(nedjelja, 24. mart 2019. godine: Mađarska – Hrvatska 2-1)
Pita Izidor iz Pravijeka Olge Tokarczuk: Što to znači da su minuli? Jesu li minuli isto tako kao prizori koje se idući ostavlja iza sebe, ali koji ipak negdje jesu i traju za druge oči?
*
Svi puše. Novouseljeni stanovi često će se krečiti. Televizori su sada u boji, neki imaju i daljinski upravljač. Nema više stabilizatora. Piju se Rubinov vinjak, Badelov mirogojček i sve vrste domaćih rakija. Ponekad Stock. Puno piva. Mezi se, čačkalice bježe sa ovala, na stolnjaku žute mrve od kuhanih jaja. Zagušljivo je u dnevnom boravku, svako malo otvara se prozor.
Na toj bini recituju stare prdonje, naši pokojni očevi. Izgovoreno drhti u duvanskom dimu, riječi zveckaju u polupraznim čašama, lomne su, i kao male krhotine prolaze kroz vremena, pa tako zbune, jer ne zna se tačno šta je bilo i kad je sada. Četiri su stiha:
Na uglu ulica Kacinczy i Kiraly , budimpeštanska skupina Neopint ilustrovala je ove stihove, na pročelju stare, zapuštene zgrade. Za izradu murala, površine skoro hiljadu četvornih metara, utrošeno je četiristo litara boje. Stihovi će, zajedno sa pratećom ilustracijom, biti konačno uvršteni u novo, dopunjeno izdanje antologije savremene mađarske poezije.
U rano proljetno jutro, sunčano i opojno bistro, mural je obasjan pastoralnom svijetlošću, a sjena podno pročelja, na betonskom parkingu, pravilna je i jako oštra. Neki tat sjećanja na oštricu sjene teško ozlijedi nogu. I šepa tako, do kraja života.
*
Zavodljivo je ući u tuđa sjećanja, skutriti se u njihovim skrivenim zakucima ili, kad biva zagušljivo i neprijatno, jer sjećanja su često i bolna i teška, igrati se njima kao dijete sa plastelinom, mijenjati ih i poroditi nova, izmišljena.
Nedjelja je, rano proljetno jutro 1957. godine, sunčano i opojno bistro.
Nandor Hidegkuti iskrao se iz dvorišta svoje zgrade u ulici Paulay Ede 5. Kralj VM-a, u punoj je snazi, mudar i zreo, veliki reformator mistične igre. Bolno bogat jednim neuspjehom.
Ispratio ga je pogled male gluhonijeme vrtlarice, koja brine o dvorišnom cvijetnjaku, a za praznika drvene balkonske ograde kiti zlatnom kišom. I kriještanje dviju obudovjelih babuskara, radoznalih i zlih, poslije čašice prve jutarnje palinke na balkonu. Uzeo je tek nešto novca, u stvari, svu uteđevinu, ručni sat Omikron, koje je dobio po povratku iz Berna, a u unutrašnji džep krombi kaputa širokih revera, sakrio jedan Ronson upaljač na benzinsko punjenje.
Pored sinagoge je Kek Rosza, Nandorov omiljeni kisvendeglo, gdje se jede najbolja jetrenjača, a za nekih svečanosti pjeva hava nagila. Zastao je samo na čas.
Zatim se, prazne misli i spora koraka, uputio prema obali Dunava, tamo sjeo u žutu dvojku i odveo se u sjećanje moga oca.
*
Ovo mi je sjećanje darivano vište puta.
Na pragu punoljetstva, u novembru 1984, na Barama, kad su pokopana dva recitatora. Nastalo je jedno kumstvo.
Ili, u kinu Tesla, za projekcije Gotharovog filma Vrijeme je stalo. Budimpešta je bila nježna i lijepa, poput Magde Szukics, uzbudjiva kao bijeg u Jugoslaviju, opasna kao Rusi i topla kao emajlirana šolja sa sličicom budimskog dvorca, puna vrelog čaja od lipe, na kojoj se mogu ugrijati ozeble ruke.
Ili, u pisanju Bože Koprivice, kad su bogovi stvarno mogli obećati.
