U blizini moga balkona u dvorištu je olistalo drvo, pod krošnjom je od ranog jutra grupa muškaraca. Njih su povezale boce alkohola s kojima su proteklih dana iz svojih stanova silazili u podrum. S njima više ne silaze, sve zalihe su popili. Kad god je mirno, tu ih je pet-šest, ponekad i više.
Cvrkuću vrapčići u krošnji i upliću se u njihove priče, koje zahvaćaju gotovo sve: događaje u naselju, njihovoj ulici, zgradi, odslušane radio i tv-vijesti, pročitane članke iz Oslobođenja. Ponekad izađu ispod krošnje, stojeći između olupina automobila, ostaju u razgovoru o istim temama sve dok ponovno ne zapuca.
Osluškujem ih sa svoga balkona, koji je ostao bez svih stakala na oknima, i tako saznajem o susjedima štošta novo. Za njihov život, u miru, nikad nisam imao dovoljno vremena, činio mi se suviše beznačajnim i prizemnim. Rat je sada i moj život izjednačio s njihovim. U raznim vrstama poniženja kojima nas svakodnevno časti, rat je glavni krivac toga izjednačavanja. Iz tih razgovora u blizini moga balkona saznajem i nešto što dotad nisam znao: svi sudionici razgovora imaju vikendice i na Palama i na moru. Što će biti s tom njihovom imovinom, često se pitaju pojedinci koji su u blizini moga balkona. Svako jutro ta me skupina muškaraca upozna i s nekim bogatim gubitnikom iz zgrade koji je u miru glumio istinskog siromaha.
Nadmećući se s vrapčićima, grupa, tako, iz jutra u jutro, dopunjuje svoje priče i o susjedima iz naše zgrade, koji su sve dojučer glumili uzorne dobrice, a sada su na Palama, u rovovima, uz oružje koje ruši grad. Kad god se skupina raziđe, uvijek se pitam što to Ljiljana i ja u ovoj betonskoj kuli od osamnaest katova imamo od šezdeset godina zajedničkog rada? Stan, knjige, slike, pokućstvo, gelerima izbušen auto na parkiralištu, i ništa više. Stotinjak maraka ušteđevine teško da će nas spasiti. Obični radnici, obrtnici, polupismeni činovnici, svi su oni u ovoj betonskoj kuli koju „slavno“ topništvo kljuca zamalo svaki dan, ispred nas dvoje. Vojnici „JNA“ su zaposjeli njihove vikendice na Palama, ali ne uzbuđuju se zbog toga mnogo, još ih drži nada da će se sve završiti brzo. Tko će što izgubiti ako rat potraje, što će sačuvati ako se ipak zaustavi?
Naivni Muslimani još uvijek „JNA“ doživljavaju kao svoju vojsku. Ono što se zbilo u Sloveniji i Hrvatskoj ni čemu ih ne poučava. Grupa, jutros, govori i o tome. I Alija je naivan, dolazi do mene nečiji glas iz grupe, govorio nam je da u Bosni neće biti rata, dok je on u Hrvatskoj već bjesnio. Prepričavaju, potom, noćašnje radio i tv-vijesti o prvim logorima, u kojima su zatočeni i Hrvati i Muslimani, o njihovu sve okrutnijem progonu sa stoljetnih ognjišta. A progon je tek počeo. Povijest zla na ovim prostorima sve je okrutnija, svijet još uvijek ne čini ništa. Skupina je bijesna, neka taj svijet ide u vražju mater, govori netko iz skupine.
– Svijet je od nas okrenuo leđa. Ima on prečeg posla, mi smo za njega obična sića – nastavlja isti glas.
– I naša muka svijetu sad dobro dođe. Nešto će ovdje prodat, zaposlit, ukrast, odavde odnijeti kući.
– Ostadosmo bez pića, prazne flaše kod svih jarana na katovima. Što ćemo sad bez njih – čujem drugi glas iz skupine kojoj naglo okrećem leđa.
Povlačim se na trenutak s balkona i dovršavam u sebi drugačiju priču. Lamentiram: mnogi se civilizacijski vrijednosni sustavi na koncu dvadesetog stoljeća ovdje ruše svim oružjima, svijet se ne budi, još spava. Poslao nam je u Bosnu unproforce koji također spavaju. Sa svojim bijelim vozilima prisutni su na mnogim sarajevskim ulicama, ali ništa ne čine da na njih s brda ne padaju granate. Komunizam je propao, zamijenili su ga nacionalizam i šovinizam koji svoje smrdljive vjetrove ispuštaju sve glasnije. Oni bi mogli zagaditi cijeli svijet, od kojeg, eto, ne treba očekivati mnogo. Što da se i dalje zavaravamo? Šoveni i nacionalisti i u Rusiji su sve drskiji, uporni su kao i ti vrapčići u krošnji, čije bi cvrkutanje jednoga dana moglo prijeći i u zavijanje. Kakav li će to biti konac dvadesetog stoljeća? Koje će se naslijeđe preliti u dvadeset i prvo? Dvadesesto je odavno krvavo, hoće li atomska pečurka biti njegova kruna?
Vraćam se ponovno balkonu, u grupi je i Božo, susjed iz prizemlja, iz Kalinovika je kao i Mladić, oženjen je Hrvaticom. On je stanarima nebodera nedavno s farme iz Butila, na kojoj je jedan od šefova, dovukao čelične mreže za vrata glavnog i sporednog ulaza, na kojima su se stakla sasula od prvih detonacija. U skupini je i danas najglasniji. Tko zna koji put, ponavlja priču kako je pod granatama, dok se vozilom s farme, sa sinovima Vladimirom i Svetom, koji su mu u tome pomagali, probijao do nebodera, prolazio najopasnija mjesta na Stupu i u Alipašinom polju samo da bi svojim susjedima osigurao što mirniji san.
– Karadžić je gad, to vam ja tvrdim, neće on mene zavesti – viče iz sveg glasa da ga čuje što više ljudi. – On nam uništava farmu, krave nam u njoj gladuju, mi ovdje gladujemo, malo-malo pa smo u podrumu… Civile ubija granatama, a svijet šuti kao da je u dogovoru i s njim i Miloševićem i Mladićem…
Svaki dan odlazi do farme i kad su njegovi susjedi u podrumima. Nitko ne zna kako on to jedini prelazi toliki put ispod granata, čak i onda kad i najluđi bježe s otvorenih prostora…
Seno je prvi švercer u zgradi. I on je u skupini. Dvanaestogodišnjak, padavičar. Šutke prati razgovor starijih. U dokolici piše pjesme o Karadžiću, često ih čita na hodniku kad naselje Mladićeva vojska zasipa granatama. Nedostaju gusle pa da ugođaj bude potpun. Njegov deseterac upravo traži taj instrument. Od njegove glazbe dosad je tom zabavljaču okupljenih već dva puta pozlilo, dobivao je napade i na hodniku. Kad nije pjesnički raspoložen, prodaje cigarete, žilete, čokolade, a gdje ih nabavlja – nikome ne govori. Svi kiosci u naselju odavno su opuhani, prodavaonice i samoposluge također.
– Seno, kako ti ono, majke ti, i bez pića dolaziš do inspiracije za pjesme o ovim što nas svaki dan s Trebevića kljucaju u mozak? – pita ga netko iz skupine. Seno ne odgovara, trudi se da svoje lijevo esotropijsko oko koje stoji prema unutra zadrži na govorniku iz skupine duže, ne uspijeva, skupini okreće leđa i napušta je. Skupina se cereka, radosna je što se konačno riješila svog nijemog promatrača.
