Ljudi koji stvaraju priče o junacima većim od života ne razlikuju se puno od svojih publike: trpe jednako neuzbudljivu svakodnevicu, rade, spavaju, otplaćuju kredite, podižu djecu, šetaju kućne ljubimce i maštaju. Samo što su oni kadri svoju fantaziju unovčiti.
Tako stvari stoje govorimo li sasvim načelno. Postoje, međutim, i tipovi koji vlastitim biografijama udaraju kontru ovom pravilu. Njihove životne priče svojim dramatičnim zapletima i obratima skoro da napetošću nadmašuju sve pustolovine junaka koje su stvorili za radnim stolom. O dvije takve iznimne persone htio bih vam nešto reći. Zapravo o dvojici njih.
Ne, nisam promašio temu, to vam se samo čini. Ljubazno su me zamolili da prigodnim tekstom najavim izložbu radova Andrije Maurovića, čija nam je sudbina desetljećima bila nepoznata i za koje smo vjerovali kako su nepovratno izgubljeni. Zašto onda govorim o dvojici i inzistiram na množini u prigodi odavanja počasti jednom jedincatom meštru? Zato što znam kako nema bevande bez vina, opere bez libreta ni stripa bez scenarija. Pa tako ni ovih veličanstvenih pasica iz Gospodara zlatnih bregova i Sablasti zelenih močvara ne bi bilo bez Franje Fuisa, pisca, ali, bogami, i akcijskog junaka koji je svog idealnog sidekicka pronašao u osobi Andrije Maurovića.
Taj tandem darovitih momaka i svojom je vanjštinom i svojim karakterima odgovarao raširenoj predodžbi o tome kako trebaju izgledati glavni likovi pustolovnih storija. Jedan je bio naočit i na ono malo sačuvanih fotografija što smo ih imali prilike vidjeti, uglavnom se smiješi. Drugi baš i nije plijenio naročitom privlačnošću, a pred objektiv kamere, koliko se pamti, nikad nije stao veseo. Zgođušni Franjo izgledao je kao zet kojega bi poželjela svaka majka, no imamo ozbiljnih razloga vjerovati kako je vlastitoj roditeljici priuštio puno nevolja i briga. Učio je za limara da bi već u dvanaestoj godini napustio školovanje i pobjegao u cirkus s kojim je proputovao Jugoslaviju, Bugarsku, Tursku i Grčku. Nakon nekoliko godina vratio se u domovinu, kraće vrijeme radio kao činovnik, a onda se pridružio Ratnoj mornarici. U Divuljama pokraj Splita završio je pilotsku školu, a u Šibeniku tečaj za radiotelegrafiste. Naravno, nije postao hrvatskom inačicom Michela Tanguya (stariji stripoljupci zacijelo pamte toga letačkog asa). Vrag mu nije dao mira, pa je odlučio pronaći novo zanimanje, ovaj put u novinama. I prije nego mu je istekao pripravnički staž, stekao je reputaciju ponajboljeg reportera u zemlji. Sintagma investigativno novinarstvo u to doba još nije bila skovana, što Franju nije priječilo da štanca članke koji se i danas doimaju kao ogledni primjeri beskompromisnog istraživačkog žurnalizma. U neko doba s tračnica provjerljivih i neporecivih fakata odlučio se prestrojiti na kolosijek fikcije, pa počeo pisati dramatične, silno napete pustolovne priče koje je tadašnja publika halapljivo gutala, ispunivši tako sve preduvjete da ga urednici konačno unovače za rad na stripu i povežu s beskrajno darovitim, nekoliko godina starijim crtačem Andrijom Maurovićem. Tada, naravno, nije mogao znati da mu je preostalo samo šest godina života, ali ih je iskoristio kao da je slutio kako mu se primiče odjavna špica: danju je neumorno pisao, a noću još neumornije konspirirao kao jedan od najagilnijih zagrebačkih ilegalaca. Poginuo je 1943. godine u avionskoj nesreći, nakon što je s trojicom drugova ustašama maznuo zrakoplov na Borongaju i poletio prema slobodnom, partizanskom teritoriju.
