Roman nastao iz autoričinih prethodnih knjiga o povijesti Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Fikcionalizacija vremena i likova o kojima je već pisala, tumačeći dokumente. Također, roman o Zagrebu, jedan od rijetkih uspjelih, o vremenima socijalizma i nacionalističkog prevrata, i o jednoj glumačkoj školi. To prije svega drugog. “Inspirirana stvarnim osobama i pričama iz davnina”, napominje autorica, “kao i nekim nedavnim događajima na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, ova je knjiga u potpunosti fikcija”. Naravno da jest fikcija, tako je ispripovijedana i stilizirana, ali u njezine su likove, pogotovo u dvoje-troje glavnih, upisane uspomene na osobe koje su stvarno živjele. Dijelovi pripovijesti načinjeni su od nekih još uvijek živih anegdota, kao u Marinkovićevom “Kiklopu”, najvažnijem romanu o Zagrebu, recimo.
Priču pripovijeda portir koji u vrijeme kad nacionalisti nastupaju biva prijevremeno umirovljen. Krivnja mu je tipično hrvatska: hereditarna ideološka neispravnost, zbog koje je i postao portir. On je kroničar rečene kazališne škole, a istovremeno njezina priča njegov jedini je život.
Dvije su velike figure u povijesti škole, Grom i Vilenik, te tri velika lika u romanu. Uz njih dvojicu još i Uplašena. Njih dvojicu čitatelji će nužno rastvarati i raščaravati u Branka Gavellu i Vladu Habuneka – što, još jednom recimo, ne bi trebalo činiti – ali pripovijesti o hrvatskoj kazališnoj, kulturnoj, društvenoj i političkoj drami i povijesti, redovito su se odvijale kroz sukob dvojice dominantnih protagonista i zastupnika dva suprotstavljena principa. Osim u hrvatskoj književnosti, gdje je postojao jedino Krleža.
Grom je rođeni Zagrepčanin, u čije su podrijetlo, identitet i karakter kao kroz kakvu komičnu hiperbolu upisana sva obilježja, pozitivna i negativna, njegova zagrebaštva. Pritom pravoslavac, ergo vječiti Srbin, ideološki i moralno krajnje nepouzdan, genij kržljavih remek-djela, nasilnik, tvorac i demijurg hrvatskog teatra, općenito. Po svojim osobnim dosezima, izrazito lokalna pojava. Vilenik je apolitični estet, sa završenom trgovačkom akademijom, izvanredno samoobrazovan, francuski đak autodidakt, ozbiljnih protoavangardnih vizija, raskošnog, ali društveno neutjecajnog stvaralačkog dara, europski kazališni autor koji je imao tu nevolju da se rodi u Hrvatskoj. Premda su on i Grom suštinski neprijatelji, međusobno se podržavaju. Jednom kada Grom umre, i Vilenika će nestati iz škole. Po logičnom, provincijskom i hrvatskom principu likvidacije onih koji se pretjerano ističu talentom.
Najuzbudljiviji dio romana pripovijest je o njima dvojici, i o Uplašenoj. Darovita učenica darovitih učitelja, koja, međutim, po neumitnoj logici provincijalne sredine, i škole koja jeuvijek metafora zajednice u kojoj je nastala, završi vrlo loše. Ako bismo baš navrli u svemu tražiti metaforu, Uplašena bi onda bila živa metafora hrvatskog teatra kakvog je stvorio Grom, i kakav živi do danas.
No, Grom umire 1962, odlazi u Damask skoro na geometrijski određenoj polovini romana, i stvarna priča knjige, manje uzbudljiva, premda nikako manje zanimljiva, priča je o njegovoj djeci. Nju Snježana Banović pripovijeda kroz razmrvljene likove i sudbine uglavnom nedovršenih protagonista. Grom, naime, kao ni Krleža, nije za sobom ostavio Gromiće i Krležiće, nego mentalne i emocionalne invalide, poluintelekte, koji će svoje živote i karijere, sve do nacionalističkog preokreta, provoditi u parazitiranju na sudbinama i biografijama velikih učitelja. Moćni i uspješni samo u identificiranju i likvidaciji talenata.
Snježana Banović svoj prvi roman objavljuje kasno u životu. Posljedica je to činjenice da su je spriječili da se bavi onim s čime je započela rano. Romanopisac iz nužde, kao i Slobodan Šnajder. Pritom, vrlo je darovita: umije pripovijedati u efektnim minijaturama, u pričicama, koje zatim narastaju u raskošnu epsku formu, što u čitatelja stvara iluziju da jenjezin roman veći i opsežniji nego što doista jest. Jezično superiorna je skoro cjelokupnoj suvremenoj hrvatskoj prozi. Svaki njezin lik ima svoj jezik i govor. Nije bitno u kojoj su mjeri ti jezici autentično lokalni, jer ona je romanopisac a ne dijalektolog. Bitno je da su svi Snježanini jezici i govori dosljedno stilizirani. Romanopisac uvijek je jezikotvorac, ako jeromanopisac. Snježana Banović to jest.
