Sarajevo i Bosna su, draga gospođo, dvije moje vječno otvorene rane
U jesen te 2003. godine cijena četvornog metra stambenog prostora u Zagrebu je između 1000 i 1300 eura. Stanovi, rezidencije, apartmani s pogledom na svijet o kojima Edo govori, živo mi ih predstavlja i crta, domećući priče o povijesti svakog od ponuđenih mi života i svjetova, u ne koštaju više od toga. Rat je već odavno iza nas, Tuđman već treću jesen počiva pod kosom mirogojskom pločom, a Hrvatska Europi nije više onako antipatična diktatorska zemljica s ružnom biografijom iz Drugoga svjetskog rata, kakva je do jučer bila, pa su zbog svega toga i stambeni krediti mnogo povoljniji nego ranije. Osim toga, i ja sam ubrzo nakon 3. siječnja 2000. godine prešao u Pavićevu korporaciju. Daleko sam od najbolje plaćenih u njegovim novinama, ali honorar mi je barem dvostruko veći od prosječne hrvatske plaće, a kada se tome pribroje novci koje još uvijek zarađujem pišući za novine u Sloveniji, Srbiji i Bosni, kao i ono što mi pristigne od knjiga, ispada da bih mogao dići kredit za najljepšu od Edinih rezidencija, stan od stotinjak kvadrata na vrhu jedne modernističke vile, s istom tolikom terasom i pogledom na tornjeve katedrale i grad, a ta taj kredit i ne osjetim. Ustvari, mogao bi dići još jedan kredit: za uređivanje i opremu stana i za novi auto!
To su, dakle, trenuci, u jesen 2003. kada zarađujem više nego ikad. Prihodi će mi, ako dobro pamtim, rasti sve do 2008, nakon čega najprije nestaju honorari iz regije, a onda se i sve drugo pomalo topi, ali ako na stvari gledam iz ovih dalekih daljina i iz sigurnosti koju donosi vrijeme u kojem sve je prošlost, jasno je da sam u ono vrijeme kad smo razgovarali u toj kaptolskoj konobi u koju su neprestano ulazili i iz nje izlazili muškarci različitih godina u crnim košuljama i s bijelim rimskomkolarima, mogao podići ta dva kredita i u međuvremenu ih bez previše muke i stiskanja otplatiti. I mogao sam stanovati u rezidenciji na vrhu jedne zagrebačke modernističke ljepotice, ispijati negroni i zveckati ledom na terasi s pogledom na tornjeve koji se urušavaju. Mogao sam napisati roman o nama i mogao sam ga ispratiti lijepom sentimentalnom posvetom Edi Murtiću. Vidim se, evo sad, kako u predprvomajski sumrak sjedim na sofi u našem salonu, s pogledom na staklenu stijenu iza koje se više katedrala i grad. Za leđima mi je veliko Edino ulje na platnu – obećao je te večeri u konobi da će mi pokloniti sliku za useljenje! – Ana u prolazu zastaje, pa me zabrinuto pita zašto sam neraspoložen. Nisam neraspoložen govorim joj, nego mislim o tome kako sam pomislio da Edo Murtić nije normalan kad mi je predložio da kupim ovaj stan. I o tome mislim da sam ga, možda, i kupio samo da njega ne razočaram. Inače bismo sad stanovali negdje u Novom Zagrebu, u stanu koji bi bio barem dvostruko manji. I tamo bi nam bilo dobro, kaže Ana, sretna što nikakvo zlo nije u pitanju.
U tom stanu, koji je za nas dvoje vjerojatno i prevelik, i već nas pomalo brinu troškovi i mjesečne komunalije, živimo tako punih dvadeset godina nakon smrti Ede Murtića. Od vremena kad sam se tu uselio – a bilo je to polovinom listopada 2003. – u Zagrebu sam se počeo ukorijenjivati. Pomiren s poviješću koja nas je sve zadesila, kao i s vlastitim životom, uključujući sve njegove zablude, naivnosti i lakomislenosti, svoj književni opus podijelio sam na dva dijela. Prvi, koji završava s novelom “Buick Rivera”, i kojem od proznih djela još pripadaju “Sarajevski marlboro”, “Karivani” i “Mama Leone”, koncentriran je na Sarajevo i na Bosnu. Drugi, koji otvara taj kontroverzni roman, koji mi je nanio ozbiljnu socijalnu reputacijsku štetu, naslova “Ruta Tannenbaum” posljednja je moja knjiga rata i gnjeva. Ali njome započinje moja zagrebačka i hrvatska faza. Između, kao kakav monumentalni graničnik, stoje “Dvori od oraha”. Kako doživljavate taj svoj tematski rez i prijelaz?, pitaju me u intervjuu na HRT-u, u povodu velike srednjoeuropske nagrade Vilenica, kojom sam čašćen u jesen 2024.