Andrija Maurović nije, poput svoga partnera, u nježnim godinama sekirao svoju brižnu majku, ali joj je zacijelo makar malo zagorčao život čim je otišao na studij u Zagreb. Naime, daroviti polaznik Likovne akademije brzo je shvatio kako svoju crtačku vještinu (koja je išla u paketu sa sprinterskom brzinom) može sjajno unovčiti na novinskome i propagandnom tržištu. Rad za komercijalne naručitelje kosio se, međutim, s nepopustljivim pravilima časne institucije koju je pohađao, pa je vrlo brzo suočen s izborom: hoćete li nastaviti školovanje ili će se potpuno posvetiti ilustratorskom poslu. Maurović se nije nimalo kolebao, jer je u međuvremenu prigrlio stil života koji se nije mogao održavati bez redovita i izdašna financiranja: naime, kad nije crtao, kurvao se i pio.
Čovjek koji je usporedo gradio reputaciju najvećeg primijenjenog umjetnika svoje generacije i korifeja zagrebačke boemske scene, koji je bio jednako doma i u periferijskim pajzlovima baš kao i u otmjenim kavanama, ostao je, međutim, trijezan u vremenu masovne opijenosti, pa je znao izabrati pravu stranu. Za razliku od svoga prijatelja Franje, on se uspio priključiti partizanima i s puškom u ruci dočekati kraj rata. Doživio je duboku starost, toliko dugu da se stigao čak i narugati vlastitoj mladosti: nekadašnji stripaš, pijanac i kurvar nije se pred smrt mogao odlučiti što mu je mrskije: štivo u sličicama, vino ili seks.
I tko mi, poslije svega, može reći kako Franjo i Andrija nisu bili autentični junaci kakve očekujemo vidjeti na stranicama nekoga stripa, a ne na ulici, u stvarnome, dakle, dosadnome životu? Samo dva takva smrtnika bila su kadra stvoriti tri besmrtna junaka: Staroga Mačka, Crnoga Jahača i Polaganu Smrt. Koji su konačno uzjahali svoje vjerne konje, pa se preko Biokova strmopizdili ravno u Galeriju Gojak.
Na dostojan pretisak dvaju klasičnih naslova iz autorske radionice Fuisa i Maurovića morat ćemo pričekati još neko vrijeme. Do tada, preostaje nam tek strpiti se i radovati pasicama Gospodara i Sablasti bez didaskalija i dijaloga, uživati u slici bez tona, kao da gledamo nijemi film. Toj je odluci, naravno, presudno kumovala nemogućnost priređivanja ovih stripova za ozbiljno, integralno izdanje u roku što ga je nametnuo datum održavanja MaFesta. No, iznuđena nijemost izloženih radova mogla bi se na koncu pokazati dragocjenom za dubinsko razumijevanje neodoljive privlačnosti i šarma ovih stripova.
Teoretičari su davno ustanovili kako se Maurović prilikom rada na stripu izdašno oslanjao na bogata filmska iskustva kadriranja i montaže. Čini mi se važnim toj ocjeni dodati i jednu, bojim se, zanemarenu pojedinost. Stari meštar manje se češao o zvučni, a kudikamo više o nijemi film. Podsjetimo se, Gospodar i Sablast nastali su 1937. godine, dakle, po prilici, u isto vrijeme kad je obitelj Šafranek iz filma Tko pjeva, zlo ne misli, potresla ona dramatična ljubavna afera. Gospođa Ana i njezina sestra Mina na izletu u Samoboru upoznat će naočitog gospodina Ernesta Fulira (prosim lepo, akvizitera, a ne šnelfotografa!) i odmah ga usporediti s Clarkeom Gableom kojega su nedavno gledale u filmu San Francisco. Taj detalj iz filma govori nam kako je kino repertoar u onodobnom Zagrebu bio vrlo ažuran: američki hitovi brzo su prelazili ocean i stizali na uvid našoj publici. Crnomanjasti glumac s neodoljivim zavodničkim brčićima već je bio postao miljenikom Agramera do trenutka kad se u Novostima ukazao jedan drugi markantni brko, Crni Jahač. Potonji, međutim, nije ni najmanje sličio mladoj holivudskoj zvijezdi u usponu, nego ocvalome veteranu čija je slava već bila zgasnula, Douglasu Fairbanksu.
