U tvom pomirenom snu tijelo tone u blato, rijeka potapa svoju obalu, pijesak zaboravlja svoje zlato, kiša ne prestaje ispirati grad kao da je svaka slika isplovljavanje, plutanje između dva nevidljiva obzora. To jednostavno pristajanje brodova, ptica i oblaka, izmorene sjene vode, tamne brazde pjene u tvom nepomičnom krvotoku. Ovdje gdje sve završava i sve počinje, gdje sat otkucava prije i poslije, oslobođen u snu, prepoznaješ ju, približavaš se i udaljavaš u istom traženju. Sve vrijeme što ga imaš, sve vrijeme dok ju gledaš, sve manje tužnu, sve manje veselu, maše i gleda vodu i voda gleda svoju zagonetku. I ne prestaje prijetiti, ne prestaje kišiti, grad ne prestaje iščezavati, na vršcima prstiju, da te ne probudi, nečujno odlazi i u toj se slici još jednom sve ponovi.
Pristajanje
U tvom pomirenom snu tijelo tone u blato,
rijeka potapa svoju obalu, pijesak zaboravlja
svoje zlato, kiša ne prestaje ispirati grad
kao da je svaka slika isplovljavanje,
plutanje između dva nevidljiva obzora.
To jednostavno pristajanje brodova,
ptica i oblaka, izmorene sjene vode, tamne
brazde pjene u tvom nepomičnom krvotoku.
Ovdje gdje sve završava i sve počinje,
gdje sat otkucava prije i poslije, oslobođen
u snu, prepoznaješ ju, približavaš se i udaljavaš
u istom traženju. Sve vrijeme što ga imaš, sve vrijeme
dok ju gledaš, sve manje tužnu, sve manje veselu,
maše i gleda vodu i voda gleda svoju zagonetku.
I ne prestaje prijetiti, ne prestaje kišiti, grad ne prestaje
iščezavati, na vršcima prstiju, da te ne probudi,
nečujno odlazi i u toj se slici još jednom sve ponovi.