Jedan dan je završen, započinje novi. U dvorištu je na njegovom početku ista grupa, ali bez Bože. Sa sinovima i ženom, govori netko, preselio je na farmu u Butilama. Nije prisutan u skupini, ali je u priči skupine opet glavni. A priča je stravična: prigodom prve premetačine stanova u našoj Tetovskoj ulici kod njega i sinova pronašli su automatsku pušku, pištolje, kame. U Kruškinu štabu na Trgu ZAVNOBiH-a pravdali su se da su oružje uzeli pod prijetnjom nekih čelnika Karadžićeve stranke. Potom su priznali da im je zadatak bio pobiti susjede u prizemlju (dakle, i mene i Ljiljanu) kad vojska „JNA“ iz Nedžarića probije obrambene crte u Vojničkom polju. Zaklinjali su se da to oni ne bi učinili sve i da se to obistinilo. Uzeli su im oružje i pustili ih da odu, učinili su to noću, natovarivši vozilo s farme najnužnijim stvarima.
Za grupu je velika tajna upravo to da ih nitko nije zadržao u pritvoru niti jedan dan.
Komentari su zato sučeljeni:
– Ne vjerujem više ni tom Kruškinom štabu, ni svijetu, ne vjerujem nikome. U pitanju je sigurno neka prljava trgovina.
– A ja ne vjerujem ni Boži i njegovim sinovima.
– Ma, mora da je Božo Kruški povjerio neke važne podatke o Karadžiću i Mladiću.
– To bi i moglo biti najbliže istini. Božo je kao kameleon: mijenja svoju zelenu boju sad ovako sad onako.
– Ali, nisu mu i sinovi takvi. Baš fini momci. Obojica. A pridružili se ocu, moraju, šta će, krv nije voda.
Zovem telefonom Ivana Lovrenovića, glavnog urednika Svjetlosti, u kojoj sam urednik domaće književnosti. Sa ženom, majkom i sinom Josipom još je na Grbavici na kojoj su Šešeljevi četnici. Kći Maja je u Americi. Ivan mi se žali:
– Gledam Šešeljeve teroriste kako kopaju rovove oko moje zgrade, ne znam što ću.
– Dopuštaju li ti da napustiš stan?
– Ne. Jednom su mi šešeljevci već dolazili, znaju sve o meni. Nešto smišljam, hoću li uspjeti, ne znam.
Uz njegovu muku, moje su dosadašnje, o kojima me ukratko izvještava, gotovo nikakve, besmislene. Suosjećam s njegovim, prešućujem svoje. O poduzeću, u kojem zajedno radimo, i koje je Karadžiću dalo nekoliko terorista, ne govorimo ništa.
– Imaš li vezu s Gavrilom – pitam – možeš li se osloniti na njega? Dobrica Ćosić bi mogao sve, on je zakuhao sve, a tiskali smo tolike njegove knjige…
– Da, ali ne znam što Gavrilo može s njim…
Narednih dana iz Rovinja me zove Mirko Kovač, iz Beograda Filip David i Živojin Pavlović. Kovač kaže da će Milošević sve uništiti samo da ostvari svoj politički plan, veliku Srbiju. Pavlović mu prenosi kako tamo svi vjeruju da su rat u Sarajevu započele „zelene beretke.“
– To je šaka jada, imaju nekoliko pušaka – kažem mu. – Najviše lovačkih.
A David govori drukčije, slično Kovaču. Nakon njih, Radenko Mišević me hrabri:
– Izdrži! Ako odeš iz Sarajeva, ostavit ćeš sve svoje gorima od sebe.
– Ne mogu iz Sarajeva sve i da hoću. Punica mi je ovdje, bolesna, neće nikud. Ne možemo je ovdje ostaviti samu.
Još ne prekidam razgovor iako na parkiralište ispred moga nebodera padaju sve razornije granate. Neko vrijeme sam u mucavoj ulozi komentatora izravnog prijenosa toga zla, onda se ispričavam Miševiću i bježim na hodnik. Već je prepun stanara s katova.
Narednih dana razgovaram i s Ilijom Šimićem, školskim kolegom iz gimnazije u Gradačcu, ravnateljem Republičkoga fonda za kulturu. Ilija gotovo redovito odlazi na posao, a ja još ne mogu ni u dvorište, cijelo moje naselje neprestano je pod vatrom. Isto je i s Ibrišimovićem u Dobrinji. Kažem mu:
– Je li moguće, Nedžade, da nam sve ovo čine i neke naše kolege?
– Ma, o tome upravo razmišljam i ja.
– Jesu li do sada ikada, u povijesti, organizatori ovakvoga pokolja bili i pisci?
– Nije mi poznato.
Istoga dana telefonom pitam kolegu Tontića:
– Što ovo rade, Stevo, tvoji i moji prijatelji Karadžić, Dutina, Toholj…?
Zbunjen, Stevo mi odgovara mucajući:
– Da … rade… eto rade… jest rade… Šta ćeš.
– Pa, Karadžić nam je kolega. Bio je i on s nama u Udruženju književnika BiH.
– Da, bio je… jest bio je.
Što mu je, pitam se, zašto stalno muca? Spuštam slušalicu, muka mi je što sam svojim pitanjem prijatelja doveo u tako neugodnu situaciju. Malo poslije zaključujem: Pa, i ja sam u Tontićevoj situaciji, i ja često mucam. I ja sam zbunjen i izgubljen. Kad te izdaju prijatelji, onda i ti mucaš i kvrcaš, lomiš staklo i u srcu i u mozgu. Hodaš po staklu golih tabana, u samoći sanjaš susret s prijateljima koji su na čekanju. Među njima su i neki moji, neočekivano na pogrešnoj strani. Ratnici. I ja sam, dakle, kao i Stevan, izdan, bez prijatelja, u samoći, i ja hodam po staklu golih tabana.
Nekoliko puta javlja mi se Anđelko Vuletić. Na konkretne upite kako je u središtu grada, u kojem stanuje, ne odgovara mi konkretno. Kao i uvijek, sve ostavlja na razini neke tajne. Mistificira. Još ga boli Ravno, u kojem mu je pomama „JNA“ već poslala u grob nekolicinu najbližnjih. Ta me njegova priča izvodi iz jezika mistifikacije, uvodi me u okrutnu stvarnost. Što je u njoj jezik nepobitne istine a što licentia poetica nije vrijeme da provjeravam.
– Ništa me ne pitaj. Još žalujem. Još nisu iskopani ni svi grobovi za pobijene u Ravnom. Preživjeli protjerani, nema tko da to učini.
Gori olimpijska dvorana Zetra, srce olimpijskog Sarajeva iz godine 1984. Slikama raznih zimskih sportskih sadržaja, realiziranih u toj dvorani, koji mi se vraćaju u sjećanja, bezuspješno gasim vatru bezdušnika i palikuća. Oblake spaljene dvorane mnogo uspješnije odgoni dugo iščekivana vijest: Napokon, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Slovenija postale su članice Ujedinjenih naroda. Pratim svečanost proglašenja ushićeno, pitam se mogu li se od danas Miloševićevi i Karadžićevi teroristi prema tim zemljama ponašati kao do sada? Ljiljana me upozorava da se ne zavaravam, ništa se neće promijeniti.
– Mora – uporan sam. – Od danas je svijet obvezan nešto poduzeti!
– Vidjet ćemo – odlučna je Ljiljana u svojim sumnjama. – Svjetski lupeži imaju prečih briga od naših.
– Ne poričem, ali imaju i odgovornost.
– Da, da. Dolaze nam s njima mnogo bolji dani.
– Svakako. Bolji dani, a možda i godine – odgovaram joj s ironijom.
– Mnogo bolji dani i godine – pojačava Ljiljana svoju ironiju. – Trajat će ovo još godinama i godinama. Zapamti.
– I godinama? Možda pretjeruješ – korigiram se.
– Da, da. I godinama – odgovara ona istim tonom. – Zapamti: I godinama.
Vojnici „JNA“ odlaze iz kasarne „Viktor Bubanj“ iz koje su granate već uništile moj i Ljiljanin balkon, kuhinju, blagovaonicu i jednu sobu.
– Ne rekoh li ti da promjene moraju doći. Ne bi „JNA“ napuštala spomenutu sarajevsku kasarnu, da je ovdje sigurna.