Ili, sad, kad sam unajmio sobu u Budimpešti, na adresi Paulay Ede 5, i u rano proljetno jutro 2019. godine, sunčano i opojno bistro, u dvorištu zgrade pušio, pio kefir sa koprom i gledao u cvijetnjak žute kiše.
Sve je stalo u pas Nandora Hidegkutija.
*
Dan je utakmice. Tamnoputi čistači plešu gospodski lijenoi burna subotnja noć sasvim se lagano rastače u ranom nedjeljnom jutru, sunčanom i opojno bistrom. Pločnici Židovske četvrti još su puni izlomljenog stakla, golubovi kljucaju po bljuvotini, iz veža smrdi mokraća, a sanjivi beskućnici potežu prve gutljaje gadne žute tekućine, vina valjda, iz dvolitrenih plastičnih boca.
Szent Istvan, vozač žute dvojke, nedjeljom ne prodaje karte.
Tramvaj kreće, vozi ga mumificirana ruka. Nandor se vratio u stih, i u starom vagonu ustaju sve sjene lake konjice, ljuljaju se, mjenjaju mjesta brzo i nikad viđeno, a zadnji pas siječe odbrane poput sablje, u ritmu željeznog točka na rđavim šinama. Iza stakla ođubrenog kukcima promiču mostovi, dvori su na brdu, krajobraz je iskrzana razglednica. Oganj u želucu od perkleta, po preporuci Kristofa Varge. Ispred parlamenta dva vojnika stupaju i suludo se vrte u krug. Dunav je smeđe boje, na obali su strašne Cipele, velike i male, muške i ženske, u naprtnjači sušeni goveđi jezik kupljen na pijaci Nagyscarnok i konzerva noćašnjeg Dresera, mlakog već. Na ključu od sobe visi žuti privjesak sa širokim Ferenzovim licem, stara je cigla zgrade Zwack muzeja u Dandar ulici, mala bočica Unicuma. Matija i Janos, oba K., jedu na stanici bijeli hjeb, mast i luk. Okretište uz robnu kuću Obi puno je žedne prašine i bez boja, stasjukovski lijepo i pusto, a vjetar sa Dunava diže u zrak naslovnicu Nepsorta iz 1954.
Pola sata za 2- 0.
*
I kazivahu tako: tih je pola sata bila umjetnost.
Nije bila. Jer igra je, u ovom slučaju, od umjetnosti omeđena samo jednom matematskom veličinom. Porazom.
I taj se poraz vuče, kao tučen pas, koji i dalje hoda za groznim gazdom.
Iz poraza se ne uči.
Poraz je drek, ne stvara razumjevanje i samilost. Na porazu jaši mržnja.
Otkamenila se turul ptica sa budimskog brda. Glasa se neotesanim lepetom velikih krila.
Krenuli su iz pothodnika podno prometnice, izronili iz asfalta, čitav taj pederbal nestvarnih Nyilaskereztovaca, stopljeno krdo tetoviranih, izbildanih tjelesina, sa fantomkama na izbrijanim glavama. Topot i huk.
Trčim kroz park, uz ulicu Ulloi. Nestvarno sam brz, tako gumenih nogu, u čudnom bezvremenu ružnog sna prije buđenja.
Spasili su me, biće, honvedi pristigli iz belle epoque. Čekali su u sjeni sjećanja, zaklonjeni drvećem i grmljem zazelenjelog parka, romantični čuvari reda, sa krvoločnim psima na kratkim uzicama, koji laju na mađarskom.
*
Dan kasnije.
Sjedim u bašti na trgu, neuglednom kao i čitav Siofok, preko puta ružnog, staklenog vidikovca. Jutro je rano proljetno, sunčano i opojno bistro. Pijem kafu.
Jučer sam u Budimpešti izgubio naprtnjaču i sušeni goveđi jezik.
Ukrao sam, međutim, žuti privjesak sa širokim Ferenzovim licem, sad se ljulja na ključu mog automobila.
