od nekih kuća njihovih sapatnika od Aljaske do Ognjene zemlje.
Većina emigranata je maštala o povratku Hrvatsku nakon što komunisti budu poraženi, i osuđeni za svoje zločine protiv ustaša, domobrana, građanskih političara. Nijesu slutili da će upravo bivšim komunistima, konvertitima, koji su postali funkcioneri nove vladajuće stranke, u čijem imenu je bilo hrvatstvo i demokratija, davati svoje novčane priloge, odvojene od svojih ušteđevina – jedan bivši domobran prodao je i svoju kuću u Kanadi – za obranu od armije, koja je bila zamišljena kao glavni branik odbrane bratstva i jedinstva jugoslovenskih naroda i narodnosti.
Kafe iznad recepcije Hotela Dubrovnik, u produžetku uskog prostora pored šanka, ima još jednu prostoriju od pedesetak kvadrata, koja je odvojena španskim zidom. U većoj prostoriji su dugački pravougaoni stolovi, za razliku od okruglih stolova pored šanka. I klijentela im je drugačija. Na šanku su lokalne ispičuture, čiji je svakodnevni itinerer nepromjenjiv: od Charliea do Buldoga, od Korčule do Kavkaza, i od hotelskog kafea do Gavele. U njihovim dnevnim rutinama, u kojima se prva kava pije u Charliu, kafeu simpatičnog Mirka Brauna, bivšeg fudbalera Dinama, čija je figura godinama sve više nalikovala na statue Bude, nije bilo puno senzacija. U stvari nijesu ni htjeli nešto mijenjati, ni kad bi im se ukazala prilika. Imali su male sinekure, koje su prećutno tolerisane, kao manje zlo, u svojim socijalističkim preduzećima. Jer, kad bi ih primorali ostaviti osam sati u uredu, na portirnici, u javnom lokalu, negativno bi uticali na radni moral ostalih zaposlenih.
Ovi likovi nijesu ni purgeri ni fakini ni redikuli. Većinom su dotepenci koji su brzo skužili zagrebački sleng, manire „ljubim ruke milostiva“, upoznali sve važne face i kultna mjesta na kojima se pojavljuju oni što drže do svog položaja i značaja. Štoviše, iako ih drže kao „niškoristi“, oni su „crne kutije“, koji znaju sve gradske intrige, koje su ponekad duhovite, ali beskorisne, i njima i onima koji ih slušaju.
Mijata Tujovića nijesu zapazili samo kibiceri oko Charliea, recepcioneri i konobari u hotelu Dubrovnik, u kojemu je s prekidima boravio gotovo godinu dana. Aleks Zigman, modni stilista je zime provodio u Milanu a proljeće i jesen u svom stanu Bogovićevoj, početkom oktobra, na terasi Buldoga, rekao je svojoj škvadru iz kafea, da bi se kladio da je atraktivna crnka koja je maločas s Crnogorcem prošla iz Bogovićeve prema Hotelu, manekenka koju je vidio na modnoj reviji Prade, u Palazze di Brera, bivšem jezuitskom kolegiju, i da je reklamirala cipele modne kuće.
Iskusno oko modnog dizajnera primijetilo je, kad je crnokosa mlada žena, izrazito bijelog tena, kakav je zapazio samo kod gruzijskih ljepotica u elitnom moskovskom hotelu Meždunarodnij, nosi Pradine cipele karakterističnog dizajna, s malom petom i zaobljenim vrhom. Taman je bio naumio da ustane i pozdravi ih na talijanskom jeziku, kad je mladi par umjesto da krene prema Cvjetnom trgu, okrenuo se na suprotnu stranu i krenuo prema ulazu Hotela Dubrovnik.
Na samom ulazu u Hotel, od Gajeve ulice, s desne strane od recepcije je kavana sa niskim stolovima i bijelim stolicama s naslonom. Mijat je po navici pogledao prema stolu, za kojim je svaki dan osim nedjeljom, u terminu od jedanaest do jedan popodne sjedjela postarija gospoda, bivši partijski funkcioneri, koji su politički likvidirani u vrijeme Hrvatskog proljeća. Subotom je s njima sjedio i pristali šezdesetogodišnjak, proćelav s krupnim prijatnim crtama lica i ugodnim glasom, koji je posebno bio ljubazan prema visokom Crnogorcu.
Josipa Šentiju, bivšeg dopisnika Televizije Zagreb iz Rima, i urednika u Leksikografskom zavodu, Franjo Tuđman je reaktivirao iz penzije i postavio za direktora novoosnovane Hrvatske informativne agencije. Zato on više nije mogao radnim danima biti nazočan svakodnevnim, gotovo dvodecenijskim sesijama. Ali, subotom bi prvi dolazio, i prelistao Vjesnik prije nego što mu prispije penzionersko društvo. Kadgod bi Šentija zapazio Tujovića između recepcije i ulaznih vrata hotela ustao je, s teškoćom, zbog ukočene lijeve noge koju vuče od djetinjstva, zbog neliječene paralize.
Pjesnik, bivši bokser, koji je više ličio na košarkaša ili atletičara, dojmio se bivšeg novinara i leksikografa, prije dvije godine, na tribini Društva hrvatskih književnika. Četiri crnogorska pisca su govorila o situaciji u Crnoj Gori, neposredno nakon prevrata u Antibirokratskoj revoluciji. Iako je Tujović bio osjetno mlađi od ostale trojice govornika, prispjelih iz Cetinja i Titograda, u govoru se nije služio impresionističkim stilskim figurama i opštim mjestima: precizno je izložio plan Slobodana Miloševića, koji je prihvatio plan Srpske akademije nauka o disoluciji Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, promjeni republičkih granica, usaglašavanja etničkih sa novim državnim granicama. Na tribini u DHK bili su hrvatski disidenti, među njima i Franjo Tuđman, budući nacionalni i državni lider.
Šentija je poslije tribine, otišao s Franjom Tuđmanom na kavu u Malu kavanu, koja je samo dvadesetak metara od Trga Republike broj sedam, na kojemu se nalazi DHK. Leksikograf je budućem državnom poglavaru rekao da je govor mladog Tujovića bio posebno dojmljiv. Tuđman se napravio da nije čuo Šentijino mišljenje i pitao ga je poznaje li najstarijeg učesnika tribine, Jevrema Brkovića, pitoresknu pojavu, sa dugim bijelim perčinom, bradom i malim štapom s okruglom drškom od slonove kosti, i bodežom u futroli.
Tuđman je još rekao da je u Beogradu, čuo od crnogorskih oficira, bezbednjaka, koji su radili s njim, da je mladi razbarušeni pjesnik bio sklon raznim skandalima, i da ga je Udba koristila za provokatora. Zapamtio je i jednu bizarnu intrigu o štapu Nikole Pašića, koji je pjesnik uzeo štap iz kuće gospođe Alimpijević, ljubavnice Rada Pešića, sina najčuvenijeg predsjednika Vlade Srbije. Šentija je rekao da bi priča mogla biti istinita, jer Rade, jedini sin Baje Pešića, kojega je dobio pod starost, bio nadaleko čuven po skandalima, prevarama, između ostaloga i po tome što je bio prodao i nadgrobnu mermernu bistu svog oca Nikole, koju je isklesao Ivan Meštrović.
Šentija je imao emotivnu vezu s Crnogorcima, još od drugog razreda osnovne škole. Čim je naučio ćirilicu, s donje police skancijera – koji Crnogorci zovu ravá – uzeo je, i počeo listati Njegošev Gorski vijenac, koji je bio složen pored Biblije i djela Andrije Kačića Miošića, Razgovor ugodni naroda slovinskoga. Stihove iz Gorskog vijenca o Vuku Mandušiću, kojega Kačić Miošić spominje kao serdara Vučenu Mandušića „od krajine šibenske“, naučio je napamet. Jer, njegov did Stipan bio je predradnik dalmatinskih zidara koji su gradili Carev most preko rijeke Zete, kod Nikšića, nazvanom po svom donatoru ruskom caru Aleksandru Trećem. Stipan Šentija je poslije završetka gradnje mosta 1894. godine, zajedno s ćuskijom, koju je kupio od jednog Rišnjanina, donio i Njegošev Gorski vijenac. Leksikograf je čitajući Kačića Miošića i Njegoša u svojoj ranoj dječačkoj uobrazilji, Crnogorce koji se vjekovima junački odupiru turskoj carevini, zamišljao svojim rođacima. U zrelom dobu je stvorio teoriju o dinarskom tipu, koja se dijelom oslanjala na Dvornikovićevu antropološku karakterologiju o uslovljenosti prostorom. Ključna teza je upravo vjekovni opstanak, žilama za kamen, na posnom bezvodnom tlu Vlaja i Crnogoraca bio presudan za njihovo mentalno oblikovanje: izdržljivost na svake nedaće, te sklonosti imaginaciji, iracionalnostima i avanturizmu. Iz njegovog sela Brznaze više od trista žitelja je otišlo u partizane, i upravo je upoređujući broj boraca i poginulih na Sutjesci 1943. godine, dokazivao da su crnogorske i dalmatinske jedinice bile najelitnija partizanska vojska, koja je na spasila Tita i njegov Vrhovni štab.
Šentijino interesovanje za Crnu Goru i Crnogorce podsticao je i Drago Kastratović Tović, glavna novinska zvijezda Vjesnika u srijedu, najtiražnijeg nedjeljnika u Jugoslaviji, u vrijeme njihovog druženja u Rimu. Kastratović je bio dopisnik i Vjesnika iz Rima i Praga: no, popularnost njegovih tekstova bila mu je otežavajuća okolnost u ideološko-političkoj diferencijaciji u vrijeme Hrvatskog proljeća. Udbine i Partijske komisije nijesu se obazirale na to što je nacionalni Crnogorac, i zabranili su mu kolumnu u VUS-u i javno djelovanje. No, snalažljivi Kastratović, uz lektorske i korektorske poslove u dnevnim novinama, objavljivao je ljubavne romane u Vjesnikovoj ediciji Život, pod pseudonimom Timoty Rashvord, a u revijama Arena, Mila, Auto klub, Astro magazin, potpisivao se kao Drago Tović.
Posljednja novembarska subota prve ratne godine bila je sumračna: nebo je palo na zemlju. Ispod niskih oblaka sipila je sitna kiša, i u hodnicima hotela, posljednjih nekoliko dana otkad je javljeno da je Vukovar pao, nije se čulo žive duše. Utihnuli su ljudski glasovi u hodnicima i kasetofoni u hotelskim sobama izbjeglica iz Vukovara. Samo su se u vrijeme večernjeg Dnevnika HRT čuli glasovi spikera koji su prenosili izjave političara, vojnih zapovjednika, i izvještača koji su se sa bojišta.
Lobi recepcije bio je pust, i Mijat je u kavani, u samom uglu pored šanka primijetio Šentiju i jednog krupnog čovjeka s jakom kosom koja je rasla malo iznad obrva. Nagnuli su se jedan prema drugome, kao da se nešto došaptavaju, iako u njihovoj blizini nije bilo nikoga. Mijat je sio za sto koji je najbliži predvorju recepcije, jer je bio siguran da će Šentija, čim ga ugleda, po običaju, poslije kurtoaznog pozdravljanja, obavezno pitati: „Kako je dolje? Ima li što novo.“
Konobaru je tražio kavu i današnji Vjesnik, koji je i na naslovnoj strani imao dvije fotografije zarobljenih ljudi, mahom staraca, u razrušenom gradu, i bradatih vojnika u četničkim uniformama sa crnom zastavom na kojoj je mrtvačka glava, s tekstom, „S VEROM U BOGA ZA KRALJA I OTADŽBINU“. U legendi ispod slike pisalo je „Četnička paravojska je prilikom defilea kroz razrušeni Vukovar pjevala ‘Slobodane pošalji salate biće mesa klaćemo Hrvate’”.