– A koliko je ono još kasarni „JNA“ u Sarajevu? Ne znaš. Koliko je u njima još oružja, oruđa i vojnika? Ne znaš ni to. Napuštaju tek jednu. Jadne su to promjene. Dok sve svoje oružje ne upotrijebe, neće odavde. Bit će još paljevina ovdje, sa Zetrom su tek počeli.
Zašutio sam.
Glavno gradsko rodilište nova je meta topništva „JNA“. Život se ne smije razvijati, poručuju njegovi topnici. Monstruozan fašizam. Masakr u Ulici Vase Miskina Crnog. Ranjeno je više od 100 Sarajlija koji su bili u redu za kruh. Mrtve još prebrojavaju. Ljudski je razum sve nemoćniji u sve krvavijoj stvarnosti. Cijeli grad zasipaju granatama, Skupštinu i Predsjedništvo najčešće. Protiv Srbije i Crne Gore, konačno, uvode se sankcije.
– Mogu nam oni i pod tim sankcijama sve porušiti – nastavlja Ljiljana svoju oporbenu ulogu. – Imaju oni oružja i hrane i za idućih deset godina. Sve su nam oteli, sve će nam uništiti.
Grad je sve češće bez struje, vode, telefona, kruha. O mirnodopskoj prehrani već se nekoliko dana sanja. Sve je surogat što se uspije bez struje prirediti od presahnulih zaliha. Vatre se lože po smetlištima i balkonima da bi se ispekao uštipak ili pogača.
Ljiljana povremeno opet tone u depresiju. Sve teže podnosi zatočeništvo u stanu, opasnost da ga bar na trenutak napusti. Sluti još gore dane, odbija svaki optimizam. Gasi se vedrina njezine naravi, njezin živahan temperament ustupa mjesto potonućima. Ne pamtim kad se nasmijala, a njezin smijeh je nekad bio baš zarazan. Majka joj je u središtu grada, odnedavno je i bez telefona. Sama, bolesna, stara, ne može joj otići. Tramvaji ne voze, autobusi ne voze, naš je „maruti“ izbušen, rezervoar bez kapi benzina. Izbezumljena je:
– Zbili su nas u spavaću sobu, a i ona je nesigurna. Na sve strane mlatara propuh, kako ovdje živjeti?
Opet sam bez riječi. I moj je optimizam istopljen.
Javlja nam se telefonom s Grbavice Meliha Husedžinović, povjesničarka umjetnosti, likovna kritičarka, uposlenica Umjetničke galerije BiH. Na Grbavici je s majkom, koja boluje od Parkinsove bolesti, u neboderu, u kojem je stanovao šekspirovac Nikola Koljević. Šekspirovac je preselio na bolje i sigurnije mjesto. Meliha mi kaže da je obećao svim stanarima toga nebodera potpunu sigurnost, ona u njemu ostaje čuvati imovinu i njegovati majku.
– Ne vjerujem ja Koljeviću, kao ni Karadžiću – protivim se toj njezinoj odluci.
– Nemam drugoga izbora. Da im ostavim stan, knjige, slike, ne pada mi na pamet.
– Ali, ako je tvoja kolegica Azra Begić, čuo sam, već izašla, što ti čekaš? Čuo sam da je izašao i slikar Feđa Avdić, koji je s vama dvjema u tom neboderu, zašto ne pokušaš i ti?
– Kuda? Ko će mi dati stan, kuda ću s bolesnom majkom bez stana?
– Ja im ne vjerujem, a ti kako hoćeš. Meni su prijetili danima, poslali su mi prve granate kao potvrdu da se ne šale. Granatirali su mi balkon, kuhinju, blagovaonicu i jednu sobu…
Blizu je ponoć, s Ljiljanom odlazim u krevet gladan. Telefon: brat iz Tramošnice.
– Kako je tamo, Marko? – pitam brata.
– Ostali su muškarci, svi drugi kojekuda, najviše ih je u Županji. Iskopali smo rovove. Javljam ti se s dežurstva.
– Pucaju li iz Pelagićeva i Obudovca na vas, prvi su vam susjedi?
– Udarnički. Ali pucamo i mi na njih. Prije rušenja mosta kod Bosanskog Šamca dovukli naši izvana čak i minobacače.
– Sam si, što jedeš?
– Imamo ovdje i svoj kazan, ne brini se. Što vi jedete?
Šutim, onda ipak kažem:
– Danas nismo ništa jeli. Ostali smo bez svega.
– A ja ovdje imam preko tristo svježih jaja, šunke, slanine, pet svinja… Imam svega, kako da vam štogod dobacim?
Prekid. Mrak se zgušnjava. Stvarnost ima boju noći. Sa šezdeset i tri godine brat je tamo, čuva grobove oca i majke, što ja čuvam u Sarajevu? Ljiljinu mamu, nikoga više. Budni smo oboje, šutimo oboje. Od mraka nikako da nas odvoji san.
Otvaram kuhinjski prozor, zatvoren tapetom, da u stan uđe prva jutarnja svjetlost. U dvorištu nema nikoga. Zaustavlja se kombi na kojem piše IP Svjetlost. Susjed Goran, u odori Jukinih postrojbi, izlazi iz kombija i otvara prtljažnik. U njemu su dva velika kasetofona, linija, zvučnici.
– Otkud ti tolika tehnika? – pita ga Suljo.
– Što te briga – odgovara mu vojnik drsko i predaje jedan kasetofon mlađem bratu Igoru.
– Pljačkate, i vi ste mi neka vojska… – opet će Suljo.
– Bolje mi nego oni s okolnih brda – mrmlja vojnik. – Mi vas od njih branimo.
– Voziš tuđi auto, a bezbeli nemaš ni vozačke.
– Što će mi? – odgovara mu vojnik pitanjem.
Zovem Gavrila Grahovca, ravnatelja izdavačke djelatnosti Svjetlosti, koji mi se nikako ne javlja, da mu sve ovo ispričam. Dočekuje me s viješću da mu je punica u komi nakon ranjavanja u Ulici Vase Miskina. Krađu i ne spominjem. Slušam ga, onda ga pitam zna li što o Ivanu na Grbavici.
– On je s Josipom s Grbavice prešao na našu stranu preko mosta prije nekoliko dana.
– Pa, zašto mi se ne javlja? Ovdje sam kao vuk samotnjak. Nedostaje mi on, ti, cijela Svjetlost.
– U centru je, u nečijem stanu koji nema telefona.
– A što mu je s majkom i ženom?
– Smislit ćemo nešto da izvučemo i njih s Grbavice.
– Znaš li što je s našim knjigama u skladištu u Gladnom polju?
– Vjerojatno ih po Beogradu prodaju pljačkaši „JNA“. Čini se da su zauzeli sva naša skladišta.
– Bez tih knjiga mi smo propalo poduzeće. Zar se knjige nisu mogle skloniti negdje drugdje?
– Kasno je o tome… Kad sve ovo stane, valjda ćemo uspjeti početi nešto novo.
– A kad će stati? – počinjem i ja da se pitam kao neki dan i Ljiljana. – Što je s urednicima, sa mnom i Stevom? Zašto me nitko ni o čemu ne izvještava, niti poziva na posao?
– Pa, kako ćeš s Alipašina doći ovamo? Ti još ne možeš do centra grada. Ukopan si u svom naselju. Ovamo navraćaju oni koji su ovdje, u centru, Vukić, Musabegovićka. I oni su na čekanju.
Množi se broj mojih prijatelja na čekanju. Bože, kad ću konačno do svoje Svjetlosti! Kad ću do svojih kolega urednika, prijatelja u gradu, u raznim poduzećima? U mojemu je dijelu grada pustoš, razaranje svakodnevno. U njemu je sve nesigurnije, samo je smrt sigurna, čak i u krevetu pohodi nedužne.
Lipanj.
Nakon toliko neuspješnih dogovaranja oficiri „JNA“ danas napuštaju i vojarnu „Maršal Tito“. Iz nje su, zaklonjeni iza vreća s pijeskom, danima pucali na sve što se kretalo Ulicom vojvode Putnika. Odlaze osobnim automobilima u koloni prema vojarnama u Lukavici.