Pazite, odgovaram, nije tu samo riječ o književnoj temi, niti o tome gdje se, na kojem mjestu, u koje vrijeme ili u kojemu gradu i zemlji odvija radnja mojih romana, pripovjetki i dramskih komada. Ne radi se tu samo o tekstu, radi se o životu! Kada sam se 1993. preselio u Zagreb, ja sam još neko vrijeme boravio u čistilištu. To je potrajalo i cijelo desetljeće: nisam znao ni gdje sam, ni gdje ću sutra biti. Kao svi ti nesretnici, a vi ih oko sebe viđate na tisuće, koje pomalo i nekorektno zovemo migrantima, ljudi iz Azije, Afrike, Ukrajine, ili ti nesretni Palestinci, tako sam bio razapet između onoga što jesam i što kanim postati, ali i između onoga gdje fizički boravim i gdje prebiva moja duša. Bio sam u Zagrebu, tu među vama, viđali ste me kao što me i danas viđate, razgovarali smo kao što i danas razgovaramo, ali moja duša u to je vrijeme bivala tamo gdje nisam ja. Moja duša je bila u Bosni i u Sarajevu. Živio sam i razmišljao od danas do sutra, ili od mjeseca do mjeseca. Najdalje bilo je: godina unaprijed! Sve što je bilo više od toga, za mene bilo je tuđe, daleko, nezamislivo. Po prilici onako kako čovjeku djeluje vrijeme u kojem ga više neće biti. Naime, moja budućnost bila je ucijenjena time što sam je gotovo fanatično projicirao na mjesto s kojeg sam, ovako ili onako, protjeran, i u vrijeme koje je neumitno prošlo. I pazite, ključna riječ je tu: fanatično! Bio sam fanatik koji ne umije boraviti i bivati u stvarnosti, onoj prostornoj i onoj vremenskoj. Kada me pitaju kako sam mogao napisati roman “Ja i svi moji mrtvi”, u kojima sam opisivao unutarnja emocionalna iskustva jednoga fiktivnog bombaša samoubojice, ne u ime Allaha i islama, kako bi to danas možda bilo i moderno pisati, nego u ime jedne druge vjere, ja svaki put pokušavam objasniti kako je upravo u tom romanu najviše autobiografskih elemenata. Upravo tu sam ja pisao o sebi, tojest o onom sebi koji sam bio u to vrijeme svoga čistilišta, o onom sebi koji bih postao da nije bilo tog, kako vi kažete, tematskog prijelaza iz sarajevske i bosanske u zagrebačku i hrvatsku fazu moje književnosti.
Naravno, ja ljubaznoj novinarki Hrvatske radiotelevizije tom prigodom ništa neću reći o ulozi Ede Murtića u mom prelasku iz jednoga u drugi svijet, jer ona ne bi mogla razumjeti ni kakvu ulogu jedno zagrebačko preseljenje može imati u životu pisca. Ili što uopće znači kupovina stana za čovjeka koji je u ratu iz Sarajeva došao u Zagreb. Na pitanje što mi, pak, danas znače Sarajevo i Bosna, ja tom prigodom, dok me snimaju na mojoj terasi, s pogledom na Katedralu i njezine skelama opkoljene tornjeve, ovako odgovaram.
Sarajevo i Bosna su, draga gospođo, dvije moje vječno otvorene rane! Pa iako se trudim tu rečenicu izgovoriti bez emocionalnog angažmana, kao da govorim nešto što je netko drugi rekao i što sa mnom nema veze, glas mi, kao i svaki put počinje podrhtavati, grlo mi se steže, oči mi se pune suzama. I ja tu ne mogu ništa, nastavljam govoriti. Po tim me ranama, vjerojatno, i poznaju. One su u svakom trenutku vidljive. Prepoznatljive su kao stigme na vjerničkim šakama. I nisu samo moje. Znam mnogo ljudi koji svijetom lutaju s takvim ranama…
Te moje riječi odjeknule su jednako i u Sarajevu, i u Zagrebu. Instagrami i fejsbuci vrijali su od ganuća. Angažirani kolumnisti su po patriotskim portalima biranim riječima opisivali moj lik, uzdizali me među klasike i mislioce, među najveće stiliste našega jezika. Jer doista, tko bi još mogao da izgovori ili napiše nešto toliko originalno i uzvišeno kao: Sarajevo i Bosna su dvije moje vječno otvorene rane. A negdje između da udjene još i to: draga gospođo!
Ta rečenica, a zatim, u nastavku, i njezino poopćenje bili su savršena, nepogrešiva mjera moje prisutnosti u Bosni i u Sarajevu. Za Zagreb s pogledom na Katedralu, u kojem sam se upravo ukorijenio, zahvaljujući okretnom socijalnom geniju Ede Murtića, bila je to ona mjera drugog i drukčijeg podrijetla koja Zagreb čini kosmopolitskim gradom i metropolom svih hrvatskih varijeteta, uključujući i taj iz kojeg sam ja potekao. Taman se toliko moglo i trebalo reći koliko sam ja rekao, jer bi sve drugo bilo previše, svaki drugi angažman bio bi, iz zagrebačke perspektive pretjeran, a na neki način i sumnjiv, jer bi sugerirao novu pojavu onoga nemilog tuđina, koji je kroz mene životario u zagrebačkom limbu, tokom te moje prve bosanske faze, započete 1994. “Sarajevskim marlborom” i dovršene u posljednji čas, 2002. s “Buick Riverom”.