Mijat je naručio još jedni kavu, i u prelistavanju novina zadržao je pažnju na spoljno-političkoj rubrici, na kojoj su u vrhu stranice bili istaknuti naslovi s fotografijama pape Ivana Pavla Drugog i Hansa-Dietricha Genschera. Papa Poljak i njemački ministar vanjskih poslova su od svih stranaca najčešće citirani strani državnici, jer su obojica bili gorljiviji lobisti za međunarodno priznanje Hrvatske.
„Kako ste mladiću?“, trgnuo je Mijata poznati glas. Šentija i krupni kosmati čovjek bili su na samo dva koraka od njegovog stola.
„Eto, pored ostalog, ja moram još i da upoznajem Crnogorce u Zagrebu“, glas mu je bio promukao, iako se trudio da se doma šaljivo.
„Ovo je Drago Kastratović Tović, moj stari drug. Malo smo vas ogovarali. Čudi me da se dosad niste upoznali.“
„Mislim da sam vas nazreo prije dvije godine na tribini u DHK, ali sam vas isti čas izgubio iz vida“, rekao je Mijat, i srdačno pružio ruku Kastratoviću.
„Da, morao sam brzo otići zbog jedne obaveze, a i nijesam u ljubavi s jednim vašim kolegom.“ Tovićevo crnoputo lice se široko razvuklo u osmijeh koji nije bio kurtoazan. „Ukoliko ste sutra oko podne slobodni rado bih s vama popio piće. U dva sata imam u hotelu zakazan sastanak s gospodinom, koji je nedavno stigao iz inozemstva.“
„Sa zadovoljstvom. U to vrijeme nemam obaveza.“
Mijatu se Tović mnogo više dopao na drugi pogled, pošto su se pozdravili i progovorili prve riječi, nego dok ga je posmatrao kad je sjedio sa Šentijom. Postoji teorija da svaki čovjek ima svog blizanca, i Tović je bio „glava otkinuta“ Rada Golubova, Lipljanina, seoskog frizera i zubara, koji je svojim rođacima nožicama za šišanje ovaca skraćivao perčine i konjskim kliještima vadio krnjatke. Biljeg zavičaja jednostavno je neizbrisiv kod nekih ljudi, kolikogod se iskustvom, obrazovanjem navikama, odmaknu od svog prvog, formativnog socijalnog kruga.
„Onda sutra, ovdje u hotelu, tačno u podne?“ Reče šaljivo novinar, asocirajući na čuveni vestern, u glavnoj ulozi s Garyjem Cooperom.
Mijatu je bilo simpatično Tovićevo miješanje crnogorske i hrvatske ijekavice – Crnogorci kažu „sjutra“ a ne „sutra“ – s zavičajnim vasojevićkim naglaskom.
„ Ja sam sjutra libero, do predveče. Može u podne.“
Mijat se pozdravio s Tovićem, i tek onda se sjetio da mu je nedavno Šentija, u mimogred, ispred Charliea, rekao da je bio s predsjednikom nedavno osnovane Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske, koji je i glavni urednik tjednika Slobodna Hrvatska. Još mu je napomenuo da bi dobro bilo da o recentnoj crnogorskoj situaciji dadne intervju u Kastratovićevom nedjeljniku. No, u narednom susretu Šentija nije pominjao intervju, i tako ga sačuvao od neprilike da ljubaznu odbije ponudu. Jer, Mijatu su „druge tice lećele“. Prostodušnom Sinjaninu nije mogao objašnjavati zbog čega se narednih mjeseci treba kloniti masovnih skupova i javnih medija, jer je htio biti što manje na oku agenata Udbe i Kosa u Zagrebu, koji su se bili pritajili, vjerovatno i u samom hotelu. Takođe je prećutao da je odbio i Denisa Latina, za intervju u jutarnjem programu HRT.
Tović je na sastanak došao pet minuta prije podne. Skidao je kaput i stavljao šešir na čiviluk upravo u času kad je Mijat izašao iz lifta. Novinar je odmah bez uvoda krenuo s pričama iz zavičaja: bio je nostalgičan, prisjećao se djetinjstva u Beranama i prvih objavljenih tekstova u omladinskim listovima u Titogradu. Pričao je anegdote, smiješne, bez podcjenjivanja i zlobe, koji je prirođen mnogim piscima i novinarima, pogotovo s naglašenim provincijskim kompleksima. Njegova neposrednost nije bila proračunata, i nekako je bio mekši, pitomiji, od većine svojih zemljaka poslijeratne generacije koja je, s velikim poletom, nahrupila prema velikim centrima.
I on se, kao i većina mladih Crnogoraca, željnih dokazivanja, otisnuo se prema Beogradu. Upisao je književnost, i već je na drugoj godini studija počeo objavljivati u titogradskim i beogradskim književnim časopisima, Susreti, Vidici, Stvaranje, Život. No, nije se šunjao oko Moskve i Mažestika, u kojima su ordinirali važni Crnogorci, patarice u Partiji, Udbi i diplomatiji, s rezidencijalnim stanovima i vilama na Dedinju i Dorćolu. Mladi crnogorski pjesnici, novinari, kandidati za diplomatiju i Udbu, nametljivo su se pozivali na svoje – stvarne i izmišljene – rođake, narodne heroje, prvoborce, generale, od čijih imena su se zentovali „stari Beograđani“, koji su imali putera na glavi, makar i zbog toga što su u vrijeme okupacije očijukali s nedićevcima, ljotićevcima i četnicima.
Nadobudni Crnogorci su trupačke uskakali i u redakcije dnevnih listova, časopisa, izdavačkih kuća, a u noćnim satima ludovali su u birtijama. Oni raspusniji, koje po svoje nije uzela neka Beograđanka „iz bolje kuće“, zajedno su se opijali s špijunima, kurvama, crnoberzijancima, sitnim švercerima, koji su preprodavali porodično srebro, posljednje ostatke bogastva bivše buržoazije.
Mladi pjesnik i esejista iz Ivangrada, kolikogod je bio korpulentan, fizički jači od pjesnika provokatora koji su psovali Udbu, a onda denuncirali naivne poete i ispičuture, i uvaljivali se na konak kod ucvijeljenih ocvalih udovica, klonio se njihovog društva. Posebno je izbjegavao „Bermudski trougao“, kafane, Pod lipom, Šumatovac i Grmeč, u blizini redakcija Politike, Borbe i Radio Beograda, gdje su zajedno sjedjeli udbaši, kurve i pjesnici, koji su na kafanskim stolovima recitovali Majakovskog i Jesenjina.
Fatalna privlačnost Kastratovića i Zagreba dogodila se u prvom susretu, kad su ga pozvali iz redakcije Globusa, poslije njegove reportaže o beogradskim kafanskim zgodama Tina Ujevića. Zagrebačkim urednicima, koji su očekivali još jednog bahatog Crnogorca, dopala se nepretencioznost mladog pisca i novinara, a njemu svedenost i pravocrtnost zagrebačkih ulica i skladnost dvospratnih zdanja iz doba KundK monarhije. I zagrebačka boemija, lišena bučnosti i raskalašnosti beogradskih birtija više je odgovarala njegovoj prirodi. Posebno ga je privlačio zeleni val, Tuškanac, šuma koja se spušta do samog centra grada, što ga je podsjećao na zašumljeno brdo Jasikovac, koje je nadomak centra Berana, novoimenovanog Ivangrada. Hodao je satima po šumi tražeći Zredišće, stratište na kojemu su spaljivali žene optužene za vještičarenje, koje u Griškoj Vještici opisuje Marija Jurić Zagorka.
Tović je, poput većine ljudi koji su odrastali slušajući u dugim zimskim satima priče postarijih komšija i rođaka o ratovima, junacima, vilama, zduhačima, mitskim precima, izdajama, gdje su govornici maštovito ukrašavali likove i događaje, i sâm je pričao zanimljivo, s pikantnim detaljima, prožetim blagom humornom ironijom, o ljudima za koje je pretpostavljao da ih Mijat poznaje ili da je o drugih za njih čuo. Imao je duge digresije, vraćao se od djetinjstva do beogradskog i zagrebačkog perioda. Pomenuo je i beogradske Cetinjane, dva Pavla, Đonovića i Zorića, koji su ga upoznali s tršavim, dugačkim i tankim mladićem kao lijeska, koji je miješao tipičnu vojvođansku ekavicu s cetinjskim naglaskom. Rekli su mu da je štrkljasti tip sestrić Rista Dragićevića, direktora Istorijskog muzeja, i ljubimac Banja Šaranovića, harizmatičnog profesora književnosti, koji je u Lokandi u svojim ponoćnim eskapadama uvjeravao lokalne boeme da će taj mladi Jevrej, crnogorskog imena i mađarskog prezimena, biti jugoslavenski Marcel Proust.
Dvadeset godina nakon dolaska u Zagreb, Kastratović je s vrata kavane Hotela Palace zapazio Danila Kiša, i umjesto prema Ivanu Salečiću, glavnom scenaristi filma Visoki napon, koji ga je čekao, krenuo je prema stolu u samom uglu, gdje je sjedio pisac. Mahinalno je krenuo prema Kišu, iako se kraičkom oka zapazio da se u taj čas iza njega, na ulazu u kavanu pojavio i reditelj kultnih partizanskih filmova Kozara i Bitka na Neretvi, koji je s njim i Salečićem imao sastanak u vezi novog filma. Veljko Bulajić je angažovao Kastratovića u pripremi većine svojih filmova šezdesetih i sedamdesetih godina. Za film Bitka na Neretvi, razrađivao je dijelove scenarija velikog ratnog spektakla, u kojemu su glumili i Orson Weles, Yul Brynner, Franco Nero, Sergej Bondarčuk, Silva Košćina. Ponovo ga je pozvao za pripremu scenarija filma, Čovjek kojega treba ubiti, da bude pomoćnik Brunu di Geronimu i Ratku Đuroviću, zbog Kastratovićevog smisla za detalje i poznavanja arhaizama crnogorskog jezika.
Reditelju – rođenom u Vilusima kod Nikšića – jezik je bio neobično važno sredstvo za kreiranje likova Šćepana Malog i ostalih Crnogoraca, u skladu sa samim podnebljem u kojemu su snimani kadrovi filma. Naročito mu je bilo stalo da uspije film o tom samozvancu, koji je vladao Crnom Gorom šest godina, predstavljajući se da je ruski car Petar Treći, jer se za razliku od njegovih ratnih filmova, u građenju priče i karaktera više oslanjao na mistične, psihološke i simboličke elemente. Zato je samouvjereno isticao da će Čovjek koga treba ubiti, biti bolji od njegovih ranijih filmova, koji su bili u užoj konkurenciji za američkog Oskara.
Kiš je sumnjičavo pogledao krupnog čovjeka dok mu je prilazio, jer je pomislio da je novinar koji ga traži da dadne izjavu o aferi povezanoj s tobožnjim plagijatom Grobnice za Borisa Davidoviča. Ali, u trenu, čim je progovorio sjetio se Ivangrađanina, kojega je odnekud u Kolarac doveo Pavle Đonović. Pisac je posebno zapamtio tu noć, premda je prošlo više od dvadeset godina, jer je mortus pijan završio u milicijskoj stanici Stari grad, zbog tuče s jednim nasilnikom koji je maltretirao konobara Brančila. Morao je i kod sudije za prekršaje, jer je „liverpulskim poljupcem“, udarcem čelom, povrijedio nos dežmenkastog tipa.