Topništvo cijelu noć razara grad. Zauzet je Teološki fakultet u Nedžarićima. I franjevce protjeruju, i oni su na tom komadićku Bosne, čiji su višestoljetni simbol zemlje Bosne, nepoželjni. Njihov progon, slušam kasetofon, ide preko Kiseljaka. Po tko zna koji puta pitam se kako je među njima fra Marko Karamatić, profesor crkvene povijesti, crkvene umjetnosti, kršćanske arheologije i književnosti bosanskih franjevaca na Teologiji u Nedžarićima. Što li je na Teologiji sa svojom braćom proživljavao prije tog progona? Kad ću to saznati, od koga, hoću li to uopće doživjeti?
Meliha mi se više ne javlja s Grbavice koju je, eto, napustio i Ivan. Taj dio grada s lijeve obale Miljacke odavno je otvoren samo za Pale, političku i vojnu „prijestolnicu“ Karadžićeva i Mladićeva „dijela“ Bosne i njihove vojske. Na lijevu obalu, raznim kanalima, dolaze i do mene priče o ubojstvima Hrvata i Muslimana u tom sarajevskom naselju, o njihovom iseljavanju iz stanova, pljački imovine, progonu u logore. Moji i Ljiljanini prijatelji, liječnici Hamo i Amra Mataradžija, ipak su živi: zajedno s Amrinom majkom Behijom sada su na Baščaršiji, kod neke poznanice. „Dragovoljno“ su ostavili dva stana i svu svoju imovinu u njima. Prešli su Miljacku sa zavežljajima, nakon gotovo dva mjeseca neprekidnog zlostavljanja, nenadanih upada, preslušavanja, prijetnji. O pjesniku Jakovu Jurišiću i njegovoj Vinki sa stanom u tom dijelu grada još ne znam ništa.
Smeće danima nitko ne odvozi, kontejneri su puni. Nitko se još ne usuđuje izaći do kontejnera, čak i kad je mirno. Vrata glavnoga ulaza pokatkad otvaraju samo vojnici i policajci koji iz našeg dijela Alipašina polja prelaze u Vojničko polje. Među njima je i jedan snajperist, cm od glave do pete. Na glavi mu je cm kaubojski šešir, koji s crnim teksas hlačama povezuje crna teksas košulja. Na nogama su mu crne kožne cipele, išarane svijetlim željeznim dugmetićima. U rukama mu je crna violinska futrola, s kojom kroz nnaš neboder prolazi kad god smo iz stanova istjerani u hodnik. Ni najžešća pucnjava do njegovoga uha kao da uopće ne dolazi. Dvorište prelazi polako, pogleda oborena na vrh crne futrole u kojoj krije svoj snajper. Ne diže ga ni kad prolazi između stanara našega nebodera, istjeranih iz stanova. Pojavljuje se mrk, prolazi mrk, bez riječi, nestaje mrk, vraća se mrk. To je, dakle, demon, onaj bivši anđeo, sada sijač smrti. Uvijek zadrhtim kad ga ugledam. Netko će danas u Nedžarićima biti ubijen, netko će na toj neprijateljskoj strani danas zakukati i gorko zaplakati.
Primitivizam me počinje plašiti jednako kao što me plaši smrt nevinih od snajpera i granata. On se javlja u svoj svojoj „raskoši“. Cvatu svi njegovi oblici koje je mir potiskivao svojim vrijednostima. Raspojasan je i drzak, gazi sve što je godinama strpljivo odgajano kao mjera stvari civiliziranog čovjeka. Podmukao je i bezobziran u određivanju svojih „kodeksa“. Ruši sve što odskače od njih i spušta sve na razinu hoda kroz mrak i blato. Donose ga izbjeglice iz istočne Bosne i Sandžaka, ali i iz udaljenijih dijelova grada. Nesretnici među kojima ima i onih koje trgovina i šverc, čim se materijalno zakopite, mijenja u lakome bezdušnike. Školovani su im najveći protivnici, njih ponižavaju i ismijavaju upravo onda kad zaključe da su nemoćni, izgubljeni u tim okrutnim okolnostima prljavoga rata. Njihovo poštenje ih uveseljava, pamet iščuđuje, bacaju je pod noge i gaze kao šuplju priču. Svakoga tko se u ovom zlu ne zna „snaći“, kao oni, preziru. To njihovo „snađi se“ podrazumijeva sva lupeštva i otimačine, krađe i prijevare, s tim „snađi se“ ustanovljuje se neki novi moral, neko novo poštenje. Vrijeme je vukodlaka, onih s oružjem, ali i bez oružja.
Opet me na noćnom dežurstvu u hodniku iznevjerava partner. On je moj susjed Krasnić, koji je vozač na TV Sarajevo, u čijem je kombiju, napokon, jučer, prvi put, Ljiljana posjetila majku u centru grada, u Vrazovoj. Odbija dežurstva, a Krizni štab ga ne mijenja, niti mu nalazi zamjenu. Susjed mi vožnju supruge do majke naplaćuje skupo. Samoćom na hodniku, nesanicom i strahom. Sjedim u mraku bez njega, sam, pokraj dizala zbrajam nevolje i razmišljam o tome kako ih se riješiti. Nemamo struje, vode, kruha, cigareta, i telefoni su zašutjeli. Isključeni su svima u naselju. Više ne pada kiša, puše jak vjetar. Osamnaestokatnica cvili, svi moji prozori su sasuti na asfalt, dizalo je uništila granata. Strujanje zraka upravo u njemu je nestvarno i prijeteće. Laju psi, laje vjetar, cijela zgrada podrhtava, nigdje svjetla u naselju u kojem živi više od 70.000 stanovnika. Pokreti raznih predmeta u dvorištu koje odavno nitko ne skuplja i ne odvozi. U hodnik navaljuju namočene kartonske kutije, miču se limenke na asfaltu. Vojnici se povremeno oglašavaju iz svojih rovova, tek toliko da upozore da su oni još tu i da su budni.
Iza dva sata odlazim u postelju, pred zoru sanjam. Pada lipanjska kiša, gasi požare, ispire čađ poluizgorjelih građevina, odnosi prljavštinu s ulica, uvlači se u tragove granata na asfaltu… Sanjam Isusa. Pomaže mi da prijeđe dvorište koje zasipaju snajperisti, prati me tako sve do središta grada. Hoću u svoju Svjetlost, svojim kolegama na poslu. Isus me zaklanja svojim tijelom na snajperskim prijelazima, na Titovoj ulici nestaje, ostajem sam. Kako ću se vratiti bez njega? Oj, Isus dragi, spasi me, izgovaram u snu, još se ne budim. Pada i dalje lipanjska kiša, ali kao da će stati… U sobi u kojoj sanjam, u određenim vremenskim razmacima, čujem udarce kapljica po simsu svoga prozora. Gube se u kiši metaka koji udaraju u betonski zid ulaza susjedne zgrade, koju štiti prozor te moje spavaće sobe. Onda opet kapi kiše, sve jače i jače. Dižem se iz postelje, pomičem njezin okvir za madrac, prislonjen da mene i Ljiljanu zaštiti od gelera. Ulazni zid susjednog nebodera dočekuje ga s raspetim Isusom, čije tijelo krvari. Iz njegovih rana kapa, beton na kojem stoji obojen je… Naglo se trzam, budim se sa mnom i Ljiljana.
– Što ti je?
– Ništa. Sanjao sam…
– Ma, što me probudi? Ne znam kad sam imala ovako tvrd san.
– Oprosti. Sanjao sam Isusa.
– Isusa? Hajde, ne pričaj! Nisi ti nikakav vjernik.
– Ali, jesi ti. Možda će zato Isus i mene spasiti.
– Ja jesam vjernica, ali ti… Uvijek se zato molim i za tebe. Sad me pusti da nastavim spavati.
U mraku dugo razmišljam o tom čudnom snu, umor me potom odvodi u novi.
(Ulomak iz dnevnika Živjeti smrt, integriran u roman u nastajanju A bilo nam je prokleto lijepo i u ratu)
U Sarajevu, 1992.