Iz one druge, sarajevske perspektive, rečenica u kojoj su Sarajevo i Bosna dvije moje otvorene rane, a zatim i to njezino objašnjenje iz kojeg biva jasno da rane ne mislim ni zacijeljivati, ni prema njima na neki drugi način postupati, osim da ih još koji put izgovorim kao lijepu parolu i refren, učinila me je u tom gradu poželjnim i dragim, baš kao da se u njemu nisam rodio, niti sam ikad u Sarajevu živio. Po toj su, naime, rečenici oni ispravno zaključili da se u Sarajevo ne kanim vraćati, niti se tamošnjim prilikama više mislim baviti na bilo koji drugi način osim da adoriram novostvoreni bošnjački mit Sarajeva, i da svoje rane prilažem u zakladu i vakuf svih bošnjačko-muslimanskih živih i otvorenih rana. Pritom, za razliku od ostalih korisnih idiota i gostiju koji obično ljeti, u vrijeme filmskih i književnih festivala pristižu iz Zagreba i Beograda, koje ipak treba dočekivati, osmijehivati im se, voditi ih na ćevape i plaćati im konake, ja u Sarajevo ne mislim dolaziti. Osim što nemam volje ni vremena da dolazim, osim što Sarajevo naprosto više nije moja tema, ja sam, dok zamišljen sjedim ispod velikog Edinog platna u našem salonu s pogledom na Katedralu i grad, tako da Ana pomišlja da sam neraspoložen, svjestan da bi moji odlasci u taj grad nužno bili pogrešno shvaćeni. Oni tamo uplašili bi se da sam došao po nešto svoje, a ovi u Zagrebu bi s mogli s gađenjem pomisliti da bih pri povratku u Zagreb na potplatima svojih cipela mogao donijeti sarajevska govna – na što me je jednom upozorio predsjednik Vrhovnog suda Đ.S., na čemu sam mu ostao trajno zahvalan! – jer je pravilo, obostrano prihvaćeno u Sarajevu i u Zagrebu, da bratimljenje ova dva grada, ove dvije prijestolnice dvaju moćnih kulturnih i književnih identiteta, mogu provesti samo oni koji su u toj stvari unaprijed čisti, jer znaju tko je tu odakle. Na uzajamna pojila i žderila mogu se pozivati samo oni koji u toj stvari neće imati perspektivu obje strane.
No, je li s moje strane sve ovo bilo tako promišljeno kao što se može učiniti? I sam si ovo pitanje često postavljam. Kako je, nakon “Dvora od oraha” tako naglo, gotovo kao prestanak pušenja, nastupila takva tematska i intelektualna promjena u mom životu? Kako su se to Bosna i Sarajevo iz žive svakodnevne opsesije pretvorile u aforizam i u parolu: “Sarajevo i Bosna su, draga gospođo, dvije moje vječno otvorene rane!”? I što se to dogodilo da su mi takve riječi lako i bez napora počele navirati na um, toliko da se uz njih već mogu odmarati i da mogu, dok ih izgovaram, misliti o nečemu desetom? Što se to dogodilo s mojom pameću, a što s karakterom, da najednom nepogrešivo znam što će ljudi pomišljati kad ovakvo što govorim, čime ću ih do suza ganuti, čime pridobiti, a čime ću ih navesti da odjednom zaborave sve što su prethodno o meni mislili?
Ne znam, ne znam, znam! Ali sam siguran da se ništa od ovog ne bi dogodilo da prvi put nisam postupio suprotno svim svojim strahovima i nesigurnostima, da nisam povijerovao u tu lijepu i prijateljsku maštariju Ede Murtića, kojom me je on tako velikodušno obuhvatio, i da nisam digao kredit u Zagrebačkoj banci i kupio stan u kojem danas živim. Ne radi se samo o tome što je to stan u jednoj od ljepših zagrebačkih modernističkih vila – adresu ću vam, ipak, prešutjeti – što je to rezidencija od, da vam ipak precizno kažem, od 143 četvorna metra, s terasom koja je tek dvadesetak kvadrata od toga manja; ne radi se ni o tome što iz svog salona i sad gledam razmontirane i razšarafljene tornjeve u potresu oštećene Katedrale – te krhke i sirote Bolleove ljepotice – i što iza nje vidim veći dio moga grada; a na kraju krajeva ne radi se samo ni o tome da se tom dramatičnom i odvažnom promjenom mog socijalnog i klasnog položaja – na ovom mjestu doista važno je posegnuti za tom starom dobrom marksističkom frazom – s kojom sam od ratnog dohoda i nevoljnika postao diskretni pripadnik zagrebačke kulturne elite, ili naprosto netko tko je svoj književni talent uskladi sa svojom životnom egzistencijom. Ne radi se, kažem, ni o čemu od toga pojedinačno, ali se radi o svemu tome zajedno. Poklonio sam vjeru ovome gradu, i on me je primio k sebi s onom mjerom otvorenosti koju u prethodnih desetak godina nisam u Zagrebu prepoznavao. Vjerojatno zato što nje za mene nije ni bilo. (Za darovitog pisca možda bi mogla biti zanimljiva ta razlika u odnosu grada prema piscu, s obzirom na njegovu temu. Kao i razlika u odnosu pisca prema gradu, s obzirom na piščev samoodabrani socijalni kontekst. Ali ja se time neću baviti. Niti za takvo što imam vremena, niti u ovim godinama imam volje i vremena za kontroverze koji iz ovih paradoksa proistječu.)