„Dobro došao u Zagreb. Kad si stigao?“
Kastratović je raširio ruke i otvorio dlanove da bi pokazao koliko se raduje susretu.
„Skoro će biti mjesec dana.“
„Nijesam znao, nitko mi nije rekao. Inače bih te potražio.“
„Nisam se ovde eksponirao. Samo par ljudi znaju da sam tu.“
„Koliko još ostaješ? Volio bih da popijemo kavu.“
„Još ne znam. Možemo se videti sutra, izjutra, ako si slobodan. Ovde u kafani imam jutarnji ritual, posle pisanja, pijem kafu i pročitam novine. Posle jedanaest sati.“
„Onda se vidimo sutra“, rekao je Kastratović i krenuo prema stolu za koji je u tom trenutku sio reditelj. Bulajić ga je, prije nego što je naručio kavu, pitao ko je dugački tip s kojim se pozdravio. Još je dodao da ga podsjeća na grofa d’Artagnana, u televizijskoj seriji Četiri musketara. Kastratovića je iznenadila Bulajićeva opaska, i samo kratko rekao da je to Danilo Kiš, jedan od najvažnijih pisaca mlađe generacije. Onda su prešli na analiziranje dijaloga dijelova scenarija filma, u kojima su u krupnom planu Božidarka Frajt i Vanja Drach.
Kiš je sjutradan čekao Kastratovića upravo za stolom gdje je novinar protekli dan sjedio sa filmašima. Pisac je među dugim požućelim prstima držao gitanes, čija je jaka aroma milovala nozdrve novinara, koji je nedavno prestao pušiti. Kiš je nervozno izgasio cigaretu u pepeljari, i prošao rukom kroz kosu.
„Dopada mi se Zagreb. Pravocrtnost ulica i mali trgovi. Birtije u kojima nema galame. Ima dobru mjeru za pristojan život, nema onog balkanskog nereda, ni velegradske strke. Nema puno gradova koji na taj način mogu oblikovati duh pisca kao što je to Zagreb, u primeru Šenoe i Krleže. Ne bih mogao zamisliti Krležu izvan Zagreba.“
„Da, koliko ja znam svi važni pisci koji su vezani za Beograd došli su iz provincije?“
„Samo je Marko Ristić Beograđanin. Crnjanski i Andrić su dođoši, kao što su i pesnici, od Đure Jakšića do Vaska Pope. Istina u mojoj generaciji, oni najvažniji, Bora Pekić, Kovač, Bule, poreklom su iz Crne Gore.“
„Netko je rekao da je Sena i sve važno u Parizu stiglo iz provincije.“
„To je dobra dosetka. Ali, u Parizu su rođeni Francois Villon i Charles Baudelaire. Vladajuća klasa u Beogradu nakon odlaska Turaka bili su panduri i trgovci svinjama, koji su vrbovani od Carigrada, Beča i Petrograda.“
„To je zaista dinamična historija, s toliko prevrata, političkih ubistava, tajnih planova, zavjera.“
„Jedan strani novinar, posle ubistva Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin, kaže da se u beogradskim kafanama stalno kuju zavere, male i velike. Ovaj apisovski duh ostao je i u današnjoj književnoj čaršiji. Nemilosrdan je. Kad čitam ove gadosti koje pišu o meni, setim se kako su Obrenovića i njegovu ženu nakon što su ih ubili, njihova iskasapljena tela bacili na ulicu. Spremio sam im odgovor kakav zaslužuju. Ovde sam se sklonio da završim rukopis. Trebaće mi još mesec dana, ali sam ostao bez novca, pa ću morati u Bordeaux. Tamo ima jedna slobodna sobica na univerziteta gde sam radio kao lektor srpskohrvatskog.“
„Ja mislim da to, oko plaćanja hotela, možemo srediti.“
„Kako?“
Kiš ga je iznenađeno pogledao.
„Ljudi s kojima sam bio juče su filmaši. Veljko Bulajić priprema novi film, u čijem budžetu je lako naći sredstva za to što ti treba. Inače, važniji glumci, pomoćnici redatelja, kamermani odsijedaju u Palaceu.“
Kiš je ćutao, a onda je rekao da je posjetio Krležu, koji se zgražava hajke protiv njega, a onda mu je pričao o svojim predratnim druženjima s revolucionarom Josipom Brozom. Rekao mu je da Kominternin funkcioner nije bio ni intelektualac ni radnik. Ličio je na bonvivana, koji je dolazio sa skupim kolima, elegantnim odijelima i prstenom s dijamantom na lijevoj ruci. Josip Broz je, dok su šetali Zrinjevcem, pozdravljao se sa pristalim zagrebačkim damama. Većinu njih, pisac Gospode Glembajevih, nije poznavao.
„Krleža je topao čovjek, u trenutku mi se činilo da sam pričao s mojim dedom Jakovom. Uz to je bio beskrajno duhovit i mladalački znatiželjan. Naravno, on je i intrigant, kao svi pisci. Malo smo ogovarali Andrića. Smejao se grohotom kad sam mu rekao kako se gospođa Nastić, koja je bila lektor u Stojadinovićevom Vremenu, podsmehivala Andriću, njegovoj opreznosti i konvertitstvu. Jedni su ga zvali fra Ivo, a drugi BSK. To je skraćenica, od Bosanac, Srbin, Katolik.“
„Ipak, vi ste imali mnogo veće probleme s beogradskom čaršijom, nego drugi pisci, Židovi ili dotepenci. Na primjer, Erik Koš ili Meša Selimović. Čini li ti se, ipak, da je u pitanju profesionalna zavist, točnije priroda vašeg dara, obrazovanje, neprilagodljivost raznim kružocima koji su određivali podobnost i hijerarhiju, barem u svojoj generaciji? S druge strane, negativna kampanja nije škodila tiražu i recepciji Grobnice za Borisa Davidoviča.“
„Takva vrsta reklame, makar i negativna, prijala bi piscima poput Mir-Jam ili Mome Kapora.“
„I Ćosić spada u grupu obljubljenih pisaca?“
„Ne, Tolstoj iz Velike Drenove, Otac nacije, izvan je ovih kategorija. Njega moraju voleti svi, najmanji i najveći Srbi. Ja imam nagonski otpor prema tom provincijskom zavereništvu: u meni onda proradi piperska, crnogorska krv, želja za osvetom.“
„Pripremaš polemičku knjigu?“
„Da, jer u Beogradu se ne mogu skloniti. Uvek naletiš na neku kafansku budalu, koja hoće da ti nešto objasni, pouči te.“
Kiš se onda osvrnuo na glavne inspiratore hajke o plagijatu, književnog kritičara Jeremića i pisce Šćepanovića i Bulatovića, beogradske Crnogorce. Još je rekao da su ovi pisci manipulisali s Jeremićem, koji je malograđanski arbiter elegantiarum.
„Oni su toliko podmukli i uporni upravo zbog kompleksa koje su doneli sa sobom iz svojih vukojebina. Taj svet je trajno obeležen klanovskim mentalitetom, odgajan je na epskoj poeziji, i u mirnodopskim vremenima daje najgore ništarije, i ponekog divnog darovitog čoveka, poput Kovača, Pekića, Dada Đurića. Ova moralna šizofrenija tobož najviše prezire osrednjost, kroz definicije „čovjeka“ i „nečovjeka“, a zapravo je okamenjeni mentalitet, pogodan za epsku poeziju i pripovedanje uz ognjište, ali težak, problematičan za moderni književni prosede. Ja sam prikupio puno beležaka vezanih za moje cetinjsko detinjstvo i vreme adolescencije. Pokušao sam nekoliko puta da napišem roman o Cetinju: toj čudnoj mešavini epskog, činovničkog i dekadentnog, koje se formiralo od početka veka, kad su se u toj minijaturnoj prestonici počele graditi ambasade velikih zemalja, stvarati dvor s ministrima, i pohoditi ga belosvetski putopisci, novinari, koji su većinom bili špijuni i botaničari avanturisti. Ali nisam uspeo napraviti ironični odmak, rečenice i opisi likova podsećali su me na patos pripovijedanja mog đeda Jakova i majkine priče koje sam slušao u ranom detinjstvu.“
„Izvinite, morat ću ići. Bilo mi je toliko zanimljivo da sam izgubio osjećaj vremena. Javljam se čim se sretnem s Bulajićem.“
Kastratović je naredni dan pozvao Kiša u sobu s recepcije Hotela Dubrovnik. Pošto nije bilo odgovora krenuo je prema Palaceu, i na ulazu hotela prema recepciji sreo je visokog čovjeka s grmolikom grivom.
„Imam dobre vijesti.“ Prišao mu je šireći ruke. „Bulajić je, pošto sam objasnio situaciju, rekao je da neće biti problema. S obzirom da ima ugovor s upravom hotela lako će pokriti tvoje troškove ovdje. Možete bez brige ostati dok završite rukopis.“
„Zahvalite se Bulajiću, ipak, malo sam razmislio poslije našeg jučerašnjeg susreta. Bilo bi za mene veoma neprijatno da neprijatelji saznaju da sam finansiran iz režimskih fondova. Jedva bi to dočekali, i s obzirom na Bulajićevu reputaciju, svašta još bi izmislili.“
Mijat pomisli da je njegova storija s Kišom, sedam-osam godina poslije izlaska iz štampe Časa anatomije, u kazinu hotela Maestral, još zanimljivija. Jer, s harizmatičnim piscem srio se izvan njegovog ambijenta, biblioteka, kafana, sajmova knjiga. Došao je s rediteljem Milom Đukanovićem, pripit u kazino Hotela Maestral. Jer ga je prijatelj, poslije zajedničkog ljetovanja u hotelu Grand na Cetinju, koji je redovni posjetilac kazina, da mu pravi društvo barem jednu noć.
Doista, ulazak dvojice muškaraca, jednog koji je ličio na engleskog aristokratu iz viktorijanskog vremena, i drugog koji je likom više podsjećao na nekog reditelja s Brodveja ili anarhističkih kružoka iz Bakunjinova doba, ostavio je utisak, ne samo na osoblje kazina, nego i na Talijane, koji su temperamentno na napolitanskom dijalektu, vikali, ljutili se, ili euforično odobravali svako zaustavljanje bijele kuglice od slonove kosti.
Visoki markantni reditelj, s dugim konjskim licem uokvirenim tankom bradom bez brkova, imao je poseban status u kazinu, zbog svojih decentnih, gospodskih manira. Nonšalantno je izvadio iz džepa balu od dvadeset novčanica po sto dolara, i rekao je krupijejki da njemu razmijeni dvjesta dolara u žetonima po jedan dolar, i još joj je dao stotku, i rekao da mu dadne deset žetona u vrijednosti po deset dolara. Onda je desetice tutnuo piscu u ruke.
„Igraćeš samo ‘šanse’, na crveno i crno polje.“ Pokazao mu je rukom na pravougaonik s crvenim i crnim poljem, koji se nalazi s krupijeove strane stola za rulet, gdje treba stavljati žetone. „Pošto dosad nisi igrao rulet, to ti je najjednostavnije. Dobitak je 1:1, to jest, ukoliko potrefiš boju dobijaš onoliko koliko si stavio na „šansu“. Sad pređi na drugu stranu stola, pored krupijea.“
Pisac nije odmah krenuo na drugu stranu stola: od konobara je naručio martel, i sačekao da prođe nekoliko rundi, da prostudira, gdje će se kuglica zaustaviti, na brojeve koji su na crvenom ili crnom polju. Svako malo je pogledivao i reditelja, koji se nije pomjerao, niti je što govorio, osim što bi promuklo izbacio: „mala serija“, „velika serija“ „vićini“, orfaneli“. Kombinacije brojeva, serije, bio je naučio od Ljuba Kobre, Cetinjanina, glavnog krupijea u Metropolu. Onda je, pošto je promašio svaki put, odustajao od kombinacija i igrao maksimum na 8, 12 i 36.