Duhovi Budimpešte
(nedjelja, 24. mart 2019. godine: Mađarska – Hrvatska 2-1)
Pita Izidor iz Pravijeka Olge Tokarczuk: Što to znači da su minuli? Jesu li minuli isto tako kao prizori koje se idući ostavlja iza sebe, ali koji ipak negdje jesu i traju za druge oči?
*
Svi puše. Novouseljeni stanovi često će se krečiti. Televizori su sada u boji, neki imaju i daljinski upravljač. Nema više stabilizatora. Piju se Rubinov vinjak, Badelov mirogojček i sve vrste domaćih rakija. Ponekad Stock. Puno piva. Mezi se, čačkalice bježe sa ovala, na stolnjaku žute mrve od kuhanih jaja. Zagušljivo je u dnevnom boravku, svako malo otvara se prozor.
Na toj bini recituju stare prdonje, naši pokojni očevi. Izgovoreno drhti u duvanskom dimu, riječi zveckaju u polupraznim čašama, lomne su, i kao male krhotine prolaze kroz vremena, pa tako zbune, jer ne zna se tačno šta je bilo i kad je sada. Četiri su stiha:
Grosics –
Buzanzsky, Lantos, Bozsik, Lorant –
Zakarias, Budai, Kocsis, Hidegkuti –
Puskas, Czibor
Na uglu ulica Kacinczy i Kiraly , budimpeštanska skupina Neopint ilustrovala je ove stihove, na pročelju stare, zapuštene zgrade. Za izradu murala, površine skoro hiljadu četvornih metara, utrošeno je četiristo litara boje. Stihovi će, zajedno sa pratećom ilustracijom, biti konačno uvršteni u novo, dopunjeno izdanje antologije savremene mađarske poezije.
U rano proljetno jutro, sunčano i opojno bistro, mural je obasjan pastoralnom svijetlošću, a sjena podno pročelja, na betonskom parkingu, pravilna je i jako oštra. Neki tat sjećanja na oštricu sjene teško ozlijedi nogu. I šepa tako, do kraja života.
*
Zavodljivo je ući u tuđa sjećanja, skutriti se u njihovim skrivenim zakucima ili, kad biva zagušljivo i neprijatno, jer sjećanja su često i bolna i teška, igrati se njima kao dijete sa plastelinom, mijenjati ih i poroditi nova, izmišljena.
Nedjelja je, rano proljetno jutro 1957. godine, sunčano i opojno bistro.
Nandor Hidegkuti iskrao se iz dvorišta svoje zgrade u ulici Paulay Ede 5. Kralj VM-a, u punoj je snazi, mudar i zreo, veliki reformator mistične igre. Bolno bogat jednim neuspjehom.
Ispratio ga je pogled male gluhonijeme vrtlarice, koja brine o dvorišnom cvijetnjaku, a za praznika drvene balkonske ograde kiti zlatnom kišom. I kriještanje dviju obudovjelih babuskara, radoznalih i zlih, poslije čašice prve jutarnje palinke na balkonu. Uzeo je tek nešto novca, u stvari, svu uteđevinu, ručni sat Omikron, koje je dobio po povratku iz Berna, a u unutrašnji džep krombi kaputa širokih revera, sakrio jedan Ronson upaljač na benzinsko punjenje.
Pored sinagoge je Kek Rosza, Nandorov omiljeni kisvendeglo, gdje se jede najbolja jetrenjača, a za nekih svečanosti pjeva hava nagila. Zastao je samo na čas.
Zatim se, prazne misli i spora koraka, uputio prema obali Dunava, tamo sjeo u žutu dvojku i odveo se u sjećanje moga oca.
*
Ovo mi je sjećanje darivano vište puta.
Na pragu punoljetstva, u novembru 1984, na Barama, kad su pokopana dva recitatora. Nastalo je jedno kumstvo.
Ili, u kinu Tesla, za projekcije Gotharovog filma Vrijeme je stalo. Budimpešta je bila nježna i lijepa, poput Magde Szukics, uzbudjiva kao bijeg u Jugoslaviju, opasna kao Rusi i topla kao emajlirana šolja sa sličicom budimskog dvorca, puna vrelog čaja od lipe, na kojoj se mogu ugrijati ozeble ruke.