Naravno, činjenica što je jednoga junaka modelirao po demodiranom uzoru sama po sebi ne bi trebala sugerirati zaključak kako je Maurović bio presudno obilježen (mladalačkim) iskustvom gledanja nijemih filmova. No, svaka sličica iz ovih stripova s prenapregnutom facijalnom ekspresijom likova i njihovom melodramatskom gestualnošću doima se kao zamrznuti frame nekoga vremešnog filmskog klasika. Zanimljivo, kad danas gledamo te stare filmove bez tona i najbolji među njima izgledaju nam kao da ih je vrijeme pregazilo, jer svaka scena koju je redatelj izabrao snimiti da nas uplaši ili dirne može nas tek od srca nasmijati. S druge strane, Maurovićevi stripovi savršeno su ostarjeli, pa i u današnjoj publici mogu razgoriti iste one sentimente i uznemirenost koju su raspirivali kod čitatelja prije punih osamdeset godina. Kako to objasniti? Bilo bi lijepo kada bih vam sad iz rukava mogao izvući neki nadmoćni, teorijski utemeljen argument, ali ništa od toga. Mogu samo iskoračiti u mitološku maglu, pa reći kako je za to zaslužna Maurovićeva autorska magija, unikatni rukopis, čarolija poteza, dosluh s božanskim…
Ovim se stripovima možemo radovati čak i kad su nam servirani kao poluproizvodi, bez didaskalija i dijaloga, dakle, tona, jer lišeni riječi kao da dopiru do same srži svog izvornog nadahnuća. Andrija, sami ćete se osvjedočiti, i bez Franje savršeno funkcionira. Ako mislite da je to lako, onda pokušajte zamisliti Luciana Pavarottija kako pjeva Puccinijevu ariju Nessun dorma, ali bez stihova koje su napisali Giuseppe Adami i Renato Simoni, nego la-la-lačući.
I za kraj, dopustite mi jednu razmjerno neumjesnu digresiju. Da prilika čini lopova shvatio sam kad mi je pružena prilika razgledati ove originale. U jednom trenutku poželio sam zgrabiti makar jednu pasicu i bezglavo otrčati koliko me noge mogu nositi. Na sreću, već u drugom trenutku sam shvatio kako je gospodin koji mi je ljubazno priuštio privilegij razgledavanja, u puno boljoj kondiciji od mene, pa sam odustao od krađe.
Ovaj katalog namijenjen je svima koji neće doći u famoznu priliku ili možda ipak hoće, ali su baš poput mene s atletikom na vi. Da se utješe…
Izložba se otvara večeras u 20 sati u Galeriji Gojak i ostaje otvorena do zaključenja MaFesta (Makarskog festivala stripa), dakle, do nedjelje u 15 sati.
Kino Maurović
Ljudi koji stvaraju priče o junacima većim od života ne razlikuju se puno od svojih publike: trpe jednako neuzbudljivu svakodnevicu, rade, spavaju, otplaćuju kredite, podižu djecu, šetaju kućne ljubimce i maštaju. Samo što su oni kadri svoju fantaziju unovčiti.
Tako stvari stoje govorimo li sasvim načelno. Postoje, međutim, i tipovi koji vlastitim biografijama udaraju kontru ovom pravilu. Njihove životne priče svojim dramatičnim zapletima i obratima skoro da napetošću nadmašuju sve pustolovine junaka koje su stvorili za radnim stolom. O dvije takve iznimne persone htio bih vam nešto reći. Zapravo o dvojici njih.
Ne, nisam promašio temu, to vam se samo čini. Ljubazno su me zamolili da prigodnim tekstom najavim izložbu radova Andrije Maurovića, čija nam je sudbina desetljećima bila nepoznata i za koje smo vjerovali kako su nepovratno izgubljeni. Zašto onda govorim o dvojici i inzistiram na množini u prigodi odavanja počasti jednom jedincatom meštru? Zato što znam kako nema bevande bez vina, opere bez libreta ni stripa bez scenarija. Pa tako ni ovih veličanstvenih pasica iz Gospodara zlatnih bregova i Sablasti zelenih močvara ne bi bilo bez Franje Fuisa, pisca, ali, bogami, i akcijskog junaka koji je svog idealnog sidekicka pronašao u osobi Andrije Maurovića.