Kišu su žetoni bili kao igračke, koje nemaju novčanu vrijednost. Igrao je nonšalantno, na osjećaj, postavljajući žeton u vrijeme dok kuglica pada na točak ruleta. Poslije dva sata igre dobijao je šezdeset dolara. Onda je napravio pauzu, otišao do šanka, naručio još jedan martel, da bi poizdalje posmatrao režisera kultnih televizijskih serija Televizije Beograd, Ceo život za godinu dana i Kamiondžije. Milo Đukanović je, za razliku od prpošnih Talijana i njihovih pratilja, i dalje ćutao i znojio se. Ljetnja majica mu je bila u goloj vodi. Nije progovorio ni kad bi ponekad pogodio svoj broj, niti kad bi se slonova kuglica zaustavila u drugom sektoru.
Jer, sâm zvuk kuglice dok se vrti unutrašnjim ovalom ruba točka reditelj nije mogao uporediti ni s jednim drugim uzbuđenjem, ni s mladalačkim erotskim vrhuncima s glumicama, u koje je bila zaljubljena cijela nacija. Pobijediti krupijea i kazino nije se mogao mjeriti nikakvim novcem, koji je on ravnodušno vadio i bacao na sto ruleta, i mijenjao ga za žetone. Uostalom reditelj, koji je bio samac, nije znao što bi drugo radio s ogromnim dinarskim honorarima i tantijemama od televizijskih serija. Jer, pored ribarskog broda Pavla Vujisića, njegovog druga iz djetinjstva, s kojim je na Cetinju, prije Drugog svjetskog rata, oko Vladičine bašte i Škrke, igrao žandara i komita, kazino je – nakon rada na scenarijima i snimanjima cjelogodišnjih serija – bilo jedino mjesto u kojemu se relaksirao od svakodnevne rutine s mnoštvom detalja vezanih za snimanje, konflikte s glumcima i producentima.
Reditelj i nije bio pravi kockar: koji će se kladiti na razne bizarnosti, brojeve automobilskih registracija, okušati. Ruletski sto, krupije, igrači, privlačili su ga zbog najviše scenografije: otmjenosti i erosa koji se događa između kockara i onoga što vodi igru. Jer, on se nikad nije okušao u barbutu, blackjacku ili pokeru, mauzi, ni u nekim drugim kockarski igrama.
Kiš je, poslije cjelonoćnog iskustva u kockarnici, pomislio da je ovisnost o kocki ovog finog gospodina, koji ne pije alkohol, ne tuče se u kafanama, i kloni se bulevarske slave, u stvari neka vrsta sadomazohizma, koju je možda imao i Fjodor Mihailovič Dostojevski.
Reditelj je oko pet sati ujutro bio tapiran. S posljednjim žetonima igrao je seriju orfaneli. Na osam brojeva, crvene, 1, 9, 14, 17, i crne, 6, 20, 31, 34, stavio je preostale žetone, a kuglica se zaustavila na broj 18. Onda je tražio od Kiša da mu vrati sto dolara koje mu je dao prije početka igre. Pisac je vratio deset žetona, i reditelj je opet viknuo: „Orfaneli“. Menadžer kazina Boro Bulatović, koji je stojao u vrhu stola, glavnom krupijeu je klimnuo glavom da objavi tri posljednja udarca.
Glavni krupije, omanji dežmenkasti krupije, nalik na Meksikanca, zamijenio je Mijata za stolom, i viknuo: „Three last spins“, tri posljednja okretanja. Kuglica se ponovo, drugi put zaredom, zaustavila na broju osamnaest, crvene boje. Pisac Peščanika, oba puta je na isti broj bio stavio pet žetona na crveno. Dobio je još pedeset dolara: ukupno je bio utržio sto dvadeset dolara. Gledao je pomalo zbunjeno u žetone, i Mijat mu je glavom pokazao blagajnu, gdje će ih zamijeniti za dolare.
Mijat je sačekao ostale igrače da zamijene novac na blagajni, i pozvao reditelja i pisca, na piće u kafeu ispred hotela. Ispred kafea mladi par je plesao uz Ramazzottijevu pjesmu, Terra promessa. Mladić je bio visok, građe vaterpoliste, a djevojka nalik na španske Ciganke. Kiš je pitao Mijata poznaje li djevojku, i pošto je on odmahnuo glavom, sa saučesničkom ironijom okrenuo se prema režiseru, i rekao da ga podsjeća na Lorkinu Soledad Montoyu.
„Kad dođemo drugi put u kazino sâm ću je potražiti, da nam razbije maler. Onda ćemo nas dvojica promijeniti uloge. Obećavam ti da ćemo podeli dobitak.“
„Nije taj predlog bez rezona. Kazino najviše strijepi od amatera, od onih koji prvi put uđu u kazino.“ Uskočio je Mijat. „No, nijeste vi od onih koji će ojaditi kazino, iako bi se na prvi pogled reklo da ste hazarder. Za kazino su opasni igrači poput Mila, kad ih krene. Ali, to se obično događa svake prestupne godine.“
„’Na ovom svetu se može biti samo na gubitku’, rekao bi moj drug Borislav Pekić“.
Dok se trojka iz kazina smjestila na terasi kafea, mladi par koji ih je dočekao s plesom, ustao je i krenuo prema svom autu.
Mijat je naručio dva martela i kafu.
Konobar je reditelju rekao da mu je žao, ali je aparat za kafu isključen .
Ugasio je i Ramazzottijevu muziku s kasetofona.
Mijatu je već bila dojadila Tovićeva nostalgija, prisjećanja na mladost, zavičaj, Beograd, Danila Kiša i Čas anatomije. Prerano je ostario, pomisli. Predao se sjećanjima, a oko njih su, na svakom mjestu, pomiješani strah, bijes i paranoja: u birtijama, na trgovima, u novinskim redakcijama i ministarskim kabinetima.
Glavna vijest, poslije pada Vukovara, bili su hapšenje Mila Dedakovića Jastreba, zapovjednika odbrane Vukovara, i Dobroslava Parage, predsjednika Hrvatske stranke prave, zbog sumnje da su agenti vojne jugoslovenske Kontraobavještajne službe. Zato se dvoumio hoće li pitati Tovića o tome koliko se jugoslovenska vojna služba duboko infiltrirala u vojno-političke strukture Hrvatske, i koliko je njena obavještajna mreža razgranata u medijima, državnoj upravi, u hotelima. Jer, on je, pored novinarskih saznanja, imao privilegovane izvore informacija i spekulacija. Tovićev stranački kolega je Miroslav Tuđman, drugi potpredsjednik Socijaldemokratske stranke Hrvatske, sin se predsjednika države. Šuškalo se da će ga otac, koji je planirao reformu obavještajnog sistema, uskoro postaviti na čelo jedne novoformirane agencije.
Mijat se poslužio i malim lukavstvom da bi ga naveo u dublju priču, preko onoga što ih je obojicu najviše interesovalo.
„Kakvi su trenutno status i ponašanje zagrebačkih Crnogoraca, koji su ovdje došli na školovanje ili preko vojnih struktura? Znatan broj njih je bio vezan za državnu službu, a preko toga vjerovatno i za jugoslovensku Kontraobavještajnu službu.“
„Ima tu svega. Neki su odmah pobjegli u Crnu Goru kad je zagustilo, drugi su se pritajili, a dosta je ovdje formiralo familije i steklo dobar društveni status, i stoga se suprostavlja velikosrpstvu.“ Kastratović je zaustio još nešto kazati, a onda je pogleda na sat. „ Već je dva i pet, a u dva sata sam zakazao sastanak na prvom katu. Hajde sa mnom, da te upoznam s jednim zanimljivim čovjekom. Nikolom Štedulom. On je veoma znatiželjan u vezi Crne Gore. Bit će mu drago da se upozna s tobom, i čuje nešto iz prve ruke.“
Hotel Dubrovnik/2
Ulomak iz romana u nastajanju
TOVIĆ
Putevi novca za oružje, vojnu opremu i drugu logistiku u oslobodilačkim ratovima i revolucijama, u kojima još nijesu stvoreni oficijelni međudržavni kanali, protokoli za birokratsku ili javnu kontrolu, za većinu savremenika sakriveni su u devet jama. Krijumčarski putevi su u stvari zagonetniji i od samih trgovaca, preprodavaca, mešetara, ilegalnih prevoznika, kroz čije ruke prolaze čvrste valute, donešene u kuferima, u bunkerima automobila ili se prebacuju malim putničkim avionima.
U tom lancu, krijumčarenja i ilegalne trgovine, samo je prva ruka, onih koji novac doniraju, lišena dvosmislica, kalkulacija i prijevara. Ostali akteri u transakcijama novca, sklapanju ugovora o prodaji i prijevozu, imaju razne mogućnosti da se „ugrade“, povećaju cijenu prve ruke, najmanje za dvocifreni procenat. Ukoliko je roba deficitarna, i dostavlja se klijentima u neprijateljskom okruženju, u pitanju su i više nego udupljene cifre od nabavne cijene. Tako i oni koji su manje značajni u transportu, podmićivanju carinskih i graničnih vlasti, ogrebu se barem onoliko, koliko u mirnodobskim okolnostima mogu zaraditi za par godina legalnog posla.
Trgovci oružja koji su i pouzdanici glavnog političkog i vojnog vođe, obično se služe logistikom neke strane obavještajne službe, terorističke organizacije, kao i iskustvima bosova u krijumčarenju nafte, cigareta i droge. Ukoliko zaglave u tom poslu, ili u nekoj drugoj malverzaciji, do kraja života ostaće poluanonimni, bez javnih priznanja i odlikovanja. No imena i fotografije nekih zavjerenika i mešetara pojave se u tabloidima, u crnim hronikama, katkad i na naslovnim stranama: i od njih jedni prave romantične robinhudovske likove, a drugi ih demonizuju kao kriminalce, ubice, pse rata.
Na početku rata u Hrvatskoj, stari i novopečeni trgovci oružjem brzo su našli kanale, preko Slovenije i Mađarske, i znatan dio „robe“ prosljeđivali za Bosnu i Hercegovinu, gdje se očekivao napad JNA i srpske paravojske. Oni koji nijesu imali stan u Zagrebu, uglavnom su iznajmljivali sobe, i provodili većinu vremena, u Esplanadi i Interkontinentalu. Najviše u Interkontiju, jer je u hotelu nadomak muzeja Mimara i Hrvatskog narodnog pozorišta, društvo bilo slojevitije. U kazinu hotela zajedno su za stolovima ruleta i u hotelskim barovima, sjedjele noćne dame, šverceri, saradnici domaćih službi i strani obavještajci, novinari, profesionalni kockari, koji su lovili tek pridošle strance, avanturiste, čija su znanja o geografiji, istoriji, samim sukobima u Jugoslaviji, bila mutna i protivrječna.