Ili, u pisanju Bože Koprivice, kad su bogovi stvarno mogli obećati.
Ili, sad, kad sam unajmio sobu u Budimpešti, na adresi Paulay Ede 5, i u rano proljetno jutro 2019. godine, sunčano i opojno bistro, u dvorištu zgrade pušio, pio kefir sa koprom i gledao u cvijetnjak žute kiše.
Sve je stalo u pas Nandora Hidegkutija.
*
Dan je utakmice. Tamnoputi čistači plešu gospodski lijeno i burna subotnja noć sasvim se lagano rastače u ranom nedjeljnom jutru, sunčanom i opojno bistrom. Pločnici Židovske četvrti još su puni izlomljenog stakla, golubovi kljucaju po bljuvotini, iz veža smrdi mokraća, a sanjivi beskućnici potežu prve gutljaje gadne žute tekućine, vina valjda, iz dvolitrenih plastičnih boca.
Szent Istvan, vozač žute dvojke, nedjeljom ne prodaje karte.
Tramvaj kreće, vozi ga mumificirana ruka. Nandor se vratio u stih, i u starom vagonu ustaju sve sjene lake konjice, ljuljaju se, mjenjaju mjesta brzo i nikad viđeno, a zadnji pas siječe odbrane poput sablje, u ritmu željeznog točka na rđavim šinama. Iza stakla ođubrenog kukcima promiču mostovi, dvori su na brdu, krajobraz je iskrzana razglednica. Oganj u želucu od perkleta, po preporuci Kristofa Varge. Ispred parlamenta dva vojnika stupaju i suludo se vrte u krug. Dunav je smeđe boje, na obali su strašne Cipele, velike i male, muške i ženske, u naprtnjači sušeni goveđi jezik kupljen na pijaci Nagyscarnok i konzerva noćašnjeg Dresera, mlakog već. Na ključu od sobe visi žuti privjesak sa širokim Ferenzovim licem, stara je cigla zgrade Zwack muzeja u Dandar ulici, mala bočica Unicuma. Matija i Janos, oba K., jedu na stanici bijeli hjeb, mast i luk. Okretište uz robnu kuću Obi puno je žedne prašine i bez boja, stasjukovski lijepo i pusto, a vjetar sa Dunava diže u zrak naslovnicu Nepsorta iz 1954.
Pola sata za 2- 0.
*
I kazivahu tako: tih je pola sata bila umjetnost.
Nije bila. Jer igra je, u ovom slučaju, od umjetnosti omeđena samo jednom matematskom veličinom. Porazom.
I taj se poraz vuče, kao tučen pas, koji i dalje hoda za groznim gazdom.
Iz poraza se ne uči.
Poraz je drek, ne stvara razumjevanje i samilost. Na porazu jaši mržnja.
Otkamenila se turul ptica sa budimskog brda. Glasa se neotesanim lepetom velikih krila.
Krenuli su iz pothodnika podno prometnice, izronili iz asfalta, čitav taj pederbal nestvarnih Nyilaskereztovaca, stopljeno krdo tetoviranih, izbildanih tjelesina, sa fantomkama na izbrijanim glavama. Topot i huk.
Trčim kroz park, uz ulicu Ulloi. Nestvarno sam brz, tako gumenih nogu, u čudnom bezvremenu ružnog sna prije buđenja.
Spasili su me, biće, honvedi pristigli iz belle epoque. Čekali su u sjeni sjećanja, zaklonjeni drvećem i grmljem zazelenjelog parka, romantični čuvari reda, sa krvoločnim psima na kratkim uzicama, koji laju na mađarskom.
*
Dan kasnije.
Sjedim u bašti na trgu, neuglednom kao i čitav Siofok, preko puta ružnog, staklenog vidikovca. Jutro je rano proljetno, sunčano i opojno bistro. Pijem kafu.
Jučer sam u Budimpešti izgubio naprtnjaču i sušeni goveđi jezik.
Ukrao sam, međutim, žuti privjesak sa širokim Ferenzovim licem, sad se ljulja na ključu mog automobila.
Boli me noga, šepam.
Gorčinu, kumu.