Najprije mi kroz san marširala vojska latinskih deklinacija, uvijek bi barem jedan padež zapeo, iz rimskog sna me oteo. Mnogo godina poslije u gradu širokih bulevara stvarao mi košmar subjunktiv, njime se iskazuju emocije u veznim rečenicama, za njim nepravilni glagoli, poslije me oduševljavala melodičnost jezika velikog renesansnog pjesnika i dramatičnih opera, kratko, samo jedno ljeto njemačke oštre riječi, a onda dugo, godinama cijele priče, cijeli jedan novi život u jeziku najvećeg od pisaca. Sada, ima tome koja godina pod navalom riječi iz dalekih zemalja povukao se jezik domaćina, i u mene se ilegalno uselio jezik mojeg djetinjstva, u njemu došlo do promjena, osvojio me taj jezik došljaka u zemlji tuđina, nikom taj slučaj ne bih htio prijaviti, mogle bi se stvari nepotrebno zakomplicirati, malo tko bi me ovdje htio i mogao razumjeti, kada zastanem u govoru pomisle da me hvata staračka slabost, ne znaju koliko mi se jezik zapetlja, riječi prebirem prije nego što onu razumljivu pronađem, a i kada je se dosjetim nikad baš ono što sam htio reći, zato mi najlakše nasmiješiti se “Lijep dan! Kako je vaša gospođa supruga? Vidimo se”, i brzo proći, tada ne bude nepotrebnih zabuna i nesporazuma, kada bih stao morao bih im reći da sam još ovdje, a već otišao.
Mali životni Babilon
Najprije mi kroz san marširala vojska latinskih deklinacija, uvijek bi barem jedan padež zapeo, iz rimskog sna me oteo. Mnogo godina poslije u gradu širokih bulevara stvarao mi košmar subjunktiv, njime se iskazuju emocije u veznim rečenicama, za njim nepravilni glagoli, poslije me oduševljavala melodičnost jezika velikog renesansnog pjesnika i dramatičnih opera, kratko, samo jedno ljeto njemačke oštre riječi, a onda dugo, godinama cijele priče, cijeli jedan novi život u jeziku najvećeg od pisaca. Sada, ima tome koja godina pod navalom riječi iz dalekih zemalja povukao se jezik domaćina, i u mene se ilegalno uselio jezik mojeg djetinjstva, u njemu došlo do promjena, osvojio me taj jezik došljaka u zemlji tuđina, nikom taj slučaj ne bih htio prijaviti, mogle bi se stvari nepotrebno zakomplicirati, malo tko bi me ovdje htio i mogao razumjeti, kada zastanem u govoru pomisle da me hvata staračka slabost, ne znaju koliko mi se jezik zapetlja, riječi prebirem prije nego što onu razumljivu pronađem, a i kada je se dosjetim nikad baš ono što sam htio reći, zato mi najlakše nasmiješiti se “Lijep dan! Kako je vaša gospođa supruga? Vidimo se”, i brzo proći, tada ne bude nepotrebnih zabuna i nesporazuma, kada bih stao morao bih im reći da sam još ovdje, a već otišao.