Hotel Dubrovnik nije imao kazino, i u njemu nijesu odsijedali dopisnici velikih Zapadnih televizija, trgovci oružja iz bivših sovjetskih država, razni hohštapleri i animir dame. Ali, bio je na oku stranih špijuna, jer je hotel na Jelačić placu prva stanica većine emigranata izbjeglih 1945. godine, ili kasnije, u godinama polustoljetne vladavine titoizma. Hrvatska Udba je 1990. godine, jednom broju političkih emigranata, još dok je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija nominalno postojala – na čelu savezne Vlade bio je Hrvat Ante Marković – poslije prvih višestranačkih izbora, na kojima je u Hrvatskoj pobijedila stranka Franja Tuđmana, diskreciono omogućila dolazak, iako su za nekima bile raspisane policijske potjernice, ili su bili na crnoj listi osoba koje je na granicama trebalo uhapsiti, na osnovu sumnji da su kontaktu, ili da su pristupili neprijateljskim emigrantskim organizacijama.
Franjo Tuđman i njegov glavni pouzdanik Josip Manolić, bivši visoki dužnosnik Udbe, vrbovali su Josipa Perkovića, prvog čovjeka hrvatske Službe državne bezbjednosti, poslije čega je krenula još jedna diferencijacija unutar hrvatske Udbe, po političkom i nacionalnom pitanju. Jer sve bezbjednosne službe, civilne i vojne, decenijama su bile ideološki selektovane za odbranu vrijednosti Avnoja, kulta druga Tita, Jugoslovenske narodne armije, bratstva i jedinstva, do 1989. godine kad su nakon Antibirokratske revolucije, njihove centrale u Beogradu, preuzeli srpski nacionalisti.
U međuvremenu, od početka prvih sukoba u proljeće devedeset prve godine, između hrvatske policije i novoformiranog Zbora narodne garde sa Jugoslovenskom narodnom armijom i paravojnim odredima, koje su formirali u mjestima sa većinskim srpskim stanovništvom, naglo se povećao i broj prispjelih hrvatskih emigranata. Stariji emigranti, koji se nijesu prijavili u policijske i vojne postrojbe, kao rakova djeca su se raspršili diljem Hrvatske i Hercegovine, da posjete rodbinu, prijatelje, političke istomišljenike s kojima su održavali tajne kontakte.
U Zagrebu su iznajmili stanove, smjestili se kod svojih rođaka, a imućniji, koji su obično došli na kraće vrijeme, rezervisali su hotele. Najviše ih je odsjelo u Hotel Dubrovnik: jedni su bili fizički slabi, a drugi su slabo poznavali Zagreb. Hotel na Trgu Bana Jelačića, pogodan je i zbog blizine Vladi i Saboru, Ministarstvu vanjskih poslova, Tuškancu i Hrvatskoj matici iseljenika, u koja su odlazili i nepozvani, sačekujući nove još neiskusne funkcionere da im iznesu ideje, uglavnom naivne, a ponekad i korisne.
Starci, koji su 1945. godine, preko Slovenije i Austrije, dospjeli do Sjeverne i Južne Amerike i Australije, u emigraciji su bili izgubili nadu da će, za njihovih života, Hrvatska izboriti državnu samostalnost. Njihova sjećanja zavičaja i onoga sa čim su se susreli 1991. gotovo u svemu su bila nepodudarna: vidjeli su moderne gradove sa širokim bulevarima i višespratnicama, impozantnim kulturnim zdanjima i sportskim stadionima. Njihovi rođaci su govorili strane jezike, vozili su kola njemačke i francuske proizvodnje, živjeli u komfornim stanovima, koji su bili bogatije opremljeni od nekih kuća njihovih sapatnika od Aljaske do Ognjene zemlje.
Većina emigranata je maštala o povratku Hrvatsku nakon što komunisti budu poraženi, i osuđeni za svoje zločine protiv ustaša, domobrana, građanskih političara. Nijesu slutili da će upravo bivšim komunistima, konvertitima, koji su postali funkcioneri nove vladajuće stranke, u čijem imenu je bilo hrvatstvo i demokratija, davati svoje novčane priloge, odvojene od svojih ušteđevina – jedan bivši domobran prodao je i svoju kuću u Kanadi – za obranu od armije, koja je bila zamišljena kao glavni branik odbrane bratstva i jedinstva jugoslovenskih naroda i narodnosti.
Kafe iznad recepcije Hotela Dubrovnik, u produžetku uskog prostora pored šanka, ima još jednu prostoriju od pedesetak kvadrata, koja je odvojena španskim zidom. U većoj prostoriji su dugački pravougaoni stolovi, za razliku od okruglih stolova pored šanka. I klijentela im je drugačija. Na šanku su lokalne ispičuture, čiji je svakodnevni itinerer nepromjenjiv: od Charliea do Buldoga, od Korčule do Kavkaza, i od hotelskog kafea do Gavele. U njihovim dnevnim rutinama, u kojima se prva kava pije u Charliu, kafeu simpatičnog Mirka Brauna, bivšeg fudbalera Dinama, čija je figura godinama sve više nalikovala na statue Bude, nije bilo puno senzacija. U stvari nijesu ni htjeli nešto mijenjati, ni kad bi im se ukazala prilika. Imali su male sinekure, koje su prećutno tolerisane, kao manje zlo, u svojim socijalističkim preduzećima. Jer, kad bi ih primorali ostaviti osam sati u uredu, na portirnici, u javnom lokalu, negativno bi uticali na radni moral ostalih zaposlenih.
Ovi likovi nijesu ni purgeri ni fakini ni redikuli. Većinom su dotepenci koji su brzo skužili zagrebački sleng, manire „ljubim ruke milostiva“, upoznali sve važne face i kultna mjesta na kojima se pojavljuju oni što drže do svog položaja i značaja. Štoviše, iako ih drže kao „niškoristi“, oni su „crne kutije“, koji znaju sve gradske intrige, koje su ponekad duhovite, ali beskorisne, i njima i onima koji ih slušaju.
Mijata Tujovića nijesu zapazili samo kibiceri oko Charliea, recepcioneri i konobari u hotelu Dubrovnik, u kojemu je s prekidima boravio gotovo godinu dana. Aleks Zigman, modni stilista je zime provodio u Milanu a proljeće i jesen u svom stanu Bogovićevoj, početkom oktobra, na terasi Buldoga, rekao je svojoj škvadru iz kafea, da bi se kladio da je atraktivna crnka koja je maločas s Crnogorcem prošla iz Bogovićeve prema Hotelu, manekenka koju je vidio na modnoj reviji Prade, u Palazze di Brera, bivšem jezuitskom kolegiju, i da je reklamirala cipele modne kuće.
Iskusno oko modnog dizajnera primijetilo je, kad je crnokosa mlada žena, izrazito bijelog tena, kakav je zapazio samo kod gruzijskih ljepotica u elitnom moskovskom hotelu Meždunarodnij, nosi Pradine cipele karakterističnog dizajna, s malom petom i zaobljenim vrhom. Taman je bio naumio da ustane i pozdravi ih na talijanskom jeziku, kad je mladi par umjesto da krene prema Cvjetnom trgu, okrenuo se na suprotnu stranu i krenuo prema ulazu Hotela Dubrovnik.
Na samom ulazu u Hotel, od Gajeve ulice, s desne strane od recepcije je kavana sa niskim stolovima i bijelim stolicama s naslonom. Mijat je po navici pogledao prema stolu, za kojim je svaki dan osim nedjeljom, u terminu od jedanaest do jedan popodne sjedjela postarija gospoda, bivši partijski funkcioneri, koji su politički likvidirani u vrijeme Hrvatskog proljeća. Subotom je s njima sjedio i pristali šezdesetogodišnjak, proćelav s krupnim prijatnim crtama lica i ugodnim glasom, koji je posebno bio ljubazan prema visokom Crnogorcu.
Josipa Šentiju, bivšeg dopisnika Televizije Zagreb iz Rima, i urednika u Leksikografskom zavodu, Franjo Tuđman je reaktivirao iz penzije i postavio za direktora novoosnovane Hrvatske informativne agencije. Zato on više nije mogao radnim danima biti nazočan svakodnevnim, gotovo dvodecenijskim sesijama. Ali, subotom bi prvi dolazio, i prelistao Vjesnik prije nego što mu prispije penzionersko društvo. Kadgod bi Šentija zapazio Tujovića između recepcije i ulaznih vrata hotela ustao je, s teškoćom, zbog ukočene lijeve noge koju vuče od djetinjstva, zbog neliječene paralize.
Pjesnik, bivši bokser, koji je više ličio na košarkaša ili atletičara, dojmio se bivšeg novinara i leksikografa, prije dvije godine, na tribini Društva hrvatskih književnika. Četiri crnogorska pisca su govorila o situaciji u Crnoj Gori, neposredno nakon prevrata u Antibirokratskoj revoluciji. Iako je Tujović bio osjetno mlađi od ostale trojice govornika, prispjelih iz Cetinja i Titograda, u govoru se nije služio impresionističkim stilskim figurama i opštim mjestima: precizno je izložio plan Slobodana Miloševića, koji je prihvatio plan Srpske akademije nauka o disoluciji Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, promjeni republičkih granica, usaglašavanja etničkih sa novim državnim granicama. Na tribini u DHK bili su hrvatski disidenti, među njima i Franjo Tuđman, budući nacionalni i državni lider.
Šentija je poslije tribine, otišao s Franjom Tuđmanom na kavu u Malu kavanu, koja je samo dvadesetak metara od Trga Republike broj sedam, na kojemu se nalazi DHK. Leksikograf je budućem državnom poglavaru rekao da je govor mladog Tujovića bio posebno dojmljiv. Tuđman se napravio da nije čuo Šentijino mišljenje i pitao ga je poznaje li najstarijeg učesnika tribine, Jevrema Brkovića, pitoresknu pojavu, sa dugim bijelim perčinom, bradom i malim štapom s okruglom drškom od slonove kosti, i bodežom u futroli.
Tuđman je još rekao da je u Beogradu, čuo od crnogorskih oficira, bezbednjaka, koji su radili s njim, da je mladi razbarušeni pjesnik bio sklon raznim skandalima, i da ga je Udba koristila za provokatora. Zapamtio je i jednu bizarnu intrigu o štapu Nikole Pašića, koji je pjesnik uzeo štap iz kuće gospođe Alimpijević, ljubavnice Rada Pešića, sina najčuvenijeg predsjednika Vlade Srbije. Šentija je rekao da bi priča mogla biti istinita, jer Rade, jedini sin Baje Pešića, kojega je dobio pod starost, bio nadaleko čuven po skandalima, prevarama, između ostaloga i po tome što je bio prodao i nadgrobnu mermernu bistu svog oca Nikole, koju je isklesao Ivan Meštrović.
Šentija je imao emotivnu vezu s Crnogorcima, još od drugog razreda osnovne škole. Čim je naučio ćirilicu, s donje police skancijera – koji Crnogorci zovu ravá – uzeo je, i počeo listati Njegošev Gorski vijenac, koji je bio složen pored Biblije i djela Andrije Kačića Miošića, Razgovor ugodni naroda slovinskoga. Stihove iz Gorskog vijenca o Vuku Mandušiću, kojega Kačić Miošić spominje kao serdara Vučenu Mandušića „od krajine šibenske“, naučio je napamet. Jer, njegov did Stipan bio je predradnik dalmatinskih zidara koji su gradili Carev most preko rijeke Zete, kod Nikšića, nazvanom po svom donatoru ruskom caru Aleksandru Trećem. Stipan Šentija je poslije završetka gradnje mosta 1894. godine, zajedno s ćuskijom, koju je kupio od jednog Rišnjanina, donio i Njegošev Gorski vijenac. Leksikograf je čitajući Kačića Miošića i Njegoša u svojoj ranoj dječačkoj uobrazilji, Crnogorce koji se vjekovima junački odupiru turskoj carevini, zamišljao svojim rođacima. U zrelom dobu je stvorio teoriju o dinarskom tipu, koja se dijelom oslanjala na Dvornikovićevu antropološku karakterologiju o uslovljenosti prostorom. Ključna teza je upravo vjekovni opstanak, žilama za kamen, na posnom bezvodnom tlu Vlaja i Crnogoraca bio presudan za njihovo mentalno oblikovanje: izdržljivost na svake nedaće, te sklonosti imaginaciji, iracionalnostima i avanturizmu. Iz njegovog sela Brznaze više od trista žitelja je otišlo u partizane, i upravo je upoređujući broj boraca i poginulih na Sutjesci 1943. godine, dokazivao da su crnogorske i dalmatinske jedinice bile najelitnija partizanska vojska, koja je na spasila Tita i njegov Vrhovni štab.