Taj tandem darovitih momaka i svojom je vanjštinom i svojim karakterima odgovarao raširenoj predodžbi o tome kako trebaju izgledati glavni likovi pustolovnih storija. Jedan je bio naočit i na ono malo sačuvanih fotografija što smo ih imali prilike vidjeti, uglavnom se smiješi. Drugi baš i nije plijenio naročitom privlačnošću, a pred objektiv kamere, koliko se pamti, nikad nije stao veseo. Zgođušni Franjo izgledao je kao zet kojega bi poželjela svaka majka, no imamo ozbiljnih razloga vjerovati kako je vlastitoj roditeljici priuštio puno nevolja i briga. Učio je za limara da bi već u dvanaestoj godini napustio školovanje i pobjegao u cirkus s kojim je proputovao Jugoslaviju, Bugarsku, Tursku i Grčku. Nakon nekoliko godina vratio se u domovinu, kraće vrijeme radio kao činovnik, a onda se pridružio Ratnoj mornarici. U Divuljama pokraj Splita završio je pilotsku školu, a u Šibeniku tečaj za radiotelegrafiste. Naravno, nije postao hrvatskom inačicom Michela Tanguya (stariji stripoljupci zacijelo pamte toga letačkog asa). Vrag mu nije dao mira, pa je odlučio pronaći novo zanimanje, ovaj put u novinama. I prije nego mu je istekao pripravnički staž, stekao je reputaciju ponajboljeg reportera u zemlji. Sintagma investigativno novinarstvo u to doba još nije bila skovana, što Franju nije priječilo da štanca članke koji se i danas doimaju kao ogledni primjeri beskompromisnog istraživačkog žurnalizma. U neko doba s tračnica provjerljivih i neporecivih fakata odlučio se prestrojiti na kolosijek fikcije, pa počeo pisati dramatične, silno napete pustolovne priče koje je tadašnja publika halapljivo gutala, ispunivši tako sve preduvjete da ga urednici konačno unovače za rad na stripu i povežu s beskrajno darovitim, nekoliko godina starijim crtačem Andrijom Maurovićem. Tada, naravno, nije mogao znati da mu je preostalo samo šest godina života, ali ih je iskoristio kao da je slutio kako mu se primiče odjavna špica: danju je neumorno pisao, a noću još neumornije konspirirao kao jedan od najagilnijih zagrebačkih ilegalaca. Poginuo je 1943. godine u avionskoj nesreći, nakon što je s trojicom drugova ustašama maznuo zrakoplov na Borongaju i poletio prema slobodnom, partizanskom teritoriju.
Andrija Maurović nije, poput svoga partnera, u nježnim godinama sekirao svoju brižnu majku, ali joj je zacijelo makar malo zagorčao život čim je otišao na studij u Zagreb. Naime, daroviti polaznik Likovne akademije brzo je shvatio kako svoju crtačku vještinu (koja je išla u paketu sa sprinterskom brzinom) može sjajno unovčiti na novinskome i propagandnom tržištu. Rad za komercijalne naručitelje kosio se, međutim, s nepopustljivim pravilima časne institucije koju je pohađao, pa je vrlo brzo suočen s izborom: hoćete li nastaviti školovanje ili će se potpuno posvetiti ilustratorskom poslu. Maurović se nije nimalo kolebao, jer je u međuvremenu prigrlio stil života koji se nije mogao održavati bez redovita i izdašna financiranja: naime, kad nije crtao, kurvao se i pio.
Čovjek koji je usporedo gradio reputaciju najvećeg primijenjenog umjetnika svoje generacije i korifeja zagrebačke boemske scene, koji je bio jednako doma i u periferijskim pajzlovima baš kao i u otmjenim kavanama, ostao je, međutim, trijezan u vremenu masovne opijenosti, pa je znao izabrati pravu stranu. Za razliku od svoga prijatelja Franje, on se uspio priključiti partizanima i s puškom u ruci dočekati kraj rata. Doživio je duboku starost, toliko dugu da se stigao čak i narugati vlastitoj mladosti: nekadašnji stripaš, pijanac i kurvar nije se pred smrt mogao odlučiti što mu je mrskije: štivo u sličicama, vino ili seks.
I tko mi, poslije svega, može reći kako Franjo i Andrija nisu bili autentični junaci kakve očekujemo vidjeti na stranicama nekoga stripa, a ne na ulici, u stvarnome, dakle, dosadnome životu? Samo dva takva smrtnika bila su kadra stvoriti tri besmrtna junaka: Staroga Mačka, Crnoga Jahača i Polaganu Smrt. Koji su konačno uzjahali svoje vjerne konje, pa se preko Biokova strmopizdili ravno u Galeriju Gojak.
