Prazno srce ispisuje povijest svoje okrutnosti i ovoga dana. Za njega je i dalje toplina duše njegov najveći neprijatelj. Ljudski život uništava sa strašću i s osmijehom. U ljubav ne vjeruje, sve oko sebe truje svojom prazninom.
Puno je pustinjskih dina, u šupljinama njegovih komora i pretkomora orgija uskovitlani pijesak umjesto tople ljudske krvi. U prostoru zidova praznoga srca slavili su svojim oružjem pakao tih njegovih pješčanih oluja i Hitler i Musolini i Staljin i Pol Pot.
I danas je puno mrtvačkih glava to jadno, to naše prazno srce, koje nas i dalje strijelja i davi, izgladnjuje i ponižava na razne načine. Vladalo je u Auschwitzu, Jasenovcu, Bleiburgu, Sibiru, bilo je u Katinskoj šumi, bilo je i u Srebrenici. Ostavilo je svoj potpis na svim ljudskim nedjelima to naše prazno srce.
Pustošilo je i prije raspeća na križu to jadno, to naše prazno srce, od čije mržnje ključaju vode, bljuju vulkani, gore trave, nestaju u pepelu gradovi. Ono svakodnevno spaljuje na lomači i ljubav i dobrotu, na njegovome prijestolju nihilizam se razmeće poput najprimitivnijeg pijanice u najmračnijem svratištu. Njegov je otrov hašiš, a može biti i metak. I nož. Bori se protiv njegove oholosti i oslobađaj se njegova otrova iz svih vijuga svoga mozga, u kojima često stanuje, a da to i ne znaš, kao ptica grabljivica u gnijezdu, kao zmija otrovnica u svome leglu od čijega ujeda nema spasa.
Svjedočim da mu je jedino ljubav ravnopravna u borbi za prevlast, jedino ga njezina snaga obara na pleća. Svjedočim i njegove poraze u takvim borbama i priznajem prazno srce i u vlastitome tijelu.
Jer, i moje je prazno srce mnogima nanijelo bol. I u mome je praznom srcu orgijao pustinjski pijesak umjesto tople ljudske krvi, zajedno s raznim tipovima zlikovaca iz vremena prije i poslije Krista.
Pamtim koliko je ljudi i moje prazno srce rasplakalo i zauvijek unesrećilo. Pamtim koliko ih je u posljednjem ratu 1992. prazno srce prognalo iz zemljice Bosne, i kako je u tom vremenu i u moju zavičajnu Posavinu vratilo i Hitlera i Musolinija i Staljina.
Ne prestaje nam svoju okrutnost iskazivati prazno srce ni ovih dana. Ni ovih dana, prazno srce, ne želi čuti ničiju riječ o patnjama prognanih. Zato zaustavi njegov govor u svom grlu, odmah. Sve dok to ne učiniš i ti, dragi čitatelju, vladat će i tobom, sve dok ne priznaš da je ponekad i u tebi, sijat će zlo i u tvoje ime.
Priznanje da je prisutno i u tebi i nije tvoja slabost. Ono je tvoja snaga, kao što je i moja, vjeruj mi, čovječe, ma gdje da sada čitaš ovaj moj vapaj!
NEROĐENOM
U koliko sam te misli obukao kao kraljevića svog. S koliko sam te nade čekao da preda me staneš. Ali, bolje je što nisi došao u ovo nevrijeme.
Ništa te tako lijepo ne bi dočekalo da si ovdje. Sa mnom. U svijetu kojem ću uskoro reći zbogom. Sve je u njemu tako tužno i neizvjesno. Razuzdano i na rubu plača. U svijetu u koji si putovanje odgodio zauvijek.
Nijedna te utroba nije htjela. Samo moje srce. Ni u jednom sjemenu nije te bilo. Samo u mojim mislima. A kakve sam ti darove spremao u njima. I što sam sve s tobom računao osvojiti na ovome svijetu. Kao sa sinom. Ili kao sa kćeri.
I bolje je što nisi došao. Već nas je previše. Sedam milijardi čeka svoje bolje dane. Bez rata. Bez gladi. Bez mržnje. Iščekujući ljubav i bratstvo. Imamo već mnogo nevolja. Bolje da nisi došao da i ti preuzmeš svoje.
Iako je život čudo. Neusporedivo s nevoljama koje u njemu nestaju kao u crnoj rupi. Iako je život bogatstvo koje se troši i obnavlja uvijek drukčije. Neprestano. Bolje je što nisi došao.
Dugo sam ovdje bez tebe. Predugo čekam sreću s nesretnima. A sve znam o ovome svijetu. Sve. Vjeruj. I bolje je što nisi došao.
U čežnji si ostao jači i od svog mogućeg života sa mnom. Za koji bih bio odgovoran jednako kao i ti. Bolje je što nisi došao. Vjeruj mi, sine! A vjeruj mi, i ti, kćeri! Bolje je što niste došli u svijet u kojem se mrzi i ratuje. Svakodnevno.