U jednom času Grom izgovori strašnu rečenicu: “Jebeš talent, hoću tvoju zahvalnost.” I to je, zapravo, sve: mala bijedna kulturica išće i ište zahvalnost, išću je i ištu čak i najdarovitiji njezini učitelji, jer su i oni provincijske hulje.
Majstorija pisca je da retoričkom vatrometu u malo riječi suprotstavi stvarnu genijalnost, a da sve ostane u jeziku. Umije to Snježana. Vilenik tako, opisujući Giraudouxa, kaže: “Stil ovog pisca kojim počinje otkrivanje svijeta za koji niste znali da postoji (…) prešao je preko vaših zgužvanih duša kao glačalo preko presušena rublja.”
Krleža
Veli šutljivi Bard – pisac koji u stvarnosti dopustio je za života suvremenicima da ga re-kreiraju po šablonima svojih sitnih duša – “Sad moram na ručak kod Krležinih, neka mi pomognu sveti Ante i svi sveci, tamo se uvijek jede isto, suha piletina i masni krumpir.” U ritmu i melodiji te strašne, indiskretne rečenice dvije su stvari: već spomenuto jezikotvorno umijeće sa smislom za anegdotu, i vještina da se u efemeriju trača upiše ljudska tragedija. “Suha piletina i masni krumpir”.
Testament
Ovako će Grom pred put u Damask: “Sve je to za posrat! Glumac je bedast, glumice glupe, režiser je jedini maher. Ote mi svi lepo vrit, a ja u neotkrivenu zemlju… Hamlet, treći čin. Niš vas nisam nafčil, mili moji grdi bedaci i mile moje glupe krave!” I nitko ga, kaže pripovjedačica, kojoj govori školski portir, nije više vidio živog. U međuvremenu, šezdesetak godina kasnije, i tridesetak godina po nacionalističkom preokretu, režiser je društveno-politički radnik, kazalište je savršeno nevažno, a glumci i glumice isti su oni Gromovi grdi bedaci i glupe krave. Ostaje, međutim, poneki pisac, rođeni luzer. Snježana Banović, čije riječi odjekuju na sceni ovog romana, premda scene nema, a nema ni glumaca, dok je ona, redateljica, moralno-politički nepodobna. Ali svejedno odjekuje.
Ekran knjige/173
Snježana Banović: Gromova djeca, Fraktura, Zaprešić 2026.
Roman nastao iz autoričinih prethodnih knjiga o povijesti Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Fikcionalizacija vremena i likova o kojima je već pisala, tumačeći dokumente. Također, roman o Zagrebu, jedan od rijetkih uspjelih, o vremenima socijalizma i nacionalističkog prevrata, i o jednoj glumačkoj školi. To prije svega drugog. “Inspirirana stvarnim osobama i pričama iz davnina”, napominje autorica, “kao i nekim nedavnim događajima na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, ova je knjiga u potpunosti fikcija”. Naravno da jest fikcija, tako je ispripovijedana i stilizirana, ali u njezine su likove, pogotovo u dvoje-troje glavnih, upisane uspomene na osobe koje su stvarno živjele. Dijelovi pripovijesti načinjeni su od nekih još uvijek živih anegdota, kao u Marinkovićevom “Kiklopu”, najvažnijem romanu o Zagrebu, recimo.
Priču pripovijeda portir koji u vrijeme kad nacionalisti nastupaju biva prijevremeno umirovljen. Krivnja mu je tipično hrvatska: hereditarna ideološka neispravnost, zbog koje je i postao portir. On je kroničar rečene kazališne škole, a istovremeno njezina priča njegov jedini je život.
Dvije su velike figure u povijesti škole, Grom i Vilenik, te tri velika lika u romanu. Uz njih dvojicu još i Uplašena. Njih dvojicu čitatelji će nužno rastvarati i raščaravati u Branka Gavellu i Vladu Habuneka – što, još jednom recimo, ne bi trebalo činiti – ali pripovijesti o hrvatskoj kazališnoj, kulturnoj, društvenoj i političkoj drami i povijesti, redovito su se odvijale kroz sukob dvojice dominantnih protagonista i zastupnika dva suprotstavljena principa. Osim u hrvatskoj književnosti, gdje je postojao jedino Krleža.