Šentijino interesovanje za Crnu Goru i Crnogorce podsticao je i Drago Kastratović Tović, glavna novinska zvijezda Vjesnika u srijedu, najtiražnijeg nedjeljnika u Jugoslaviji, u vrijeme njihovog druženja u Rimu. Kastratović je bio dopisnik i Vjesnika iz Rima i Praga: no, popularnost njegovih tekstova bila mu je otežavajuća okolnost u ideološko-političkoj diferencijaciji u vrijeme Hrvatskog proljeća. Udbine i Partijske komisije nijesu se obazirale na to što je nacionalni Crnogorac, i zabranili su mu kolumnu u VUS-u i javno djelovanje. No, snalažljivi Kastratović, uz lektorske i korektorske poslove u dnevnim novinama, objavljivao je ljubavne romane u Vjesnikovoj ediciji Život, pod pseudonimom Timoty Rashvord, a u revijama Arena, Mila, Auto klub, Astro magazin, potpisivao se kao Drago Tović.
Posljednja novembarska subota prve ratne godine bila je sumračna: nebo je palo na zemlju. Ispod niskih oblaka sipila je sitna kiša, i u hodnicima hotela, posljednjih nekoliko dana otkad je javljeno da je Vukovar pao, nije se čulo žive duše. Utihnuli su ljudski glasovi u hodnicima i kasetofoni u hotelskim sobama izbjeglica iz Vukovara. Samo su se u vrijeme večernjeg Dnevnika HRT čuli glasovi spikera koji su prenosili izjave političara, vojnih zapovjednika, i izvještača koji su se sa bojišta.
Lobi recepcije bio je pust, i Mijat je u kavani, u samom uglu pored šanka primijetio Šentiju i jednog krupnog čovjeka s jakom kosom koja je rasla malo iznad obrva. Nagnuli su se jedan prema drugome, kao da se nešto došaptavaju, iako u njihovoj blizini nije bilo nikoga. Mijat je sio za sto koji je najbliži predvorju recepcije, jer je bio siguran da će Šentija, čim ga ugleda, po običaju, poslije kurtoaznog pozdravljanja, obavezno pitati: „Kako je dolje? Ima li što novo.“
Konobaru je tražio kavu i današnji Vjesnik, koji je i na naslovnoj strani imao dvije fotografije zarobljenih ljudi, mahom staraca, u razrušenom gradu, i bradatih vojnika u četničkim uniformama sa crnom zastavom na kojoj je mrtvačka glava, s tekstom, „S VEROM U BOGA ZA KRALJA I OTADŽBINU“. U legendi ispod slike pisalo je „Četnička paravojska je prilikom defilea kroz razrušeni Vukovar pjevala ‘Slobodane pošalji salate biće mesa klaćemo Hrvate’”.
Mijat je naručio još jedni kavu, i u prelistavanju novina zadržao je pažnju na spoljno-političkoj rubrici, na kojoj su u vrhu stranice bili istaknuti naslovi s fotografijama pape Ivana Pavla Drugog i Hansa-Dietricha Genschera. Papa Poljak i njemački ministar vanjskih poslova su od svih stranaca najčešće citirani strani državnici, jer su obojica bili gorljiviji lobisti za međunarodno priznanje Hrvatske.
„Kako ste mladiću?“, trgnuo je Mijata poznati glas. Šentija i krupni kosmati čovjek bili su na samo dva koraka od njegovog stola.
„Eto, pored ostalog, ja moram još i da upoznajem Crnogorce u Zagrebu“, glas mu je bio promukao, iako se trudio da se doma šaljivo.
„Ovo je Drago Kastratović Tović, moj stari drug. Malo smo vas ogovarali. Čudi me da se dosad niste upoznali.“
„Mislim da sam vas nazreo prije dvije godine na tribini u DHK, ali sam vas isti čas izgubio iz vida“, rekao je Mijat, i srdačno pružio ruku Kastratoviću.
„Da, morao sam brzo otići zbog jedne obaveze, a i nijesam u ljubavi s jednim vašim kolegom.“ Tovićevo crnoputo lice se široko razvuklo u osmijeh koji nije bio kurtoazan. „Ukoliko ste sutra oko podne slobodni rado bih s vama popio piće. U dva sata imam u hotelu zakazan sastanak s gospodinom, koji je nedavno stigao iz inozemstva.“
„Sa zadovoljstvom. U to vrijeme nemam obaveza.“
Mijatu se Tović mnogo više dopao na drugi pogled, pošto su se pozdravili i progovorili prve riječi, nego dok ga je posmatrao kad je sjedio sa Šentijom. Postoji teorija da svaki čovjek ima svog blizanca, i Tović je bio „glava otkinuta“ Rada Golubova, Lipljanina, seoskog frizera i zubara, koji je svojim rođacima nožicama za šišanje ovaca skraćivao perčine i konjskim kliještima vadio krnjatke. Biljeg zavičaja jednostavno je neizbrisiv kod nekih ljudi, kolikogod se iskustvom, obrazovanjem navikama, odmaknu od svog prvog, formativnog socijalnog kruga.
„Onda sutra, ovdje u hotelu, tačno u podne?“ Reče šaljivo novinar, asocirajući na čuveni vestern, u glavnoj ulozi s Garyjem Cooperom.
Mijatu je bilo simpatično Tovićevo miješanje crnogorske i hrvatske ijekavice – Crnogorci kažu „sjutra“ a ne „sutra“ – s zavičajnim vasojevićkim naglaskom.
„ Ja sam sjutra libero, do predveče. Može u podne.“
Mijat se pozdravio s Tovićem, i tek onda se sjetio da mu je nedavno Šentija, u mimogred, ispred Charliea, rekao da je bio s predsjednikom nedavno osnovane Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske, koji je i glavni urednik tjednika Slobodna Hrvatska. Još mu je napomenuo da bi dobro bilo da o recentnoj crnogorskoj situaciji dadne intervju u Kastratovićevom nedjeljniku. No, u narednom susretu Šentija nije pominjao intervju, i tako ga sačuvao od neprilike da ljubaznu odbije ponudu. Jer, Mijatu su „druge tice lećele“. Prostodušnom Sinjaninu nije mogao objašnjavati zbog čega se narednih mjeseci treba kloniti masovnih skupova i javnih medija, jer je htio biti što manje na oku agenata Udbe i Kosa u Zagrebu, koji su se bili pritajili, vjerovatno i u samom hotelu. Takođe je prećutao da je odbio i Denisa Latina, za intervju u jutarnjem programu HRT.
Tović je na sastanak došao pet minuta prije podne. Skidao je kaput i stavljao šešir na čiviluk upravo u času kad je Mijat izašao iz lifta. Novinar je odmah bez uvoda krenuo s pričama iz zavičaja: bio je nostalgičan, prisjećao se djetinjstva u Beranama i prvih objavljenih tekstova u omladinskim listovima u Titogradu. Pričao je anegdote, smiješne, bez podcjenjivanja i zlobe, koji je prirođen mnogim piscima i novinarima, pogotovo s naglašenim provincijskim kompleksima. Njegova neposrednost nije bila proračunata, i nekako je bio mekši, pitomiji, od većine svojih zemljaka poslijeratne generacije koja je, s velikim poletom, nahrupila prema velikim centrima.
I on se, kao i većina mladih Crnogoraca, željnih dokazivanja, otisnuo se prema Beogradu. Upisao je književnost, i već je na drugoj godini studija počeo objavljivati u titogradskim i beogradskim književnim časopisima, Susreti, Vidici, Stvaranje, Život. No, nije se šunjao oko Moskve i Mažestika, u kojima su ordinirali važni Crnogorci, patarice u Partiji, Udbi i diplomatiji, s rezidencijalnim stanovima i vilama na Dedinju i Dorćolu. Mladi crnogorski pjesnici, novinari, kandidati za diplomatiju i Udbu, nametljivo su se pozivali na svoje – stvarne i izmišljene – rođake, narodne heroje, prvoborce, generale, od čijih imena su se zentovali „stari Beograđani“, koji su imali putera na glavi, makar i zbog toga što su u vrijeme okupacije očijukali s nedićevcima, ljotićevcima i četnicima.
Nadobudni Crnogorci su trupačke uskakali i u redakcije dnevnih listova, časopisa, izdavačkih kuća, a u noćnim satima ludovali su u birtijama. Oni raspusniji, koje po svoje nije uzela neka Beograđanka „iz bolje kuće“, zajedno su se opijali s špijunima, kurvama, crnoberzijancima, sitnim švercerima, koji su preprodavali porodično srebro, posljednje ostatke bogastva bivše buržoazije.
Mladi pjesnik i esejista iz Ivangrada, kolikogod je bio korpulentan, fizički jači od pjesnika provokatora koji su psovali Udbu, a onda denuncirali naivne poete i ispičuture, i uvaljivali se na konak kod ucvijeljenih ocvalih udovica, klonio se njihovog društva. Posebno je izbjegavao „Bermudski trougao“, kafane, Pod lipom, Šumatovac i Grmeč, u blizini redakcija Politike, Borbe i Radio Beograda, gdje su zajedno sjedjeli udbaši, kurve i pjesnici, koji su na kafanskim stolovima recitovali Majakovskog i Jesenjina.
Fatalna privlačnost Kastratovića i Zagreba dogodila se u prvom susretu, kad su ga pozvali iz redakcije Globusa, poslije njegove reportaže o beogradskim kafanskim zgodama Tina Ujevića. Zagrebačkim urednicima, koji su očekivali još jednog bahatog Crnogorca, dopala se nepretencioznost mladog pisca i novinara, a njemu svedenost i pravocrtnost zagrebačkih ulica i skladnost dvospratnih zdanja iz doba KundK monarhije. I zagrebačka boemija, lišena bučnosti i raskalašnosti beogradskih birtija više je odgovarala njegovoj prirodi. Posebno ga je privlačio zeleni val, Tuškanac, šuma koja se spušta do samog centra grada, što ga je podsjećao na zašumljeno brdo Jasikovac, koje je nadomak centra Berana, novoimenovanog Ivangrada. Hodao je satima po šumi tražeći Zredišće, stratište na kojemu su spaljivali žene optužene za vještičarenje, koje u Griškoj Vještici opisuje Marija Jurić Zagorka.