Edo Murtić imao je pravo. U novome stanu imao sam mnogo više vremena nego u prethodnim stanovima i životima koji su uz njih išli. Pogotovo nakon što mi je 2012. umrla majka, nakon čega sam bio sasvim oslobođen tih za mene sve napornijih privatnih putovanja u Sarajevo. Otac mi je umro dvije godine ranije, ali kako su bili rastavljeni i kako s njime nisam uspostavljao dublji emocionalni odnos, njegova smrt gotovo da me se i nije ticala. Na njegov sam sprovod išao iz formalnih razloga, da ne bude kasabskih skandala. Majka je, pak, umirala cijelu 2012, da bi na koncu otišla početkom prosinca 2012. Tim povodom objavio sam noticu u Jutarnjem listu – u novinama u kojima sam nekad radio! – gdje sami zamolio da me se izuzme od ceremonijalnih žalovanja. Ako me danas upitate zašto sam to učinio, zašto sam u Zagrebu uopće objavljivao da mi je umrla mati, neću vam moći precizno odgovoriti. Možda mi je bilo stalo do toga da svijetu javim sudbinu likova iz “Mame Leone” – knjige koja je od svih naslova iz moje sarajevske faze u Zagrebu i u Hrvatskoj najomiljenija, toliko da su je u jednome zagrebačkom kazalištu poželjeli dramatizirati, što sam, na žalost, morao odbiti, jer u meni neku jezu stvara pomisao da ću svoje mrtve bližnje gledati kazališnoj pozornici…).
Očeva i majčina smrt, općenito ta moja nesretna bosanska porodica, koja se, poput kakve ciganske čerge, dovezla sa svih strana Habsburške monarhije i svoju povijest dovršila krajnje nesretno, nije nešto čega bih se nakon “Mame Leone” želio prečesto sjećati. Napokon, svemu smrtnome dužni smo omogućiti da u miru umre. Sve to zaboravu teži, neka zaboravljeno i bude. Književnost nije album s porodičnim fotografijama, koji nešto znači samo onima koji prepoznaju lica na fotografijama. Njoj ne znače ništa naši sinovljevski, bratski, ni sestrinski sentimenti. Da sam dalje pisao o svojoj porodici, vjerojatno bih pisao samo o jadu i nesreći, emocionalnoj, mentalnoj i životnoj, o nesreći intimnoj i povijesnoj, i vjerojatno bih dolazio u iskušenja da, kao i toliki pisci porodičnih i društvenih romana optužujem flajšmašinu povijesti za sudbine svojih dragih, ali zar ne bi to bilo izricanje nečega što je toliko već puta izrečeno, nečega što parazitira na književnom, romaneskom i historiografskom tekstu, nečega što apelira na tuđe sentimente, na način ne mnogo dostojniji od načina jeftinog ljubavnog šlagera? Ne, apsolutno nije dolazilo u obzir da, zagledan u staklenu stijenu svog salona, iza kojeg u san zimski tone moj Zagreb, razabirući svoj lik na njezinom noćnom zrcalu, prošaranom svjetlima grada, pišem o tuzi (ili suzi?) iz koje sam potekao.
Osim toga, u vrijeme kad započinje cjelogodišnje majčino bolovanje već sam pri kraju prvoga toma romana “Dvojica”, za koji već tada znam da će ga sačinjavati četiri knjige, plus peta u kojoj su pripovjetke, veće romaneskne cjeline, dramske sekvence i poezija Miroslava Krleže i Ive Andrića. Ili, da budemo precizni: Andrićeva i Krležina djela, cjeline i fragmenti, koja u stvarnosti nikad nisu napisali. Pisanje “Dvojice” otpočetka sam mogao zadržati u tajnosti, a da bih ostao u životu i u javnosti, te da bih na koncu normalno živio, mora sam, uz rad na “Dvojici”, tokom godina objaviti i tri, tada sam mislio sporedne svoje knjige, dva romana i knjigu priča. Tako i da sam imao namjeru pisati o majci i ocu, ili nastavljati nešto što je započeto u “Mami Leone”, ne bih zato imao vremena.