Grom je rođeni Zagrepčanin, u čije su podrijetlo, identitet i karakter kao kroz kakvu komičnu hiperbolu upisana sva obilježja, pozitivna i negativna, njegova zagrebaštva. Pritom pravoslavac, ergo vječiti Srbin, ideološki i moralno krajnje nepouzdan, genij kržljavih remek-djela, nasilnik, tvorac i demijurg hrvatskog teatra, općenito. Po svojim osobnim dosezima, izrazito lokalna pojava. Vilenik je apolitični estet, sa završenom trgovačkom akademijom, izvanredno samoobrazovan, francuski đak autodidakt, ozbiljnih protoavangardnih vizija, raskošnog, ali društveno neutjecajnog stvaralačkog dara, europski kazališni autor koji je imao tu nevolju da se rodi u Hrvatskoj. Premda su on i Grom suštinski neprijatelji, međusobno se podržavaju. Jednom kada Grom umre, i Vilenika će nestati iz škole. Po logičnom, provincijskom i hrvatskom principu likvidacije onih koji se pretjerano ističu talentom.
Najuzbudljiviji dio romana pripovijest je o njima dvojici, i o Uplašenoj. Darovita učenica darovitih učitelja, koja, međutim, po neumitnoj logici provincijalne sredine, i škole koja jeuvijek metafora zajednice u kojoj je nastala, završi vrlo loše. Ako bismo baš navrli u svemu tražiti metaforu, Uplašena bi onda bila živa metafora hrvatskog teatra kakvog je stvorio Grom, i kakav živi do danas.
No, Grom umire 1962, odlazi u Damask skoro na geometrijski određenoj polovini romana, i stvarna priča knjige, manje uzbudljiva, premda nikako manje zanimljiva, priča je o njegovoj djeci. Nju Snježana Banović pripovijeda kroz razmrvljene likove i sudbine uglavnom nedovršenih protagonista. Grom, naime, kao ni Krleža, nije za sobom ostavio Gromiće i Krležiće, nego mentalne i emocionalne invalide, poluintelekte, koji će svoje živote i karijere, sve do nacionalističkog preokreta, provoditi u parazitiranju na sudbinama i biografijama velikih učitelja. Moćni i uspješni samo u identificiranju i likvidaciji talenata.
Snježana Banović svoj prvi roman objavljuje kasno u životu. Posljedica je to činjenice da su je spriječili da se bavi onim s čime je započela rano. Romanopisac iz nužde, kao i Slobodan Šnajder. Pritom, vrlo je darovita: umije pripovijedati u efektnim minijaturama, u pričicama, koje zatim narastaju u raskošnu epsku formu, što u čitatelja stvara iluziju da jenjezin roman veći i opsežniji nego što doista jest. Jezično superiorna je skoro cjelokupnoj suvremenoj hrvatskoj prozi. Svaki njezin lik ima svoj jezik i govor. Nije bitno u kojoj su mjeri ti jezici autentično lokalni, jer ona je romanopisac a ne dijalektolog. Bitno je da su svi Snježanini jezici i govori dosljedno stilizirani. Romanopisac uvijek je jezikotvorac, ako jeromanopisac. Snježana Banović to jest.
U jednom času Grom izgovori strašnu rečenicu: “Jebeš talent, hoću tvoju zahvalnost.” I to je, zapravo, sve: mala bijedna kulturica išće i ište zahvalnost, išću je i ištu čak i najdarovitiji njezini učitelji, jer su i oni provincijske hulje.
Majstorija pisca je da retoričkom vatrometu u malo riječi suprotstavi stvarnu genijalnost, a da sve ostane u jeziku. Umije to Snježana. Vilenik tako, opisujući Giraudouxa, kaže: “Stil ovog pisca kojim počinje otkrivanje svijeta za koji niste znali da postoji (…) prešao je preko vaših zgužvanih duša kao glačalo preko presušena rublja.”
Krleža
Veli šutljivi Bard – pisac koji u stvarnosti dopustio je za života suvremenicima da ga re-kreiraju po šablonima svojih sitnih duša – “Sad moram na ručak kod Krležinih, neka mi pomognu sveti Ante i svi sveci, tamo se uvijek jede isto, suha piletina i masni krumpir.” U ritmu i melodiji te strašne, indiskretne rečenice dvije su stvari: već spomenuto jezikotvorno umijeće sa smislom za anegdotu, i vještina da se u efemeriju trača upiše ljudska tragedija. “Suha piletina i masni krumpir”.
Testament
Ovako će Grom pred put u Damask: “Sve je to za posrat! Glumac je bedast, glumice glupe, režiser je jedini maher. Ote mi svi lepo vrit, a ja u neotkrivenu zemlju… Hamlet, treći čin. Niš vas nisam nafčil, mili moji grdi bedaci i mile moje glupe krave!” I nitko ga, kaže pripovjedačica, kojoj govori školski portir, nije više vidio živog. U međuvremenu, šezdesetak godina kasnije, i tridesetak godina po nacionalističkom preokretu, režiser je društveno-politički radnik, kazalište je savršeno nevažno, a glumci i glumice isti su oni Gromovi grdi bedaci i glupe krave. Ostaje, međutim, poneki pisac, rođeni luzer. Snježana Banović, čije riječi odjekuju na sceni ovog romana, premda scene nema, a nema ni glumaca, dok je ona, redateljica, moralno-politički nepodobna. Ali svejedno odjekuje.