Svibanj.
U blizini moga balkona u dvorištu je olistalo drvo, pod krošnjom je od ranog jutra grupa muškaraca. Njih su povezale boce alkohola s kojima su proteklih dana iz svojih stanova silazili u podrum. S njima više ne silaze, sve zalihe su popili. Kad god je mirno, tu ih je pet-šest, ponekad i više.
Cvrkuću vrapčići u krošnji i upliću se u njihove priče, koje zahvaćaju gotovo sve: događaje u naselju, njihovoj ulici, zgradi, odslušane radio i tv-vijesti, pročitane članke iz Oslobođenja. Ponekad izađu ispod krošnje, stojeći između olupina automobila, ostaju u razgovoru o istim temama sve dok ponovno ne zapuca.
Osluškujem ih sa svoga balkona, koji je ostao bez svih stakala na oknima, i tako saznajem o susjedima štošta novo. Za njihov život, u miru, nikad nisam imao dovoljno vremena, činio mi se suviše beznačajnim i prizemnim. Rat je sada i moj život izjednačio s njihovim. U raznim vrstama poniženja kojima nas svakodnevno časti, rat je glavni krivac toga izjednačavanja. Iz tih razgovora u blizini moga balkona saznajem i nešto što dotad nisam znao: svi sudionici razgovora imaju vikendice i na Palama i na moru. Što će biti s tom njihovom imovinom, često se pitaju pojedinci koji su u blizini moga balkona. Svako jutro ta me skupina muškaraca upozna i s nekim bogatim gubitnikom iz zgrade koji je u miru glumio istinskog siromaha.
Nadmećući se s vrapčićima, grupa, tako, iz jutra u jutro, dopunjuje svoje priče i o susjedima iz naše zgrade, koji su sve dojučer glumili uzorne dobrice, a sada su na Palama, u rovovima, uz oružje koje ruši grad. Kad god se skupina raziđe, uvijek se pitam što to Ljiljana i ja u ovoj betonskoj kuli od osamnaest katova imamo od šezdeset godina zajedničkog rada? Stan, knjige, slike, pokućstvo, gelerima izbušen auto na parkiralištu, i ništa više. Stotinjak maraka ušteđevine teško da će nas spasiti. Obični radnici, obrtnici, polupismeni činovnici, svi su oni u ovoj betonskoj kuli koju „slavno“ topništvo kljuca zamalo svaki dan, ispred nas dvoje. Vojnici „JNA“ su zaposjeli njihove vikendice na Palama, ali ne uzbuđuju se zbog toga mnogo, još ih drži nada da će se sve završiti brzo. Tko će što izgubiti ako rat potraje, što će sačuvati ako se ipak zaustavi?
Naivni Muslimani još uvijek „JNA“ doživljavaju kao svoju vojsku. Ono što se zbilo u Sloveniji i Hrvatskoj ni čemu ih ne poučava. Grupa, jutros, govori i o tome. I Alija je naivan, dolazi do mene nečiji glas iz grupe, govorio nam je da u Bosni neće biti rata, dok je on u Hrvatskoj već bjesnio. Prepričavaju, potom, noćašnje radio i tv-vijesti o prvim logorima, u kojima su zatočeni i Hrvati i Muslimani, o njihovu sve okrutnijem progonu sa stoljetnih ognjišta. A progon je tek počeo. Povijest zla na ovim prostorima sve je okrutnija, svijet još uvijek ne čini ništa. Skupina je bijesna, neka taj svijet ide u vražju mater, govori netko iz skupine.
– Svijet je od nas okrenuo leđa. Ima on prečeg posla, mi smo za njega obična sića – nastavlja isti glas.
– I naša muka svijetu sad dobro dođe. Nešto će ovdje prodat, zaposlit, ukrast, odavde odnijeti kući.
– Ostadosmo bez pića, prazne flaše kod svih jarana na katovima. Što ćemo sad bez njih – čujem drugi glas iz skupine kojoj naglo okrećem leđa.
Povlačim se na trenutak s balkona i dovršavam u sebi drugačiju priču. Lamentiram: mnogi se civilizacijski vrijednosni sustavi na koncu dvadesetog stoljeća ovdje ruše svim oružjima, svijet se ne budi, još spava. Poslao nam je u Bosnu unproforce koji također spavaju. Sa svojim bijelim vozilima prisutni su na mnogim sarajevskim ulicama, ali ništa ne čine da na njih s brda ne padaju granate. Komunizam je propao, zamijenili su ga nacionalizam i šovinizam koji svoje smrdljive vjetrove ispuštaju sve glasnije. Oni bi mogli zagaditi cijeli svijet, od kojeg, eto, ne treba očekivati mnogo. Što da se i dalje zavaravamo? Šoveni i nacionalisti i u Rusiji su sve drskiji, uporni su kao i ti vrapčići u krošnji, čije bi cvrkutanje jednoga dana moglo prijeći i u zavijanje. Kakav li će to biti konac dvadesetog stoljeća? Koje će se naslijeđe preliti u dvadeset i prvo? Dvadesesto je odavno krvavo, hoće li atomska pečurka biti njegova kruna?
Vraćam se ponovno balkonu, u grupi je i Božo, susjed iz prizemlja, iz Kalinovika je kao i Mladić, oženjen je Hrvaticom. On je stanarima nebodera nedavno s farme iz Butila, na kojoj je jedan od šefova, dovukao čelične mreže za vrata glavnog i sporednog ulaza, na kojima su se stakla sasula od prvih detonacija. U skupini je i danas najglasniji. Tko zna koji put, ponavlja priču kako je pod granatama, dok se vozilom s farme, sa sinovima Vladimirom i Svetom, koji su mu u tome pomagali, probijao do nebodera, prolazio najopasnija mjesta na Stupu i u Alipašinom polju samo da bi svojim susjedima osigurao što mirniji san.
– Karadžić je gad, to vam ja tvrdim, neće on mene zavesti – viče iz sveg glasa da ga čuje što više ljudi. – On nam uništava farmu, krave nam u njoj gladuju, mi ovdje gladujemo, malo-malo pa smo u podrumu… Civile ubija granatama, a svijet šuti kao da je u dogovoru i s njim i Miloševićem i Mladićem…
Svaki dan odlazi do farme i kad su njegovi susjedi u podrumima. Nitko ne zna kako on to jedini prelazi toliki put ispod granata, čak i onda kad i najluđi bježe s otvorenih prostora…
Seno je prvi švercer u zgradi. I on je u skupini. Dvanaestogodišnjak, padavičar. Šutke prati razgovor starijih. U dokolici piše pjesme o Karadžiću, često ih čita na hodniku kad naselje Mladićeva vojska zasipa granatama. Nedostaju gusle pa da ugođaj bude potpun. Njegov deseterac upravo traži taj instrument. Od njegove glazbe dosad je tom zabavljaču okupljenih već dva puta pozlilo, dobivao je napade i na hodniku. Kad nije pjesnički raspoložen, prodaje cigarete, žilete, čokolade, a gdje ih nabavlja – nikome ne govori. Svi kiosci u naselju odavno su opuhani, prodavaonice i samoposluge također.
– Seno, kako ti ono, majke ti, i bez pića dolaziš do inspiracije za pjesme o ovim što nas svaki dan s Trebevića kljucaju u mozak? – pita ga netko iz skupine. Seno ne odgovara, trudi se da svoje lijevo esotropijsko oko koje stoji prema unutra zadrži na govorniku iz skupine duže, ne uspijeva, skupini okreće leđa i napušta je. Skupina se cereka, radosna je što se konačno riješila svog nijemog promatrača.