Dvojica, uvod (treći dio)
Sarajevo i Bosna su, draga gospođo, dvije moje vječno otvorene rane
U jesen te 2003. godine cijena četvornog metra stambenog prostora u Zagrebu je između 1000 i 1300 eura. Stanovi, rezidencije, apartmani s pogledom na svijet o kojima Edo govori, živo mi ih predstavlja i crta, domećući priče o povijesti svakog od ponuđenih mi života i svjetova, u ne koštaju više od toga. Rat je već odavno iza nas, Tuđman već treću jesen počiva pod kosom mirogojskom pločom, a Hrvatska Europi nije više onako antipatična diktatorska zemljica s ružnom biografijom iz Drugoga svjetskog rata, kakva je do jučer bila, pa su zbog svega toga i stambeni krediti mnogo povoljniji nego ranije. Osim toga, i ja sam ubrzo nakon 3. siječnja 2000. godine prešao u Pavićevu korporaciju. Daleko sam od najbolje plaćenih u njegovim novinama, ali honorar mi je barem dvostruko veći od prosječne hrvatske plaće, a kada se tome pribroje novci koje još uvijek zarađujem pišući za novine u Sloveniji, Srbiji i Bosni, kao i ono što mi pristigne od knjiga, ispada da bih mogao dići kredit za najljepšu od Edinih rezidencija, stan od stotinjak kvadrata na vrhu jedne modernističke vile, s istom tolikom terasom i pogledom na tornjeve katedrale i grad, a ta taj kredit i ne osjetim. Ustvari, mogao bi dići još jedan kredit: za uređivanje i opremu stana i za novi auto!
To su, dakle, trenuci, u jesen 2003. kada zarađujem više nego ikad. Prihodi će mi, ako dobro pamtim, rasti sve do 2008, nakon čega najprije nestaju honorari iz regije, a onda se i sve drugo pomalo topi, ali ako na stvari gledam iz ovih dalekih daljina i iz sigurnosti koju donosi vrijeme u kojem sve je prošlost, jasno je da sam u ono vrijeme kad smo razgovarali u toj kaptolskoj konobi u koju su neprestano ulazili i iz nje izlazili muškarci različitih godina u crnim košuljama i s bijelim rimskomkolarima, mogao podići ta dva kredita i u međuvremenu ih bez previše muke i stiskanja otplatiti. I mogao sam stanovati u rezidenciji na vrhu jedne zagrebačke modernističke ljepotice, ispijati negroni i zveckati ledom na terasi s pogledom na tornjeve koji se urušavaju. Mogao sam napisati roman o nama i mogao sam ga ispratiti lijepom sentimentalnom posvetom Edi Murtiću. Vidim se, evo sad, kako u predprvomajski sumrak sjedim na sofi u našem salonu, s pogledom na staklenu stijenu iza koje se više katedrala i grad. Za leđima mi je veliko Edino ulje na platnu – obećao je te večeri u konobi da će mi pokloniti sliku za useljenje! – Ana u prolazu zastaje, pa me zabrinuto pita zašto sam neraspoložen. Nisam neraspoložen govorim joj, nego mislim o tome kako sam pomislio da Edo Murtić nije normalan kad mi je predložio da kupim ovaj stan. I o tome mislim da sam ga, možda, i kupio samo da njega ne razočaram. Inače bismo sad stanovali negdje u Novom Zagrebu, u stanu koji bi bio barem dvostruko manji. I tamo bi nam bilo dobro, kaže Ana, sretna što nikakvo zlo nije u pitanju.
U tom stanu, koji je za nas dvoje vjerojatno i prevelik, i već nas pomalo brinu troškovi i mjesečne komunalije, živimo tako punih dvadeset godina nakon smrti Ede Murtića. Od vremena kad sam se tu uselio – a bilo je to polovinom listopada 2003. – u Zagrebu sam se počeo ukorijenjivati. Pomiren s poviješću koja nas je sve zadesila, kao i s vlastitim životom, uključujući sve njegove zablude, naivnosti i lakomislenosti, svoj književni opus podijelio sam na dva dijela. Prvi, koji završava s novelom “Buick Rivera”, i kojem od proznih djela još pripadaju “Sarajevski marlboro”, “Karivani” i “Mama Leone”, koncentriran je na Sarajevo i na Bosnu. Drugi, koji otvara taj kontroverzni roman, koji mi je nanio ozbiljnu socijalnu reputacijsku štetu, naslova “Ruta Tannenbaum” posljednja je moja knjiga rata i gnjeva. Ali njome započinje moja zagrebačka i hrvatska faza. Između, kao kakav monumentalni graničnik, stoje “Dvori od oraha”. Kako doživljavate taj svoj tematski rez i prijelaz?, pitaju me u intervjuu na HRT-u, u povodu velike srednjoeuropske nagrade Vilenica, kojom sam čašćen u jesen 2024.
