William Saroyan: Zovem se Aram, Stih, Zagreb 2005.
Bila je to knjiga koju sam u trećem i četvrtom razredu gimnazije školskim drugovima i drugaricama poklanjao za rođendane. U ta doba rođendani su se slavili i bili su skoro svakodnevni. Vrijeme je prolazilo sporo, godine su se nizale kao odlikovanja, u budućnost se hrlilo kao automobilom u opasnu okuku, bez usporavanja i vedro, bez ikakvog straha pred onim što ona donosi. Izdanje bilo je kanonsko: beogradska edicija Reč i misao, crvena knjižica, prevoditelj Radivoj Dinić. Jedan od onih prijevoda, objavljenih u bezbroj izdanja, koji su formirali imaginaciju više međusobno udaljenih naraštaja, od generacije koja je desetak godina nakon rata izlazila iz mentalnih okova staljinizma, sve do posljednjih naraštaja pred novi rat. Izdanja biblioteke Reč i misao jedva da su bila skuplja od dnevnih novina, bilo ih je u svim knjižarama, ja sam ih kupovao kod Stipe, u Svjetlosti, nakupovao sam barem pedesetak komada, za pedesetak djevojačkih i dječačkih rođendana. Na svakom sam pisao posvetu, pa je vjerojatno da i danas u ponekoj sarajevskoj kućnoj biblioteci, ili širom svijeta, gdje raseljen živi tadašnji moj svijet, sačuvanih ima tih Arama.
Dvadesetak godina kasnije, u izdanju naklade Stih i u prijevodu te s pogovorom Hrvojke Kostelić Swift, u tvrdom uvezu, izlazi prvo hrvatsko izdanje knjige. Kupujem ga i čitam zbog poravnavanja računa s vlastitom prošlošću, nagovaram ljude s kojima se tada susrećem da čitaju Arama, ali čini mi se uzalud. Knjige se više ne poklanjaju, rođendani se ne slave. Jedan od prethodno formativno najvažnijih tekstova (i) hrvatske suvremene književne kulture, pa tako i samog hrvatskog jezika, prolazi ugluho. Toliko gluho da nitko nije ni primijetio da je Aramov izdavač Ante Kostelić, a da je knjigu prevela Janičina i Ivičina polusestra. Barem to je mogao biti povod da novoprevedenog Arama netko pročita.
Američku književnost prelazili smo u tri koraka, kroz tri lika s kojim smo se snažno identificirali: Tom Sawyer, Aram Garoghlanian, Holden Caulfield. Pisci: Mark Twain, William Saroyan, J. D. Salinger. Teme: avantura, obitelj, ludilo (pubertet). Od tri knjige triju pisaca i njihovih glavnih junaka (uvelike autobiografskih, naravno) “Zovem se Aram” jedina je u međuvremenu skrajnuta, a njezin pisac skoro pa zaboravljen. Objašnjenja nema.
William Saroyan u istom se gradu rodio i umro: 1908. – 1981, Fresno, California. Premda je bio rođeni Amerikanac, i premda njegovo djelo je ikonično američko, on je zapravo migrantski pisac, pisac drugih i drukčijih. “Zovem se Aram” urnebesno je duhovita, ganutljiva i sveobuzimajuća kratkopričaška saga o armenskoj obitelji na zapadnoj obali Sjedinjenih Američkih Država, saga o epskom i folklornom duhu dječakova podrijetla, o paradoksu istovremenog pripadanja i nepripadanja, o tankoj i prolaznoj granici između zbilje i bajke, o životu kao odistinskom i neponovljivom čudu. Mnogo kasnije ćemo se u životu s oduševljenjem obratiti američkim književnim minimalistima, najprije Raymondu Carveru, nalazeći u njihovim kratkim pričama forme vlastitog života i svijeta, pa ćemo u Altmanovim “Kratkim rezovima”, a onda i u ponekoj televizijskoj seriji iz dvijetisućitih, nalaziti kako se karverovski svjetovi, ili svjetovi Flannery O’Connor i Lucije Berlin, iz teksta vraćaju u slike, pa ćemo na kraju doživjeti i da Alice Munro bude čašćena Nobelovom nagradom, što ćemo, uza sve ostalo i uza svoje oduševljenje pričama velike kanadske pripovjedačice, doživjeti kao priznanje jednome načinu pisanja i pripovijedanja, koji se obično imenuje minimalizmom, a koji bismo mogli prispodobiti metaforom kupea u vlaku, u kojem se ukratko, između dvije stanice, trebaju ispričati cijeli životi, ali ćemo u tom vremenu smetnuti s uma ono što je, ako mi je dopušteno primijetiti, s uma smetnula i američka književnost, tojest njezini veliki tumači, a to je da je sve to započelo s – Williamom Saroyanom. Slobodno me nazovite neznalicom i ignorantnom, ali svi su oni izašli ispod čarobnoga Saroyanova plašta.