Jedan dan je završen, započinje novi. U dvorištu je na njegovom početku ista grupa, ali bez Bože. Sa sinovima i ženom, govori netko, preselio je na farmu u Butilama. Nije prisutan u skupini, ali je u priči skupine opet glavni. A priča je stravična: prigodom prve premetačine stanova u našoj Tetovskoj ulici kod njega i sinova pronašli su automatsku pušku, pištolje, kame. U Kruškinu štabu na Trgu ZAVNOBiH-a pravdali su se da su oružje uzeli pod prijetnjom nekih čelnika Karadžićeve stranke. Potom su priznali da im je zadatak bio pobiti susjede u prizemlju (dakle, i mene i Ljiljanu) kad vojska „JNA“ iz Nedžarića probije obrambene crte u Vojničkom polju. Zaklinjali su se da to oni ne bi učinili sve i da se to obistinilo. Uzeli su im oružje i pustili ih da odu, učinili su to noću, natovarivši vozilo s farme najnužnijim stvarima.
Za grupu je velika tajna upravo to da ih nitko nije zadržao u pritvoru niti jedan dan.
Komentari su zato sučeljeni:
– Ne vjerujem više ni tom Kruškinom štabu, ni svijetu, ne vjerujem nikome. U pitanju je sigurno neka prljava trgovina.
– A ja ne vjerujem ni Boži i njegovim sinovima.
– Ma, mora da je Božo Kruški povjerio neke važne podatke o Karadžiću i Mladiću.
– To bi i moglo biti najbliže istini. Božo je kao kameleon: mijenja svoju zelenu boju sad ovako sad onako.
– Ali, nisu mu i sinovi takvi. Baš fini momci. Obojica. A pridružili se ocu, moraju, šta će, krv nije voda.
Zovem telefonom Ivana Lovrenovića, glavnog urednika Svjetlosti, u kojoj sam urednik domaće književnosti. Sa ženom, majkom i sinom Josipom još je na Grbavici na kojoj su Šešeljevi četnici. Kći Maja je u Americi. Ivan mi se žali:
– Gledam Šešeljeve teroriste kako kopaju rovove oko moje zgrade, ne znam što ću.
– Dopuštaju li ti da napustiš stan?
– Ne. Jednom su mi šešeljevci već dolazili, znaju sve o meni. Nešto smišljam, hoću li uspjeti, ne znam.
Uz njegovu muku, moje su dosadašnje, o kojima me ukratko izvještava, gotovo nikakve, besmislene. Suosjećam s njegovim, prešućujem svoje. O poduzeću, u kojem zajedno radimo, i koje je Karadžiću dalo nekoliko terorista, ne govorimo ništa.
– Imaš li vezu s Gavrilom – pitam – možeš li se osloniti na njega? Dobrica Ćosić bi mogao sve, on je zakuhao sve, a tiskali smo tolike njegove knjige…
– Da, ali ne znam što Gavrilo može s njim…
Narednih dana iz Rovinja me zove Mirko Kovač, iz Beograda Filip David i Živojin Pavlović. Kovač kaže da će Milošević sve uništiti samo da ostvari svoj politički plan, veliku Srbiju. Pavlović mu prenosi kako tamo svi vjeruju da su rat u Sarajevu započele „zelene beretke.“
– To je šaka jada, imaju nekoliko pušaka – kažem mu. – Najviše lovačkih.
A David govori drukčije, slično Kovaču. Nakon njih, Radenko Mišević me hrabri:
– Izdrži! Ako odeš iz Sarajeva, ostavit ćeš sve svoje gorima od sebe.
– Ne mogu iz Sarajeva sve i da hoću. Punica mi je ovdje, bolesna, neće nikud. Ne možemo je ovdje ostaviti samu.
Još ne prekidam razgovor iako na parkiralište ispred moga nebodera padaju sve razornije granate. Neko vrijeme sam u mucavoj ulozi komentatora izravnog prijenosa toga zla, onda se ispričavam Miševiću i bježim na hodnik. Već je prepun stanara s katova.
Narednih dana razgovaram i s Ilijom Šimićem, školskim kolegom iz gimnazije u Gradačcu, ravnateljem Republičkoga fonda za kulturu. Ilija gotovo redovito odlazi na posao, a ja još ne mogu ni u dvorište, cijelo moje naselje neprestano je pod vatrom. Isto je i s Ibrišimovićem u Dobrinji. Kažem mu:
– Je li moguće, Nedžade, da nam sve ovo čine i neke naše kolege?
– Ma, o tome upravo razmišljam i ja.
– Jesu li do sada ikada, u povijesti, organizatori ovakvoga pokolja bili i pisci?
– Nije mi poznato.
Istoga dana telefonom pitam kolegu Tontića:
– Što ovo rade, Stevo, tvoji i moji prijatelji Karadžić, Dutina, Toholj…?
Zbunjen, Stevo mi odgovara mucajući:
– Da … rade… eto rade… jest rade… Šta ćeš.
– Pa, Karadžić nam je kolega. Bio je i on s nama u Udruženju književnika BiH.
– Da, bio je… jest bio je.
Što mu je, pitam se, zašto stalno muca? Spuštam slušalicu, muka mi je što sam svojim pitanjem prijatelja doveo u tako neugodnu situaciju. Malo poslije zaključujem: Pa, i ja sam u Tontićevoj situaciji, i ja često mucam. I ja sam zbunjen i izgubljen. Kad te izdaju prijatelji, onda i ti mucaš i kvrcaš, lomiš staklo i u srcu i u mozgu. Hodaš po staklu golih tabana, u samoći sanjaš susret s prijateljima koji su na čekanju. Među njima su i neki moji, neočekivano na pogrešnoj strani. Ratnici. I ja sam, dakle, kao i Stevan, izdan, bez prijatelja, u samoći, i ja hodam po staklu golih tabana.
Nekoliko puta javlja mi se Anđelko Vuletić. Na konkretne upite kako je u središtu grada, u kojem stanuje, ne odgovara mi konkretno. Kao i uvijek, sve ostavlja na razini neke tajne. Mistificira. Još ga boli Ravno, u kojem mu je pomama „JNA“ već poslala u grob nekolicinu najbližnjih. Ta me njegova priča izvodi iz jezika mistifikacije, uvodi me u okrutnu stvarnost. Što je u njoj jezik nepobitne istine a što licentia poetica nije vrijeme da provjeravam.
– Ništa me ne pitaj. Još žalujem. Još nisu iskopani ni svi grobovi za pobijene u Ravnom. Preživjeli protjerani, nema tko da to učini.
Gori olimpijska dvorana Zetra, srce olimpijskog Sarajeva iz godine 1984. Slikama raznih zimskih sportskih sadržaja, realiziranih u toj dvorani, koji mi se vraćaju u sjećanja, bezuspješno gasim vatru bezdušnika i palikuća. Oblake spaljene dvorane mnogo uspješnije odgoni dugo iščekivana vijest: Napokon, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Slovenija postale su članice Ujedinjenih naroda. Pratim svečanost proglašenja ushićeno, pitam se mogu li se od danas Miloševićevi i Karadžićevi teroristi prema tim zemljama ponašati kao do sada? Ljiljana me upozorava da se ne zavaravam, ništa se neće promijeniti.
– Mora – uporan sam. – Od danas je svijet obvezan nešto poduzeti!
– Vidjet ćemo – odlučna je Ljiljana u svojim sumnjama. – Svjetski lupeži imaju prečih briga od naših.
– Ne poričem, ali imaju i odgovornost.
– Da, da. Dolaze nam s njima mnogo bolji dani.
– Svakako. Bolji dani, a možda i godine – odgovaram joj s ironijom.
– Mnogo bolji dani i godine – pojačava Ljiljana svoju ironiju. – Trajat će ovo još godinama i godinama. Zapamti.
– I godinama? Možda pretjeruješ – korigiram se.
– Da, da. I godinama – odgovara ona istim tonom. – Zapamti: I godinama.
Vojnici „JNA“ odlaze iz kasarne „Viktor Bubanj“ iz koje su granate već uništile moj i Ljiljanin balkon, kuhinju, blagovaonicu i jednu sobu.
– Ne rekoh li ti da promjene moraju doći. Ne bi „JNA“ napuštala spomenutu sarajevsku kasarnu, da je ovdje sigurna.