Na dostojan pretisak dvaju klasičnih naslova iz autorske radionice Fuisa i Maurovića morat ćemo pričekati još neko vrijeme. Do tada, preostaje nam tek strpiti se i radovati pasicama Gospodara i Sablasti bez didaskalija i dijaloga, uživati u slici bez tona, kao da gledamo nijemi film. Toj je odluci, naravno, presudno kumovala nemogućnost priređivanja ovih stripova za ozbiljno, integralno izdanje u roku što ga je nametnuo datum održavanja MaFesta. No, iznuđena nijemost izloženih radova mogla bi se na koncu pokazati dragocjenom za dubinsko razumijevanje neodoljive privlačnosti i šarma ovih stripova.
Teoretičari su davno ustanovili kako se Maurović prilikom rada na stripu izdašno oslanjao na bogata filmska iskustva kadriranja i montaže. Čini mi se važnim toj ocjeni dodati i jednu, bojim se, zanemarenu pojedinost. Stari meštar manje se češao o zvučni, a kudikamo više o nijemi film. Podsjetimo se, Gospodar i Sablast nastali su 1937. godine, dakle, po prilici, u isto vrijeme kad je obitelj Šafranek iz filma Tko pjeva, zlo ne misli, potresla ona dramatična ljubavna afera. Gospođa Ana i njezina sestra Mina na izletu u Samoboru upoznat će naočitog gospodina Ernesta Fulira (prosim lepo, akvizitera, a ne šnelfotografa!) i odmah ga usporediti s Clarkeom Gableom kojega su nedavno gledale u filmu San Francisco. Taj detalj iz filma govori nam kako je kino repertoar u onodobnom Zagrebu bio vrlo ažuran: američki hitovi brzo su prelazili ocean i stizali na uvid našoj publici. Crnomanjasti glumac s neodoljivim zavodničkim brčićima već je bio postao miljenikom Agramera do trenutka kad se u Novostima ukazao jedan drugi markantni brko, Crni Jahač. Potonji, međutim, nije ni najmanje sličio mladoj holivudskoj zvijezdi u usponu, nego ocvalome veteranu čija je slava već bila zgasnula, Douglasu Fairbanksu.
Naravno, činjenica što je jednoga junaka modelirao po demodiranom uzoru sama po sebi ne bi trebala sugerirati zaključak kako je Maurović bio presudno obilježen (mladalačkim) iskustvom gledanja nijemih filmova. No, svaka sličica iz ovih stripova s prenapregnutom facijalnom ekspresijom likova i njihovom melodramatskom gestualnošću doima se kao zamrznuti frame nekoga vremešnog filmskog klasika. Zanimljivo, kad danas gledamo te stare filmove bez tona i najbolji među njima izgledaju nam kao da ih je vrijeme pregazilo, jer svaka scena koju je redatelj izabrao snimiti da nas uplaši ili dirne može nas tek od srca nasmijati. S druge strane, Maurovićevi stripovi savršeno su ostarjeli, pa i u današnjoj publici mogu razgoriti iste one sentimente i uznemirenost koju su raspirivali kod čitatelja prije punih osamdeset godina. Kako to objasniti? Bilo bi lijepo kada bih vam sad iz rukava mogao izvući neki nadmoćni, teorijski utemeljen argument, ali ništa od toga. Mogu samo iskoračiti u mitološku maglu, pa reći kako je za to zaslužna Maurovićeva autorska magija, unikatni rukopis, čarolija poteza, dosluh s božanskim…
Ovim se stripovima možemo radovati čak i kad su nam servirani kao poluproizvodi, bez didaskalija i dijaloga, dakle, tona, jer lišeni riječi kao da dopiru do same srži svog izvornog nadahnuća. Andrija, sami ćete se osvjedočiti, i bez Franje savršeno funkcionira. Ako mislite da je to lako, onda pokušajte zamisliti Luciana Pavarottija kako pjeva Puccinijevu ariju Nessun dorma, ali bez stihova koje su napisali Giuseppe Adami i Renato Simoni, nego la-la-lačući.
I za kraj, dopustite mi jednu razmjerno neumjesnu digresiju. Da prilika čini lopova shvatio sam kad mi je pružena prilika razgledati ove originale. U jednom trenutku poželio sam zgrabiti makar jednu pasicu i bezglavo otrčati koliko me noge mogu nositi. Na sreću, već u drugom trenutku sam shvatio kako je gospodin koji mi je ljubazno priuštio privilegij razgledavanja, u puno boljoj kondiciji od mene, pa sam odustao od krađe.
Ovaj katalog namijenjen je svima koji neće doći u famoznu priliku ili možda ipak hoće, ali su baš poput mene s atletikom na vi. Da se utješe…