Pazite, odgovaram, nije tu samo riječ o književnoj temi, niti o tome gdje se, na kojem mjestu, u koje vrijeme ili u kojemu gradu i zemlji odvija radnja mojih romana, pripovjetki i dramskih komada. Ne radi se tu samo o tekstu, radi se o životu! Kada sam se 1993. preselio u Zagreb, ja sam još neko vrijeme boravio u čistilištu. To je potrajalo i cijelo desetljeće: nisam znao ni gdje sam, ni gdje ću sutra biti. Kao svi ti nesretnici, a vi ih oko sebe viđate na tisuće, koje pomalo i nekorektno zovemo migrantima, ljudi iz Azije, Afrike, Ukrajine, ili ti nesretni Palestinci, tako sam bio razapet između onoga što jesam i što kanim postati, ali i između onoga gdje fizički boravim i gdje prebiva moja duša. Bio sam u Zagrebu, tu među vama, viđali ste me kao što me i danas viđate, razgovarali smo kao što i danas razgovaramo, ali moja duša u to je vrijeme bivala tamo gdje nisam ja. Moja duša je bila u Bosni i u Sarajevu. Živio sam i razmišljao od danas do sutra, ili od mjeseca do mjeseca. Najdalje bilo je: godina unaprijed! Sve što je bilo više od toga, za mene bilo je tuđe, daleko, nezamislivo. Po prilici onako kako čovjeku djeluje vrijeme u kojem ga više neće biti. Naime, moja budućnost bila je ucijenjena time što sam je gotovo fanatično projicirao na mjesto s kojeg sam, ovako ili onako, protjeran, i u vrijeme koje je neumitno prošlo. I pazite, ključna riječ je tu: fanatično! Bio sam fanatik koji ne umije boraviti i bivati u stvarnosti, onoj prostornoj i onoj vremenskoj. Kada me pitaju kako sam mogao napisati roman “Ja i svi moji mrtvi”, u kojima sam opisivao unutarnja emocionalna iskustva jednoga fiktivnog bombaša samoubojice, ne u ime Allaha i islama, kako bi to danas možda bilo i moderno pisati, nego u ime jedne druge vjere, ja svaki put pokušavam objasniti kako je upravo u tom romanu najviše autobiografskih elemenata. Upravo tu sam ja pisao o sebi, tojest o onom sebi koji sam bio u to vrijeme svoga čistilišta, o onom sebi koji bih postao da nije bilo tog, kako vi kažete, tematskog prijelaza iz sarajevske i bosanske u zagrebačku i hrvatsku fazu moje književnosti.
Naravno, ja ljubaznoj novinarki Hrvatske radiotelevizije tom prigodom ništa neću reći o ulozi Ede Murtića u mom prelasku iz jednoga u drugi svijet, jer ona ne bi mogla razumjeti ni kakvu ulogu jedno zagrebačko preseljenje može imati u životu pisca. Ili što uopće znači kupovina stana za čovjeka koji je u ratu iz Sarajeva došao u Zagreb. Na pitanje što mi, pak, danas znače Sarajevo i Bosna, ja tom prigodom, dok me snimaju na mojoj terasi, s pogledom na Katedralu i njezine skelama opkoljene tornjeve, ovako odgovaram.
Sarajevo i Bosna su, draga gospođo, dvije moje vječno otvorene rane! Pa iako se trudim tu rečenicu izgovoriti bez emocionalnog angažmana, kao da govorim nešto što je netko drugi rekao i što sa mnom nema veze, glas mi, kao i svaki put počinje podrhtavati, grlo mi se steže, oči mi se pune suzama. I ja tu ne mogu ništa, nastavljam govoriti. Po tim me ranama, vjerojatno, i poznaju. One su u svakom trenutku vidljive. Prepoznatljive su kao stigme na vjerničkim šakama. I nisu samo moje. Znam mnogo ljudi koji svijetom lutaju s takvim ranama…
Te moje riječi odjeknule su jednako i u Sarajevu, i u Zagrebu. Instagrami i fejsbuci vrijali su od ganuća. Angažirani kolumnisti su po patriotskim portalima biranim riječima opisivali moj lik, uzdizali me među klasike i mislioce, među najveće stiliste našega jezika. Jer doista, tko bi još mogao da izgovori ili napiše nešto toliko originalno i uzvišeno kao: Sarajevo i Bosna su dvije moje vječno otvorene rane. A negdje između da udjene još i to: draga gospođo!
Ta rečenica, a zatim, u nastavku, i njezino poopćenje bili su savršena, nepogrešiva mjera moje prisutnosti u Bosni i u Sarajevu. Za Zagreb s pogledom na Katedralu, u kojem sam se upravo ukorijenio, zahvaljujući okretnom socijalnom geniju Ede Murtića, bila je to ona mjera drugog i drukčijeg podrijetla koja Zagreb čini kosmopolitskim gradom i metropolom svih hrvatskih varijeteta, uključujući i taj iz kojeg sam ja potekao. Taman se toliko moglo i trebalo reći koliko sam ja rekao, jer bi sve drugo bilo previše, svaki drugi angažman bio bi, iz zagrebačke perspektive pretjeran, a na neki način i sumnjiv, jer bi sugerirao novu pojavu onoga nemilog tuđina, koji je kroz mene životario u zagrebačkom limbu, tokom te moje prve bosanske faze, započete 1994. “Sarajevskim marlborom” i dovršene u posljednji čas, 2002. s “Buick Riverom”.