– A koliko je ono još kasarni „JNA“ u Sarajevu? Ne znaš. Koliko je u njima još oružja, oruđa i vojnika? Ne znaš ni to. Napuštaju tek jednu. Jadne su to promjene. Dok sve svoje oružje ne upotrijebe, neće odavde. Bit će još paljevina ovdje, sa Zetrom su tek počeli.
Zašutio sam.
Glavno gradsko rodilište nova je meta topništva „JNA“. Život se ne smije razvijati, poručuju njegovi topnici. Monstruozan fašizam. Masakr u Ulici Vase Miskina Crnog. Ranjeno je više od 100 Sarajlija koji su bili u redu za kruh. Mrtve još prebrojavaju. Ljudski je razum sve nemoćniji u sve krvavijoj stvarnosti. Cijeli grad zasipaju granatama, Skupštinu i Predsjedništvo najčešće. Protiv Srbije i Crne Gore, konačno, uvode se sankcije.
– Mogu nam oni i pod tim sankcijama sve porušiti – nastavlja Ljiljana svoju oporbenu ulogu. – Imaju oni oružja i hrane i za idućih deset godina. Sve su nam oteli, sve će nam uništiti.
Grad je sve češće bez struje, vode, telefona, kruha. O mirnodopskoj prehrani već se nekoliko dana sanja. Sve je surogat što se uspije bez struje prirediti od presahnulih zaliha. Vatre se lože po smetlištima i balkonima da bi se ispekao uštipak ili pogača.
Ljiljana povremeno opet tone u depresiju. Sve teže podnosi zatočeništvo u stanu, opasnost da ga bar na trenutak napusti. Sluti još gore dane, odbija svaki optimizam. Gasi se vedrina njezine naravi, njezin živahan temperament ustupa mjesto potonućima. Ne pamtim kad se nasmijala, a njezin smijeh je nekad bio baš zarazan. Majka joj je u središtu grada, odnedavno je i bez telefona. Sama, bolesna, stara, ne može joj otići. Tramvaji ne voze, autobusi ne voze, naš je „maruti“ izbušen, rezervoar bez kapi benzina. Izbezumljena je:
– Zbili su nas u spavaću sobu, a i ona je nesigurna. Na sve strane mlatara propuh, kako ovdje živjeti?
Opet sam bez riječi. I moj je optimizam istopljen.
Javlja nam se telefonom s Grbavice Meliha Husedžinović, povjesničarka umjetnosti, likovna kritičarka, uposlenica Umjetničke galerije BiH. Na Grbavici je s majkom, koja boluje od Parkinsove bolesti, u neboderu, u kojem je stanovao šekspirovac Nikola Koljević. Šekspirovac je preselio na bolje i sigurnije mjesto. Meliha mi kaže da je obećao svim stanarima toga nebodera potpunu sigurnost, ona u njemu ostaje čuvati imovinu i njegovati majku.
– Ne vjerujem ja Koljeviću, kao ni Karadžiću – protivim se toj njezinoj odluci.
– Nemam drugoga izbora. Da im ostavim stan, knjige, slike, ne pada mi na pamet.
– Ali, ako je tvoja kolegica Azra Begić, čuo sam, već izašla, što ti čekaš? Čuo sam da je izašao i slikar Feđa Avdić, koji je s vama dvjema u tom neboderu, zašto ne pokušaš i ti?
– Kuda? Ko će mi dati stan, kuda ću s bolesnom majkom bez stana?
– Ja im ne vjerujem, a ti kako hoćeš. Meni su prijetili danima, poslali su mi prve granate kao potvrdu da se ne šale. Granatirali su mi balkon, kuhinju, blagovaonicu i jednu sobu…
Blizu je ponoć, s Ljiljanom odlazim u krevet gladan. Telefon: brat iz Tramošnice.
– Kako je tamo, Marko? – pitam brata.
– Ostali su muškarci, svi drugi kojekuda, najviše ih je u Županji. Iskopali smo rovove. Javljam ti se s dežurstva.
– Pucaju li iz Pelagićeva i Obudovca na vas, prvi su vam susjedi?
– Udarnički. Ali pucamo i mi na njih. Prije rušenja mosta kod Bosanskog Šamca dovukli naši izvana čak i minobacače.
– Sam si, što jedeš?
– Imamo ovdje i svoj kazan, ne brini se. Što vi jedete?
Šutim, onda ipak kažem:
– Danas nismo ništa jeli. Ostali smo bez svega.
– A ja ovdje imam preko tristo svježih jaja, šunke, slanine, pet svinja… Imam svega, kako da vam štogod dobacim?
Prekid. Mrak se zgušnjava. Stvarnost ima boju noći. Sa šezdeset i tri godine brat je tamo, čuva grobove oca i majke, što ja čuvam u Sarajevu? Ljiljinu mamu, nikoga više. Budni smo oboje, šutimo oboje. Od mraka nikako da nas odvoji san.
Otvaram kuhinjski prozor, zatvoren tapetom, da u stan uđe prva jutarnja svjetlost. U dvorištu nema nikoga. Zaustavlja se kombi na kojem piše IP Svjetlost. Susjed Goran, u odori Jukinih postrojbi, izlazi iz kombija i otvara prtljažnik. U njemu su dva velika kasetofona, linija, zvučnici.
– Otkud ti tolika tehnika? – pita ga Suljo.
– Što te briga – odgovara mu vojnik drsko i predaje jedan kasetofon mlađem bratu Igoru.
– Pljačkate, i vi ste mi neka vojska… – opet će Suljo.
– Bolje mi nego oni s okolnih brda – mrmlja vojnik. – Mi vas od njih branimo.
– Voziš tuđi auto, a bezbeli nemaš ni vozačke.
– Što će mi? – odgovara mu vojnik pitanjem.
Zovem Gavrila Grahovca, ravnatelja izdavačke djelatnosti Svjetlosti, koji mi se nikako ne javlja, da mu sve ovo ispričam. Dočekuje me s viješću da mu je punica u komi nakon ranjavanja u Ulici Vase Miskina. Krađu i ne spominjem. Slušam ga, onda ga pitam zna li što o Ivanu na Grbavici.
– On je s Josipom s Grbavice prešao na našu stranu preko mosta prije nekoliko dana.
– Pa, zašto mi se ne javlja? Ovdje sam kao vuk samotnjak. Nedostaje mi on, ti, cijela Svjetlost.
– U centru je, u nečijem stanu koji nema telefona.
– A što mu je s majkom i ženom?
– Smislit ćemo nešto da izvučemo i njih s Grbavice.
– Znaš li što je s našim knjigama u skladištu u Gladnom polju?
– Vjerojatno ih po Beogradu prodaju pljačkaši „JNA“. Čini se da su zauzeli sva naša skladišta.
– Bez tih knjiga mi smo propalo poduzeće. Zar se knjige nisu mogle skloniti negdje drugdje?
– Kasno je o tome… Kad sve ovo stane, valjda ćemo uspjeti početi nešto novo.
– A kad će stati? – počinjem i ja da se pitam kao neki dan i Ljiljana. – Što je s urednicima, sa mnom i Stevom? Zašto me nitko ni o čemu ne izvještava, niti poziva na posao?
– Pa, kako ćeš s Alipašina doći ovamo? Ti još ne možeš do centra grada. Ukopan si u svom naselju. Ovamo navraćaju oni koji su ovdje, u centru, Vukić, Musabegovićka. I oni su na čekanju.
Množi se broj mojih prijatelja na čekanju. Bože, kad ću konačno do svoje Svjetlosti! Kad ću do svojih kolega urednika, prijatelja u gradu, u raznim poduzećima? U mojemu je dijelu grada pustoš, razaranje svakodnevno. U njemu je sve nesigurnije, samo je smrt sigurna, čak i u krevetu pohodi nedužne.
Lipanj.
Nakon toliko neuspješnih dogovaranja oficiri „JNA“ danas napuštaju i vojarnu „Maršal Tito“. Iz nje su, zaklonjeni iza vreća s pijeskom, danima pucali na sve što se kretalo Ulicom vojvode Putnika. Odlaze osobnim automobilima u koloni prema vojarnama u Lukavici.
