Kniferov meandar i ljubavni trokut Drage Glamuzine, dva velika koncepta hrvatske umjetnosti

Drago Glamuzina redaktor je pa novinski urednik, a zatim i urednik po izdavačkim kućama, najprije u Profilu, onda u VBZ-u. U posljednjih dvadeset i jednu godinu objavio je tri knjige pjesama i dva romana. Svaka njegova knjiga, osim možda drugog romana, bila je iznimno zapažena i hvaljena, čitana, nagrađivana i kritički vrlo visoko valorizirana. Drago Glamuzina je, po svemu zasluženo, pisac iz središta hrvatskoga mainstreama. Povede li HAZU računa o vjerodostojnosti svog razreda za književnost, eto ga uskoro među akademicima.

I tu bismo mogli stati, ne bi u svemu bilo nikakvog čuda, pisac i njegova matična književnost zavrijedili bi sve pohvale, on zbog realiziranosti velikog talenta i nesumnjive izvrsnosti svoga djela, matična književnost zbog te iznimne moći i unutarnje snage da prepozna najostvarenije svoje majstore, da nije Glamuzinine nečuvene tematske svedenosti i koncentriranosti, da nije krajnje konceptualiziranosti njegova ukupnog književnog djela. Naime, sve što je ikad napisao i objavio, kako u pjesmama tako i u prozi, tiče se jednoga istog ljubavnog trougla, s naročito naglašenom izvanbračnom hipotenuzom, i dnevnih događanja unutar njega. Ono što je za Knifera meandar, to je za Glamuzinu jebačina. Tojest, širi socijalni, obiteljski i javni konteksti jednog u osnovi banalnog seksualnog čina. S mnogo strasti, ali bez sentimentalnih ekskursa i zastarjelog romantiziranja, nego više onako avangardno i postavangardno, u Hrvatskoj, ponekad i izvan nje, u postelji, tuđoj ali i svojoj, u parku i kojekuda, traje to kroz uzorno stilizirani vers libre, na radost zainteresirane javnosti, koja čitajući Glamuzinine pjesme i romane zadovoljava potrebe za visokim i niskim unutar hrvatske kulture: napaja se vrijednom književnošću, pa još visokokonceptualiziranom, te se istovremeno obavještava o najaktualnijem traču. Pa ako kažu da se baviš tračevima i naokolo ogovaraš, a ti reci da to nije istina, nego reci da si okupiran tumačenjem poezije. Na kraju, i taj led kojim je ispraćen drugi Glamuzinin roman vjerojatno se tiče samo toga što se u knjizi autor bavi vremenom koje je uslijedilo nakon što se trokut skršio. Hrvatska književna kritika, čitateljstvo, odbori za nagrade, bili su pomalo razočarani. Kao da su kroz ključaonicu provirili u sobu u kojoj je ostala još samo neraspremljena postelja.

Knjiga “Crni zec”, u podnaslovu “Sabrane i nove pjesme”, u izdanju naklade Vuković&Runjić, lijepih korica i s pogovorom Damira Šodana, predstavlja zaokruženu narativnu, pjesničku i životnu cjelinu. Ili bi se to, možda, moglo reći cjelinu jedne stvarnosti u djelu najistaknutijeg protagonista hrvatskoga stvarnosnog pjesništva, kako su tu stvar, ne baš jako inventivno, opisali i u termin sabili neki ovdašnji kritičari. Stvarnosno pjesništvo je, kao i domovinski rat, nešto što nikada nije postojalo na način koji je frazom sugeriran. Ali nakon što se to već dogodilo, frazom se služimo kao i svakom metaforom, ne misleći što ona zapravo znači i što se njome sugerira.

Prvi put kada sam čitao “Mesare”, prvu Glamuzininu knjigu unutar sabranih pjesama, osjećao sam odistinsko uzbuđenje. Znam gdje se i kako to događalo, jasno pamtim svoj doživljaj, miris, zvuk i opip, za prvog čitanja tih pjesama. Ne bih rekao da sam doživio osobnu identifikaciju, ali u “Mesarima” vrlo jasno prepoznavala se toga trenutka jedna mikroepoha, a s njom i stanje naraštaja u kojemu sam tog trenutka barem formalno sudjelovao, premda mu srećom nikada nisam pripadao. Pjesme su tada djelovale šokantno i snažno upečatljivo, intenzivne u nekom egzistencijalnom rasapu, u razrezivanju vlastite utrobe mesarskim nožem. Dvadeset godina kasnije pretvorile su se, međutim, u intimističku liriku, utišane anegdotalnosti i fine dramaturgije. Po njima danas bi se mogli snimati crno-bijeli filmovi, nijedan duži od dvije minute, u koje bi stali Glamuzinini seksualni i ljubavni meandri. Ti filmovi dobro bi prošli na Netflixu, svaki od njih mogao bi biti međutak umetnut u neku veliku seriju. Samo kad bi onaj holivudski portir na čelu HAVC-a shvatio potencijal Glamuzininih predložaka…

Što se u međuvremenu dogodilo da su se ove pjesme tako utišale i omekšale? Vjerojatno se dogodilo to da je čitatelj ostao uskraćen za efekt onoga prvotnog šoka. Naprosto nas ne može šokirati nešto što nam je već poznato. Ali pomalo je riječ i o tome da su i “Mesari”, i “Je li to sve”, i “Everest” izgubili važan svoj stvarnosni kontekst, ispario je iz njih trač, pa kao da je, unatoč živim i zdravim (hvala Bogu što je tako!) protagonistima, pomrlo sve živo i stvarno iz njih. Ostao je, dakle, samo meandar, apstraktan i usamljen, da svjedoči poeziju. Dobru poeziju, i to da se još jednom razumijemo. 

