Jedino što ponavljaš ovog jutra, A jutro je, svanulo, oglasilo se, Mada i to nije sigurno, nije očigledno, Možda se i ovo jutro traži jednako, Treba mu nešto čvrsto, jasno, Mačka koja se proteže, mada je nema, Nije baš svako jutro tu, pokraj kreveta, Zašto bi i ti bio sada tu, ovog trena, Ne velikog, običnog, svakodnevnog, Ruka u ruci, zagrljene čvrsto, To dolazi od pamćenja, od prizivanja. Da, prizivaš jutro, prizivaš ruku u ruci. Prizivaš mačku pokraj svojih nogu, Eto, sve prizivaš, nisi siguran Da je ovo tvoje jutro, tvoj dan, Tvoja mačka, usnula, nepokretna, Kako da to spariš, na šta da se osloniš, Ako više ni svojim rukama na vjeruješ.
NE ZNAM
Sjedim. Ekran laptopa svijetli. Zove me. Da li da ustanem, ako ne pišem, ne čitam? Stojim kraj prozora. Bljesnu vozila i nestanu. Zašto ih gledam? Da otvorim prozor, da skočim? Premjeravam stan, dvadeset koraka već trideset godina. To je valjda bajanje, od djetinjstva, da se nešto preskoči, Da se izbjegne, uvijek na isti način – da prestanem? Tišina je potpuna, da li da pustim muziku? U šta gledam? Razroke riječi u takvim stihovima. Da ih obrišem, možda će neke druge biti bolje? Šta je bolje, da bude svaki dan bolje, bilo kad? Da pogledam u ogledalo? Ne, ne smijem. Negdje imam staru britvu, s malo rđe, da je potražim? Tako to valjda ide, osim pilula i još nečega. Možda ću se nečeg boljeg sjetiti, zorom? Možda usred noći, u trenutku kad se san Rasprostre po meni, da više ne vidim sebe, Da ne vidim stvari u mraku, sada sasvim tuđe.
Dvije post-kovid pjesme
NAĐI SE
Jedino što ponavljaš ovog jutra,
A jutro je, svanulo, oglasilo se,
Mada i to nije sigurno, nije očigledno,
Možda se i ovo jutro traži jednako,
Treba mu nešto čvrsto, jasno,
Mačka koja se proteže, mada je nema,
Nije baš svako jutro tu, pokraj kreveta,
Zašto bi i ti bio sada tu, ovog trena,
Ne velikog, običnog, svakodnevnog,
Ruka u ruci, zagrljene čvrsto,
To dolazi od pamćenja, od prizivanja.
Da, prizivaš jutro, prizivaš ruku u ruci.
Prizivaš mačku pokraj svojih nogu,
Eto, sve prizivaš, nisi siguran
Da je ovo tvoje jutro, tvoj dan,
Tvoja mačka, usnula, nepokretna,
Kako da to spariš, na šta da se osloniš,
Ako više ni svojim rukama na vjeruješ.
NE ZNAM
Sjedim. Ekran laptopa svijetli. Zove me.
Da li da ustanem, ako ne pišem, ne čitam?
Stojim kraj prozora. Bljesnu vozila i nestanu.
Zašto ih gledam? Da otvorim prozor, da skočim?
Premjeravam stan, dvadeset koraka već trideset godina.
To je valjda bajanje, od djetinjstva, da se nešto preskoči,
Da se izbjegne, uvijek na isti način – da prestanem?
Tišina je potpuna, da li da pustim muziku?
U šta gledam? Razroke riječi u takvim stihovima.
Da ih obrišem, možda će neke druge biti bolje?
Šta je bolje, da bude svaki dan bolje, bilo kad?
Da pogledam u ogledalo? Ne, ne smijem.
Negdje imam staru britvu, s malo rđe, da je potražim?
Tako to valjda ide, osim pilula i još nečega.
Možda ću se nečeg boljeg sjetiti, zorom?
Možda usred noći, u trenutku kad se san
Rasprostre po meni, da više ne vidim sebe,
Da ne vidim stvari u mraku, sada sasvim tuđe.