Topništvo cijelu noć razara grad. Zauzet je Teološki fakultet u Nedžarićima. I franjevce protjeruju, i oni su na tom komadićku Bosne, čiji su višestoljetni simbol zemlje Bosne, nepoželjni. Njihov progon, slušam kasetofon, ide preko Kiseljaka. Po tko zna koji puta pitam se kako je među njima fra Marko Karamatić, profesor crkvene povijesti, crkvene umjetnosti, kršćanske arheologije i književnosti bosanskih franjevaca na Teologiji u Nedžarićima. Što li je na Teologiji sa svojom braćom proživljavao prije tog progona? Kad ću to saznati, od koga, hoću li to uopće doživjeti?
Meliha mi se više ne javlja s Grbavice koju je, eto, napustio i Ivan. Taj dio grada s lijeve obale Miljacke odavno je otvoren samo za Pale, političku i vojnu „prijestolnicu“ Karadžićeva i Mladićeva „dijela“ Bosne i njihove vojske. Na lijevu obalu, raznim kanalima, dolaze i do mene priče o ubojstvima Hrvata i Muslimana u tom sarajevskom naselju, o njihovom iseljavanju iz stanova, pljački imovine, progonu u logore. Moji i Ljiljanini prijatelji, liječnici Hamo i Amra Mataradžija, ipak su živi: zajedno s Amrinom majkom Behijom sada su na Baščaršiji, kod neke poznanice. „Dragovoljno“ su ostavili dva stana i svu svoju imovinu u njima. Prešli su Miljacku sa zavežljajima, nakon gotovo dva mjeseca neprekidnog zlostavljanja, nenadanih upada, preslušavanja, prijetnji. O pjesniku Jakovu Jurišiću i njegovoj Vinki sa stanom u tom dijelu grada još ne znam ništa.
Smeće danima nitko ne odvozi, kontejneri su puni. Nitko se još ne usuđuje izaći do kontejnera, čak i kad je mirno. Vrata glavnoga ulaza pokatkad otvaraju samo vojnici i policajci koji iz našeg dijela Alipašina polja prelaze u Vojničko polje. Među njima je i jedan snajperist, cm od glave do pete. Na glavi mu je cm kaubojski šešir, koji s crnim teksas hlačama povezuje crna teksas košulja. Na nogama su mu crne kožne cipele, išarane svijetlim željeznim dugmetićima. U rukama mu je crna violinska futrola, s kojom kroz nnaš neboder prolazi kad god smo iz stanova istjerani u hodnik. Ni najžešća pucnjava do njegovoga uha kao da uopće ne dolazi. Dvorište prelazi polako, pogleda oborena na vrh crne futrole u kojoj krije svoj snajper. Ne diže ga ni kad prolazi između stanara našega nebodera, istjeranih iz stanova. Pojavljuje se mrk, prolazi mrk, bez riječi, nestaje mrk, vraća se mrk. To je, dakle, demon, onaj bivši anđeo, sada sijač smrti. Uvijek zadrhtim kad ga ugledam. Netko će danas u Nedžarićima biti ubijen, netko će na toj neprijateljskoj strani danas zakukati i gorko zaplakati.
Primitivizam me počinje plašiti jednako kao što me plaši smrt nevinih od snajpera i granata. On se javlja u svoj svojoj „raskoši“. Cvatu svi njegovi oblici koje je mir potiskivao svojim vrijednostima. Raspojasan je i drzak, gazi sve što je godinama strpljivo odgajano kao mjera stvari civiliziranog čovjeka. Podmukao je i bezobziran u određivanju svojih „kodeksa“. Ruši sve što odskače od njih i spušta sve na razinu hoda kroz mrak i blato. Donose ga izbjeglice iz istočne Bosne i Sandžaka, ali i iz udaljenijih dijelova grada. Nesretnici među kojima ima i onih koje trgovina i šverc, čim se materijalno zakopite, mijenja u lakome bezdušnike. Školovani su im najveći protivnici, njih ponižavaju i ismijavaju upravo onda kad zaključe da su nemoćni, izgubljeni u tim okrutnim okolnostima prljavoga rata. Njihovo poštenje ih uveseljava, pamet iščuđuje, bacaju je pod noge i gaze kao šuplju priču. Svakoga tko se u ovom zlu ne zna „snaći“, kao oni, preziru. To njihovo „snađi se“ podrazumijeva sva lupeštva i otimačine, krađe i prijevare, s tim „snađi se“ ustanovljuje se neki novi moral, neko novo poštenje. Vrijeme je vukodlaka, onih s oružjem, ali i bez oružja.
Opet me na noćnom dežurstvu u hodniku iznevjerava partner. On je moj susjed Krasnić, koji je vozač na TV Sarajevo, u čijem je kombiju, napokon, jučer, prvi put, Ljiljana posjetila majku u centru grada, u Vrazovoj. Odbija dežurstva, a Krizni štab ga ne mijenja, niti mu nalazi zamjenu. Susjed mi vožnju supruge do majke naplaćuje skupo. Samoćom na hodniku, nesanicom i strahom. Sjedim u mraku bez njega, sam, pokraj dizala zbrajam nevolje i razmišljam o tome kako ih se riješiti. Nemamo struje, vode, kruha, cigareta, i telefoni su zašutjeli. Isključeni su svima u naselju. Više ne pada kiša, puše jak vjetar. Osamnaestokatnica cvili, svi moji prozori su sasuti na asfalt, dizalo je uništila granata. Strujanje zraka upravo u njemu je nestvarno i prijeteće. Laju psi, laje vjetar, cijela zgrada podrhtava, nigdje svjetla u naselju u kojem živi više od 70.000 stanovnika. Pokreti raznih predmeta u dvorištu koje odavno nitko ne skuplja i ne odvozi. U hodnik navaljuju namočene kartonske kutije, miču se limenke na asfaltu. Vojnici se povremeno oglašavaju iz svojih rovova, tek toliko da upozore da su oni još tu i da su budni.
Iza dva sata odlazim u postelju, pred zoru sanjam. Pada lipanjska kiša, gasi požare, ispire čađ poluizgorjelih građevina, odnosi prljavštinu s ulica, uvlači se u tragove granata na asfaltu… Sanjam Isusa. Pomaže mi da prijeđe dvorište koje zasipaju snajperisti, prati me tako sve do središta grada. Hoću u svoju Svjetlost, svojim kolegama na poslu. Isus me zaklanja svojim tijelom na snajperskim prijelazima, na Titovoj ulici nestaje, ostajem sam. Kako ću se vratiti bez njega? Oj, Isus dragi, spasi me, izgovaram u snu, još se ne budim. Pada i dalje lipanjska kiša, ali kao da će stati… U sobi u kojoj sanjam, u određenim vremenskim razmacima, čujem udarce kapljica po simsu svoga prozora. Gube se u kiši metaka koji udaraju u betonski zid ulaza susjedne zgrade, koju štiti prozor te moje spavaće sobe. Onda opet kapi kiše, sve jače i jače. Dižem se iz postelje, pomičem njezin okvir za madrac, prislonjen da mene i Ljiljanu zaštiti od gelera. Ulazni zid susjednog nebodera dočekuje ga s raspetim Isusom, čije tijelo krvari. Iz njegovih rana kapa, beton na kojem stoji obojen je… Naglo se trzam, budim se sa mnom i Ljiljana.
– Što ti je?
– Ništa. Sanjao sam…
– Ma, što me probudi? Ne znam kad sam imala ovako tvrd san.
– Oprosti. Sanjao sam Isusa.
– Isusa? Hajde, ne pričaj! Nisi ti nikakav vjernik.
– Ali, jesi ti. Možda će zato Isus i mene spasiti.
– Ja jesam vjernica, ali ti… Uvijek se zato molim i za tebe. Sad me pusti da nastavim spavati.
U mraku dugo razmišljam o tom čudnom snu, umor me potom odvodi u novi.
(Ulomak iz dnevnika Živjeti smrt, integriran u roman u nastajanju A bilo nam je prokleto lijepo i u ratu)