Iz one druge, sarajevske perspektive, rečenica u kojoj su Sarajevo i Bosna dvije moje otvorene rane, a zatim i to njezino objašnjenje iz kojeg biva jasno da rane ne mislim ni zacijeljivati, ni prema njima na neki drugi način postupati, osim da ih još koji put izgovorim kao lijepu parolu i refren, učinila me je u tom gradu poželjnim i dragim, baš kao da se u njemu nisam rodio, niti sam ikad u Sarajevu živio. Po toj su, naime, rečenici oni ispravno zaključili da se u Sarajevo ne kanim vraćati, niti se tamošnjim prilikama više mislim baviti na bilo koji drugi način osim da adoriram novostvoreni bošnjački mit Sarajeva, i da svoje rane prilažem u zakladu i vakuf svih bošnjačko-muslimanskih živih i otvorenih rana. Pritom, za razliku od ostalih korisnih idiota i gostiju koji obično ljeti, u vrijeme filmskih i književnih festivala pristižu iz Zagreba i Beograda, koje ipak treba dočekivati, osmijehivati im se, voditi ih na ćevape i plaćati im konake, ja u Sarajevo ne mislim dolaziti. Osim što nemam volje ni vremena da dolazim, osim što Sarajevo naprosto više nije moja tema, ja sam, dok zamišljen sjedim ispod velikog Edinog platna u našem salonu s pogledom na Katedralu i grad, tako da Ana pomišlja da sam neraspoložen, svjestan da bi moji odlasci u taj grad nužno bili pogrešno shvaćeni. Oni tamo uplašili bi se da sam došao po nešto svoje, a ovi u Zagrebu bi s mogli s gađenjem pomisliti da bih pri povratku u Zagreb na potplatima svojih cipela mogao donijeti sarajevska govna – na što me je jednom upozorio predsjednik Vrhovnog suda Đ.S., na čemu sam mu ostao trajno zahvalan! – jer je pravilo, obostrano prihvaćeno u Sarajevu i u Zagrebu, da bratimljenje ova dva grada, ove dvije prijestolnice dvaju moćnih kulturnih i književnih identiteta, mogu provesti samo oni koji su u toj stvari unaprijed čisti, jer znaju tko je tu odakle. Na uzajamna pojila i žderila mogu se pozivati samo oni koji u toj stvari neće imati perspektivu obje strane.
No, je li s moje strane sve ovo bilo tako promišljeno kao što se može učiniti? I sam si ovo pitanje često postavljam. Kako je, nakon “Dvora od oraha” tako naglo, gotovo kao prestanak pušenja, nastupila takva tematska i intelektualna promjena u mom životu? Kako su se to Bosna i Sarajevo iz žive svakodnevne opsesije pretvorile u aforizam i u parolu: “Sarajevo i Bosna su, draga gospođo, dvije moje vječno otvorene rane!”? I što se to dogodilo da su mi takve riječi lako i bez napora počele navirati na um, toliko da se uz njih već mogu odmarati i da mogu, dok ih izgovaram, misliti o nečemu desetom? Što se to dogodilo s mojom pameću, a što s karakterom, da najednom nepogrešivo znam što će ljudi pomišljati kad ovakvo što govorim, čime ću ih do suza ganuti, čime pridobiti, a čime ću ih navesti da odjednom zaborave sve što su prethodno o meni mislili?
Ne znam, ne znam, znam! Ali sam siguran da se ništa od ovog ne bi dogodilo da prvi put nisam postupio suprotno svim svojim strahovima i nesigurnostima, da nisam povijerovao u tu lijepu i prijateljsku maštariju Ede Murtića, kojom me je on tako velikodušno obuhvatio, i da nisam digao kredit u Zagrebačkoj banci i kupio stan u kojem danas živim. Ne radi se samo o tome što je to stan u jednoj od ljepših zagrebačkih modernističkih vila – adresu ću vam, ipak, prešutjeti – što je to rezidencija od, da vam ipak precizno kažem, od 143 četvorna metra, s terasom koja je tek dvadesetak kvadrata od toga manja; ne radi se ni o tome što iz svog salona i sad gledam razmontirane i razšarafljene tornjeve u potresu oštećene Katedrale – te krhke i sirote Bolleove ljepotice – i što iza nje vidim veći dio moga grada; a na kraju krajeva ne radi se samo ni o tome da se tom dramatičnom i odvažnom promjenom mog socijalnog i klasnog položaja – na ovom mjestu doista važno je posegnuti za tom starom dobrom marksističkom frazom – s kojom sam od ratnog dohoda i nevoljnika postao diskretni pripadnik zagrebačke kulturne elite, ili naprosto netko tko je svoj književni talent uskladi sa svojom životnom egzistencijom. Ne radi se, kažem, ni o čemu od toga pojedinačno, ali se radi o svemu tome zajedno. Poklonio sam vjeru ovome gradu, i on me je primio k sebi s onom mjerom otvorenosti koju u prethodnih desetak godina nisam u Zagrebu prepoznavao. Vjerojatno zato što nje za mene nije ni bilo. (Za darovitog pisca možda bi mogla biti zanimljiva ta razlika u odnosu grada prema piscu, s obzirom na njegovu temu. Kao i razlika u odnosu pisca prema gradu, s obzirom na piščev samoodabrani socijalni kontekst. Ali ja se time neću baviti. Niti za takvo što imam vremena, niti u ovim godinama imam volje i vremena za kontroverze koji iz ovih paradoksa proistječu.)