Saroyan bio je sin armenskih izbjeglica iz Otomanskog imperija. Otac mu je bio armenski crkveni propovjednik. Umro je kad su dječaku bile tri godine, nakon čega su dječaka, skupa s bratom i sestrom, smjestili u sirotište, dok im se mati ne snađe. Obitelj se ponovo okupila čim je majka našla posao u tvornici limenki u Fresnu. Taj ushit preporađanja, prisutnosti, živoga života, najveće je, a ujedno i sasvim neobjašnjivo čudo knjige “Zovem se Aram”, koje nas je nosilo dok smo je neke 1983. čitali kao djeca socijalizma, u prijevodu Radivoja Dinića, ali koje mogu osjetiti i oni koji, četrdesetak godina kasnije, kao djeca nekog drugog doba, budu čitali prijevod Hrvojke Kostelić. Nešto je u tom ludom radovanju naprosto besmrtno, u tom apsurdističkom, neobuzdanom humoru sveopće sarojanovske apokalipse, u tom smijehu s kraja svijeta…
Murad
On je Aramov rođak. Jednom je tako, dobro li se sjećam, ukrao konja, a njemu, Aramu, tada je u pamet došlo da to možda i nije krađa. Jer kako krađa može biti ako se konj ukrade samo zbog jahanja? Ili kako čovjek može ukrasti nešto za čim je tako lud, kao što su njih dvojica ludi za konjima? Ne možeš ukrasti ono što ti po tvom ludilu pripada, upamtio sam iz te epizode Murada i Arama. Poslije u životu nisam krao, ali mi je pripadalo mnogo toga što nisam posjedovao. Umijeće da ti pripada ono što ne posjeduješ, i da baš nikakvih problema nemaš s tim što to ne posjeduješ, nauči se iz knjige “Zovem se Aram”.
Prva rečenica
Upitate li me za najdražu prvu rečenicu neke knjige, neću vam moći odgovoriti. Mnogo je takvih prvih rečenica koje su se utisnule u naše živote, Andrićevih, Krležinih, Ćopićevih, Salingerovih, Hemingwayevih, Tolstojevih, Čehovljevih, ali među njima svakako je i Saroyanova, u prijevodu Radivoja Dinića, koja ovako glasi: “Jednoga od minulih dobrih dana kada sam imao devet godina i kada je svet bio pun veličanstvenosti kakve su se samo mogle zamisliti, i kada je život još bio čaroban i tajanstven san, moj rođak Murad, koga su svi osim mene smatrali ludim, dođe u četiri sata ujutru pred našu kuću i probudi me lupajući na prozor moje sobe.”
Ekran, knjige/170
William Saroyan: Zovem se Aram, Stih, Zagreb 2005.
Bila je to knjiga koju sam u trećem i četvrtom razredu gimnazije školskim drugovima i drugaricama poklanjao za rođendane. U ta doba rođendani su se slavili i bili su skoro svakodnevni. Vrijeme je prolazilo sporo, godine su se nizale kao odlikovanja, u budućnost se hrlilo kao automobilom u opasnu okuku, bez usporavanja i vedro, bez ikakvog straha pred onim što ona donosi. Izdanje bilo je kanonsko: beogradska edicija Reč i misao, crvena knjižica, prevoditelj Radivoj Dinić. Jedan od onih prijevoda, objavljenih u bezbroj izdanja, koji su formirali imaginaciju više međusobno udaljenih naraštaja, od generacije koja je desetak godina nakon rata izlazila iz mentalnih okova staljinizma, sve do posljednjih naraštaja pred novi rat. Izdanja biblioteke Reč i misao jedva da su bila skuplja od dnevnih novina, bilo ih je u svim knjižarama, ja sam ih kupovao kod Stipe, u Svjetlosti, nakupovao sam barem pedesetak komada, za pedesetak djevojačkih i dječačkih rođendana. Na svakom sam pisao posvetu, pa je vjerojatno da i danas u ponekoj sarajevskoj kućnoj biblioteci, ili širom svijeta, gdje raseljen živi tadašnji moj svijet, sačuvanih ima tih Arama.
Dvadesetak godina kasnije, u izdanju naklade Stih i u prijevodu te s pogovorom Hrvojke Kostelić Swift, u tvrdom uvezu, izlazi prvo hrvatsko izdanje knjige. Kupujem ga i čitam zbog poravnavanja računa s vlastitom prošlošću, nagovaram ljude s kojima se tada susrećem da čitaju Arama, ali čini mi se uzalud. Knjige se više ne poklanjaju, rođendani se ne slave. Jedan od prethodno formativno najvažnijih tekstova (i) hrvatske suvremene književne kulture, pa tako i samog hrvatskog jezika, prolazi ugluho. Toliko gluho da nitko nije ni primijetio da je Aramov izdavač Ante Kostelić, a da je knjigu prevela Janičina i Ivičina polusestra. Barem to je mogao biti povod da novoprevedenog Arama netko pročita.