Dvije pjesme
PRAZNO SRCE
Prazno srce ispisuje povijest svoje okrutnosti
i ovoga dana. Za njega je i dalje toplina duše njegov
najveći neprijatelj. Ljudski život uništava sa strašću
i s osmijehom. U ljubav ne vjeruje, sve oko sebe
truje svojom prazninom.
Puno je pustinjskih dina,
u šupljinama njegovih komora i pretkomora
orgija uskovitlani pijesak umjesto tople ljudske krvi.
U prostoru zidova praznoga srca slavili su svojim
oružjem pakao tih njegovih pješčanih oluja
i Hitler i Musolini i Staljin i Pol Pot.
I danas je puno mrtvačkih glava to jadno,
to naše prazno srce, koje nas i dalje strijelja i davi,
izgladnjuje i ponižava na razne načine. Vladalo je
u Auschwitzu, Jasenovcu, Bleiburgu, Sibiru, bilo je
u Katinskoj šumi, bilo je i u Srebrenici. Ostavilo je
svoj potpis na svim ljudskim nedjelima to naše
prazno srce.
Pustošilo je i prije raspeća na križu to jadno, to naše
prazno srce, od čije mržnje ključaju vode, bljuju
vulkani, gore trave, nestaju u pepelu gradovi. Ono
svakodnevno spaljuje na lomači i ljubav i dobrotu,
na njegovome prijestolju nihilizam se razmeće
poput najprimitivnijeg pijanice
u najmračnijem svratištu.
Njegov je otrov hašiš, a može biti i metak. I nož.
Bori se protiv njegove oholosti i oslobađaj se njegova
otrova iz svih vijuga svoga mozga,
u kojima često stanuje,
a da to i ne znaš,
kao ptica grabljivica u gnijezdu,
kao zmija otrovnica u svome leglu
od čijega ujeda nema spasa.
Svjedočim da mu je jedino ljubav ravnopravna
u borbi za prevlast, jedino ga njezina snaga
obara na pleća. Svjedočim i njegove poraze u takvim
borbama i priznajem prazno srce i u vlastitome tijelu.
Jer, i moje je prazno srce mnogima nanijelo bol.
I u mome je praznom srcu orgijao pustinjski pijesak
umjesto tople ljudske krvi, zajedno s raznim tipovima
zlikovaca iz vremena prije i poslije Krista.
Pamtim koliko je ljudi i moje prazno srce rasplakalo
i zauvijek unesrećilo. Pamtim koliko ih je
u posljednjem ratu 1992. prazno srce prognalo
iz zemljice Bosne, i kako je u tom vremenu i u moju
zavičajnu Posavinu vratilo i Hitlera i Musolinija i Staljina.
Ne prestaje nam svoju okrutnost iskazivati prazno srce
ni ovih dana. Ni ovih dana, prazno srce, ne želi čuti
ničiju riječ o patnjama prognanih. Zato zaustavi njegov
govor u svom grlu, odmah. Sve dok to ne učiniš i ti,
dragi čitatelju, vladat će i tobom, sve dok ne priznaš
da je ponekad i u tebi, sijat će zlo i u tvoje ime.
Priznanje da je prisutno i u tebi i nije tvoja slabost.
Ono je tvoja snaga, kao što je i moja, vjeruj mi,
čovječe, ma gdje da sada čitaš ovaj moj vapaj!
NEROĐENOM
U koliko sam te misli obukao kao kraljevića svog.
S koliko sam te nade čekao da preda me staneš.
Ali, bolje je što nisi došao u ovo nevrijeme.
Ništa te tako lijepo ne bi dočekalo da si ovdje.
Sa mnom.
U svijetu kojem ću uskoro reći zbogom.
Sve je u njemu tako tužno i neizvjesno.
Razuzdano i na rubu plača.
U svijetu u koji si putovanje odgodio zauvijek.
Nijedna te utroba nije htjela.
Samo moje srce.
Ni u jednom sjemenu nije te bilo.
Samo u mojim mislima.
A kakve sam ti darove spremao u njima.
I što sam sve s tobom računao osvojiti
na ovome svijetu.
Kao sa sinom.
Ili kao sa kćeri.
I bolje je što nisi došao.
Već nas je previše.
Sedam milijardi čeka svoje bolje dane.
Bez rata.
Bez gladi.
Bez mržnje.
Iščekujući ljubav i bratstvo.
Imamo već mnogo nevolja.
Bolje da nisi došao da i ti preuzmeš svoje.
Iako je život čudo.
Neusporedivo s nevoljama koje u njemu
nestaju kao u crnoj rupi.
Iako je život bogatstvo koje se troši
i obnavlja uvijek drukčije.
Neprestano.
Bolje je što nisi došao.
Dugo sam ovdje bez tebe.
Predugo čekam sreću s nesretnima.
A sve znam o ovome svijetu.
Sve.
Vjeruj.
I bolje je što nisi došao.
U čežnji si ostao jači
i od svog mogućeg života sa mnom.
Za koji bih bio odgovoran jednako kao i ti.
Bolje je što nisi došao.
Vjeruj mi, sine!
A vjeruj mi, i ti, kćeri!
Bolje je što niste došli u svijet
u kojem se mrzi i ratuje.
Svakodnevno.
(Iz: Kad god razgovaram s vjetrom, 2014.)