Tović je, poput većine ljudi koji su odrastali slušajući u dugim zimskim satima priče postarijih komšija i rođaka o ratovima, junacima, vilama, zduhačima, mitskim precima, izdajama, gdje su govornici maštovito ukrašavali likove i događaje, i sâm je pričao zanimljivo, s pikantnim detaljima, prožetim blagom humornom ironijom, o ljudima za koje je pretpostavljao da ih Mijat poznaje ili da je o drugih za njih čuo. Imao je duge digresije, vraćao se od djetinjstva do beogradskog i zagrebačkog perioda. Pomenuo je i beogradske Cetinjane, dva Pavla, Đonovića i Zorića, koji su ga upoznali s tršavim, dugačkim i tankim mladićem kao lijeska, koji je miješao tipičnu vojvođansku ekavicu s cetinjskim naglaskom. Rekli su mu da je štrkljasti tip sestrić Rista Dragićevića, direktora Istorijskog muzeja, i ljubimac Banja Šaranovića, harizmatičnog profesora književnosti, koji je u Lokandi u svojim ponoćnim eskapadama uvjeravao lokalne boeme da će taj mladi Jevrej, crnogorskog imena i mađarskog prezimena, biti jugoslavenski Marcel Proust.
Dvadeset godina nakon dolaska u Zagreb, Kastratović je s vrata kavane Hotela Palace zapazio Danila Kiša, i umjesto prema Ivanu Salečiću, glavnom scenaristi filma Visoki napon, koji ga je čekao, krenuo je prema stolu u samom uglu, gdje je sjedio pisac. Mahinalno je krenuo prema Kišu, iako se kraičkom oka zapazio da se u taj čas iza njega, na ulazu u kavanu pojavio i reditelj kultnih partizanskih filmova Kozara i Bitka na Neretvi, koji je s njim i Salečićem imao sastanak u vezi novog filma. Veljko Bulajić je angažovao Kastratovića u pripremi većine svojih filmova šezdesetih i sedamdesetih godina. Za film Bitka na Neretvi, razrađivao je dijelove scenarija velikog ratnog spektakla, u kojemu su glumili i Orson Weles, Yul Brynner, Franco Nero, Sergej Bondarčuk, Silva Košćina. Ponovo ga je pozvao za pripremu scenarija filma, Čovjek kojega treba ubiti, da bude pomoćnik Brunu di Geronimu i Ratku Đuroviću, zbog Kastratovićevog smisla za detalje i poznavanja arhaizama crnogorskog jezika.
Reditelju – rođenom u Vilusima kod Nikšića – jezik je bio neobično važno sredstvo za kreiranje likova Šćepana Malog i ostalih Crnogoraca, u skladu sa samim podnebljem u kojemu su snimani kadrovi filma. Naročito mu je bilo stalo da uspije film o tom samozvancu, koji je vladao Crnom Gorom šest godina, predstavljajući se da je ruski car Petar Treći, jer se za razliku od njegovih ratnih filmova, u građenju priče i karaktera više oslanjao na mistične, psihološke i simboličke elemente. Zato je samouvjereno isticao da će Čovjek koga treba ubiti, biti bolji od njegovih ranijih filmova, koji su bili u užoj konkurenciji za američkog Oskara.
Kiš je sumnjičavo pogledao krupnog čovjeka dok mu je prilazio, jer je pomislio da je novinar koji ga traži da dadne izjavu o aferi povezanoj s tobožnjim plagijatom Grobnice za Borisa Davidoviča. Ali, u trenu, čim je progovorio sjetio se Ivangrađanina, kojega je odnekud u Kolarac doveo Pavle Đonović. Pisac je posebno zapamtio tu noć, premda je prošlo više od dvadeset godina, jer je mortus pijan završio u milicijskoj stanici Stari grad, zbog tuče s jednim nasilnikom koji je maltretirao konobara Brančila. Morao je i kod sudije za prekršaje, jer je „liverpulskim poljupcem“, udarcem čelom, povrijedio nos dežmenkastog tipa.
„Dobro došao u Zagreb. Kad si stigao?“
Kastratović je raširio ruke i otvorio dlanove da bi pokazao koliko se raduje susretu.
„Skoro će biti mjesec dana.“
„Nijesam znao, nitko mi nije rekao. Inače bih te potražio.“
„Nisam se ovde eksponirao. Samo par ljudi znaju da sam tu.“
„Koliko još ostaješ? Volio bih da popijemo kavu.“
„Još ne znam. Možemo se videti sutra, izjutra, ako si slobodan. Ovde u kafani imam jutarnji ritual, posle pisanja, pijem kafu i pročitam novine. Posle jedanaest sati.“
„Onda se vidimo sutra“, rekao je Kastratović i krenuo prema stolu za koji je u tom trenutku sio reditelj. Bulajić ga je, prije nego što je naručio kavu, pitao ko je dugački tip s kojim se pozdravio. Još je dodao da ga podsjeća na grofa d’Artagnana, u televizijskoj seriji Četiri musketara. Kastratovića je iznenadila Bulajićeva opaska, i samo kratko rekao da je to Danilo Kiš, jedan od najvažnijih pisaca mlađe generacije. Onda su prešli na analiziranje dijaloga dijelova scenarija filma, u kojima su u krupnom planu Božidarka Frajt i Vanja Drach.
Kiš je sjutradan čekao Kastratovića upravo za stolom gdje je novinar protekli dan sjedio sa filmašima. Pisac je među dugim požućelim prstima držao gitanes, čija je jaka aroma milovala nozdrve novinara, koji je nedavno prestao pušiti. Kiš je nervozno izgasio cigaretu u pepeljari, i prošao rukom kroz kosu.
„Dopada mi se Zagreb. Pravocrtnost ulica i mali trgovi. Birtije u kojima nema galame. Ima dobru mjeru za pristojan život, nema onog balkanskog nereda, ni velegradske strke. Nema puno gradova koji na taj način mogu oblikovati duh pisca kao što je to Zagreb, u primeru Šenoe i Krleže. Ne bih mogao zamisliti Krležu izvan Zagreba.“
„Da, koliko ja znam svi važni pisci koji su vezani za Beograd došli su iz provincije?“
„Samo je Marko Ristić Beograđanin. Crnjanski i Andrić su dođoši, kao što su i pesnici, od Đure Jakšića do Vaska Pope. Istina u mojoj generaciji, oni najvažniji, Bora Pekić, Kovač, Bule, poreklom su iz Crne Gore.“
„Netko je rekao da je Sena i sve važno u Parizu stiglo iz provincije.“
„To je dobra dosetka. Ali, u Parizu su rođeni Francois Villon i Charles Baudelaire. Vladajuća klasa u Beogradu nakon odlaska Turaka bili su panduri i trgovci svinjama, koji su vrbovani od Carigrada, Beča i Petrograda.“
„To je zaista dinamična historija, s toliko prevrata, političkih ubistava, tajnih planova, zavjera.“
„Jedan strani novinar, posle ubistva Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin, kaže da se u beogradskim kafanama stalno kuju zavere, male i velike. Ovaj apisovski duh ostao je i u današnjoj književnoj čaršiji. Nemilosrdan je. Kad čitam ove gadosti koje pišu o meni, setim se kako su Obrenovića i njegovu ženu nakon što su ih ubili, njihova iskasapljena tela bacili na ulicu. Spremio sam im odgovor kakav zaslužuju. Ovde sam se sklonio da završim rukopis. Trebaće mi još mesec dana, ali sam ostao bez novca, pa ću morati u Bordeaux. Tamo ima jedna slobodna sobica na univerziteta gde sam radio kao lektor srpskohrvatskog.“
„Ja mislim da to, oko plaćanja hotela, možemo srediti.“
„Kako?“
Kiš ga je iznenađeno pogledao.
„Ljudi s kojima sam bio juče su filmaši. Veljko Bulajić priprema novi film, u čijem budžetu je lako naći sredstva za to što ti treba. Inače, važniji glumci, pomoćnici redatelja, kamermani odsijedaju u Palaceu.“
Kiš je ćutao, a onda je rekao da je posjetio Krležu, koji se zgražava hajke protiv njega, a onda mu je pričao o svojim predratnim druženjima s revolucionarom Josipom Brozom. Rekao mu je da Kominternin funkcioner nije bio ni intelektualac ni radnik. Ličio je na bonvivana, koji je dolazio sa skupim kolima, elegantnim odijelima i prstenom s dijamantom na lijevoj ruci. Josip Broz je, dok su šetali Zrinjevcem, pozdravljao se sa pristalim zagrebačkim damama. Većinu njih, pisac Gospode Glembajevih, nije poznavao.
„Krleža je topao čovjek, u trenutku mi se činilo da sam pričao s mojim dedom Jakovom. Uz to je bio beskrajno duhovit i mladalački znatiželjan. Naravno, on je i intrigant, kao svi pisci. Malo smo ogovarali Andrića. Smejao se grohotom kad sam mu rekao kako se gospođa Nastić, koja je bila lektor u Stojadinovićevom Vremenu, podsmehivala Andriću, njegovoj opreznosti i konvertitstvu. Jedni su ga zvali fra Ivo, a drugi BSK. To je skraćenica, od Bosanac, Srbin, Katolik.“
„Ipak, vi ste imali mnogo veće probleme s beogradskom čaršijom, nego drugi pisci, Židovi ili dotepenci. Na primjer, Erik Koš ili Meša Selimović. Čini li ti se, ipak, da je u pitanju profesionalna zavist, točnije priroda vašeg dara, obrazovanje, neprilagodljivost raznim kružocima koji su određivali podobnost i hijerarhiju, barem u svojoj generaciji? S druge strane, negativna kampanja nije škodila tiražu i recepciji Grobnice za Borisa Davidoviča.“
„Takva vrsta reklame, makar i negativna, prijala bi piscima poput Mir-Jam ili Mome Kapora.“
„I Ćosić spada u grupu obljubljenih pisaca?“
„Ne, Tolstoj iz Velike Drenove, Otac nacije, izvan je ovih kategorija. Njega moraju voleti svi, najmanji i najveći Srbi. Ja imam nagonski otpor prema tom provincijskom zavereništvu: u meni onda proradi piperska, crnogorska krv, želja za osvetom.“
„Pripremaš polemičku knjigu?“
„Da, jer u Beogradu se ne mogu skloniti. Uvek naletiš na neku kafansku budalu, koja hoće da ti nešto objasni, pouči te.“
Kiš se onda osvrnuo na glavne inspiratore hajke o plagijatu, književnog kritičara Jeremića i pisce Šćepanovića i Bulatovića, beogradske Crnogorce. Još je rekao da su ovi pisci manipulisali s Jeremićem, koji je malograđanski arbiter elegantiarum.
„Oni su toliko podmukli i uporni upravo zbog kompleksa koje su doneli sa sobom iz svojih vukojebina. Taj svet je trajno obeležen klanovskim mentalitetom, odgajan je na epskoj poeziji, i u mirnodopskim vremenima daje najgore ništarije, i ponekog divnog darovitog čoveka, poput Kovača, Pekića, Dada Đurića. Ova moralna šizofrenija tobož najviše prezire osrednjost, kroz definicije „čovjeka“ i „nečovjeka“, a zapravo je okamenjeni mentalitet, pogodan za epsku poeziju i pripovedanje uz ognjište, ali težak, problematičan za moderni književni prosede. Ja sam prikupio puno beležaka vezanih za moje cetinjsko detinjstvo i vreme adolescencije. Pokušao sam nekoliko puta da napišem roman o Cetinju: toj čudnoj mešavini epskog, činovničkog i dekadentnog, koje se formiralo od početka veka, kad su se u toj minijaturnoj prestonici počele graditi ambasade velikih zemalja, stvarati dvor s ministrima, i pohoditi ga belosvetski putopisci, novinari, koji su većinom bili špijuni i botaničari avanturisti. Ali nisam uspeo napraviti ironični odmak, rečenice i opisi likova podsećali su me na patos pripovijedanja mog đeda Jakova i majkine priče koje sam slušao u ranom detinjstvu.“
„Izvinite, morat ću ići. Bilo mi je toliko zanimljivo da sam izgubio osjećaj vremena. Javljam se čim se sretnem s Bulajićem.“
Kastratović je naredni dan pozvao Kiša u sobu s recepcije Hotela Dubrovnik. Pošto nije bilo odgovora krenuo je prema Palaceu, i na ulazu hotela prema recepciji sreo je visokog čovjeka s grmolikom grivom.