Američku književnost prelazili smo u tri koraka, kroz tri lika s kojim smo se snažno identificirali: Tom Sawyer, Aram Garoghlanian, Holden Caulfield. Pisci: Mark Twain, William Saroyan, J. D. Salinger. Teme: avantura, obitelj, ludilo (pubertet). Od tri knjige triju pisaca i njihovih glavnih junaka (uvelike autobiografskih, naravno) “Zovem se Aram” jedina je u međuvremenu skrajnuta, a njezin pisac skoro pa zaboravljen. Objašnjenja nema.
William Saroyan u istom se gradu rodio i umro: 1908. – 1981, Fresno, California. Premda je bio rođeni Amerikanac, i premda njegovo djelo je ikonično američko, on je zapravo migrantski pisac, pisac drugih i drukčijih. “Zovem se Aram” urnebesno je duhovita, ganutljiva i sveobuzimajuća kratkopričaška saga o armenskoj obitelji na zapadnoj obali Sjedinjenih Američkih Država, saga o epskom i folklornom duhu dječakova podrijetla, o paradoksu istovremenog pripadanja i nepripadanja, o tankoj i prolaznoj granici između zbilje i bajke, o životu kao odistinskom i neponovljivom čudu. Mnogo kasnije ćemo se u životu s oduševljenjem obratiti američkim književnim minimalistima, najprije Raymondu Carveru, nalazeći u njihovim kratkim pričama forme vlastitog života i svijeta, pa ćemo u Altmanovim “Kratkim rezovima”, a onda i u ponekoj televizijskoj seriji iz dvijetisućitih, nalaziti kako se karverovski svjetovi, ili svjetovi Flannery O’Connor i Lucije Berlin, iz teksta vraćaju u slike, pa ćemo na kraju doživjeti i da Alice Munro bude čašćena Nobelovom nagradom, što ćemo, uza sve ostalo i uza svoje oduševljenje pričama velike kanadske pripovjedačice, doživjeti kao priznanje jednome načinu pisanja i pripovijedanja, koji se obično imenuje minimalizmom, a koji bismo mogli prispodobiti metaforom kupea u vlaku, u kojem se ukratko, između dvije stanice, trebaju ispričati cijeli životi, ali ćemo u tom vremenu smetnuti s uma ono što je, ako mi je dopušteno primijetiti, s uma smetnula i američka književnost, tojest njezini veliki tumači, a to je da je sve to započelo s – Williamom Saroyanom. Slobodno me nazovite neznalicom i ignorantnom, ali svi su oni izašli ispod čarobnoga Saroyanova plašta.
Saroyan bio je sin armenskih izbjeglica iz Otomanskog imperija. Otac mu je bio armenski crkveni propovjednik. Umro je kad su dječaku bile tri godine, nakon čega su dječaka, skupa s bratom i sestrom, smjestili u sirotište, dok im se mati ne snađe. Obitelj se ponovo okupila čim je majka našla posao u tvornici limenki u Fresnu. Taj ushit preporađanja, prisutnosti, živoga života, najveće je, a ujedno i sasvim neobjašnjivo čudo knjige “Zovem se Aram”, koje nas je nosilo dok smo je neke 1983. čitali kao djeca socijalizma, u prijevodu Radivoja Dinića, ali koje mogu osjetiti i oni koji, četrdesetak godina kasnije, kao djeca nekog drugog doba, budu čitali prijevod Hrvojke Kostelić. Nešto je u tom ludom radovanju naprosto besmrtno, u tom apsurdističkom, neobuzdanom humoru sveopće sarojanovske apokalipse, u tom smijehu s kraja svijeta…
Murad
On je Aramov rođak. Jednom je tako, dobro li se sjećam, ukrao konja, a njemu, Aramu, tada je u pamet došlo da to možda i nije krađa. Jer kako krađa može biti ako se konj ukrade samo zbog jahanja? Ili kako čovjek može ukrasti nešto za čim je tako lud, kao što su njih dvojica ludi za konjima? Ne možeš ukrasti ono što ti po tvom ludilu pripada, upamtio sam iz te epizode Murada i Arama. Poslije u životu nisam krao, ali mi je pripadalo mnogo toga što nisam posjedovao. Umijeće da ti pripada ono što ne posjeduješ, i da baš nikakvih problema nemaš s tim što to ne posjeduješ, nauči se iz knjige “Zovem se Aram”.
Prva rečenica
Upitate li me za najdražu prvu rečenicu neke knjige, neću vam moći odgovoriti. Mnogo je takvih prvih rečenica koje su se utisnule u naše živote, Andrićevih, Krležinih, Ćopićevih, Salingerovih, Hemingwayevih, Tolstojevih, Čehovljevih, ali među njima svakako je i Saroyanova, u prijevodu Radivoja Dinića, koja ovako glasi: “Jednoga od minulih dobrih dana kada sam imao devet godina i kada je svet bio pun veličanstvenosti kakve su se samo mogle zamisliti, i kada je život još bio čaroban i tajanstven san, moj rođak Murad, koga su svi osim mene smatrali ludim, dođe u četiri sata ujutru pred našu kuću i probudi me lupajući na prozor moje sobe.”