Dvije pjesme

 

TAKO SAM SRETNA KAD MI NESREĆU SPREMAŠ

Tako sam sretna kad mi nesreću spremaš,
kad mi i na taj način iskazuješ svoju moć.
Iz nadmenosti kad širiš laž i oholost.
U oholosti kad skrivaš svoju podlost.
Jer ti si tada slab, ja sam tada jaka.
Iz šutnje kao iz golubinjaka
gasim bijes svih divljaka.

Tako sam sretna kad svojom burom čistiš
samoga sebe. Jer ja sam tada priroda koja
svim tvojim i svim svojim zlom
tako suvereno vlada. Jer ja sam tada ada
na kojoj je šutnja i moja armada.

Jer ja sam tada mir u kojem je sav svemir.
Jer ja sam tada vladarica,
i tvome životu brodarica.
Smijehom tad veslam.
Šutnjom tada guslam.

 

SAMO TIJELO UZ TIJELO, SAMO KOŽA UZ KOŽU

Samo tijelo uz tijelo, samo koža uz kožu govori jedan jezik.
Dodir je njihov upaljač. Svaki pokret razgorijeva njihovu vatru.
Treba poštovati samo njihov jezik. U njemu svakome čovjeku
pripada isto pravo. I bijelom i crnom i žutom. Ista slast
i ista vlast. Isti dobitak i isti gubitak.

I kad je nijema, njihova ljubav nastavlja život u istom jeziku.
U istom pravopisu. Istim izgovorom i istim jezičnim glasovima.
Istim porijeklom riječi. Čiji se oblici mijenjaju u sedam padeža.

Samo s tijelom i s kožom život održava univerzum svoga jezika.
Samo njihov univerzalni jezik izmiruje sve različito
i slavi sve ljudsko. U ljubavi tijela i kože, u ljubavi dodirā
koji razgorijevaju vatru ljudskoga srca i uzdižu dušu
siromaha i bogataša jednako. U strasti časte ljubavlju,
u vatri spaljuju sve neljudsko.

Samo tijelo uz tijelo, samo koža uz kožu
rađaju vječnu ljubav. U jednome jeziku. U jeziku ljubavi.
Oj, tijelo!, oj, kožo! Živite u takvom jeziku vječno!

Mirko Marjanović 26. 05. 2017.