„Imam dobre vijesti.“ Prišao mu je šireći ruke. „Bulajić je, pošto sam objasnio situaciju, rekao je da neće biti problema. S obzirom da ima ugovor s upravom hotela lako će pokriti tvoje troškove ovdje. Možete bez brige ostati dok završite rukopis.“
„Zahvalite se Bulajiću, ipak, malo sam razmislio poslije našeg jučerašnjeg susreta. Bilo bi za mene veoma neprijatno da neprijatelji saznaju da sam finansiran iz režimskih fondova. Jedva bi to dočekali, i s obzirom na Bulajićevu reputaciju, svašta još bi izmislili.“
Mijat pomisli da je njegova storija s Kišom, sedam-osam godina poslije izlaska iz štampe Časa anatomije, u kazinu hotela Maestral, još zanimljivija. Jer, s harizmatičnim piscem srio se izvan njegovog ambijenta, biblioteka, kafana, sajmova knjiga. Došao je s rediteljem Milom Đukanovićem, pripit u kazino Hotela Maestral. Jer ga je prijatelj, poslije zajedničkog ljetovanja u hotelu Grand na Cetinju, koji je redovni posjetilac kazina, da mu pravi društvo barem jednu noć.
Doista, ulazak dvojice muškaraca, jednog koji je ličio na engleskog aristokratu iz viktorijanskog vremena, i drugog koji je likom više podsjećao na nekog reditelja s Brodveja ili anarhističkih kružoka iz Bakunjinova doba, ostavio je utisak, ne samo na osoblje kazina, nego i na Talijane, koji su temperamentno na napolitanskom dijalektu, vikali, ljutili se, ili euforično odobravali svako zaustavljanje bijele kuglice od slonove kosti.
Visoki markantni reditelj, s dugim konjskim licem uokvirenim tankom bradom bez brkova, imao je poseban status u kazinu, zbog svojih decentnih, gospodskih manira. Nonšalantno je izvadio iz džepa balu od dvadeset novčanica po sto dolara, i rekao je krupijejki da njemu razmijeni dvjesta dolara u žetonima po jedan dolar, i još joj je dao stotku, i rekao da mu dadne deset žetona u vrijednosti po deset dolara. Onda je desetice tutnuo piscu u ruke.
„Igraćeš samo ‘šanse’, na crveno i crno polje.“ Pokazao mu je rukom na pravougaonik s crvenim i crnim poljem, koji se nalazi s krupijeove strane stola za rulet, gdje treba stavljati žetone. „Pošto dosad nisi igrao rulet, to ti je najjednostavnije. Dobitak je 1:1, to jest, ukoliko potrefiš boju dobijaš onoliko koliko si stavio na „šansu“. Sad pređi na drugu stranu stola, pored krupijea.“
Pisac nije odmah krenuo na drugu stranu stola: od konobara je naručio martel, i sačekao da prođe nekoliko rundi, da prostudira, gdje će se kuglica zaustaviti, na brojeve koji su na crvenom ili crnom polju. Svako malo je pogledivao i reditelja, koji se nije pomjerao, niti je što govorio, osim što bi promuklo izbacio: „mala serija“, „velika serija“ „vićini“, orfaneli“. Kombinacije brojeva, serije, bio je naučio od Ljuba Kobre, Cetinjanina, glavnog krupijea u Metropolu. Onda je, pošto je promašio svaki put, odustajao od kombinacija i igrao maksimum na 8, 12 i 36.
Kišu su žetoni bili kao igračke, koje nemaju novčanu vrijednost. Igrao je nonšalantno, na osjećaj, postavljajući žeton u vrijeme dok kuglica pada na točak ruleta. Poslije dva sata igre dobijao je šezdeset dolara. Onda je napravio pauzu, otišao do šanka, naručio još jedan martel, da bi poizdalje posmatrao režisera kultnih televizijskih serija Televizije Beograd, Ceo život za godinu dana i Kamiondžije. Milo Đukanović je, za razliku od prpošnih Talijana i njihovih pratilja, i dalje ćutao i znojio se. Ljetnja majica mu je bila u goloj vodi. Nije progovorio ni kad bi ponekad pogodio svoj broj, niti kad bi se slonova kuglica zaustavila u drugom sektoru.
Jer, sâm zvuk kuglice dok se vrti unutrašnjim ovalom ruba točka reditelj nije mogao uporediti ni s jednim drugim uzbuđenjem, ni s mladalačkim erotskim vrhuncima s glumicama, u koje je bila zaljubljena cijela nacija. Pobijediti krupijea i kazino nije se mogao mjeriti nikakvim novcem, koji je on ravnodušno vadio i bacao na sto ruleta, i mijenjao ga za žetone. Uostalom reditelj, koji je bio samac, nije znao što bi drugo radio s ogromnim dinarskim honorarima i tantijemama od televizijskih serija. Jer, pored ribarskog broda Pavla Vujisića, njegovog druga iz djetinjstva, s kojim je na Cetinju, prije Drugog svjetskog rata, oko Vladičine bašte i Škrke, igrao žandara i komita, kazino je – nakon rada na scenarijima i snimanjima cjelogodišnjih serija – bilo jedino mjesto u kojemu se relaksirao od svakodnevne rutine s mnoštvom detalja vezanih za snimanje, konflikte s glumcima i producentima.
Reditelj i nije bio pravi kockar: koji će se kladiti na razne bizarnosti, brojeve automobilskih registracija, okušati. Ruletski sto, krupije, igrači, privlačili su ga zbog najviše scenografije: otmjenosti i erosa koji se događa između kockara i onoga što vodi igru. Jer, on se nikad nije okušao u barbutu, blackjacku ili pokeru, mauzi, ni u nekim drugim kockarski igrama.
Kiš je, poslije cjelonoćnog iskustva u kockarnici, pomislio da je ovisnost o kocki ovog finog gospodina, koji ne pije alkohol, ne tuče se u kafanama, i kloni se bulevarske slave, u stvari neka vrsta sadomazohizma, koju je možda imao i Fjodor Mihailovič Dostojevski.
Reditelj je oko pet sati ujutro bio tapiran. S posljednjim žetonima igrao je seriju orfaneli. Na osam brojeva, crvene, 1, 9, 14, 17, i crne, 6, 20, 31, 34, stavio je preostale žetone, a kuglica se zaustavila na broj 18. Onda je tražio od Kiša da mu vrati sto dolara koje mu je dao prije početka igre. Pisac je vratio deset žetona, i reditelj je opet viknuo: „Orfaneli“. Menadžer kazina Boro Bulatović, koji je stojao u vrhu stola, glavnom krupijeu je klimnuo glavom da objavi tri posljednja udarca.
Glavni krupije, omanji dežmenkasti krupije, nalik na Meksikanca, zamijenio je Mijata za stolom, i viknuo: „Three last spins“, tri posljednja okretanja. Kuglica se ponovo, drugi put zaredom, zaustavila na broju osamnaest, crvene boje. Pisac Peščanika, oba puta je na isti broj bio stavio pet žetona na crveno. Dobio je još pedeset dolara: ukupno je bio utržio sto dvadeset dolara. Gledao je pomalo zbunjeno u žetone, i Mijat mu je glavom pokazao blagajnu, gdje će ih zamijeniti za dolare.
Mijat je sačekao ostale igrače da zamijene novac na blagajni, i pozvao reditelja i pisca, na piće u kafeu ispred hotela. Ispred kafea mladi par je plesao uz Ramazzottijevu pjesmu, Terra promessa. Mladić je bio visok, građe vaterpoliste, a djevojka nalik na španske Ciganke. Kiš je pitao Mijata poznaje li djevojku, i pošto je on odmahnuo glavom, sa saučesničkom ironijom okrenuo se prema režiseru, i rekao da ga podsjeća na Lorkinu Soledad Montoyu.
„Kad dođemo drugi put u kazino sâm ću je potražiti, da nam razbije maler. Onda ćemo nas dvojica promijeniti uloge. Obećavam ti da ćemo podeli dobitak.“
„Nije taj predlog bez rezona. Kazino najviše strijepi od amatera, od onih koji prvi put uđu u kazino.“ Uskočio je Mijat. „No, nijeste vi od onih koji će ojaditi kazino, iako bi se na prvi pogled reklo da ste hazarder. Za kazino su opasni igrači poput Mila, kad ih krene. Ali, to se obično događa svake prestupne godine.“
„’Na ovom svetu se može biti samo na gubitku’, rekao bi moj drug Borislav Pekić“.
Dok se trojka iz kazina smjestila na terasi kafea, mladi par koji ih je dočekao s plesom, ustao je i krenuo prema svom autu.
Mijat je naručio dva martela i kafu.
Konobar je reditelju rekao da mu je žao, ali je aparat za kafu isključen .
Ugasio je i Ramazzottijevu muziku s kasetofona.
Mijatu je već bila dojadila Tovićeva nostalgija, prisjećanja na mladost, zavičaj, Beograd, Danila Kiša i Čas anatomije. Prerano je ostario, pomisli. Predao se sjećanjima, a oko njih su, na svakom mjestu, pomiješani strah, bijes i paranoja: u birtijama, na trgovima, u novinskim redakcijama i ministarskim kabinetima.
Glavna vijest, poslije pada Vukovara, bili su hapšenje Mila Dedakovića Jastreba, zapovjednika odbrane Vukovara, i Dobroslava Parage, predsjednika Hrvatske stranke prave, zbog sumnje da su agenti vojne jugoslovenske Kontraobavještajne službe. Zato se dvoumio hoće li pitati Tovića o tome koliko se jugoslovenska vojna služba duboko infiltrirala u vojno-političke strukture Hrvatske, i koliko je njena obavještajna mreža razgranata u medijima, državnoj upravi, u hotelima. Jer, on je, pored novinarskih saznanja, imao privilegovane izvore informacija i spekulacija. Tovićev stranački kolega je Miroslav Tuđman, drugi potpredsjednik Socijaldemokratske stranke Hrvatske, sin se predsjednika države. Šuškalo se da će ga otac, koji je planirao reformu obavještajnog sistema, uskoro postaviti na čelo jedne novoformirane agencije.
Mijat se poslužio i malim lukavstvom da bi ga naveo u dublju priču, preko onoga što ih je obojicu najviše interesovalo.
„Kakvi su trenutno status i ponašanje zagrebačkih Crnogoraca, koji su ovdje došli na školovanje ili preko vojnih struktura? Znatan broj njih je bio vezan za državnu službu, a preko toga vjerovatno i za jugoslovensku Kontraobavještajnu službu.“
„Ima tu svega. Neki su odmah pobjegli u Crnu Goru kad je zagustilo, drugi su se pritajili, a dosta je ovdje formiralo familije i steklo dobar društveni status, i stoga se suprostavlja velikosrpstvu.“ Kastratović je zaustio još nešto kazati, a onda je pogleda na sat. „ Već je dva i pet, a u dva sata sam zakazao sastanak na prvom katu. Hajde sa mnom, da te upoznam s jednim zanimljivim čovjekom. Nikolom Štedulom. On je veoma znatiželjan u vezi Crne Gore. Bit će mu drago da se upozna s tobom, i čuje nešto iz prve ruke.“