U jesen 2022. najdojmljivije zvuče one Glamuzinine pjesme koje su posvećene takozvanoj zakonitoj, a potom razvedenoj ženi. U njima postoji nešto što je ovom čitatelju danas, možda, zanimljivije od svih meandara jebačine. Recimo, pjesma “Dok se bori za zrak”, u kojoj se njih dvoje voze prema bolnici gdje umire njezin otac, i počinju se svađati oko njegove ljubavnice. U svom finalu ta pjesma sadrži nešto na što pjesnik, vjerujem, nije mislio, nego mu se zbilo samo od sebe. U svijetu u kojem za njega ponestaje zraka, umirući ne samo što izgovara riječi kojih između njih dvoje više nema, nego časom svoga odlaska metaforizira njihovu zemaljsku sudbinu. To je ona istina koja izmiče čovjekovoj stvarnosti, pa onda i stvarnosnome pjesništvu, i onaj trenutak u kojemu se zbiva nešto što je u slici i u značenju, kao i u savršeno dovršenoj jezičnoj formi, koja postoji i prije nego što je pjesnik formulira, odavno već gotova pjesma.

U kratkoj završnoj cjelini, u onome što se u podnaslovu zove “…i nove pjesme”, tekstovi su nastali nakon tri Glamuzinine pjesničke knjige i nakon demontiranja ljubavnog trokuta njegove književnosti. Neke od tih pjesama fakturom i sadržajem pripadaju prethodnim zbirkama, i ničim se od njih ne razlikuju. Jedva da koja od njih predstavlja finale, ili ono što se u naslovu ciklusa navodi kao “Post-scriptum”. Kao da ni pjesnik ni muž u Glamuzini ne znaju na kraju što bi sa svim tim, i kako bi dovršili nešto što naprosto vapi za dovršenjem. I onda posljednju pjesmu u knjizi započinje ovako: “Ponovo čitam pjesme/ koje sam napisao prije 15, 20 godina/ i pokušavam vidjeti tko sam tad bio/ koliko se sve promijenilo/ u meni i drugima iz mojih pjesama”, ali je onda, nekoliko redaka niže dovršava ovako: “A onda mi pogled odvuče/ golemi ekran na Mostu mladosti”, pa “Dovoljno je daleko da ne razaznajem/ reklame koje se vrte/ i boje lijepo svijetle iz tame/ sve dok ih ne pogasi/ prvo jutarnje/ svjetlo”. I na tom mjestu čitatelj pomisli da je pjesnik na kraju samoga sebe porazio jednom tako općemjesnom sentimentalnom prispodobom. Toliki bračni i izvanbračni belaji, toliko onih smiješnih pokreta u pjesmama i izvan njih, toliko seksa da sve na kraju završilo prvim jutarnjim svjetlom i sugestijom pjesnikovom njegovome čitatelju da je svu noć probdio čitajući vlastite pjesme. Avaj, zašto, kako?

Sam “Crni zec” zasebno gledajući lijepa je i jezovita pjesma. Unutar knjige, međutim, “Crni zec” nas odvodi u kavez metafore, u bijeg iz stvarnosti. Što je, nakon svega što je junak ove lirike u životu za svoju književnost doživio, na neki način i utješno, i zasluženo. Jer ne daj Bože, što bi čovjek sa svojim životom, i što bi pjesnik, da mu na kraju nije spasonosne metafore.

A onda, na samome kraju, Damir Šodan u svom vrlo lijepom i umirujućem pogovoru piše o Glamuzini kao o predvodniku jednoga pjesničkog naraštaja. Ispisuje mu recept možda ne baš za vječnost, ali svakako za sigurno trajanje. I najednom u tom pogovoru siroti napušteni pjesnik dobiva ono što nije umio sam pronaći u “…i nove pjesme”, dobiva kontekst, mjeru za samopoštovanje i konačno objašnjenje svoga visokog i strogog književnog koncepta. Nije lako cijeloga života slikati samo meandre.

U ovome, pak, svome čitatelju Drago Glamuzina uvijek će imati svoga vjernog i naklonog poštovatelja. Pisanje je muka, teža od života. Jer srce se ne mora tjerati da bi kucalo, niti se svakodnevno snebivamo oko toga ima li u tom kucanju ikakvog smisla, a pisanje je vječna prisila, vječni rad protiv sebe. U tome Glamuzina jedan je od svakako najzanimljivijih i meni najvažnijih hrvatskih teških radnika.

Miljenko Jergović 23. 12. 2022.