Edo Murtić imao je pravo. U novome stanu imao sam mnogo više vremena nego u prethodnim stanovima i životima koji su uz njih išli. Pogotovo nakon što mi je 2012. umrla majka, nakon čega sam bio sasvim oslobođen tih za mene sve napornijih privatnih putovanja u Sarajevo. Otac mi je umro dvije godine ranije, ali kako su bili rastavljeni i kako s njime nisam uspostavljao dublji emocionalni odnos, njegova smrt gotovo da me se i nije ticala. Na njegov sam sprovod išao iz formalnih razloga, da ne bude kasabskih skandala. Majka je, pak, umirala cijelu 2012, da bi na koncu otišla početkom prosinca 2012. Tim povodom objavio sam noticu u Jutarnjem listu – u novinama u kojima sam nekad radio! – gdje sami zamolio da me se izuzme od ceremonijalnih žalovanja. Ako me danas upitate zašto sam to učinio, zašto sam u Zagrebu uopće objavljivao da mi je umrla mati, neću vam moći precizno odgovoriti. Možda mi je bilo stalo do toga da svijetu javim sudbinu likova iz “Mame Leone” – knjige koja je od svih naslova iz moje sarajevske faze u Zagrebu i u Hrvatskoj najomiljenija, toliko da su je u jednome zagrebačkom kazalištu poželjeli dramatizirati, što sam, na žalost, morao odbiti, jer u meni neku jezu stvara pomisao da ću svoje mrtve bližnje gledati kazališnoj pozornici…).
Očeva i majčina smrt, općenito ta moja nesretna bosanska porodica, koja se, poput kakve ciganske čerge, dovezla sa svih strana Habsburške monarhije i svoju povijest dovršila krajnje nesretno, nije nešto čega bih se nakon “Mame Leone” želio prečesto sjećati. Napokon, svemu smrtnome dužni smo omogućiti da u miru umre. Sve to zaboravu teži, neka zaboravljeno i bude. Književnost nije album s porodičnim fotografijama, koji nešto znači samo onima koji prepoznaju lica na fotografijama. Njoj ne znače ništa naši sinovljevski, bratski, ni sestrinski sentimenti. Da sam dalje pisao o svojoj porodici, vjerojatno bih pisao samo o jadu i nesreći, emocionalnoj, mentalnoj i životnoj, o nesreći intimnoj i povijesnoj, i vjerojatno bih dolazio u iskušenja da, kao i toliki pisci porodičnih i društvenih romana optužujem flajšmašinu povijesti za sudbine svojih dragih, ali zar ne bi to bilo izricanje nečega što je toliko već puta izrečeno, nečega što parazitira na književnom, romaneskom i historiografskom tekstu, nečega što apelira na tuđe sentimente, na način ne mnogo dostojniji od načina jeftinog ljubavnog šlagera? Ne, apsolutno nije dolazilo u obzir da, zagledan u staklenu stijenu svog salona, iza kojeg u san zimski tone moj Zagreb, razabirući svoj lik na njezinom noćnom zrcalu, prošaranom svjetlima grada, pišem o tuzi (ili suzi?) iz koje sam potekao.
Osim toga, u vrijeme kad započinje cjelogodišnje majčino bolovanje već sam pri kraju prvoga toma romana “Dvojica”, za koji već tada znam da će ga sačinjavati četiri knjige, plus peta u kojoj su pripovjetke, veće romaneskne cjeline, dramske sekvence i poezija Miroslava Krleže i Ive Andrića. Ili, da budemo precizni: Andrićeva i Krležina djela, cjeline i fragmenti, koja u stvarnosti nikad nisu napisali. Pisanje “Dvojice” otpočetka sam mogao zadržati u tajnosti, a da bih ostao u životu i u javnosti, te da bih na koncu normalno živio, mora sam, uz rad na “Dvojici”, tokom godina objaviti i tri, tada sam mislio sporedne svoje knjige, dva romana i knjigu priča. Tako i da sam imao namjeru pisati o majci i ocu, ili nastavljati nešto što je započeto u “Mami Leone”, ne bih zato imao vremena.